Pratite nas

Bez smišljene gospodarske politike i poticanja investicija, nema izlaska iz krize

Objavljeno

na

Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović danas će u Mostaru zajedno s predsjedateljem Predsjedništva BiH Bakirom Izetbegovićem otvoriti Međunarodni sajam gospodarstva u Mostaru. Tijekom boravka u BiH Josipović će se u Sarajevu susresti s trojicom članova Predsjedništva BiH, a posjetit će i središnju Bosnu. Njegov dolazak u BiH prilika je za razgovor za Večernji list o aktualnim problemima u odnosima dvije zemlje i turbulentnim političkim zbivanjima u BiH.

• Dolazite u Mostar na gospodarski sajam. Čini se kako je upravo u tom dijelu suradnje BiH i Hrvatske došlo do svojevrsne stagnacije. Nema investicija, zajedničkih projekata, trgovinska razmjena stagnira… Rade li dvije države i gospodarstvenici dovoljno na ekonomskoj suradnji?

Nedostatak investicija i projekata nije, nažalost, situacija koja je u ovom trenutku posebno specifična samo u odnosima između gospodarstava Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. To je općenito stanje naših, ali i nekih drugih gospodarstava koja se još uvijek muče s krizom i ne uspijevaju ostvariti gospodarski rast. I moj dolazak na sajam u Mostaru zajedno s predsjedateljem Predsjedništva BiH gospodinom Bakirom Izetbegovićem je u funkciji poruke i podrške gospodarstvenicima da ne posustaju, da se kad je teško, još više potrude biti inovativni, hrabri i uporni u proizvodnji, suradnji i razmjeni. Kriza će proći, ali koliko brzo i koliko učinkovito, ovisi i o našoj sposobnosti da stvorimo nove, bolje uvjete za sve one koji žele ulagati i raditi. Kažem, kriza će proći, ali ne sama od sebe. Bez ambicije i rada, ali i bez smišljene gospodarske politike, poticanja investicija, to se neće dogoditi.

• Ulazak Hrvatske u EU donio je dodatne glavobolje gospodarstvenicima s obje strane granice. Kako im pomoći?

To je trenutna situacija, posljedica prelaska u jedan novi režim gospodarske razmjene, za koji se u određenim segmentima Bosna i Hercegovina, nažalost, nije na vrijeme pripremila. Mi smo upozoravali, i više od godinu dana prije ulaska Hrvatske u EU, da je potreban dodatan napor kako bi se udovoljilo standardima EU-a. Tu prije svega mislim na fitosanitarne uvjete vezane uz izvoz mlijeka, peradi, jaja, općenito prehrambenih proizvoda. Hrvatska je bila, jest i bit će spremna pomoći Bosni i Hercegovini u dostizanju tih standarda, ali posao se ipak, prije svega, mora napraviti kod vas.

• Hrvatska je zadnjih mjeseci prilično aktivna unutar EU-a kako bi se deblokirao put BiH prema europskim integracijama. Vjerujete li da će prijedlozi Hrvatske u Bruxellesu barem djelomično biti uvaženi?

Ministrica Pusić je iznijela prijedlog Hrvatske koji traži da se Bosnu i Hercegovinu donekle izdvoji iz uobičajene dinamike postavljanja, prije svega, političkih uvjeta, i da se krene s nekim oblikom rada na usvajanju standarda EU-a izvan do sada korištenih formi. Ideja je da tehnički i politički standardi ne blokiraju, nego potiču jedni druge. Vidjet ćemo koliko su zemlje EU-a spremne na jedno takvo promišljanje, ne smijemo zaboraviti da su procedura i standardi vrlo važni u Europskoj uniji. To treba i razumjeti, jer takav ogroman projekt kakav je Unija, u kojem sudjeluje toliko naroda i država, nije moguć i nije održiv bez vrlo jasnih procedura i discipline u njihovoj provedbi. Mislim da prijedlog treba razumjeti kao apel da se ustanovi brz i motivirajući proces, dok se, s druge strane, teško može očekivati da će EU dati “popust” pri ispunjavanju uvjeta kakve su imale i druge države, pa i Hrvatska. Međutim, ono što mislim da je prije svega potrebno jest da se kuća gradi od temelja. Pregovori i prilagodba zahtjevima EU je nešto što zahtijeva konsenzus i angažman, ne samo države, nego i cijelog društva. Nije moguće ni početi, a kamo li završiti reforme ako postoje stalne političke blokade i nepovjerenje unutar same države. Kao prijatelj, i kao predsjednik susjedne države s kojom je BiH u mnogočemu povezana, čije su budućnosti umnogome međuovisne, mislim da je prije svega potreban jasan društveni dogovor svih koji žive u BiH o tome kakvu državu želite graditi i u kakvoj zemlji želite živjeti.

