Tomislav Stipić: O tempora, o mores

1

Ako je netko mislio da politika u Hrvatskoj služi samo za osobne interese i kako političari u Hrvatskoj ne ispunjavaju dana obećanja, Kolinda Grabar Kitarović opasno ga je razočarala.

Istina, političari opće prakse olako obećavaju a malo toga ispunjavaju, ali državnici vuku i poteze koji su dugoročno dobri za zemlju. S par državničkih gesti na početku mandata, predsjednica je pokazala kako se vodi zemlja, piše Tomislav Stipić za Hrsvijet.hr .

Čuo sam jedan, skoro pa vic, kako je Kolinda Grabar Kitarović u pet dana mandata napravila više nego Josipović u pet godina. Krenimo redom. Još prije nego je stupila na dužnost, predsjednica je Ban Ki – moonu, Glavnom tajniku UN-a poslala pismo s kojim ga je upoznala s hrvatskim nezadovoljstvom u slučaju Šešelj. Čim je preuzela dužnost, predsjednica je postrojila svečanu postrojbu, „crvene mundire“ ispred Predsjedničkih Dvora i tako vratila barem dio hrvatske povijesne i nacionalne simbolike.

Dok su ova dva poteza mogla biti protumačena tek kao simboličke geste, predsjednica nije stala na simbolici. Kao i u noći predsjedničke pobjede, posjetila je hrvatske branitelje u Savskoj 66 te ih primila na Pantovčaku i tako ispunila obećanje kako će se potruditi ishoditi rješenje za njihove probleme. Bahatom premijeru uputila je prijedlog za sjednicu Vlade na kojoj bi se razgovaralo o teškoj socijalnoj i gospodarskoj krizi. Nakon bezobraznog odgovora premijera, predsjednica ga je pozvala da u najboljem interesu zemlje, ukoliko ne želi surađivati, podnese ostavku. Već u prvom mjesecu svog mandata, predsjednica je otputovala u New York gdje se sastala s Glavnim tajnikom UN-a i bivšom američkom državnom tajnicom Hillary Clinton s kojom je, u povodu Međunarodnog dana žena sudjelovala na panel raspravi o položaju i pravima žena. Iz njezina ureda najavljen je i sastanak s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel koji bi se u drugoj polovici ožujka trebao održati u Berlinu.

Ako malo zavirimo u predsjedničku kampanju, neće nam biti teško vidjeti kako KGK ispunjava sve ono što je u jednom trenutku obećala. Intenzivnost na položaju predsjednice Republike koju je Kolinda Grabar Kitarović pokazala u prvom mjesecu svog mandata, govori nam kako predsjednik ne mora biti tek salonski fikus koji izbore dobiva na „majke mi“, već jasnim obećanjima i vizijom što bi predsjednik ili predsjednica trebala činiti čim dođe na vlast. Brinuti se za funkcioniranje države, vezati državu za tradicionalna savezništva i biti predsjednica svih građana ove zemlje, bez obzira na njihova uvjerenja.

BiH nije za Hrvatsku nikakav „region“

Svi dežurni kritičari, predsjedničin prvi državnički posjet Bosni i Hercegovini brže bolje su okarakterizirali kao bacanje pijeska u oči jer, kao, predsjednica se ipak okreće „regionu“, suprotno onome što je rekla u inauguracijskom govoru. Pri tom zaboravljaju kako BiH nije za Hrvatsku nikakav „region“, već zemlja u kojoj živi skoro pola milijuna hrvatskih državljana, pripadnika jednog konstitutivnog naroda.

Posjet KGK BiH stoga se ne može tumačiti kao puka simbolička razina, već izraz težnje da se BiH konačno afirmira kao pravedna država ravnopravnosti svih triju naroda i nacionalnih manjina. Potpora je to i putu prema EU i NATO-u, iako bi neki u BiH htjeli taj put zamrznuti ili ga čak i stopirati. Glavna poruka hrvatske predsjednice bila je kako je Hrvatska BiH vjerni prijatelj i pratitelj, kao i devedesetih godina kada je Hrvatska primila, obukla i nahranila više stotina tisuća izbjeglica, kada je preko svog teritorija dopuštala transfer naoružanja za Armiju BiH i sama vojno pomagala u obrani od srpske agresije, kada je sa svojom vojskom rame uz rame s borcima Armije BiH oslobađala zemlju od srpskog agresora i kada je u konačnici stanovnike Bihaća u Oluji spasila od sigurnog genocida pred naletima Mladićevih manijaka.

