Pratite nas

Kronika

BiH imala najveći broj nestalih osoba u ratovima

Objavljeno

na

Bosna i Hercegovina je imala najveći broj nestalih osoba u ratovima u odnosu na zemlje bivše Jugoslavije. U BiH je od 30.000 nestalih, pronađeno gotovo 23.000 te je ovo do sada najveći broj pronađenih i identificiranih osoba nakon ratnih sukoba ikada bilo gdje u svijetu.

Više od 70 posto nestalih osoba u ratovima na području bivše Jugoslavije pronađeno je otkada je ICMP osnovan 1996. godine na samitu G-7 da bi se osigurala suradnja vlada u pronalaženju i identifikaciji približno 40.000 nestalih, kazala je danas u razgovoru za Agenciju FENA direktorica ICMP-a Kathryne Bomberger.

”Pronalazak i identifikacija tako velikog broja nestalih osoba je kompleksan proces koji je uključivao i pružanje podrške BiH u izgradnji institucija, izradama nacrta zakona, radu s obiteljima nestalih koristeći moderne znanstvene metode kao što su metoda analize izolirane DNK”, kazala je Bomberger.

nestale_osobe2ICMP je oduvijek vrlo tijesno surađivao s donositeljima odluka u BiH što podrazumijeva i obitelji nestalih kao i izabrane predstavnike naroda BiH, policiju, ured tužitelja BiH, državni sud i Institut za nestale osobe BiH.

”U BiH, 87 posto nestalih su muškarci. To znači da su na desetine tisuća žena prepuštene same sebi u podizanju obitelji, često u vrlo teškim i opasnim uvjetima. Povrh svega toga one su morale skupiti hrabrost da se obrate vlastima i zatraže pomoć u procesu otkrivanja sudbine njihovih najbližih. Osiguravanje postojanja odgovornosti vlasti te zaštita prava porodica nestalih su centralni dio ICMP-ovog mandata”, zaključila je Bomberger.

Također, ICMP je pomogao BiH u pravljenju prvog ikada napisanog Zakona o nestalim osobama te je jedan od osnivača Instituta za nestale osobe BiH, a pružio je podršku BiH u kreiranju Centralne evidencije nestalih osoba (CEN) te zagovara osnivanje fonda za podršku obiteljima nestalih.

Ove mjere će štititi prava obitelji nestalih osoba jer Bosna i Hercegovina mora ojačati domaće kapacitete u smislu ekspertize u forenzici, a, između ostaloga, trebalo bi osnovati institut za sudsku medicinu u Federaciji BiH dok kapaciteti Instituta za forenziku Republike Srpske trebaju biti ojačani.

Sve vrste opstrukcija vezanih za sklapanje bilateralnih sporazuma između BiH i drugih zemalja iz regije moraju prestati. Kada je u pitanju Regionalna lista nestalih osoba ovo bi eliminiralo duple evidencije i sudske zapreke ka napretku u ovom području. Udruženja članova porodica trebaju nastaviti sa zagovaračkim naporima da bi ostvarile svoje pravo na istinu i pravdu” potcrtala je Bomberger.

Budući da postoje neka pitanja vezana za pouzdanost nekih od provedenih identifikacija prije uvođenja analize izolirane DNK, Bomberger kaže da se procjenjuje da je više od 8.000 takvih slučajeva, gdje su korištene klasične metode identifikacije, no nije moguće odrediti broj pogrešno identificiranih.

Međutim, istaknula je da Ured tužitelja i Institut za nestale trebaju preuzeti glavnu ulogu u ovom procesu budući da mehanizam revizije postoji i već je dao značajne rezultate.

Uz konstataciju da bi ICMP trebao napustiti BiH sljedeće godine i preseliti se u Haag, Bomberger je pojasnila da ICMP namjerava preseliti svoju centralu iz Sarajeva, ali će nastaviti s aktivnostima na zapadnom Balkanu uključujući i BiH, piše Fena.

ICMP je pozvao vlasti u BiH da podrže Institut za nestale osobe te da implementiraju Zakon o nestalim osobama u potpunosti jer je neophodno da donosioci odluka u BiH nastave s napretkom koji je postignut.