• Vi ste nedavno izjavili kako je federalizam dobar put za BiH. Što konkretno pod tim podrazumijevate?

Bosna i Hercegovina jest federalna država. Imate dva entiteta, a jedan od njih se i sam naziva Federacija BiH. BiH je sebe definirala na ustavnoj razini kao državu tri konstitutivna naroda i svih građana koji u njoj žive. Zato, federalizam nije novost, on je činjenica, dobar put koji, smatram, treba dograditi. U svijetu postoje vrlo različite federalne države, od Belgije koja svoj federalizam definira kroz teritorijalne i jezične zajednice, do Njemačke ili recimo Sjedinjenih Američkih Država čije jedinice, federalne države, imaju vrlo značajne ovlasti. Vi ste u BiH izabrali federalizam o čijem se punom sadržaju tek trebate dogovoriti. Federalizam je sustav koji omogućava da se različiti identiteti koji žive u jednoj zajednici osjećaju zaštićenima. To je umjetnost kompromisa, dogovora, balansa – u nizu slučajeva jedini način da te zajednice, a i država kao cjelina, budu funkcionalne.

• U rezoluciji Europskog parlamenta kritizirana su separatistička, ali i centralistička nastojanja određenih političkih struktura u BiH. Je li moguće pomiriti ove krajnosti u političkoj praksi?

Naravno da je moguće. Nitko ne može drugome nametati ni identitet, ni svoju volju. Živimo u 21. stoljeću, u demokratskoj Europi. Apsolutno ne vjerujem onima koji tvrde da dogovor u BiH nije moguć. Bez obzira na prijepore, mislim da je moguć, da je nužan i da, u konačnici, kod svih relevantnih čimbenika u BiH za to postoji volja. Dogovor podrazumijeva da se saslušaju, razumiju i prihvate kao legitimni i strahovi i interesi druge strane. U višenacionalnim državama to nam govori i povijest Jugoslavije, nitko ne može izaći kao apsolutni pobjednik, dobiti sve. Osjetljivi međunacionalni odnosi traže ravnotežu prava i obveza, ravnotežu interesa i vrijednosti. U BiH, kao i u mnogim drugim državama, osjećaj nacionalne pripadnosti jest realitet, ljudi imaju nacionalni identitet i drže do njega. Najveći je izazov kako u višenacionalnoj državi, ne dovodeći u pitanje taj nacionalni identitet – jer to i nije moguće – naći i zajednički identitet. On se gradi, dugo i uporno, kroz međusobno razumijevanje i uvažavanje različitosti, ne da se nametnuti. Tu su, naravno, i građani koji nisu dio tri nacionalna identiteta. I njima, kao i pripadnicima tri konstitutivna naroda, BiH treba biti država koja ih uvažava i štiti, i kao pojedince, i kao pripadnike određenog naroda.

• Hrvatska se kao i cijela međunarodna zajednica zalaže za unutarnji politički dogovor u BiH, ali činjenica je da do njega bez međunarodne pomoći teško može doći. Očekujete li aktivniji angažman EU i eventualno SAD-a u rješavanju te, reklo bi se, strukturalne krize u BiH?

