BiH: država po mjeri Victora Frankensteina

1
Tko nam to pametuje?

Vjerojatno samo u BiH osobe poput Jonathana Moorea, Valentina Inzka ili Edwarda Fergusona imaju mogućnost okupiranja svakog postojećeg medija sa svojim Božićnim poslanicama.

Piše: Slaven Raguž, Dnevnik.ba

Toliko je tu izrečene patetike da bi silne spisateljice modernih blogova, romana i Facebook statusa trebale ozbiljno pomisliti o osnivanju svoga sindikata za obranu prava. Jedina nedoumica koja se kod čovjeka javlja kada čita ove „tko ne skače mrzi Bosnu“ tekstove ovih međunarodnih dušobrižnika je smatraju li i u kolikoj mjeri oni nas toliko glupima, ograničenim budalama neke niže rase da nismo u stanju shvatiti koliko je ta njihova priča besmislena.

Bajke Jonathana Moorea

Jonathan Moore tako govori: „Moramo živjeti pod potpuno drukčijim uvjetima. To je kada poštujemo i svoje komšije, kada poštujemo i njihova prava, kada razumijemo da svi ljudi imaju ista prava i iste slobode. Ne moramo i ne možemo birati naše komšije, kolege da nam moraju pripadati jednom ili drugom narodu. Nije to logika budućnosti, ni prosperiteta“.

Amerikanac drži lekciju kako treba poštovati svoje komšije, njihova prava. Misli li on možda na model razmišljanja o pravima komšija kakav su SAD imale s Meksikom tijekom revolucije u Texasu i poslije tijekom Američko-Meksičkog rata 1846-1848.? Ili možda model tretiranja „komšija“ poput onog kada je Kongres 1846. donio odluku da se objavi rat za aneksiju Kalifornije „jer je to najljepši teritorij na zemlji ikada“ kako tada govorio i pravdao tadašnji predsjednik James K. Polk?

Moore nastavlja „kako svi ljudi imaju ista prava i slobode“. Zašto on kao Amerikanac ne ustane protiv činjenice da se SAD ne priznaje Međunarodni kazneni sud kada se radi o vojnim operacijama „svjetskog policajca br.1“? „Nesudjelovanje vojnih snaga u UN-ovim vojnim operacijama osim u slučaju kada Vijeće sigurnosti ne prizna tim snagama imunitet prema nadležnosti Suda“ ovo je citat iz American Service Members Protection Act zakona s kojim se američka vojska štiti kaznenog progona za zločine počinjene u vojnim akcijama, a Predsjedniku SAD-a daje jurisdikcija da oslobodi svakog američkog državljanina kojeg eventualno osudi Međunarodni kazneni sud. Je li možda ovo ta „logika budućnosti i prosperiteta“ kojeg spominje Moore? Ili je možda ta „logika“ ovo što se događa na Bliskom istoku.

Misija OSCE-a na čijem čelu se nalazi ovaj lik je „briga za civilno društvo, ljudska prava, izgradnju građanskog društva“.

U BiH ovo znači promovirati i propagirati ono što diktira sarajevska oligarhija. Zato nikakvih problema nije bilo za ovu organizaciju kada se birao Željko Komšić, kada se birala Platforma, pa su je čak i promovirali. U Stocu se nije dogodilo nikakvo nasilje, nego se po Mooreu dogodio narod, kojem je od vlasti „ukradena demokracija“.

U RS-u je ogroman problem što djeci drugih nacionalnosti nije omogućen zaseban plan i program (Konjević Polje), dok je kod Hrvata ogroman problem što je djeci različitih nacionalnosti omogućen zaseban plan i program (tzv. dvije škole pod jednim krovom). Kad se u Travniku otima crkveno zemljište, to nije nikakav problem. Toliko o „istim pravima i slobodama“.

 

Valentnin Inzko: Ustav to sam ja

U ispraznoj i niškorisnoj retorici nitko ne može nadmašiti čovjeka od 22000 eura, Valentina Inzka, inače, nakon druga Tita i Ljube Bešlića, trećeg u nizu vladara sa neograničenim mandatom na ovim prostorima. Pazite formulacije koju je izjavio u intervjuu Jutarnjem: „Moramo se, međutim, zapitati jesu li Hrvati u BiH dijaspora, jer se neki tako ponašaju, ili su konstitutivan narod. Ako je ovo drugo točno, onda nisu dijaspora. Za mene su svakako konstitutivan narod.“

Što je uopće autor htio kazati?! Ovako nešto može izjaviti samo netko dobro alkoholom uneređenog mozga. „Moramo se upitati je li prije bila kokoš ili jaje, ako je kokoš kako se neki ponašaju, onda nije jaje. Za mene je svakako jaje“. Sve ovo nije nimalo bezazleno, dapače, opasno je jer ovaj čovjek za sebe tvrdi kako je on „krajnji tumač Daytona“. Dakle, „On“ je u biti zakon. „On“ je u biti Ustav. „On“ je u biti BiH. Koliko to može biti opasno govori u nastavku, gdje  izjavljuje: „Nitko ne bi smio zaboraviti da je Daytonskim sporazumom odnosno ustavom koji je sastavni dio tog dokumenta potvrđen pravni kontinuitet Republike BiH koja je prije 21 godinu nastavila postojati kao država s novim nazivom i modificiranim unutarnjim ustrojem!“

Eklatantno izvrtanje povijesti i povijesnih činjenica. Kao da se radi o „intelektualcima“ sa bosanskog kongresa, a ne OHR-u. Šteta samo što niti jedan novinar na ovo ne reagira protupitanjem: ako je današnja BiH pravni sljedbenik Republike BiH, je li po toj logici Frankensteinova kreatura pravni nasljednik leševa od kojih je skrojena?

 

Važno se zvati Edward

Vrh političke i retoričke licemjernosti ipak drži Edward Ferguson, veleposlanik Velike Britanije u BiH. U ovo Božićno vrijeme je dao brojne intervjue i poslanice, a najkreativnija je ona naslovljena „Prekrajanje historije“. Propovijeda veleposlanik o vrijednostima lekcija iz prošlosti za budućnost, ne libeći se etiketirati „fašiste“ i druge neprijatelje te budućnosti. „Rehabilitiranje ratnih zločinaca iz 2. Svj rata, poput recimo Ante Pavelića“. Tko, gdje, kada i na koji način ikada je  pokušao rehabilitirati Antu Pavelića? Neka to točno navede dični ambasador, jer osim njega, nitko to ni u kojem kontekstu nije ikada spominjao. Nastavlja Ferguson propovijedajući o europskoj budućnosti BiH, mehanizmu koordinacije, upitniku za pristup EU. Ne bi tu ništa čudno bilo da Ferguson nije Britanac, tj. dolazi iz zemlje koja je referendumom izglasovala izlazak iz te EU.

Vrhunac licemjernosti ipak se ogleda u sljedećoj izjavi: „Slavljenje onih koji su počinili ratne zločine protiv osoba druge etničke pripadnosti i koji su ih istjerali iz njihovih domova je očigledno kršenje ove obaveze.“ Na ovo bi se mogao napisati cijeli referat i znanstvena studija. Jedan Britanac nas uči o moralnosti lekcija iz povijesti. Ako je neka država do nebeskih razina razvila ekonomsko kulturološki profit nad kolonijalnim imperijalizmom i beskrupuloznim iskorištavanjem „osoba druge etničke pripadnosti“, onda je to Velika Britanija.

 

Downtown Abbey politika

Recimo, 2015.g. londonski muzej je radio „izložbu ljudskih ostataka iz Zimbabwea“, gdje su bile izložene odrezane lubanje i drugi dijelovi tijela boraca iz ove afričke države, uvezeni kao ratni trofeji iz perioda kolonijalnih ratova, ranije korištene za „freak showove“, a danas kao „human remains“. Britanci ovo nazivaju „Human comparative collection“, i izložbe ovakvog tipa su redovite, unatoč protivljenjima znanstvenika i udruga za ljudska prava. Inače, svjetski poznati „British museum“ je prvotno stvoren kao „skladište“ artefakata ratnog plijena većinom iz Afrike iz perioda između 17. i 19. stoljeća. „Taj muzej nije ništa drugo nego utjelovljenje krađe i nasilnog posvojenja predmeta od svete, kulturološke i svake druge vrijednosti naroda koji su bili i još uvijek jesu žrtvama britanske kolonijalne politike“ piše u svome znanstvenom radu Garikai Chengu  sa Oxforda. Inače, najcitiraniji rad ovog autora je onaj o „ljudskim zoološkim vrtovima“ koji su postojali i sve do kraja 50ih godina prošlog stoljećau Engleskoj, gdje su žitelji Afrike bili otimani i izlagani poput životinja (nerijetko umirali nakon samo tjedan dana zbog gladi).

Godine 1960. „ljudski zoološki vrtovi“ bivaju ukinuti na način da ih se samo preimenovalo u „bioarheološke muzeje“, gdje se vremenom samo prestalo sa izlaganjem živih ljudi. Javnosti najpoznatiji primjer je bio onaj Saartjie Baartman, pripadnice plemena Khoikhoi iz Južnoafričke Republike, koja je bila nasilno dovedena u Englesku gdje je bila dijelom „freak showa“ u kojem su je posjetitelji mogli za novac i silovati (umrla je na kraju od spolnih bolesti). Njeno tijelo je seljeno iz jednog muzeja u drugi kao dokaz „morfologije tijela ne bjelačkih rasa“, a i dandanas je izloženo u Muzeju prirodnih znanosti u Parizu.

Nelson Mandela je svojedobno inzistirao da se njeni ostaci vrate u zemlju njenog porijekla, gdje bi ju se dostojno pokopalo, tražeći usput i ispriku od Velike Britanije i Francuske. Naravno, Mandela je umro, a da nikada nije doživio da se tijelo njegove sunarodnjakinje vrati.  Zanimljivu tvrdnju je svojedobno objavio i britanski Guardian:  49 milijuna ljudi koji godišnje dolaze u British museum prisustvovati predavanjima isključivo nacionalističke i imperijalističke povijesti. Više ljudi godišnje razgleda ukradene artefakte u muzejima i na tome se preko privatnih kolekcija veći novac okreće nego, recimo, u engleskoj nogometnoj Premijer ligi.“ Toliko dakle o „slavljenju zločina nad drugim etnijama“ Edwarda Fergusona.


 

BiH: država po mjeri Victora Frankensteina

Ove godine, točnije 04.12. u Italiji se održavao referendum oko ustavnih reformi. Malo više od mjesec dana prije održavanja referenduma američki veleposlanik u Italiji John Philips direktno se izrazio za prijedlog tadašnjeg premijera Renzija, govoreći „ukoliko pobijede ovi drugi, Italija će učiniti veliki korak unatrag“. Izjava je podigla ogromnu prašinu. Reagirala je i vlast i oporba govoreći kako „američka ambasada mora raditi ono što je u domenu njihovog djelovanja, a unutarnje stvari Italije ostaviti Italiji“. Mediji su danima inzistirali na isprici američke diplomacije.

Kod nas je situacija drugačija. Kod nas su ambasadori, pripadnici međunarodne zajednice poželjni sugovornici, dežurni propovjednici svega i svačega. Oni, došli iz tko zna kojih zemalja, govore u prvom licu množine, žele nam dobro više nego što mi samima sebi želimo, oni su raja više nego smo mi samima sebi raja. Zanimljivo, svi oni unisono znaju ponajviše što je nama Hrvatima potrebno, a što nije. Pa tako svi jednim glasom govore: „Treći entitet nije ono što je potrebno Hrvatima“.

Valjalo bi ih upitati što bi to bio Treći entitet? Bauk tog „Trećeg“ vuče se godinama preko usta svih što međunarodnih, što domaćih bojovnika odreda za bosanski moral, IPD i vjerska pitanja. Ono što je sigurno, taj „Treći“ od Hrvata nitko nikada nije spomenuo, definirao, ocrtao granice ili sl. I sami Dragan Čović je jasno rekao: „Ni prekrajanje granica ni unutarnje nacionalne podjele nisu rješenje za BiH“. Za razliku od ovih iznad dušobrižnika i profesionalnih preprodavača magle, ovog smo glasovima izabrali. Kakav legitimitet ima jedan Amerikanac Jonathan Moore govoriti što je nama Hrvatima potrebno, a što ne? Kakav legitimitet ima jedan Austrijanac Valentin Inzko za govoriti „Ustav to sam ja“? Kakav legitimitet ima jedan Britanac Edward Ferguson za propovijedati nam o poštivanju drugih i drugačijih? Nikakav! Niti ih je itko birao, niti ih ovlastio.

Jednako kao što fašizam živi danas jedino u očima antifašista koji se tobože protiv njega bore, kao što opasnost Trećeg entiteta živi isključivo u očima onih koji mu se tobože protive, tako i suverenitet BiH živi isključivo u očima onih koji ga tobože brane. Najočigledniji dokaz nepostojanja BiH kao suverene države jesu baš ovi propovjednici i branitelji bosanskog morala. Dok god nam oni budu svojim propovijedima kreirali političko mnijenje, veću će ljudskost i ljudskih osobina imati, po sličnom modelu kao i BiH sklepana, kreatura profesora Victora Frankesteina, nego što će BiH ikada imati suvereniteta i odlika jedne države.

facebook komentari