Publikacija pod nazivom “Osobe nestale uslijed oružanih sukoba tijekom 1990-ih: Pregled stanja” bit će predstavljen 4. prosinca, a trebala bi dati detaljne informacije o ovom procesu kroz protekla dva desetljeća te dati preporuke za korake koji moraju biti načinjeni da bi se nastavilo traganje za nestalim.

Istaknula je da je pitanje nestalih osoba globalni problem te da ne postoji niti jedna zemlja na svijetu koja nema ovaj problem, a ICMP je jedina međunarodna organizacija koja se isključivo bavi pitanjem nestalih osoba.

”Balkan je napravio model na osnovu kojeg bi se ovo pitanje trebalo rješavati, model za ostatak svijeta. ICMP je bio tu da pruži pomoć odmah nakon napada na Svjetski trgovački centar u New Yorku imao je značajnu ulogu u identifikaciji nestalih na Tajlandu nakon tsunamija u prosincu 2004. godine”, podsjeća Bomberger.

ICMP je također pozvan da pomogne u identifikaciji žrtava iz Drugog svjetskog rata i žrtava iz sukoba širom svijeta, od Iraka do Libije, Kolumbije, Čilea te Južnoafričke Republike.

Bomberger je naglasila da ICMP ima potpisan sporazum s Interpolom o pružanju podrške ovoj agenciji bilo gdje u svijetu te dodaje da je kombinacija Interpolovih globalnih operativnih kapaciteta i ICMP-ove znanstvene ekspertize do sada bila izuzetno učinkovita.

ICMP je međunarodna organizacija koja djeluje u različitim dijelovima svijeta. Uspješno je realizirala zadatak preuzet 1996. godine da vladama u regiji zapadnog Balkana pruži pomoć u potrazi za nestalim osobama nakon oružanog sukoba iz 1990-ih.

Od samog početka ICMP je zastupao dva fundamentalna principa. Prvi je da primijeni koncept vladavine prava jer se traženje nestalih jedino efektivno može provoditi kroz individualnu primjenu zakona i rad sudskih tijela u svakoj od zemalja te je traženje nestalih uslijed kršenja ljudskih prava, migracija, trgovine ljudima ili rata dio napora svake od zemalja da održe vladavinu demokracije.

Drugi princip je da obitelji nestalih i njihovi i najbliži moraju biti u središtu nastojanja da se pronađu nestali. Ovdje se radi o osnaživanju osoba koje su doživjele traumu i tragediju te koje se susreću sa zastrašujućim zadatkom rada s neupoznatim i često nekooperativnim službenim institucijama.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

25. srpnja 1992. u selu Briševo kod Prijedora zvjerski je ubijeno 67 Hrvata tog mjesta.

Objavljeno

na

Objavio

Pokolj u Briševu je bio ratni zločin, počinjen početkom srpske agresije na BiH 24. i 25. srpnja 1992. Počinili su ga srpski teroristi nad Hrvatima iz sela Briševa u župi Stara Rijeka, 4 km južno od Prijedora.

U selu Briševo kod Prijedora zvjerski je ubijeno 67 Hrvata tog mjesta. Pokolj u Briševu 1992., hrvatskom selu između Prijedora i Sanskog Mosta počinili su pripadnici 5. Kozaračke brigade i 6. Krajiške brigade iz Sanskog Mosta, što je jedno od najmasovnijih stradanja Hrvata u jednom danu tijekom proteklog rata na području Bosne i Hercegovine.

I zlodusi bi krvnicima pozavidjeli na maštovitim metodama gašenja čitavih obitelji Briševa: Matanovića 13, Buzuka 10,Ivandića devetero, Marijana sedmero, Mlinara i Komljena po petero.

U pokolju su ubijeni i otac Mladen Matanović, te dva sina: 16- godišnji Ervin i 18-godišnji Johan Matanović.

Preživjeli svjedoci tvrde da su zločini strašni i da su u njima stradale cijele obitelji. Prije ubojstva gotovo sve žene su silovane, a muškarci masakrirani odsijecanjem noseva, spolnih organa, uši i drugim zvjerstvima.

Ubijeno je i deset članova obitelji Buzuk, a Buzuk Marku, nećaku fra Stanka Buzuka, oderano je lice u obliku križa na živo. Nakon toga je zaklan. Buzuk Mato je masakriran, odsječene su mu uši, nos i genitalije, te je nakon toga zaklan….

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati