Pratite nas

Priče

Bi li moj brat danas bio u Savskoj da nije poginuo u obrani od srbočetničke agresije?

Objavljeno

na

Oni su sve znali. Sve su sve kužili. Njima su neki već tada govorili „ima tko će riješiti rat“, ili „pusti to, može se i poginuti, bolje ti je riješi sebi demobilizaciju….. nesposobnost u uredu za obranu..“.

Oni su bili iznad toga. Kužili su i reorganizacije, preustroje postrojbi, izmještaje iz jedne u drugu, sređivanje činova, protekcije….. Kužili su oni i privatizaciju i „kićenje tuđim pa i njihovim perjem“ i išli dalje prema svojem usudu. Išli prema konačnoj slobodi cijeloga naroda na čitavom hrvatskom području. Znali su oni također da neki od toga naroda nisu dostojni tolike žrtve, svejedno. Išli su do kraja. Zato jer su bili iznad ovosvjetovnog, profanog, prizemnog i proračunatog. „A gdje sam ja tu? Kakvu ću ja korist iz toga imati?“ To oni nisu imali u sebi, njihovo je bilo „koliko još mogu sebe dati? Stignem li u Vukovar, poslije bi mogao do Južnog bojišta, usput mi je Lika, Zadarsko zaleđe, a moglo bi se izginuti i u Herceg-Bosni, Posavini… Oni su znali da je moguće položiti žrtvu svojega zdravlja i života diljem Lijepe Naše. Znali su da vrijedi ginuti za svakoga Hrvata, ma gdje bio. Zato jer su bili branitelji. BRANITELJI oni koji brane. Zašto, jer smo bili napadniti. Od koga? Velikosrba, četnika, JNA, KOS-a UDBE… Svi vrazi su bili protiv ideje neovisne Hrvatske.

100posto za HrvatskuZato je danas neovisna Republika Hrvatska stvarnost, zbog hrvatskih BRANITELJA. Oni su jedina struktura, jedini nacionalni korpus koji je svoju zadaću ispunio u cijelosti, ili sloganom prosvjeda Savske 66 – 100% ZA HRVATSKU.

Odavno je počela hajka na braniteljsku populaciju, po mojem skromnom sudu, još tijekom Domovinskoga rata, od onih koji u sebi nisu imali tu hrabrost, to božansko sebedarje za bližnjega, koji „su si sredili u uredu za obranu“.

Kako dakle možeš diskreditirati jedinu populaciju koja je svoju zadaću ispunila u cijelosti. Samo uporno ponavljanim pričama o lažnim braniteljima, kriminalu, „prolupalima“, teretu na proračunu… A bi li sveukupni dojam bio imalo drugačiji, da se priča usmjerila u pravcu razmišljanja što je svaki od tih mladića mogao postati u životu da nije poginuo braneći svoj napadnuti narod i svoju domovinu? Što je, primjerice, mogao postati briljantni sin dične i ponosne Imotske krajine, dobitnik dekanove nagrade, koji je umjesto da iskoristi Fulbrightovu stipendiju otišao u „specijalce“ i poginuo pridruživši se plemenitim hrvatskih muževima (i ženama! poput Nevenke Topalušić) koji su sebe nesebično dali za druge. Neka mi ne zamjeri njegova obitelj, ali on je i naš, sviju nas, kao što je i moj brat, ja jesam ponosna što sam mu sestra, ali znam da nije samo moj. On je brat svih svojih suboraca, jer da je samo moj nikada ga ne bih dala. Ja nisam plemenita poput njega, poput njih, oni su odabrani od Boga, a mi smo maleni u pokušaju pronalaska smisla…..Oni su ga znali.

branitelj_Da se priča usmjeri u pravcu što bi Đuro Glogoški mogao napraviti da je ostao zdrav, da nije ranjen. Možda bi on, zajedno sa svojom suprugom, mjesečno zarađivao puno više od onoga što mu javno pred kamerama izračunao „čudom izliječeni“ ministar Matić. Predrag Matić bi zasigurno jedva spajao kraj s krajem s učiteljskom plaćom, vjerojatno ne bi imao status „dužnosnika“ i peglao službenu karticu do granica kada ti u svakoj uređenoj državi pokucaju „nadležne službe“ na vrata ureda, ej majstore, na što ti potroši toliku lovu!!!?

