Bilo je puno ubijenih, ali ne dovoljno

1

Da, bilo je ubijanja, protjerivanja i silovanja, kaže se u presudi Međunarodnog suda pravde, ali ne u značajnom broju, bilo je uništavanja ljudi, ali nije dokazana namjera uništavanja, broj preseljenih nije bio dovoljno velik, cilj prisilnog iseljavanja nije bilo uništenje skupine već samo njezino prisiljavanje da napusti svoje domove i zauzeto područje. Koliko ih je trebalo biti ubijeno, koliko protjerano da bi se zadovoljile kvalifikacije o genocidu?

Kaže se kako je pravda spora, ali dostižna. Sudeći po odluci Međunarodnog suda pravde u povodu hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid i protutužbe Srbije protiv Hrvatske pravda je samo spora. Trebalo je petnaest punih godina da ovaj sud napiše i objavi svoj pravorijek, a mogli su ga napisati i objaviti odmah, najkasnije 2000. godine, jer je ionako ispisan unaprijed. I sve ono što je poznato sada bilo je poznato i tada. Apriornim tezama samo su prilagođavani i u skladu s njima tumačeni argumenti. Tim gore po činjenice, rekao bi Hegel, ako nisu u skladu s teorijom. Na početku je očito zauzet stav da se obje tužbe odbace, da se ukaže na stanovita kršenja ljudskih prava, da se iznađe neko kompromisno rješenje i da sve ovce budu na broju a vukovi siti, da posvađena plemena zaborave prošlost i okrenu se budućnosti i međusobnoj suradnji. Nesreća je u tome što kompromis između dobra i zla, između istine i laži završava i kao zlo i kao laž. Nasilno traženje kompromisa imalo je za posljedicu jedan stilski nedotjeran, konfuzan i proturječan tekst kojega bi se posramio svaki naš sudac za prekršaje. Općenito, jedna vrlo loša pouka za međunarodno pravo i za civilizirane odnose među državama.

Svjedoci im nisu ni trebali, dovoljna su bila izvješća brojnih promatrača Ujedinjenih naroda i drugih međunarodnih ustanova, koji su u velikoj mjeri bili prisutni na ratnim područjima devedesetih. Najbolji i najtočniji dio teksta kojega je pročitao Slovak Peter Tomka je onaj u kojemu se opisuje kontekst svih događaja. Dakle, cilj je ratnih operacija koje su poduzeli Srbi, JNA, milicija SAO Krajine i paravojne postrojbe bio stvoriti etnički čisto područje na trećini Republike Hrvatske, stvoriti novu državu i pripojiti je Srbiji. Na isti je način zamišljen, ali i ostvaren, scenarij u BiH. U tom je cilju, konstatirano je u presudi, protjerano sto tisuća ljudi, počinjena su mnogobrojna ubojstva, pokolji, paleži, silovanja, ubijeno je 12 tisuća ljudi, od 40 tisuća stanovnika Vukovara i okolice protjerano je njih trideset tisuća. Spomenuta su konkretna mnoga mjesta monstruoznih zločina u Slavonijim Dalmaciji, Lici, na Banovini.

Konvencije o genocidu i nije tako stroga kako se to sada želi prikazati. Naprotiv, članak 2. Konvencije, koji upućuje na ubojstva, nasilja razne vrste, uništavanje uvjeta života, prisilno preseljavanje, onemogućavanje razmnožavanja, potpuno ili samo djelomično uništenje etničke, rasne, religiozne itd. skupine, je veoma širok i pod njega su se komotno mogla podvesti brojna zlodjela koja su počinjena na tlu Hrvatske. Ali, avaj, sve to se nije htjelo, sve to nije bilo dovoljno da bi se moglo ustanoviti kako je riječ o genocidu, da bi se mogli ispuniti uvjeti iz spomenute konvencije. Tomkina obrazloženja djeluju kao izgovor, groteskno, ironično. Da, bilo je ubijanja, protjerivanja i silovanja, kaže se, ali ne u značajnom broju, bilo je uništavanja ljudi, ali nije dokazana namjera uništavanja, nije dokazano da su ljudi bili izloženi patnji i strahu, broj preseljenih nije bio dovoljno velik, sprječavanje rađanja nije utvrđeno, cilj prisilnog iseljavanja nije bio uništenje skupine već samo njezino prisiljavanje da napusti svoje domove i zauzeto područje (često se spominje riječ evakuacija, kao da se radilo o prirodnoj nepogodi), ubijanje i odvođenje u logore ljudi iz Vukovara nije poduzeto radi njihova uništavanja, nego tek kažnjavanja, dokaz da nije bilo namjernog uništavanja je i taj što nisu svi zarobljeni ubijeni, već su neki deportirani. Koliko ih je trebalo biti ubijeno, koliko protjerano da bi se zadovoljile kvalifikacije o genocidu?

