Bijeli grad

    0

    Prvi kolovoški dani u Münchenu ni počemu se ne mogu označiti kao ljetni. Vikend je bio kišovit, dok je danas pomalo, stidljivo izišlo sunce, praćeno polaganim povjetarcem.. U staroj jezgri grada, na Marienplatzu je živo. Ljudi  užurbano dolaze i odlaze, izlaze i ulaze u utrobu zemlje „hvatajući“ svoje tramvaje, kao u svakoj velikoj njemačkoj metropoli. U zraku lebdi nekakav pritisak. Moji poznanici,koje sam ovih dana slučajno sretao u gradu,odreda su se žalili na glavobolju. Prebacivao sam im da je to od koje popijene „više“,a priznao sam sebi da je i u meni bio isti osjećaj ,iako nikada nisam imao problema sa krvnim tlakom.A i ja sam zadnjih dana dobro pio,kao da se nesto uvuklo u mene. Nakon duge šetnje i razgledavanja predivnog münchenskog  centra, koji je najljepši ipak u svibnju i lipnju mjesecu, odlučio sam se vratiti doma podzemnom željeznicom. Svugdje je gužva. Ulazim u „tricu“koja će me dovesti do moje kuće u predgrađe, gdje živim već  šest godina. Iako je gužva, u kupeu je ipak tišina.

    Kronična  nostalgija

    bregava-riverNekakva bolesna tišina  u toplom i dugom kupeu. Neki su udubljeni čitajući knjige i novine,neki bilježe nešto u svoje bilježnice,a neki su, kao ja, udubljeni u svoja razmišljanja,koji mi se uvijek vraćaju kad ostajem sam.Moj Bože,kako mi misli brzo odlete,i uvijek na ista mjesta: Hercegovina. Mostar, Čapljina, Stolac i….. moje Dubrave, Prenj, Brestovace….

    Nadolaze mi misli, kao tko sad sjedi u San Marku na Piletu, jeli Četka svratio kod „Žutog“na veliku karlovačku,nabavi li Pero male flašice „Kiseljaka“, šta mi rade roditelji,braća,sestra?…. Opet mi se u misli vrati pitanje moje drage prijateljice Vesne Butigan: koje mi je postavila pretprošle godine -imam li još nostalgije za rodnim krajem kao prvih godina. Ne,odgovorio sam joj tada. Ne, nego još jače i više se javlja što sam stariji.

    Ovdje sunce  nema  takav  sjaj

    Ta moja razmišljanja prekide zvuk harmonike i neke meni nepoznate ruske pjesme,koja je postajala sve jača,kako se približavala mom kupeu.U tom trenutku mi se ,sa osmijehom na licu približavala Vesna,poznanica koju nisam vidio „cigansku godinu“.Razmijenišmo par  pitanja uobičajenih za one koji se nisu vidjeli duže vremena.Nakon male stanke reče mi,nekako sa drhtavim glasom kao da joj je sve propalo: “Ovdje nije nebo plavo i sunce nema takav sjaj kao u mom gradu“.Onda mi je počela pričati svoju „storiju“,koju smo svi,manje-više, u tuđini doživjeli.Pričala je sa sjetom kako je nekada davno došla iz prekrasnog grada na Neretvi u bavarsku metropolu.Ona ga zove„Bijeli grad“.Tih godina je bio crn,kao crni đavao ali kaže“svjetlost i sol zemlje“nisu dali da zli mrak  pobjedi.Mislila je tada da je došla iz zemaljskog  pakla  u zemaljski raj,a sada se pita jeli ovaj život koji danas ima uopće zemaljski raj. i pita se jeli sve što sija samo zlato?.Uspjela je proširiti horizonte,poslovno je i finansiski uspjela,ali uvijek tinja želja za Bijelim gradom.Budi se čežnja za toplinom,čistoćom srca,žuljevitih ruku naših predaka i roditelja naših,za cvijećem koji miriše i onda kada je uvenulo i za kišom koja topi škrtu hercegovačku zemlju.Sebe vidi kao stabiljku koju su nasilno isčupali i presadile  u hladnu zemlju,bez životnih sokova i soli.Neretva se valja prema jugu,preda svoju stoljetnu priču  i nesluša šta joj ona,Vesna, govori,Priča ona i ponavlja kao papagaj ali oni dolje nemaju vremena za nju, misli ona..Istu priču ponavlja svojim njemačkim prijateljima,slušaju je ali su priče razdvojene  milijunima godina i tako razdvojeno,nikad zajedno.

    Sol na ranu

    Redovito odlazi u Mostar,posjeti svoje i opet se vraća,još tužnija,još nesretnija jer odlazeći stavlja sol na otvorenu ranu,koja još više peče,boli…Ponese kaže mirise grada,poneku pjesmu za trenutke kada čežnja postane nesnošljiva,novci bezvrijedni i kada suze zamagle pogled. Prebire zrnca krunice moleći Kraljicu Mira za još malo snage,za trunku,za mrvicu sreće. Odgojena u kršćanskim duhu, nosi se sa ovim ludim, liberalnim i nadasve blesavim vremenima. Vesni se roje misli,može se knjiga napisati,a meni se približivala stanica.Pozdravili smo se srdačno .Izlazeći iz utrobe bavarske zemlje rekao sam sebi da ova priča nije kao ostale,,stoga sam je  htio zabilježiti kako ne bi otišla u zaborav.

    Miroslav Pažin           

    kamenjar.com

    facebook komentari