Pratite nas

Kronika

Biografija Miško Maslać (13. Ožujak, 1940 – 5. Rujan, 2013) politički emigrant

Objavljeno

na

misko maslacRođen sam, kao Hrvat, na 13. ožujka, 1940. g, u Cerovici, Hercegovina. Sedmo od ukupno osmero djece Nikole i Kate rođ. Mustapić.  Već 1942.g., obitelj, napušta Hercegovinu i naseljava se u srijemskom selu Beška, kod Srijemskih Karlovaca. Bez igde ičega, otac je u prvim danima kulučio i radio svakakove poslove kako bi i najskromnije prehranio sebe i svoju obitelj. U ratnom vihoru i općoj neimaštini majka Kata teško oboljeva i već 1944. umire. Ostavši bez žene, ocu Nikoli je ostala jedina nada u Boga i u našu svetu Katoličku vjeru. Stoga je neumorno radio i molio. Najstarije dijete Ivanka imala je sedamnaest godina, njezina blizakinja Mara ostala je u Hercegovini s ostalom rodbinom do 1947.g. A najmlađa Anica, samo dvije godine, koja je odmah poslije majke umrla. Iako vrlo teško i u nadljudskim naporima, otac je uspjevao odgajati i uzdizati svoju obitelj, u čemu mu je puno pomogla najstarija sestra Ivanka. Zahvaljujući svojoj najstarijoj sestri Ivanki, i ja sam imao dosta sigurno i lijepo djetinjstvo, jer me je sestra Ivanka, ne samo sestrinski, već i majčinski odgajala. I pored svekolike neimaštine i siromaštva, otac je uvijek i s velikim ponosom držao do svoje vjere i ljudskog dostojanstva, što je u ono vrijeme moglo biti veoma opasno, pa i tragično. U našoj se kući, pored svih mogućih opasnosti, glasno i jasno molilo i našu vjeru javno ispovijedalo. Svoje najranije djetinjstvo proveo sam u srijemskom selu Beški, na željezničkoj pruzi izmedju Zemuna i Petrovaradina, gdje sam kao dječak od sedam godina, bio svjedokom rušenja raspela na glavnom križanju toga srijemskog sela. Tenkista je tenkom nekolko puta prešao i potpuno uništio raspelo, i željeznu ogradu oko njega. Taj događaj ostao mi je u trajnom  sjećanju. Od tada, pa kroz cijeli svoj budući život osjećao sam odbojnost i prezir prema tom zločinačkom režimu i sustavu. Osnovnu školu pohađao sam i završio u Beški, a osmi razred skončao u Inđiji susjednom većem selu. Srednju Tehničku školu, strojarski smjer, u Zagrebu. Nakon završene škole radio sam kao tehničar u Zagrebu u poduzećima “Rade Končar” i “Metal”. Na poslu sam solidno napredovao, ali mi je bila slabija strana društvrno politički se uklopiti. Volio sam zapitkivati i uplitati se  u pojedine teme koje su bile određene samo za odabrane i povjerljive poslušnike, u koje se ja nikako nisam uklapao. Po svojoj naravi i osobnosti, nikad nisam baš sve prihvaćao zdravo za gotovo. Volio sam znati i biti upoznat, ako je o nečemu trebao odlučivati. Prvi ozbiljniji problemi nastali su nakon jedne veselice, 1965. godine u Jakšiću, kraj Slavonske Požege. Naime, ja sam s prijateljima u mladenačkom veselju i raspoloženju zapjevao i pokoju koja se onda nije smjela ni spominjati, a ne zapjevati. Budni čuvari ondašnjeg zločinačkog režima revno su to bilježili i nije im trebalo previše vremen da podnesu kaznenu prijavu.

[dropcap]P[/dropcap]o članku 119. KZ, teretili su me za krivično djelo vjerske i nacionalne netrpeljivosti. Nakon kratkog vremena Općinski sud u Slavonkoj Požegi osudjuje me na jednu godinu i dva mjeseca strogog zatvora. Ubrzo nakon pravomoćne presude upućen sam u Staru Gradišku na izdržavanje kazne. Kao mladac od 25. Godina, odlazim na izdržavanje dosudjene mi kazne. Zbunjen i prestrašen dolazim u karantenu Stare Gradiške, gdje se počimam privikavati na novo življenje. Nakon, uobičajenih, mjesec dana karantene osudjenik se prebacuje na odjel, gdje nastavlja izdržavanje kazne ili kako su oni to nazivali preodgoj. Mnogo je knjiga napisano o kazamatima u minuloj zločinačkoj državi. Iz te literature vidljivo je kako se ta država vodila, na čemu je počivala i nije bilo teško zaključiti kako će na kraju i ne slavno zavešiti. Život na prvom odjelu KPD Stara Gradiška odvijao se po uobičajenim zatvorskim pravilima.  Osudjenici su se grupirali i družili, ako im je to bilo u mogućnosti, prema vlastitom odabiru i potrebi. U to vrijeme bilo je u Staroj Gradišci dosta političkih zatvorenika, koji su mi bili bliski i s kojima sam dijelio svoju sudbinu slijedećih četrnaest mjeseci. Kad sam upoznao sudbine i osude istinskih boraca i rodoljuba koji su onda bili tamo zatvoreni, bilo me je istinski stid kad sam im morao reći zašto sam i koliko osudjen. Koliko bi samo onda bio sretan da sam napravio nekakvo pravo rodoljubno djelo  i dobio barem deset godina robije. Za to vrijeme provedeno u Staroj Gradišci, stekao sam mnogo dobrih i vjernih prijatelja od kojih sam dosta saznao i naučio. Iskustva i prijeteljstva stečena u Staroj Gradički uvijek sam smatrao izuzetno vrijednim. Uz takove prijatelje rodoljube i robiju je bilo lakše podnositi. Sesrta Ivanka, za cijelo vrijeme izdržavanja kazne, redovito mi je dolazila u posjet i donosila pakete u maksimalno propisanim količinama, iako ni sama nije imala dovoljno da potrebe svoje obitelji normalno podmiri. Trajno sam joj zahvalan, i nikad joj ne mogu dovoljo uzvratiti, za sve čto je za mene učinila.

[dropcap]N[/dropcap]akon, u potpunosti, izdržane zatvorske kazne vraćam se u Zagreb kako bi nastavio normalan život. Pokušavam se u nekoliko poduzeća zaposliti,  ali bez uspjeha. I pored potrebnih kvalifikacija za tražena radna mjesta, redovito dobivam negativan odgovor. Jedan je slučaj ipak vrijedan, pri upošljavanju, za spomenuti. Kad sam došao u poduzeće “Marijan  Čavić” na zagrebačkom Črnomercu tražiti posao na  upražnjeno mjesto, zatekao sam direktora Jovu s nogama uzdignutim na stolu, ledjima okrenut prema ulaznim vratima, čitajući “Borbu” na ćirilici. Nije se ni okrenuo Upitavši me gdje sam radio zadnjih godinu dana. Zatečen pitanjem odgovorio sam da sam htio studirati, ali da su me problemi uzdržavanja u tome omeli. Direktor Jovo je na to odgovorio: “Nisi ti studirao, već si bio u zatvoru zbog neprijateljskog djelovanja.” Poslije takove reakcije Bilo mi je sve jasno. Odgovorio sam mu da je i meni jasno da sve o meni zna, budući da čita “Borbu” na ćirilici usred Zagreba, iako iste novine u Hrvatskoj izlaze i na latinici. Nakon toga susreta bilo mi je jasno što me čeka i što mogu u budućnosti očekivati. Poslije još nekoliko pokušaja uzaludnog traženja posla, život na teret rodbini, osobito sestri Ivanki postajao je sve nesnošljiviji. I moralo se nešto poduzimati. Nakon dosta razmišljanja, svijestan situacije u kojoj se nalazim, odlučujem se na neizvjesnu emigraciju. Ilegalno prelazim granicu dolazim u Austriju, te uz pomoć velikog dobrotvora i svetog čovijeka vel. Vilima Cecelje dospjevam u izbjeglički logor Treiskirhen. Iz austrijskog logora su povremeno odlazili transporti s izbjeglicama u druge države Europe ili pak u prekooceanska zemlje.

[dropcap]J[/dropcap]ednan takav transport koji je bio odredjen za Švedsku, a u koji sam se bio prijavio budući sam želio ostati u Europi, nisam uspio ući. Ne dugo poslije toga ukazala se prilika za Ameriku. Zbog neizvijesnosti života u lageru odlučujm se, iako teška srca, za put preko oceana. U Ameriku, u grad Cleveland dolazim na 16. siječnja, 1968.g. i tu odabirem mjesto moga stalnog budućeg boravka. Nakon dolaska u Clevelad, najprije pronalazim smještaj a zatim slijedi posao. Pored nekoliko kratkih zaposlijenja u manjim kompanijama, zaposlio  sam se u: Techni tool inc, zatim u General Electric, i na kraju u Belcan Engeenering inc, u kojim companijama radim više od trideset i dvije godine. Iz Belcan Engeenering inc, 2002.g. odlazim u mirovinu. Iako sam, dašavši u slobodnu Ameriku, mogao lijepo i dobro živjeti daleko od problema koje sam ostavio u onoj, za Hrvate i ostale narode zločinačkoj, državi, ipak sam se odlučio da i dalje dijelim sudbinu naroda iz kojeg potječem. Bio sam svijestan da svi Hrvati ne mogu pobijeći iz Domovine. Da su mnogi morali ostati tamo, te i dalje trpjeti teror vlasti propale države. Stoga sam se i ja dragovoljno opredjelio da dijelim sudbinu svoga naroda. Nisam se mogao osjećati slobodnim, dok je moja rodbina, prijatelji i cijeli narod kome pripadam trpjeli najokrutnije ropstvo. Nakon odredjenog vremena odlučio sam se aktivno angažirati i opredjelio sam se za organizaciju Hrvatskog narodnog otpora. Svijesno i dragovoljno odabrao sam navedenu organizaciju smatrajući kako ću kroz njezine strukture i idejom koju ona zastupa najviše i najučinkovitije pomoći zarobljenoj Hrvatskoj. Obnašao sam i različite dužnosti u organizaciji. Ostao sam u organizaciji sve dok nije prestala djelovati, kad se u Domovini ustrojila Hrvatska demokratska zajednica, i tad smo zaključili da za emigrantske organizacije više nema potrebe. Pojavom HDZ-a prestala je potreba političkog organiziranja u emigraciji, ali su nastupile druge okolnosti i druge potrebe. Uoči prvih višestranačkih izbora budući su vidjeli da će izgubiti vlast srbo-komunisti, koji su do tada vladali Hrvatskom, potpuno su je razoružali. Nakon prvih višestranačkih izbora i gubitka vlasti, komunisti predaju vlast HDZ-u.

[dropcap]S[/dropcap]lijedi brutalna i krvava četničko-jugoslavenska agresija na Hrvatsku. Kad je počela agresija na Hrvatsku, hrvatski je narod pokazao izuzetnu spremnost da pomogne svome narodu u Domovini. Organiziraju se odbori za pomoć u svim gradovima po svijetu gdje ima Hrvata. Velikodušno se šalje i pomaže. Hrvati su jedinstveni, darežljivi i  plemeniti. Rezultati nisu mogli izostati. Hrvatski  Sabor na 8. listopada, 1991.g. proglašava samostalnost i prekid svih državno-pravnih odnosa s bivšom državom. Iako agresija traje, Hrvatska postaje samostalna i slobodna država. U mome je životu bilo dosta uspona i padova, razdoblje izmedju 1991. g. i 1995.g. bilo je najsretnije razdoblje u njemu. Tada smo zajednički, domovinski i iseljenički Hrvati izborili svoju nacionalnu slobodu. Sretan sam i ponosan što sam imao čast pripadati generaciji koja je u tom procesu sudjelovala. I prije sam pokušavao svoj privatni život organizirati po principima koji odgovaraju mojem svjetonazoru. Nije mi uspjelo. Medjutim kad sam upoznao Ameliju, moj se život potpuno izmijenio. Ništa više nije bilo kao prije. Ona je sa svojim ponašanjem, pažnjom i ljubavlju koju mi je poklonila, promijenila mene i moj život.

[dropcap]B[/dropcap]og mi nije dao priliku da imam svoju vlastitu djecu, da ih uzgajam i da imam roditeljski osjećaj. Ali sam zato uz Ameliju imao veliku sreću, zadovoljstvo i pravi užitak u odratsanju unuka koje je ona za cijelo vrijeme pazila i čuvala. Taj osjećaj prema djeci koji sam ja, preko Amelije doživio i uživao teško je opisati. Taj Božiji dar koji sam s njom dijelio najveće mi je bogatstvo i najveće zadovoljstvo koje sam ikad doživio i živio. Nikad joj ne mogu dovoljno zahvaliti na tome. Isto tako i Amelijina djeca, bili su svi već odrasle i zrele osobe, izvanredno su me primili kao člana njihove obitelji. Uvijek i u svakoj prigodi ukazivali su mi i veće poštovanje nego što sam uistinu zasluživao. Zahvalan sam im na takovom ponašanju. Život s Amelijom, obogatio me je i s mnogim novim poznanstvima. Tako sam preko nje upoznao i stekao mnogo dobrih novih i stalnih prijatelja. Pružila mi se izuzetno dobra prilika, budući je Amelija Slovenka, da izbliza i izravno upoznam dobar dio slovenskog naroda, njihovih običaja i kulture. Sa zadovoljstvom iznosim da su me oni kao narod izvanredno dobro i toplo primili. Nikad nisam osjetio nikakovu odbojnost, prezir ili bilo kakav otklon prema meni. Uvijek i trajno zahvalan sam Ameliji za sve što je učinila, a učinila je mnogo za mene. U Clevelandu na 11. listopada 2011.g.

Miško  Maslać Miško Maslać je nakon kraće bolesti preminuo 05.09.2013. Počivao u miru!

kamenjar.info

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kapetan Dragan pobjesnio u sudnici: ‘Ovo je fašistički progon, pa mene je i JNA mrzila’

Objavljeno

na

Objavio

Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan, kojega optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima u četvrtak je iznoseći svoju obranu na splitskom Županijskom sudu odbacio krivnju za sve što mu se optužnicom stavlja na teret

Vasiljković je iznio obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces ‘opsesivno fašistički progon‘, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa nastavio je da od procesa ne bi ostalo ništa ‘kada bi isključili fašizaciju Hrvatske‘.

Odbacio je tvrdnje da je ikada imao veze sa zatvorom na kninskoj tvrđavi upitavši kako netko može biti ratni zarobljenik prije rata s obzirom da je rat u Knin došao 1995.

‘Ja sam dao prijedlog da se zatvor izmjesti i napravi mokri čvor. Ne znam kome je palo napamet da me predstavi kao čuvara zatvora kada je tamo bilo toliko puno policije. Želim reći kako sam 12 godina zatvoren od čega 11 godina bez optužnice. Oduzeli su mi 12 godina života. Čak su i Alojzija Stepinca držali u kućnom pritvoru, a ja sam 12 godina u zatvoru’, kazao je Vasiljković.

U svojoj je obrani kazao i da je Glinu napustio 27. srpnja u 14 sati, a u optužnici ga se tereti da je djela počinio 30. srpnja. Istaknuo je kako je ‘komično’ sve ono što o tom slučaju pišu novine.

‘Veće su šanse da sam zapovijedao Anti Gotovini nego JNA. Pa oni su mene mrzili. Ne samo da nisam počinio ratni zločin nego se zapitajte zašto sam postao to što jesam’, rekao je Vasiljković na kraju svoje obrane.

Vasiljković je optužen da je kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, odnosno zapovjednik Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojbi Alfa, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije.

Na teret mu se stavlja da je tijekom lipnja i srpnja 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te tijekom veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Uz to je optužen i da je tijekom srpnja 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada na tamošnju policijsku postaju te prigradsko naselje Jukinac, sela Gornji i Donji Viduševac, a potom i njihovo zauzimanje.

Tijekom napada su oštećeni i uništeni civilni objekti, stanovništvo natjerano na bijeg, opljačkana je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili od kojih i jedan strani novinar.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati