Biblijske vrijednosti Ante Tomića

    0

    Ne znam u koju je školu Ante Tomić išao, ali sudeći po njegovom posljednjem 

    tekstu iz Slobodne Dalmacije
    , vidim da nije baš pazio na satu. Dobro, možda je i pazio na satovima marksizma ali na onima iz filozofije, ako ih je imao, baš i nije.  Je li čitao Alana Forda ispod klupe, slao poruke curicama na otrganim papirićima iz bilježnice ili jednostavno brbljao i hihotao se na satu (već zamišljam ono: ‘Tomiću, reci nam čemu se smiješ da se i mi smijemo!’), ne znam – što god da bilo, filozofiju shvatio nije. Barem ne onaj dio usko vezan uz kršćansku religiju. Da jest, nikad ne bi napisao taj nesretni članak.

     Mit o univerzalnim humanističkim vrijednostima

    Tomić svoj tekst počinje srceparajućom pričom iz Irana. Majka ubijenog sina svojim je oprostom ubojicu u posljednjoj sekundi spasila od vješanja. U jednom nadasve groznom Iranu u kojem možemo vidjeti ‘prizore leševa na građevinskim dizalicama iznad iranskih ulica i lica preljubnica unakaženih kiselinom.’ Naš najpoznatiji šeširdžija ispričao nam je ovu priču kako bi nam, pod a, pokazao da on prati vijesti iz svijeta i, još važnije pod b, da nam pokaže da ljudskost ne stanuje samo na područjima gdje dominira kršćanstvo. To su univerzalne humanističke vrijednosti, halo!

    Trenutak kad je Ante shvatio da je Spinozina filozofija ipak previše za njega
    Trenutak kad je Ante shvatio da je Spinozina filozofija ipak previše za njega

    Hmmmm… ne baš. Mada ću se složiti s Tomićem da dobrota, plemenitost i altruizam doista nisu prisutni samo u kršćanski dominantnim kulturama, ne mogu ne opaziti ono što on  (namjerno ili slučajno?) propušta, a to je pitanje: zašto je vijest o oprostu ubojici tako šokantna?

    Odgovor: upravo zato jer se dogodila na mjestu poput Irana, gdje se pogubljenje doživljava kao nešto svakodnevno, zdravo za gotovo.

    Taj čin oprosta šokantan je i istovremeno dirljiv baš zato jer se dogodio u jednom Iranu gdje je, kako sam Tomić kaže, normalno ženi proliti kiselinu u lice jer je bludno sagriješila ili objesiti homoseksualca na kran.

    Kod nas – ne samo u Hrvatskoj već u Europi – takvo što nije normalno. Ne samo što zakon takvo što ne dopušta već takvo što nije društveno prihvatljivo. Jer mi kao društvo štujemo drugačije krovne vrijednosti od onih koje se štuju u Iranu. Ne tvrdim nužno ni da su bolje ni da su gore – drugačije su. Toliko o Tomićevim univerzalnim humanističkim vrijednostima.

    Svakome tko je ikada turistički otputovao u neki drugi kraj svijeta, izvan Europe, trebalo bi odmah biti jasno da s tom pričom o univerzalnim humanističkim vrijednostima nešto smrdi. Sjećam se, recimo, svog boravka u Singapuru prije nekih pet i pol godina. Krasna zemlja koja me je očarala na toliko mnogo načina da ih ne mogu ni adekvatno verbalizirati, kamoli to učiniti u jednom tekstu. Bila sam s frendicom. Prvu večer kad smo stigle odlučile smo sjesti na cugu na jednu zgodnu terasu. Na njoj hrpa postarijih frajera u odijelima, evidentno dobrostojećih, s njima uvijek u društvu mlade, često i maloljetne, vrlo oskudno odjevene i vrlo napadno našminkane djevojke. Ne morate biti Sherlock Holmes ili Hercule Poirot da bi zaključili čime se cure bave. Ponekad nisu cure. Ponekad su u pitanju i dečki. Ajde, oni barem nisu našminkani ali znaju se smješkati stričeku na pravi način. Frendica i ja promatramo tu grotesku i samo što nam ne padne vilica. Čisto informacije radi, jedna od nas je vjernik, druga agnostik. Singapurcima sasvim ravno. Ono što je nama gadljivo, njima je normalno.

    Jesmo li mi zato bolji ljudi od njih? Ne nužno. No evidentno je da smo odgojene unutar jednog drugačijeg sustava vrijednosti – bez obzira na to kakav svaka od nas imala osoban stav o (ne)postojanju Boga i onome što piše u Bibliji. U nas je prostitucija, posebno ona maloljetnička, smatrana nečim lošim, ponižavajućim, u Singapuru – a isti slučaj je, recimo, i u Tajlandu i u Japanu – ona se smatra poprilično normalnim načinom zarađivanja za život. Čitaš, Tomiću? Evo, to ti je primjer različitih, a ne univerzalnih vrijednosti koje se njeguju na područjima različitih civilizacija. Ne znaš da postoje različite civilizacije? Pa, za početak će biti dovoljno uguglati Clash of Civilizations, gdje ćeš naći informacije o istoimenom djelu Samuela P. Huntingtona u kojem autor naš svijet dijeli na devet civilizacija – mi po njemu spadamo u zapadnu. Čisto da onima kojima je to bitno bude lakše, Srbe i Bosance je bacio u pravoslavnu.

    Korijeni europskog identiteta

    Dobro, vjerujem da smo svladali priču o ‘univerzalnim vrijednostima’. Ajmo sad na drugi dio Tomićevog teksta. U njemu nam naš voljeni šeširdžija pokušava objasniti kako nema smisla vrijednosti koje ovdje štujemo nazivati kršćanskima (ili biblijskima) jer ‘skup vrijednosti koje nazivamo europskima korijenje ima u antici, u politeističkim kulturama Grčke i Rima’. Moguće da su Tomića zaslijepila ona govna koja su ga zalila, ali ja se ne sjećam da je itko ikada tvrdio suprotno, uključivši i one koje bi Tomić i njemu slični nazvali vjerskim fanaticima. Svaki prosječan učenik srednje škole trebao bi već znati da svaka religija, pa tako i kršćanska, svoje korijene vuče iz onih prije nje, kao i da se svaki civilizacijski sustav vrijednosti oslanja na onaj prethodni. Tomić nam, eto, ovdje otkriva toplu vodu. Ono što i dalje očito nije otkrio je Google. Da jest, onda bi vrlo brzo pronašao podatak o tzv. tri stupa zapadne civilizacije o kojima smo ovdje već pisali, a to su grčka demokracija, rimsko pravo i – kršćanstvo. Argumentirati da kršćansko učenje nije dio identiteta naše civilizacije ima otprilike smisla kao i da kažete da Broadway nije dio identiteta New Yorka zbog toga jer u tom gradu postoje i Wall Street i Harlem. Svi oni zajedno čine New York onim što jest te međusobno isprepleteni čine njegov identitet, baš kao što se grčka demokracija, rimsko pravo i kršćanstvo međusobno isprepliću formirajući zapadni, europski identitet. Postojanje jednoga, dakle, ne negira ono drugo – kako Tomić pogrešno postavlja svoju premisu  – već ga nadopunjuje.