Bog dragi zna kako bi izgledao život svakoga od njih! Da se priča usmjeri u pravcu svih nezasnovanih obitelji koje su ti mladići trebali zasnovati, sve djece koja su se po njima trebala roditi. Priča ima i drugu stranu od one koju nam godinama, a osobito zadnjih 15, serviraju. Je li ijedna od udovica Domovinskoga rata mogla biti uspješna poslovna žene i zarađivati puno više od „visoke“ mirovine, a da nije morala godinama skupljati krhotine svojega života i pronalaziti način kako sama odgojiti djecu….? Je li ijedan roditelj mogao nastaviti svoju karijeru, možda do tada uspješnu da se nije raspao od tuge kad su mu donijeli mrtvo tijelo sina, možda jedinca?

I ako su mu ga donijeli….. možda ga još uvijek traži….. Što su ti ljudi mogli raditi i stvarati zadnjih 20 i nešto godina. Može li itko zamisliti uspješnoga predsjednika uprave velike tvrtke koji već, primjerice 24 godine ne zna gdje je tijelo njegova mučki ubijenoga sina koji je kao dragovoljac iz, ne znam – Zagreba, Varaždina, Kutine, Splita ili Imotskoga, otišao braniti Vukovar od četnika. Ne mogu zamisliti niti jednu ženu koju su četničke beštije silovale a da je nakon toga imala upješnu znanstvenu karijeru. Jedna je rekla da su godine liječenja pale u vodu kada je srela svoga silovatelja.

Zna li itko koliko su krhke duše stradalnika Domovinskoga rata! Zna li itko iz „nevladinog sektora“ kako žive roditelji djece ubijene, recimo, u Slovonskom Brodu, jer su eto, bili Hrvati koji su se baš tada rodili i baš tada ih Svevišnji Stvoritelj postavio tu. U Hrvatskoj! Može li itko njihovim roditeljima objasniti smisao žrtve njihove nevine dječice? Biblijski, vjerojatno. Jer izveden je narod iz ropstva…….I nije gđo Crnić-Grotić, čelnice hrvatskoga tima, tužba protiv Srbije za genocid podnesena iz političkih razloga. Ona je podnesena iz osjećaja nemjerljive ljubavi za naše poginule, mrcvarene, silovane, za naše nestale. Podnesena je zbog svih naših spaljenih, granatiranih i skrnavljenih svetinja….Ali Vama nije dano razumijeti……..blago siromašnima duhom!

Ali ja i dalje nisam toliko velikodušna da bi moga brata dala kao žrtvu, ali on me nije ni pitao, ni mene, ni mamu, tatu niti brata. Nisu ga nijednom zaustavile materine suze prije polaska na teren, on je imao svoju Hrvatsku zastavu u njedrima kojoj je bio cilj…….. I obješena je na kraljevskoj tvrđavi ali bez njega, predana je subratu koji je poginuo nekoliko dana nakon njega, i tako….

Dakle, bi li moj brat danas bio u šatoru u Savskoj 66? Bi li on koji se othrvao sebičnoj ljubavi svoje obitelji i u punini smisla svoje žrtve napustio ovozemaljsko, bio sa svojim suborcima?

Ne bih se dakle nikada usudila tumačiti što bi moj brat danas o nečemu rekao ili napravio. Na racionalnoj razini. Postoji međutim nešto drugo, od Boga Stvoritelja, koji je htio stvoriti nas baš u određenoj obitelji, među baš tom braćom i sestrama. Tako je, Bože moj hvala ti, htio da mi je baš on brat, da ga izgubim i da ga ne prebolim. Ali to sam ja – smrtna, slaba, sebična. To nije moj brat – pravedan, brižan, nježan, odvažan…. i zreo, mada mlađi, spoznati veličinu žrtve i sebedarja. Bog nas je stvorio ispod istog srca, dojili smo isto mlijeko…..odrastali zajedno, voljeli se, možda i više nego je uobičajeno, tako nas odgajalo. Ma, volimo se mi još uvijek, ta je ljubav sada višedimenzionalna. Recimo. Ja njega volim na način kako nisam prije, sada ga volim puno bolnije, s puno više patnje, ali nekako sve više i više. On mene i dalje voli nježno i nenametljivo kao i prije, ali sada više mentorski. Na neki način mislim da me on često usmjerava u nekim odlukama, jer inače ja sama ne bih imala hrabrosti za neke bitke koje sam kasnije morala voditi s „njima“. Zbog njega sam se u mnoge bitke i upuštala. Zbog njega ih još uvijek vodim.

Zbog moga brata želim čvrsto ostati uspravna, ne slomiti se pod pritiscima kriterija koji su prevladali. Ako smo moj brat i ja Božjom voljom stvoreni ispod istog srca, bi li on danas, da nije poginuo u obrani od srbočetničke agresije, bio u Savskoj 66 sa svojim suborcima?

Bog dragi, koji nas je stvorio kao brata i sestru, zna bi li i moj brat bio, kao što sam i ja 100% za braniteljski prosvjed do potpunog ispunjenja njihovih pravednih zahtjeva.

Sokolova sestra

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kultura

PISMO VUKOVARU

Objavljeno

na

Objavio

Ti si grade moj heroj. Tvoji sinovi i kćerke moji su heroji. Često ti dolazim, još češće te se sjetim. Iako sam tužan jer svaki puta kada ti dođem, sve manje ljudi vidim, sretan sam kada vidim svu tvoju ljepotu.

Na samom ulasku u grad, srce počinje čudno kucati. Svaka rupa od gelera, granata i metaka koje se i dalje vide bude u meni bijes i očaj. I svaki puta si postavim pitanje, tko je to mogao napraviti tako lijepom i mirnom gradu?

Ali nakon bijesa u meni, pojavi se ponos i ljubav. Još i dan danas mi zvuči nestvarno da su te branili heroji koji su stali pred višestruko veću i puno jaču vojsku. Bilo je dana kada je znalo pasti i 11 000 granata na tebe grade, ali tvoji heroji, te ljudine se nisu povlačile do zadnje sekunde borbe.

Moja generacija svoje idole većinom traži u poznatim sportašima, pjevačima glumcima. Moji idoli su mali ljudi koji su možda i znali da se neće izvući živi, ali o povlačenju nikad nisu razmišljali. Moji idoli su ljudi kojih nažalost više nema, koje ne mogu upoznati ili im napisati poruku da se s njima jako ponosim. Ali ako čuju moje molitve, siguran sam da to već znaju.
Ja se nikada neću složiti da si ti pao, da si pokoren.

Kada te napada oko 12 000 ljudi sa puno većom i jačom opremom, a samo 2000 ljudi im pruža otpor puna 3 mjeseca….to nije pad. To je lekcija i to je velika pobjeda.

Za mene ćeš uvijek biti pobjednik.
Za mene ćeš uvijek biti moj heroj.

Volim te Vukovare.

Mislav Kontić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Tihomir Hojzan: O KRUNICI NA HRVATSKOM VOJNIKU

Objavljeno

na

Objavio

“Od 1991. uporno sam tražio odgovor na jedno pitanje: Kako to da smo svi mi ZNG-e tada nosili krunice i otkud nam uopće ta ideja?

Ne pamtim ni jednog jedinog ZNG-u iz 1991. koji nije nosio krunicu, bilo na ramenu, bilo oko vrata ili čak omotanu na kundak puške!!??