Prije svega, do održivog dogovora mogu doći samo i isključivo ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini, to je, mislim, svima postalo potpuno jasno. U svim kontaktima koje imam s najvišim dužnosnicima iz međunarodne zajednice, to mi je prva rečenica. Međutim, i EU, i SAD, i mi kao susjedi sigurno možemo pomoći da se stvori siguran okvir za te razgovore, da se relaksira dijalog i razgovori. Vrlo je važno da u komunikaciji unutar BiH, ali i kada je riječ o razgovorima na međunarodnoj razini, postoji sposobnost za iskren i otvoren dijalog, spremnost da se čuju ona mišljenja koja su naizgled neprihvatljiva. Velika je odgovornost političara da otvorenošću i spremnošću na međusobno razumijevanje uliju građanima sigurnost i povjerenje, da izbjegnu uznemirenje, strah i netrpeljivost koji se mogu generirati među ljudima.

• U BiH se bliže opći izbori. Hrvatske stranke pregovaraju o zajedničkom nastupu. Jer, ako se podijele, drugi će im izabrati predstavnike. Bez namjere da Vas uvlačimo u unutarnja politička pitanja BiH, ali možete li barem načelno komentirati opravdanost nacionalne političke homogenizacije bh. Hrvata u ovom trenutku?

Predsjednik sam Hrvatske, ne Bosne i Hercegovine, i ne mogu uzeti sebi za pravo da arbitriram o tom pitanju. Načelno, u svim društvima, homogenizacija se događa ako postoji visok stupanj zajedničke svijesti o nekom problemu. U BiH, očita homogenizacija primarno na nacionalnim programima, ne na gospodarskim ili ideološkim pitanjima, sugerira da je nacionalno pitanje za građane posebno važno i osjetljivo. Uostalom, rasprave koje vodite o izbornom sustavu, zastupljenosti pojedinih naroda i reprezentativnosti izabranih čelnika, to najbolje govore. Pratim sve rasprave koje se vode, očito je da među političkim strankama koje okupljaju prvenstveno Hrvate dominira pitanje ostvarenja jednakopravnosti. Siguran sam, kada u BiH građani budu smatrali da je na zadovoljavajući način uređen položaj svakog pojedinca kao građanina BiH, ali i kao dijela kolektiviteta, neke nacije, fokus političkog angažmana pomaći će se više prema pitanju kako riješiti tešku gospodarsku situaciju i sve probleme koji proizlaze iz nje.

• Što je s regionalnom suradnjom? Stječe se dojam da su upravo predsjednici iz regije prednjačili u tome, ali u posljednje vrijeme je došlo do određenog zastoja. Zašto?

Nije došlo do zastoja, mislim da je takav dojam pogrešan. Lani sam, nakon ulaska Hrvatske u EU, obišao sve zemlje regije. Započeli smo jednu novu formu suradnje za koju mislimo da može biti iznimno korisna. Radi se o procesu koji se radno zove Brdo – Brijuni Plus, što znači okuplja Hrvatsku i Sloveniju kao članice EU-a i ostale zemlje iz regije koje žele postati članice EU. Na svaki summit zovemo jednog od državnika iz zemalja Unije. Prošle godine to je bila Francuska, ove godine nadamo se Njemačka. Naša ambicija je da se razgovor o problemima u regiji, a još više o rješenjima za te probleme, podigne na najvišu razinu. Konačni je politički cilj koji podupiremo mir i stabilnost u regiji i članstvo svih zemalja u EU. Kada je riječ o bilateralnoj suradnji, točno je, predsjednici su, vjerojatno i zbog svog specifičnog položaja, bili najveći zagovornici suradnje. Međutim, predsjednici ne mogu sami rješavati otvorena pitanja koja proizlaze iz raspada bivše zajedničke države, rata i novih izazova. Dali smo jasan poticaj vladama, njihov je posao možda teži jer zaista nije lako naći odgovor na mnoga osjetljiva i teška pitanja koja opterećuju odnose u regiji. Ipak, rekao bih, opća je klima u regiji znatno bolja nego pred koju godinu. O tome najbolje svjedoče tzv. obični ljudi koji putuju i druže se, poslovni ljudi, sportaši, umjetnici… Ali, kao da postoji i određeni strah kada treba donijeti konkretne odluke o pojedinim pitanjima. U svim državama ima, nažalost, onih koji svaki dogovor i kompromis proglašavaju izdajom nacionalnih interesa, a u vladama postoji strah hoće li oni uspjeti destabilizirati unutarnju političku scenu. Izgleda da je nekada lakše ne rješavati problem, objektivno trpjeti stalnu štetu zbog toga, nego skupiti snage i učiniti korist sebi i drugima.

• Dolazak i izjave hrvatskih političara u BiH uvijek izazivaju kontroverzije. Nedavno su se prema premijeru Milanoviću čule pogrdne riječi od Jasmile Žbanić. Milanu Bandiću zbog izjave o trećem entitetu oduzimaju titulu počasnoga građanina Sarajeva. Svaka izgovorena riječ izvan onoga što želi čuti “službeno Sarajevo” dočekuje se na nož. Zašto vlada takav animozitet Bošnjaka prema Hrvatima?

Generalizirajući, pretjerali ste u ocjeni. Moja su iskustva bitno drukčija. Iako se i meni znalo dogoditi da se u medijima neka riječ pogrešno interpretira, pa i zloupotrijebi, moram reći kako sam s političarima iz redova Bošnjaka imao i imam vrlo dobre odnose i međusobno razumijevanje. Smatram da ogromna većina ljudi, i među Hrvatima i među Bošnjacima nema animozitet, već poštovanje prema pripadnicima drugog naroda. Istina je, i u BiH, ali i u Hrvatskoj postoje male, ali bučne grupacije koje šire animozitet. Ima ljudi koji žive od sukoba, ima i onih koji misle da je samo njihov stav ispravan i prihvatljiv, koji su nespremni na različita mišljenja.

Za njih je demokracija televizija s jednim kanalom, njihovim, koji uređuju, vode i gledaju. Događa se i da dio javnosti, pa i politike, u nekom emotivnom trenutku reagira neprimjereno. Siguran sam, premijer Milanović i gradonačelnik Bandić prijatelji su BiH i svih njenih naroda. To su dokazali puno puta. Uostalom, gradonačelnik Zagreba rođen je u BiH.

• Bh. javnost s velikim zanimanjem prati stanje u RH. Ovdje se više zna o političkim intrigama u RH nego u BiH. Može li ova sadašnja politička elita izvući državu iz krize, pogotovo ako su točne priče o podjelama između i unutar stranaka, te o “šumovima u komunikaciji” između Pantovčaka i Banskih dvora?

O odnosima unutar Hrvatske govorim samo u Hrvatskoj. Ali te intrige koje spominjete, šumovi i kako god još se može nazvati neke od odnosa na našoj političkoj sceni, dobrim su dijelom proizvod interpretacija. Hrvatska je demokratsko društvo, ljudi imaju različita mišljenja, razgovaramo, u nečemu se složimo, u nečemu ne. Ali radimo u najboljoj vjeri za dobro društva, države i ljudi koji su nam dali povjerenje da ih predstavljamo.

 

JozoPavković/IvoJosipović/Vl

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Hebrang o grobištu 6000 hrvatskih žrtava u Markuševcu: ISTINA JE, ALI NE DAJU DA ISTRAŽIMO!

Objavljeno

na

Objavio

”Markuševac – grobište 6000 hrvatskih žrtava!”, naslov je teksta svjedočanstva Rudolfa Pavlekovića – koji upozorava na masovna smaknuća koja su se dogodila prije sedamdesetak godina – a koji je ovih dana objavljen na nekim manjim portalima, te je izazvao veliku pozornost dijela javnosti.

”Zovem se Rudolf  Pavleković i živim u predivnom Podsljemenu.
Još od Drugog svjetskog rata čuvam tajnu mojih roditelja o strašnom zločinu na lokaciji ul. Vida Ročića – ispod Meducina.