Ta povijest odnosa trebala bi biti temelj svakog budućeg partnerskog odnosa Hrvatske i BiH, bez podmetanja klipova od strane bosanskih unitarista koji bi Bosnu najradije vidjeli kao unitarnu i centraliziranu državu bošnjačkog naroda. Vjekovni stanovnici BiH nisu samo muslimani, već jednako i Hrvati i Srbi, i samo zajedno tvore jedinstvenu BiH za koju se Hrvatska nesebično zalaže. Bude li tako, BiH i Hrvatska imaju priliku biti iskreni i složni prijatelji.

Josipović odlikovao sam sebe

Dok je Kolinda Grabar Kitarović radila državničke poteze, bivši predsjednik Ivo Josipović koji će ostati upamćen kao jedini hrvatski predsjednik koji nije uspio izboriti drugi mandat i po ničemu više, praktički je odlikovao sam sebe. Dobro, nije odlikovanje dodijelio sam sebi, ali odlikovao je redom sve svoje bivše suradnike, i tako na neki način poručio kako je i on sam dobro radio. Jer na kraju mandata odlikovati najbliže suradnike koji su za svoj posao dobivali astronomske plaće, ne znači ništa drugo već poručiti kako su odlikovani bili njegov odabir i kako u tom odabiru nije pogriješio. Ostalo mi je nepoznato po čemu su Danica Juričić Spasović i Saša Perković zaslužili Red Ante Starčevića koji se dodjeljuje za osobiti doprinos održanju i razvitku hrvatske državotvorne ideje, uspostavom i izgradnjom suverene hrvatske države.

Kako izjednačiti jednog istaknutog nositelja ovog odličja, ratnog ministra obrane Gojka Šuška, koji je uz prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana najzaslužniji za stvaranje, obranu i oslobođenje Hrvatske, s likovima poput Perkovića ili Danice? Lijepo, samo im dodijeliš odlikovanje. O Danice, Danice, kako si ti naivna – rekao bi sam Josipović očito inspiriran Danilom Stojkovićem iz „Balkanskog špijuna“ dodjeljujući isto odličje drugom balkanskom špijunu, Saši Perkoviću koji je svoje špijunske usluge znao naplatiti i od bivšeg predsjednika Mesića. Naravno da Danica i Saša ova odlikovanja nisu dobili za doprinos razvitku hrvatske državotvorne ideje, već zbog toga kako bi se to odličje, zajedno s istaknutim nositeljima poput Šuška, dodatno ponizilo u očima hrvatske javnosti. Josipović bi radije, razumije se, dodjeljivao primjerice Orden partizanske zvijezde I. reda, Orden bratstva i jedinstva, Orden jugoslavenske zastave s lentom itd. Možda bi onda na red za odlikovanja došao i Dejan Jović.

Lupetanja Mani Gotovac

Frenetična Josipovićeva pobornica Mani Gotovac u maniri kafanskog kočijaša oplela je po osobi i duši s. Edite Marije od Križa. Taj njezin obračun trebao je zapravo biti sažalijevanje nad eto, nesretnom Editom Majić, koja nije mogla podnijeti nesretne ljubavi, imala je suicidalne misli i odala se heroinu. Ne znam što tjera ljude da bezobrazno prekapaju po tuđim životima.

Sve da je sve što je Mani rekla istina, nije niti ljudski niti moralno, na što se Mani uporno poziva, iznositi nečije prljavo rublje ako to objekt priče sam već nije napravio. No ja mislim da se tu radi o nečem drugom. Mani je na s. Editu Mariju od Križa zapravo jako ljubomorna. Iako živi u ovom materijalnom svijetu koji naizgled sve pruža, zapravo je Mani ta koja je duboko nesretna. Od svog intimnog života radi teatar i pokazuje ga svima na „izvol`te“, na njemu zarađuje honorare i sve se svede na loš spektakl i skandal. Kada vidi da netko drugi, u ovom slučaju s. Edita Marija od Križa sreću nalazi u dijametralno suprotnoj stvarnosti, Mani to želi izrelativizirati i svesti na bijeg.

Jedan stari svećenik jednom mi je rekao kako nas nevjernici najviše napadaju zato što su zavidni. I oni bi htjeli imati tu moć vjerovanja i pouzdanja u Boga, tu fantastičnu snagu koja siromašnog čovjeka jača i hrabri i daje mu smisao postojanja i izlaz u labirintu koji se zove život. A ako to ne uspiju doživjeti, relativizatori svega napadaju i osuđuju upravo svojim grijesima i lošim postupcima. Mani Gotovac u ovom slučaju zapravo je velika kukavica koja ne zna cijeniti ni svoj život jer ga prezire. Pa bi da svoj život prezire i s. Edita Marija od Križa. Ali bivša glumica pokazuje neograničenu hrabrost, ostaviti sve i radovati se životu, biti sretna među hladnim zidovima i bosih nogu. Sve ono što Mani neće dostići ni da živi devet života.

Milanović kao elementarna nepogoda

Premijer Milanović razlio se po Hrvatskoj poput elementarne nepogode. Čas je na Rabu, čas u Gunji, čas na Trsatu, pa malo u Zagorju, nema kraja Hrvatske gdje se ne pojavi. Posljednje vrijeme Milanoviću je očito dosadio jelovnik u Taču pa se malo zaželio prave narodne hrane. A najbolja narodna hrana služi se u studentskim menzama i pučkim kuhinjama.

Premijeru su toliko omiljele da nije mogao odoljeti ne otići u gunjsku pučku kuhinju nakon što mu je pukla cijev u stanu poslije cjelodnevnog stresa. Nedugo zatim premijer je objedovao i u studentskoj menzi na Trsatu. Zahvaljivao sam dragom Bogu što mu se po onoj buri nije ništa dogodilo, jer je samo dan poslije bura odnijela dio krova sa Sveučilišnog kampusa. Pretpostavio sam da je dobro što je premijer ostao neozlijeđen u tom naletu vremenskih nepogoda. Da ga je kojim slučajem pogodio dio lima, oslobodi ne zavedi, režimski mediji sigurno ne bi propustili reći kako je bura naručena sa schwarzwaldskih Alpa, vjerojatno iz laboratorija nekog Sinna, a po narudžbi Karamarka. Tad bi i sam premijer, onako dramatično, kako samo on zna, poručio javnosti neka se čuvaju hajdučije i neka dobro razmisle: mi ili oni.

U svakom slučaju, dobro je da je premijer zdrav i da poput Jamesa Bonda u kožnjaku putuje Hrvatskom. Još kad počne dijeliti novac iz drugog mirovinskog fonda kako bi dao sirotinji, sličnosti s hrvatskim Robin Hoodom neće biti ni slučajne ni namjerne. Samo onda bi trebao razmisliti o drugoj opravi. Jer uzimati od naroda, a imati crni kožnjak na sebi, do sada je, po premijeru i SDP-u, impliciralo samo dvije mogućnosti: ili si lopov, po mogućnosti hadezeovac, ili si ustaša. Premijer bi do izbora trebao biti maksimalno oprezan.

Siromašniji za Krila Oluje

Premijer je toliko agilan po pitanju vođenja države da sada više nije vijest kada zemlju napuste i vrhunski vojni piloti. Krila Oluje odletjela su na Bliski istok. Dobivši veću i izdašniju ponudu od bogatih Arapa, dečki su se zahvalili Hrvatskoj i otišli za boljim životom. Čitam lijeve komentatore koji se zgražaju nad slobodom pojedinca koju tobože zagovaraju.

Spočitavaju pilotima kako nisu domoljubi i kako zapravo ni nisu neki piloti. Uvjeren sam da ti dečki ne idu iz Hrvatske samo radi novca, jer cijenu rizika života u nebu ne mogu platiti nikakvi novci. Ljudima je vjerojatno, kako bi rekao Mišo Kovač, „puna pipa svega“. Kako se to lijevi komentatori nisu sjetili za domoljublje prozivati sustav koji je 15 godina sustavno uništavao pobjedničku Hrvatsku vojsku? Kako to da se nisu usudili prozivati bivšeg vrhovnog „komandanta“ Stipu Mesića koji je vojsku kadrovski oslabio radeći čistke poput nekih diktatora? Zašto nisu prozvali sadašnjeg ministra Kotromanovića koji ništa ne zna i za ništa ne odgovara dok se Migovi nakon obavljenog remonta ruše po Hrvatskoj?

Lako je sada udarati po ljudima koji ni najmanje nisu krivi za katastrofalno stanje u Oružanim snagama dok se ljudi koji su trebali biti odgovorni sada smješkaju uživajući u nezasluženim mirovinama. Krila Oluje naš su ponos, ali nažalost i pokazatelj kako nismo dostojni imati pobjedničku vojsku. To smo zaboravom i nebrigom pokazali više od zahvalnosti.

[ad id=”40551″] [/ad]

Tomislav Stipić

facebook komentari

  • vivana

    Nije istina da na Bosnu imaju jednaka prava sva tri naroda.Hrvati su tamo pristizali preko Irana od ledenog doba,muslimani (sadašnji Bošnjaci) se pojavljuju poslije 1463.,dolaskom Osmanlija,a Srbi osnivaju prvi srpski klub u Bosni 1848.Da ih Tomislav nije uzeo u zaštitu od Bugara,mogli smo svi biti danas mirni.