    Dokaz da Tomić nije pazio na satovima iz filozofije

    Da Tomiću stvari nisu baš jasne najbolje dokazuje onaj dio njegovog teksta u kojem kaže: ‘Uzmemo li samo Borasove biblijske vrijednosti, što ćemo sa Spinozom, Avicennom, Konfucijem i Einsteinom koji su za biblijske vrijednosti bili više ili manje ravnodušni?’ Temelj filozofske misli Benedictusa (Barucha) Spinoze leži u tzv.panteizmu, spoznaji  da se Bog nalazi svugdje oko nas. Bog je svijet, svijet je Bog. Svojim načinom razmišljanja, kojim se odmaknuo od personificirane verzije Boga opisane u Knjizi postanka u Starom zavjetu, Spinoza je navukao na sebe brojne kritičare koji, baš kao i Tomić danas, nisu u potpunosti razumjeli njegovu ideju. Spinoza se, naime, nije odrekao Boga već ga je redefinirao dajući mu transcendentalna obilježja koja su zapravo – vrlo bliska novozavjetnoj definiciji Stvoritelja. On u svom učenju naglašava: Bog i svijet su nerazdvojni i međusobno zavisni, što znači da niti jedno od toga dvoje nije moglo nastati prije te stvoriti ono drugo – Bog jest svijet. On nema ni početka ni kraja, on je vječan, transcendentalan. Tvrditi da se čovjek koji se bavio ovakvim pitanjima nije bavio biblijskim vrijednostima ima smisla kao i tvrdnja da se pekar ne bavi kruhom ili pijanist notama.

    Korištenje Einsteina u argumentaciji je, pak, još besmislenije. Eistein je, naime, bio znanstvenik. Istina, vrhunski ali za ovu priču to nije uopće bitno. Ono što, pak, jest bitno je činjenica da se Einstein nikada nije bavio filozofijom – što uključuje i onu koja obrađuje religijske i etičke aspekte – pa stoga nije niti mogao na bilo koji način pridonijeti razvoju filozofske misli, odnosno nekih širih religijskih ili etičkih spoznaja. Takvo što potpuno je i logično, iz razloga kojeg Tomić i njemu slični ne uspijevaju shvatiti: znanost se ne bavi pitanjima vjere, kao ni pitanjima morala. Znanost traži egzaktne, opipljive dokaze, za razliku od vjere – što doduše ne znači, kako gorljivi ateisti često znaju podmetati, da osoba koja neprikosnoveno vjeruje u postojanje Boga nije u mogućnosti razumjeti suštinu znanosti, baviti se njome i ‘misliti svojom glavom’. Kada je u pitanju moral, valja naglasiti da je znanost po svojoj prirodi amoralna – dakle, nije nužno ni moralna ni nemoralna. Tako je, na primjer, znanost stvorila nuklearnu energiju pomoću koje možemo zagrijavati vlastite domove ili baciti bombu na Hirošimu i Nagasaki. Eh, da, usput, upravo Albert Einstein pridonio je vlastitom genijalnošću stvaranju te iste atomske bombe.

    Referirati dualističku filozofiju – koja se, pak, temelji na Platonovoj viziji tzv. lebdećeg čovjeka – a koja definira dušu i tijelo kao dvije odvojene supstance, jednog Avicenne, najznačajnijeg predstavnika arapske filozofije,  jednako je besmisleno kao i spominjanje Konfucija. Avicenna i Konfucije pripadaju drugim civilizacijama, što nije argument u korist onoga što Tomić tvrdi da smo svi dio jednog, unitarističkog svijeta, s univerzalnim vrijednostima već upravo dokaz onog suprotnog – da univerzalne vrijednosti ne postoje.

     Katolička indulgencija

    Tomić, pri kraju svog teksta, napominje kako su ljudi stjecali te humanističke vrijednosti ‘na različitim krajevima svijeta, neovisno jedni od drugih’ te se ovdje opet poziva na čin milosrđa one iranske majke s početka teksta. Problem je, međutim, u tome što u biblijske vrijednosti ne spadaju samo dobrota i nesebičnost. U njih spadaju, na primjer, i bračna vjernost i monogamija – sjetimo se sada mnogoženstva prisutnog upravo u arapskom svijetu, a koje proizlazi iz islamskih učenja. Također, u biblijske vrijednosti spada i odricanje od nasilja, kako prema drugima, tako i prema sebi – pokušajmo se na trenutak prisjetiti kako na koncept samoubojstva gledaju u islamskom svijetu i, recimo, u Japanu, a kako u nas. Dok za Japanca samoubojstvo predstavlja časno iskupljenje od grijeha, za čovjeka odraslog pod kršćanskim utjecajem samoubojstvo je sramota.

    U svom tekstu Tomić također optužuje vjernike da su ‘katkad užasavajuće uskogrudni i slijepi’. Uz to dodaje i kako ‘svi imaju vrijednosti’, što uključuje i one ‘koje ne zanimaju svete knjige jer ne vjeruju ni u što trancedentno.’ Krenimo od ovog prvog. Recimo da smo mi kršćani stvarno toliko grozno loši jer ne želimo prihvatiti vrijednosti jednog islama i jednog Japana. No ajmo malo razmisliti. Suvremeni, neoliberalan pogled na svijet kojeg Tomić toliko revno štuje nameće nama zapadnoeuropljanima nekakav teret krivnje zbog toga jer ne želimo prihvatiti one drugačije, iz drugih krajeva, u svoje okrilje. Tako se, na primjer, gradnja džamije u Rijeci smatra užasno naprednom dok je zabrana nošenja burki u Francuskoj ugrožavanje ljudskih prava pripadnika islamske manjine. Što mislite, smije li u Iranu žena sa zapada šetati ulicom u mini suknji i majici na bratelice? Ne, ne smije. I nije ih uopće briga za to što je ženi sa zapada takvo što potpuno normalno u vrućim, ljetnim danima. Isto tako, jedan Japanac nikada neće potrošiti ni sekunde svog vremena pokušavajući prihvatiti nekakve zapadnjačke vrijednosti. Ostat će do kraja vjeran sebi i vrijednostima svoje jedinstvene, nacionalne civilizacije (prema Huntingtonu, Japan je jedina država koja ujedno predstavlja i civilizaciju). Ne sviđa vam se njegov pogled na svijet? Vaš problem.

    Pitanje koje ovdje zapravo želim postaviti jest ovo: ako pripadnici drugih kultura ne pokazuju ni tračak želje za prihvaćanjem naše, zašto bi se mi morali do te mjere oduševljavati njihovima da u konačnici negiramo ono što je već stoljećima esencija našeg identiteta? Ah, da, možda zbog naše intrinzične potrebe za indulgencijom koja je tako tipično – kršćanska. Što nas dovodi do onog što je Tomić napisao o ljudima koji ne čitaju svete knjige i ne vjeruju u transcendentno. Bravo, ludi šeširdžijo, upravo si poentirao u korist argumentacije nas koji zagovaramo biblijske vrijednosti. Ne radi se, dakle, o vrijednostima koje može i hoće prihvatiti samo pobožna osoba, odnosno osoba koja je čitala Bibliju te vjeruje što u njoj piše, već o vrijednostima koje prihvaća svaka osoba koja živi na ovom području – ne zato jer su univerzalne već zato jer smo svi mi ovdje, od Tomića do Borasa, od Pavla Močilca do Don Damira Stojića, odgojeni pod utjecajem istih, kršćanskih vrijednosti. Drugim riječima, radi se u krovnom sustavu vrijednosti naše civilizacije koji, osim iz grčke demokracije i rimskog prava, proizlazi iz kršćanskog učenja. I upravo zato smo frendica i ja obje bile užasnute ranije opisanim prizorom prostitucije iz Singapura, unatoč našim različitim poimanjima postojanja Boga.

    Stoga, nikoga nije briga je li Tomić čitao Bibliju i vjeruje li on u ono što u njoj piše. On je i dalje dio zapadne, kršćanske kulture i to se neće promijeniti ma koliko se on toga stidio i ma koliko to pokušavao negirati. U konačnici, nije ni bitno što drugi o tome misle – sam sa sobom i s vlastitim teretom najteže je živjeti.

    fizzit.net

    facebook komentari