Najteži zločini u Hrvatskoj dogodili su se 1991. godine. Ali što ćete kad je Sud zauzeo stanovište da je Srbija postala država tek u travnju 1992. godine. Srbije, dakle, tada još nije bilo, a Jugoslavija je prestala postojati. Dakle, nitko nije odgovoran. Promijeniš ime i nisi zločinac, odeš u stečaj i više nisi dužan. Nevažno je to da je tamo cijelo vrijeme bio neki Slobodan Milošević, predsjednik Srbije koji je upravljao svime i prije i poslije tog travnja, slali su vojsku i tenkove iz Beograda, JNA je pretvoren isključivo u srpsku vojsku, Srbija nije još bila članica UN-a, ali je bila po vlastitom Ustavu i po Ustavu SFRJ država. Forma je opet važnija od sadržaja, važnija od žrtava, zločina, mira i pravde.

Vrlo tešku kritiku presudi Suda napisao je u svom izdvojenom mišljenju Brazilac Antonio Augusto Concadi Trindade, jedan od dvojice sudaca, drugi je naš Vukas, koji se bili protiv. Radilo se, napisao je, o pokolju, agresiji, sustavnom razaranju, o nastavku prakse i politike nakon 1991. godine. Zaštita ljudi, podvlači on, ne može imati prekid.

To što su se tužba i protutužba našle u istom sklopu zapravo je uvredljivo. Kako se može uspoređivati sustavna, na državnoj razini smišljena i planirana agresija i progon ljudi, što je trajalo više godina, s legitimnom oslobodilačkom akcijom koja je bila iznuđena i koja je trajala svega nekoliko dana i u kojoj jesu počinjeni pojedinačni zločini za koje država nikako ne može biti odgovorna. Alternativa Oluji mogla je biti samo priznanje okupacije i etničkog čišćenja.

U Beogradu su, naravno, sretni jer težina dokaza objektivno nije bila niti je mogla biti na njihovoj strani. Protutužba su i podigli kako bi neutralizirali tužbu. Hrvatska vodstva od 2000. do danas bi i sama najradije povukla tužbu, što joj je davalo na neuvjerljivosti. Ivo Josipović, koji je u tome bio najgorljiviji, sada hini nezadovoljstvo. Presudom su nezadovoljni, vjerujemo iskreno, i Zoran Milanović i Kolinda Grabar Kitarović, kao i većina hrvatskih stranaka, političara i promatrača, nastojeći iz nje izvući ono što nam ide u prilog. Odvjetnici su izvukli veliku novčanu korist. Šteta što u timu nije bio Anto Nobilo, on bi isto dobro zaradio i sigurno bi uspješno dokazao kako je Oluja veći zločin od Vukovara. Vesna Pusić je strogo na poziciji neutralnosti. Nije utvrđen, kaže ona, genocid, ali to ne znači da nije bilo rata i ubijanja. Ni spomena agresije. A Milorad Pupovac je sretan kao i Tomislav Nikolić. Za njega su svi zločini, bez razlike, rezultat, ne agresije, nego loših politika. Veljku Džakuli je pobuna Srba protiv Hrvatske, koju je sam predvodio, istovrsna pobuni Hrvatske protiv Jugoslavije. Kakav previd. Hrvatska se nije pobunila i nije nikoga napadala, nego samo iskoristila svoje pravo na osamostaljenje. A voditelj HTV-ove emisije uz prijenos iz Haaga je, ponesen i zadovoljan presudom, ustvrdio kako nema crno-bijelih istina. Ugostio je tom prilikom, radi objektivnosti, ministra pravde Srbije iz vremena kada je Vukovar upravo razaran. I to je Hrvatska, koja lako pristaje na sve, koja zaboravlja i hrli u nove zagrljaje.

[ad id=”40551″]

Autor: Josip Jović

facebook komentari

  • Karanfilov

    ”Bilo je puno ubijenih, ali ne dovoljno”

    Štakori, je li vam to žao!? Malo li je!?