Nekako sam još shvaćao da je nosimo mi koji smo bili vjernici oduvijek i oduvijek išli u Crkvu, ali sekretar najveće „partijske ćelije“ u mom gradu s krunicom na „epoleti“ skupa sa mnom na prvoj liniji obrane u Zapadnoj Slavoniji… I stotine drugih koji nisu nikada bili vjernici (čak dojučerašnji zadrti ateisti) niti su uopće znali moliti ni jednu od krunica? Svi nose krunicu, mole se, nisu više ateisti…

To je već bilo čudno, čak čudo.

Znam da na prvom postrojavanju ZNG-a u Kranjčevićevoj u Zagrebu nitko nije dijelio krunice. Ne pamtim da je ikada i jedan svećenik, biskup ili kardinal potaknuo ZNG-e na nošenje krunice u najkrvavijem i odlučujućem djelu rata: rujan 1991. – prosinac 1991.

Odjednom su svećenici bili zatrpani zahtjevima da podjele 55.000 krunica koliko nas je tada branilo (i obranilo!!!) Hrvatsku.

Meni je to, eto, 25 godina bila enigma i pitanje bez odgovora: Čija je to bila ideja?

Nisam našao odgovora a znam da se samo po sebi ništa ne dešava baš kao što iz mrtve stanice nikako nije moguće da nastane živa, :):):) – nije moguće da su te krunice slučajno nastale naš najveći i najvažniji znak, obilježje koje nikada ni jedna vojska u povijesti nije imala. Ni nosila!

Provjeravao sam u zadnjih 25 godina sve bliske i daljnje rođake svećenike, sve časne sestre u obitelji… Nitko nije znao odgovor.

Razgovarao sam sa nekoliko biskupa, visokih crkvenih dostojanstvenika… Ništa! Ništa nisam saznao!
I eto ga sad, nakon toliko godina, upozori me jedan od onih koji znaju za ovu moju opsesiju krunicom i ZNG-eom, da pročitam u tisku objavljeno slijedeće:

Zdravo presveta Djevice i Majko Božja Marijo, moćna zaštitnice naše domovine Hrvatske! Premda nevrijedni da ti služimo, ipak uzdajući se u ljubav i divnu blagost Tvoju izabiremo Te danas pred cijelim dvorom nebeskim za Gospodaricu, odvjetnicu i majku svoju i cijelog našeg naroda te čvrsto odlučujemo da ćemo Ti drage volje i vjerno služiti.
Molimo Te usrdno da nam svima uz prijestolje Božanskog Sina isprosiš milost i milosrđe, spasenje i blagoslov, pomoć i zaštitu u svim pogibeljima i nevoljama.

Ti si kraljica i majka milosrđa, pomoćnica kršćana i tješiteljica žalosnih. Zato ti iskazujemo svoje djetinje pouzdanje kako Ti je naš narod vazda kroz vjekove iskazivo.

Tvojoj majčinskoj zaštiti preporučujemo svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu našu domovinu i cijeli naš narod u ovim teškim vremenima kušnja. Izmoli nam svima vjernost u katoličkoj vjeri, da u krilu svete Crkve provodimo dane u miru i bez straha, u blagostanju i poštenju i tako zavrijedimo doći jednom do vječnog život da slavimo ondje Trojedinog Boga uvijeke. Amen!

Ovu molitvu je za svoju ljubljenu Domovinu Hrvatsku ispisala ruka blaženog Alojzija Stepinca!
Blaženi Alojzije Stepinac je bio uvjeren i svim svojim životom svjedočio da Hrvati to mogu i moraju izmoliti samo molitvom svete Krunice!

Samo Krunica!!!???

Krunica je naša snaga i naša utjeha rekao je 1. Listopada 1944. Blaženi Alojzije Stepinac.
Dakle tako! To je to!

Otud ZNG-ama Krunica!
Stepinac je pobijedio!
I uvijek će pobijediti!
Hrvati su vjernici! I jedino to su Hrvati.
– Ostalo su manjine!
– Beznačajni bukači!

Tihomir Hojzan

facebook komentari

Nastavi čitati