Tamo su partizani zločinci X. korpusa strijeljali oko 6 tisuća ljudi. Kolona zarobljene hrvatske vojske, Nijemaca i ostalih protezala se od kasarni na Borongaju do iza crkve Sv. Šimuna i Jude Tadeja u Markuševcu – oko 6 kilometara četveroreda.

Partizani su bagerima produbili postojeću vododerinu dubine 15 – 20 metara, te su ljude i stoku natjerali u tu rupu. Potom su sa susjednog Medvedskog brijega minobacačkom vatrom te jadnike dotukli. Nakon toga su na njih nagurali vozila, kamione i zaprege, a onda zasipali vojnim otpadom i zatrpali zemljom. Ovo je bila tajna koja je bila za sve Markuševčane zapriječena smrtnom kaznom.

Ja pokušavam još od Domovinskog rata pokrenuti istragu, no nisam imao uspjeha.

Obavijestio sam ŠeparovićaGrujićaNazora i druge poštovane povjesničare, no rezultata nema. Još je uvijek kod nas živo nekoliko svjedoka tih događaja. Molim vas da pokrenete interes za ovu tragediju, da je ja ne moram dalje nositi na duši”, napisao je Rudolf  Pavleković’, žitelj Markuševca te svoj apael poslao na više adresa (pismo je novinaru Dnevno.hr proslijedio branitelj i prijavitelj korupcije, dr. Srećko Sladoljev, a tekst Pavlekovićevog pisma objavljen je i na nekoliko manjih hrvatskih portala).

O svemu navedenom razgovarali smo s dr. Andrijom Hebrangom, bivšim predsjednikom Upravnog vijeća Ureda za istraživanje grobišta žrtava komunističkog režima, koji je u nedavnom razgovoru za Dnevno upozorio na činjenicu da su taj Ured zatvorili čim su u grobištima u Gračanima (dakle u neposrednoj blizini Markuševca) pronašli mnoge posmrtne ostatke djece!

”Znam da je Markuševac jedna od 940 lokacija na kojoj se nalazi grobište žrtava komunističkog režima. Točna je i informacija da je u Hrvatskoj i danas zabranjeno iskapati grobišta na tim lokacijama! Gospodin Pavleković je posve u pravu kada upozorava da bi trebalo što prije, odnosno dok još postoje živi svjedoci, krenuti istraživati ta mjesta”, ističe u uvodu dr. Hebrang.

Dodaje potom da su prva iskapanja počela 1991. godine, kada je Sabor osnovao Komisiju za otkrivanja žrtava komunističkog režim. No, iskapanja su ubrzo zaustavljena.

”Čim su iskopali  1163 posmrtna ostatka kod Macelja, Komisija je ugašena, premda je gora Macelj najveći neistraženi lokalitet na kojem se nalazi još oko 30.000 ostataka ubijenih osoba. Do te brojke istražitelji su došli na osnovu brojnih uleknuća zemljišta, odnosno lokacija na kojima je trava drugačije boje…  Totalnu nebrigu hrvatskih institucija za ovu prevažnu temu, najbolje ilustrira činjenica da su tih 1163 posmrtna ostatka desetak godina stajali u crnim vrećama, odbačeni i zaboravljeni u prašini, na tavanu Patologije na Šalati. Tek je na inicijativu fra Drage Brgleza, tadašnjeg župnika u Đurmancu, u selu Fruki podno Macelja sagrađena zavjetna crkva, gdje su 2005. godine zakopani ti ostaci pronađeni na obližnjim lokalitetima. U međuvremenu je RH sa Slovenijom potpisala međudržavni ugovor o preuzimanju posmrtnih ostataka pronađenih u Sloveniji, no taj ugovor Hrvatska nije nikada ispoštovala. Posmrtni ostaci ostali su u Sloveniiji, umjesto da je sagrađeno svehrvatsko grobište u RH”, ističe ratni ministar zdravstva i bivši ministar obrane.

Podsjeća zatim da se osobno zalagao za pokretanje nove institucije koja bi nastavila rad naprasno ukinute saborske komisije.

”Na moju inicijativu, napokon je 2010. donesen Zakon o istraživanju grobova žrtava komunističkih zločina. Osnovan je i Ured za istraživanje tih grobišta, no taj Ured je ugašen već 2011. kada su Zoran Milanović i Kukuriku koalicija došli na vlast. Za kratko vrijeme, Ured je istražio 30 lokaliteta, od toga i tri u Gračanima. U tri jame pronašli smo pedeset posmrtnih ostataka, od kojih su većina bila malodobna djeca! Kasnije smo utvrdili da se radi o ostacima polaznika Srednje zrakoplovne škole, koja je djelovala u vrijeme NDH. OZNA je procijenila da su ta djeca potencijalni politički protivnici režima i odmah su ih likvidirali. Nakon tog strašnog otkrića, koje je trebalo biti tek početak velikog posla, Milanovićeva vlada je ugasila taj Ured! Od 2011. godine nitko se više ne bavi sustavnim istraživanjem grobišta komunističkih žrtva. Jedino Ministarstvo branitelja radi nešto po tom pitanju, no vrlo slabim intenzitetom. Nemaju ni vremena ni mogućnosti baviti se time, jer je istraživanje i iskapanje posmrtnih ostataka ogroman i zahtjevan posao, a Ministarstvo ima puno posla s zbrinjavanjem branitelja te s istraživanjem i pronalaženjem ostataka žrtava iz Domovinskog rata. Europska unija podržala je iskapanja žrtava komunističkog režima i bila je spremna izdašno ih financirati, no političari u Hrvatskoj sve su zaustavili”, tumači ratni ministar zdravstva pa dodaje da bi se gospodin Pavleković, ipak trebao obratiti Ministarstvu branitelja, kako bi oni bar  zabilježili lokaciju, kako i to ne bi s vremenom posve palo u zaborav.

”Koliko su sve hrvatske vlade, od 1991. do danas, bile nezainteresirane za iskapanje žrtava, najbolje govori podatak da su se još od 1990. znali točni i vrlo precizno utvrđeni lokaliteti zakopanih žrtava u Gračanima, na samom rubu Zagreba, a da su ti lokaliteti djelomično istraženi tek dvadeset godina kasnije. Gospodin Haramija, koji je bio higijeničar poslije Drugog svjetskog rata i koji je dezinficirao jame pune ubijenih Hrvata, još je 1990. u tekstu u Večernjem listu pozvao hrvatske institucije da istraže lokacije u Gračanima. Dao je i vrlo precizne upute, vjerujući da napokon može slobodno govoriti o tome i da će se netko vrlo brzo početi baviti iskapanjima. No, nitko mu se dvadeset godina nije javio! Tek sam osobno, 2010. godine, razgovarao s tim čovjekom, nakon što je osnovan Ured. Zanimljivo je da čak ni tada, dakle 2010. godine, stanovnici Gračana nisu htjeli govoriti o toj dugo godina zabranjenoj temi. Šaptom su o tome pričali jedino Višnji Starešini, tadašnjoj ravnateljici Ureda i meni osobno. No, malo po malo, javljali su se i mnogi drugi ljudi, navodeći druge lokacije. Istražujući takva mjesta, uvjerili smo se koliko je to spor i mukotrpan posao. Jer, ljudi s vremenom zaborave ili zamijene točnu lokaciju. Jedna žena kod Macelja na krivom je mjestu godinama palila svijeću. Kada su iskapali, tamo nisu pronašli ništa. No pronašli su na drugoj lokaciji, nešto dalje od tog mjesta. Zbog svega toga, kopali smo rupe jednu do druge na udaljenosti od pola metra. Vadili smo iskopanu zemlju i tražili moguće ostatke te nastavljali dalje. Možete misliti koliko dugo traje takvo istraživanje”, objašnjava Hebrang.

Nekadašnji dugogodišnji suradnik pokojnog predsjednika Tuđmana potom se primio same suštine, odnosno pozadine zabranjivanja iskapanja brojnih partizanskih jama. Naglasio je da je zatajenje žrtava komunističkih zločina glavni cilj lijevo liberalne Hrvatske, koja vlada, kako ističe Hebrang, već 25 godina!

