Biografija Miško Maslać (13. Ožujak, 1940 – 5. Rujan, 2013) politički emigrant

4

misko maslacRođen sam, kao Hrvat, na 13. ožujka, 1940. g, u Cerovici, Hercegovina. Sedmo od ukupno osmero djece Nikole i Kate rođ. Mustapić.  Već 1942.g., obitelj, napušta Hercegovinu i naseljava se u srijemskom selu Beška, kod Srijemskih Karlovaca. Bez igde ičega, otac je u prvim danima kulučio i radio svakakove poslove kako bi i najskromnije prehranio sebe i svoju obitelj. U ratnom vihoru i općoj neimaštini majka Kata teško oboljeva i već 1944. umire. Ostavši bez žene, ocu Nikoli je ostala jedina nada u Boga i u našu svetu Katoličku vjeru. Stoga je neumorno radio i molio. Najstarije dijete Ivanka imala je sedamnaest godina, njezina blizakinja Mara ostala je u Hercegovini s ostalom rodbinom do 1947.g. A najmlađa Anica, samo dvije godine, koja je odmah poslije majke umrla. Iako vrlo teško i u nadljudskim naporima, otac je uspjevao odgajati i uzdizati svoju obitelj, u čemu mu je puno pomogla najstarija sestra Ivanka. Zahvaljujući svojoj najstarijoj sestri Ivanki, i ja sam imao dosta sigurno i lijepo djetinjstvo, jer me je sestra Ivanka, ne samo sestrinski, već i majčinski odgajala. I pored svekolike neimaštine i siromaštva, otac je uvijek i s velikim ponosom držao do svoje vjere i ljudskog dostojanstva, što je u ono vrijeme moglo biti veoma opasno, pa i tragično. U našoj se kući, pored svih mogućih opasnosti, glasno i jasno molilo i našu vjeru javno ispovijedalo. Svoje najranije djetinjstvo proveo sam u srijemskom selu Beški, na željezničkoj pruzi izmedju Zemuna i Petrovaradina, gdje sam kao dječak od sedam godina, bio svjedokom rušenja raspela na glavnom križanju toga srijemskog sela. Tenkista je tenkom nekolko puta prešao i potpuno uništio raspelo, i željeznu ogradu oko njega. Taj događaj ostao mi je u trajnom  sjećanju. Od tada, pa kroz cijeli svoj budući život osjećao sam odbojnost i prezir prema tom zločinačkom režimu i sustavu. Osnovnu školu pohađao sam i završio u Beški, a osmi razred skončao u Inđiji susjednom većem selu. Srednju Tehničku školu, strojarski smjer, u Zagrebu. Nakon završene škole radio sam kao tehničar u Zagrebu u poduzećima “Rade Končar” i “Metal”. Na poslu sam solidno napredovao, ali mi je bila slabija strana društvrno politički se uklopiti. Volio sam zapitkivati i uplitati se  u pojedine teme koje su bile određene samo za odabrane i povjerljive poslušnike, u koje se ja nikako nisam uklapao. Po svojoj naravi i osobnosti, nikad nisam baš sve prihvaćao zdravo za gotovo. Volio sam znati i biti upoznat, ako je o nečemu trebao odlučivati. Prvi ozbiljniji problemi nastali su nakon jedne veselice, 1965. godine u Jakšiću, kraj Slavonske Požege. Naime, ja sam s prijateljima u mladenačkom veselju i raspoloženju zapjevao i pokoju koja se onda nije smjela ni spominjati, a ne zapjevati. Budni čuvari ondašnjeg zločinačkog režima revno su to bilježili i nije im trebalo previše vremen da podnesu kaznenu prijavu.

[dropcap]P[/dropcap]o članku 119. KZ, teretili su me za krivično djelo vjerske i nacionalne netrpeljivosti. Nakon kratkog vremena Općinski sud u Slavonkoj Požegi osudjuje me na jednu godinu i dva mjeseca strogog zatvora. Ubrzo nakon pravomoćne presude upućen sam u Staru Gradišku na izdržavanje kazne. Kao mladac od 25. Godina, odlazim na izdržavanje dosudjene mi kazne. Zbunjen i prestrašen dolazim u karantenu Stare Gradiške, gdje se počimam privikavati na novo življenje. Nakon, uobičajenih, mjesec dana karantene osudjenik se prebacuje na odjel, gdje nastavlja izdržavanje kazne ili kako su oni to nazivali preodgoj. Mnogo je knjiga napisano o kazamatima u minuloj zločinačkoj državi. Iz te literature vidljivo je kako se ta država vodila, na čemu je počivala i nije bilo teško zaključiti kako će na kraju i ne slavno zavešiti. Život na prvom odjelu KPD Stara Gradiška odvijao se po uobičajenim zatvorskim pravilima.  Osudjenici su se grupirali i družili, ako im je to bilo u mogućnosti, prema vlastitom odabiru i potrebi. U to vrijeme bilo je u Staroj Gradišci dosta političkih zatvorenika, koji su mi bili bliski i s kojima sam dijelio svoju sudbinu slijedećih četrnaest mjeseci. Kad sam upoznao sudbine i osude istinskih boraca i rodoljuba koji su onda bili tamo zatvoreni, bilo me je istinski stid kad sam im morao reći zašto sam i koliko osudjen. Koliko bi samo onda bio sretan da sam napravio nekakvo pravo rodoljubno djelo  i dobio barem deset godina robije. Za to vrijeme provedeno u Staroj Gradišci, stekao sam mnogo dobrih i vjernih prijatelja od kojih sam dosta saznao i naučio. Iskustva i prijeteljstva stečena u Staroj Gradički uvijek sam smatrao izuzetno vrijednim. Uz takove prijatelje rodoljube i robiju je bilo lakše podnositi. Sesrta Ivanka, za cijelo vrijeme izdržavanja kazne, redovito mi je dolazila u posjet i donosila pakete u maksimalno propisanim količinama, iako ni sama nije imala dovoljno da potrebe svoje obitelji normalno podmiri. Trajno sam joj zahvalan, i nikad joj ne mogu dovoljo uzvratiti, za sve čto je za mene učinila.

[dropcap]N[/dropcap]akon, u potpunosti, izdržane zatvorske kazne vraćam se u Zagreb kako bi nastavio normalan život. Pokušavam se u nekoliko poduzeća zaposliti,  ali bez uspjeha. I pored potrebnih kvalifikacija za tražena radna mjesta, redovito dobivam negativan odgovor. Jedan je slučaj ipak vrijedan, pri upošljavanju, za spomenuti. Kad sam došao u poduzeće “Marijan  Čavić” na zagrebačkom Črnomercu tražiti posao na  upražnjeno mjesto, zatekao sam direktora Jovu s nogama uzdignutim na stolu, ledjima okrenut prema ulaznim vratima, čitajući “Borbu” na ćirilici. Nije se ni okrenuo Upitavši me gdje sam radio zadnjih godinu dana. Zatečen pitanjem odgovorio sam da sam htio studirati, ali da su me problemi uzdržavanja u tome omeli. Direktor Jovo je na to odgovorio: “Nisi ti studirao, već si bio u zatvoru zbog neprijateljskog djelovanja.” Poslije takove reakcije Bilo mi je sve jasno. Odgovorio sam mu da je i meni jasno da sve o meni zna, budući da čita “Borbu” na ćirilici usred Zagreba, iako iste novine u Hrvatskoj izlaze i na latinici. Nakon toga susreta bilo mi je jasno što me čeka i što mogu u budućnosti očekivati. Poslije još nekoliko pokušaja uzaludnog traženja posla, život na teret rodbini, osobito sestri Ivanki postajao je sve nesnošljiviji. I moralo se nešto poduzimati. Nakon dosta razmišljanja, svijestan situacije u kojoj se nalazim, odlučujem se na neizvjesnu emigraciju. Ilegalno prelazim granicu dolazim u Austriju, te uz pomoć velikog dobrotvora i svetog čovijeka vel. Vilima Cecelje dospjevam u izbjeglički logor Treiskirhen. Iz austrijskog logora su povremeno odlazili transporti s izbjeglicama u druge države Europe ili pak u prekooceanska zemlje.

[dropcap]J[/dropcap]ednan takav transport koji je bio odredjen za Švedsku, a u koji sam se bio prijavio budući sam želio ostati u Europi, nisam uspio ući. Ne dugo poslije toga ukazala se prilika za Ameriku. Zbog neizvijesnosti života u lageru odlučujm se, iako teška srca, za put preko oceana. U Ameriku, u grad Cleveland dolazim na 16. siječnja, 1968.g. i tu odabirem mjesto moga stalnog budućeg boravka. Nakon dolaska u Clevelad, najprije pronalazim smještaj a zatim slijedi posao. Pored nekoliko kratkih zaposlijenja u manjim kompanijama, zaposlio  sam se u: Techni tool inc, zatim u General Electric, i na kraju u Belcan Engeenering inc, u kojim companijama radim više od trideset i dvije godine. Iz Belcan Engeenering inc, 2002.g. odlazim u mirovinu. Iako sam, dašavši u slobodnu Ameriku, mogao lijepo i dobro živjeti daleko od problema koje sam ostavio u onoj, za Hrvate i ostale narode zločinačkoj, državi, ipak sam se odlučio da i dalje dijelim sudbinu naroda iz kojeg potječem. Bio sam svijestan da svi Hrvati ne mogu pobijeći iz Domovine. Da su mnogi morali ostati tamo, te i dalje trpjeti teror vlasti propale države. Stoga sam se i ja dragovoljno opredjelio da dijelim sudbinu svoga naroda. Nisam se mogao osjećati slobodnim, dok je moja rodbina, prijatelji i cijeli narod kome pripadam trpjeli najokrutnije ropstvo. Nakon odredjenog vremena odlučio sam se aktivno angažirati i opredjelio sam se za organizaciju Hrvatskog narodnog otpora. Svijesno i dragovoljno odabrao sam navedenu organizaciju smatrajući kako ću kroz njezine strukture i idejom koju ona zastupa najviše i najučinkovitije pomoći zarobljenoj Hrvatskoj. Obnašao sam i različite dužnosti u organizaciji. Ostao sam u organizaciji sve dok nije prestala djelovati, kad se u Domovini ustrojila Hrvatska demokratska zajednica, i tad smo zaključili da za emigrantske organizacije više nema potrebe. Pojavom HDZ-a prestala je potreba političkog organiziranja u emigraciji, ali su nastupile druge okolnosti i druge potrebe. Uoči prvih višestranačkih izbora budući su vidjeli da će izgubiti vlast srbo-komunisti, koji su do tada vladali Hrvatskom, potpuno su je razoružali. Nakon prvih višestranačkih izbora i gubitka vlasti, komunisti predaju vlast HDZ-u.

[dropcap]S[/dropcap]lijedi brutalna i krvava četničko-jugoslavenska agresija na Hrvatsku. Kad je počela agresija na Hrvatsku, hrvatski je narod pokazao izuzetnu spremnost da pomogne svome narodu u Domovini. Organiziraju se odbori za pomoć u svim gradovima po svijetu gdje ima Hrvata. Velikodušno se šalje i pomaže. Hrvati su jedinstveni, darežljivi i  plemeniti. Rezultati nisu mogli izostati. Hrvatski  Sabor na 8. listopada, 1991.g. proglašava samostalnost i prekid svih državno-pravnih odnosa s bivšom državom. Iako agresija traje, Hrvatska postaje samostalna i slobodna država. U mome je životu bilo dosta uspona i padova, razdoblje izmedju 1991. g. i 1995.g. bilo je najsretnije razdoblje u njemu. Tada smo zajednički, domovinski i iseljenički Hrvati izborili svoju nacionalnu slobodu. Sretan sam i ponosan što sam imao čast pripadati generaciji koja je u tom procesu sudjelovala. I prije sam pokušavao svoj privatni život organizirati po principima koji odgovaraju mojem svjetonazoru. Nije mi uspjelo. Medjutim kad sam upoznao Ameliju, moj se život potpuno izmijenio. Ništa više nije bilo kao prije. Ona je sa svojim ponašanjem, pažnjom i ljubavlju koju mi je poklonila, promijenila mene i moj život.

[dropcap]B[/dropcap]og mi nije dao priliku da imam svoju vlastitu djecu, da ih uzgajam i da imam roditeljski osjećaj. Ali sam zato uz Ameliju imao veliku sreću, zadovoljstvo i pravi užitak u odratsanju unuka koje je ona za cijelo vrijeme pazila i čuvala. Taj osjećaj prema djeci koji sam ja, preko Amelije doživio i uživao teško je opisati. Taj Božiji dar koji sam s njom dijelio najveće mi je bogatstvo i najveće zadovoljstvo koje sam ikad doživio i živio. Nikad joj ne mogu dovoljno zahvaliti na tome. Isto tako i Amelijina djeca, bili su svi već odrasle i zrele osobe, izvanredno su me primili kao člana njihove obitelji. Uvijek i u svakoj prigodi ukazivali su mi i veće poštovanje nego što sam uistinu zasluživao. Zahvalan sam im na takovom ponašanju. Život s Amelijom, obogatio me je i s mnogim novim poznanstvima. Tako sam preko nje upoznao i stekao mnogo dobrih novih i stalnih prijatelja. Pružila mi se izuzetno dobra prilika, budući je Amelija Slovenka, da izbliza i izravno upoznam dobar dio slovenskog naroda, njihovih običaja i kulture. Sa zadovoljstvom iznosim da su me oni kao narod izvanredno dobro i toplo primili. Nikad nisam osjetio nikakovu odbojnost, prezir ili bilo kakav otklon prema meni. Uvijek i trajno zahvalan sam Ameliji za sve što je učinila, a učinila je mnogo za mene. U Clevelandu na 11. listopada 2011.g.

Miško  Maslać Miško Maslać je nakon kraće bolesti preminuo 05.09.2013. Počivao u miru!

kamenjar.info

facebook komentari

  • Gabro Vuskic

    Dragi naš brate Miško Maslač, koliko god je ucviljena tvoja obitelj tvojim netsankom, toliko su i tvoji dugogodišnji prijatelji i suborci ucviljeni. Upoznao sam te u Chicagu 1977. kada smo imali Saborovanje Hrvatskog Narodnog Odpora. Tada sam te upoznao kao jednog od vrlo pouzdanih i požrtvovanih Hrvata hrvatske političke emigracije. Uzor si bio u svemu! Nije bilo hrvatskih potreba koje ti nisi pomogao. Ne sam da si ti pomagao sve hrvatske potrebe, nego si energično nagonio i druge Hrvate da pomažu.
    Moj zadnji razgovor je bio s tobom prije desetak dana tvoje smrti. tada si mi rekao da je sve dobro, da se ti ne daš ali da je sve u Božijim rukama.

    Slava Hrvatskom Političkom Emigrantu Otporašu Mišku Maslaču!

    • Pokoj mu duši! Počivao u miru!

  • Gabro Vuskic

    Dragi naš brate Miško Maslač, koliko god je ucviljena tvoja obitelj tvojim netsankom, toliko su i tvoji dugogodišnji prijatelji i suborci ucviljeni. Upoznao sam te u Chicagu 1977. kada smo imali Saborovanje Hrvatskog Narodnog Odpora. Tada sam te upoznao kao jednog od vrlo pouzdanih i požrtvovanih Hrvata hrvatske političke emigracije. Uzor si bio u svemu! Nije bilo hrvatskih potreba koje ti nisi pomogao. Ne sam da si ti pomagao sve hrvatske potrebe, nego si energično nagonio i druge Hrvate da pomažu.
    Moj zadnji razgovor je bio s tobom prije desetak dana tvoje smrti. tada si mi rekao da je sve dobro, da se ti ne daš ali da je sve u Božijim rukama.

    Slava Hrvatskom Političkom Emigrantu Otporašu Mišku Maslaču!

    • Pokoj mu duši! Počivao u miru!