”Kada bi otkopali ostatke silnih žrtava, vidjelo bi se da komunisti nisu bili manje zlo od fašizma. No, Roman Leljak napravio je puno za Hrvatsku, pa su neke informacije o tim zločinima ipak dospjeli do javnosti. Hrvatska, međutim, nije pokazala interes da pomogne u tim istraživanjima. Niti jedna hrvatska vlada od osamostaljenja do danas nije to htjela istražiti”, podvlači Hebrang.

A na pitanje tko to i danas sprječava, odgovara da Udbe više nema, ali da u Hrvatskoj postoji ‘buket uvelih cvjetova‘, koji radi na sprječavanju otkrivanja istine.

”Prvi ‘uveli cvijet’ su stari komunistički kadrovi, drugi su bivši pripadnici represivnih službi i njihova djeca, a treći je lijevo liberalna opcija koja i u svijetu i u Hrvatskoj propagira ‘brisanje prošlosti, da bi se nastavilo dalje’, što je posve promašena teza. Bez istine o prošlosti nemoguće je nastaviti dalje. Kada smo 1990. pobijedili na izborima (Hebrang kaže da namjerno govori o pobjedi na izborima, a ne o osvajanju vlasti – op. a.), naslijedili smo 400.000 članova Saveza komunista. Neki od njih su se okrenuli Hrvatskoj, no mnogi su ostali ukopani u prošlosti. Naslijedili smo i oko 100.000 udbinih doušnika u Hrvatskoj. Tu brojku spominje Roman Leljak, na osnovu istraživanja Udbe u Hrvatskoj i u Sloveniji. U svakoj zgradi, svakoj firmi, svakoj ulici imali su svoje doušnike, koji su imali brojne beneficije na račun toga što su špijunirali i prijavljivali svoje susjede, rođake i prijatelje. Pridodamo li svemu tome i nekoliko tisuća doušnika KOS-a, dakle vojne obavještajne službe, jasno je da se radi o cijeloj vojsci ljudi. Moć je do danas ostala kod njih. Zato je lustracija glavni uvjet razvoja Republike Hrvatske”, tumači Hebrang.

Odmah potom dodaje da je i premijeru Plenkoviću nedavno pisao o toj temi, te mu predložio mjere koje bi valjalo poduzeti kako bi se nastavila istraživanja i iskapanja posmrtnih ostataka žrtava komunističkog režima. No, Plenković mu nikada nije odgovorio.

”Ni on nije zainteresiran za temu koja je temelj duboke podvojenosti, odnosno temelj svih hrvatskih problema. Istraživanjima bi doznali istinu o prošlosti, no tko god se toga primio, maknut je iz svih razina odlučivanja. Dogodilo se to i meni. U svojoj stranci, koju sam osnivao, nisam čak niti u akademskoj zajednici dr. Ante Starčević, iako sam jedini profesor emeritus u HDZ-u! Imamo i zajednicu branitelja Gojko Šušak, ali me ni tamo nisu zvali, iako sam jedini pričuvni general u HDZ-u, dragovoljac Domovinskog rata od 1991., nositelj odličja, ratni ministar i nositelj saniteta svo vrijeme rata. Drago mi je, doduše, da su me isključili iz svega, jer bih tamo bio posve sam. A to je gore nego biti gurnut u stranu. Svatko tko spomene lustraciju, tko želi istraživati zločine komunističkog režima, te svatko tko spominje civilne žrtve srbijansko crnogorske agresije, bude isključen iz političko života i iz svih institucija države i društva. U to se ni danas, na žalost, ne smije dirati! I onda se netko pita zašto je u Hrvatskoj takvo stanje! Bit će još i gore, sve dok se istina ne istraži i dok se ne provede nužno pročišćenje države i društva”, zaključuje dr. Andrija Hebrang.

Damir Kramarić/www.dnevno.hr/Hrvatsko nebo

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada. Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva.

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati