Connect with us

Biser iz prošlog stoljeća! Živko Kustić i Meša Selimović

Published

on

Na portalu bitno.net je objavljen jedan od čuvenih intervjua iz prošlog stoljeća: nekadašnji glavni urednik Glasa Koncila don Živko Kustić i poznati književnik Meša Selimović otvoreno razgovaraju o duhovnosti, vjeri i smislu života.

Razgovor tadašnjeg urednika i novinara Glasa Koncila Živka Kustića s književnikom Mešom Selimovićem, u to vrijeme jednim od najuglednijih intelektualaca komunističkog režima, koji se dogodio u prosincu 1969. u piščevom stanu u Sarajevu, te nedugo potom objavljen u katoličkim novinama, štivo je koje je zanimljivo, te aktualno i danas. Dijalog između, s jedne strane, dva katolička svećenika (osim Kustića, razgovoru je nazočio i sarajevski svećenik Petar Čalić), a s druge književnika koji je sebe deklarirao kao ateista, prekrasan je primjer ideologijom neopterećene i konstruktivne razmjene ideja između intelektualaca koji kroz definiranje vlastite pozicije pokušavaju ujedno pronaći zajedničko tlo u ljudskoj drami borbe za opće dobro. Povod razgovoru bio je Selimovićevo remek-djelo “Derviš i smrt”, objavljeno par godina ranije, u kojemu se ogleda snažan utjecaj islamske vjere koja je očito imala snažan utjecaj na autora unatoč njegovu ateističkom opredjeljenju. Knjiga je zbog korištenja dijelova Kurana u literarno beletrističkom kontekstu bila kritizirana iz Islamske vjerske zajednice, zbog čega je Selimoviću, pokazalo se, bilo jako žao jer je smatrao kako je riječ tek o “razdvajanju u izrazima”.

Razgovor s Mešom Selimovićem portal Bitno.net prenijet će u dva dijela, onako kako je bio objavljen u svom originalnom izdanju u dva broja Glasa Koncila u siječnju 1970. Tekst objavljujemo s dopuštenjem don Živka Kustića i Glasa Koncila.

Mesa-Selimovic-o-duhovnosti-vjeri-i-smislu-zivotaSarajevski književnik MEŠA SELIMOVIĆ napisao je neobičan roman “DERVIŠ I SMRT”. Od 1966. godine roman je doživio već šesto izdanje, prevodi se na više jezika. Dobio je nekoliko značajnih književnih nagrada. Roman čitaju s jednakim zanimanjem vjernici i nevjernici. Čitavo je djelo prožeto riječima i duhom islamske svete knjige Kurana; ali su je naši muslimani negativno ocijenili. Sâm Meša Selimović tvrdi za sebe da je ateist, a glavna se radnja romana “Derviš i smrt” događa u duši i duhu čovjeka, upravo u “duševnosti”. Glavni se junak muči i bori više sa svojom savješću, s Bogom, s mo­ralom nego s ljudima oko sebe.

Kako je čovjek koji nije vjernik napisao takvo djelo? Otkuda toliko zanimanje današnjih ljudi upravo za takvu knjigu? Ta su nas pitanja ponukala da zamolimo Mešu Selimovića za razgovor. Književnik se rado odazvao, te je 22. prosinca 1969. primio u svome stanu u Sarajevu sarajevskog svećenika Petra Čalića i našeg novinara don Živka Kustića. Razgovor je bio dug, otvoren i sadržajan. U njemu je uz književnika sudjelovala i njegova supruga Darka, kojoj je i posvetio roman “Derviš i smrt”.

 “Ja ne mogu doći k sebi zašto politički sistemi puštaju na miru problem smrti”

Izražavajući spremnost da govori za katoličke novine, književnik Selimović odmah je napomenuo da se smatra ateistom. I gospođa Darka je ateist, ali…

“Ipak je dobro vjerovati u nešto…”, kaže ona, a Meša dodaje:

“… jer ona smatra da je vjerovanje velika utjeha. Što vjerojatno jest, ali što se mene tiče to nije neophodnost, za mene je čovječnost jako puno. Ja sam ateist od malih nogu, jer moj je otac bio ateist. Ipak, ja nikada nikome nisam učinio zlo. A znam mnoge katolike i pravoslavne i komuniste, uopće ljude s ideologijom, koji su činili zlo. Prema tome: vjerovanje nije neko osiguranje od zla. Inače, ja mislimda religija ima velike šanse u ovoj situaciji koja doduše traje nekoliko tisuća godina, kad političke strukture ostavljaju veliku prazninu u područjima duševnosti…”

P. Čalić pokušao je njegove riječi shvatiti u moralističkom smislu, kao da bi zanemarivanje duševnosti u prvom redu bilo štetno za odgoj mladih naraštaja. Meša inzistira na mnogo širem shvaćanju:

“Ne, ja mislim na duševnost uopće. Politički sistemi, partije i tako dalje, vode računa o vrlo prizemnim stvarima. Ljudsku dušu ostavljaju na miru. Oni se brinu, recimo, za životni standard, za socijalni i politički odgoj (koliko uspiju, to je drugo pitanje), ali cijelo jedno područje ljudske potrebe, da se čovjek zanima samim sobom, da misli o stvarima koje nisu na dohvat ruke, da odgovara na bezbroj pitanja: Gdje smo? Što smo? Što će od nas biti?… Pa smrt! Ja ne mogu doći k sebi zašto politički sistemi ostavljaju na miru smrt. Ostavljaju na miru jedno golemo područje straha ljudskoga. To je pragmatistička i nedovoljno inteligentna orijentacija. To je neshvaćanje kompleksnosti ljudske. A religija je najmoćnija upravo tu. Mislim da Crkva griješi kad poseže za drugim područjima. Religija je najmoćnija na području duševnosti, tu gdje se pojave ne mogu kontrolirati kao računske operacije.”

“Čovječanstvo nije stvorilo tako moćan simbol kao što je Krist”

Selimović visoko cijeni ono što su religije učinile na podizanju ljudske misli. Prve ljudske spoznaje bile su religiozne. Već mnogobožačka vizija svijeta bila je određeno reguliranje čovjekova odnosa prema svijetu. Onda je razvitkom civilizacije napredovalo jednoboštvo. Na kraju se pojavljuje kršćanstvo. O Kristu Meša kaže:

“Ja mislim da dosada nitko, da čovječanstvo nikada nije izmislilo, stvorilo tako moćan simbol kao što je Krist. To je veličanstveno! Stvoriti simbol čovjeka koji trpi, koji iskupljuje čovječanstvo. I to nasuprot težnji koja neprestano u ljudima postoji, težnji za prestižom, za vlašću. Time je religija dobila u ruke kolosalno sredstvo utjecaja u području duševnosti koje svi drugi zapuštaju.”

Na pitanje kako on tumači pojavu da toliki mladi čitatelji pronalaze u njegovu romanu sebe i svoje probleme, premda većina od tih čitatelja nije primila nikakav ili vrlo manjkav vjerski odgoj, Selimović kaže:

“U mom je romanu prisutna i vidljiva iskrenost. A drugi je razlog tolikog zanimanja upravo to područje zanemarene duševnosti koja ljude jako zanima. Ja mislim da treba rješavati mnoge važne stvari — ekonomske društvene, političke… Ali ne sređujemo vrlo osjetljivu stranu: dušu. Vrlo se malo o njoj brinemo. Današnje čovječanstvo grubo pristupa osjetljivoj ljudskoj duši. Nameću se suhi propisi, dogmatska mišljenja. To uvijek znači izolaciju. I to dovodi do stvaranja grupa. Moj novi roman zove se “Tvrđava”. To je znak za svekoliku izdvojenost ljudsku: osobnu, obiteljsku, nacionalnu, religioznu. Sve je to tvrđava. I jedino obraćanje koje možda još postoji je da pucamo jedni na druge. A to je najgore! I što taj nesretni usamljeni čovjek čini u svojoj usamljenosti? On mora odgovoriti na bezbroj pitanja koja srce njegovo postavlja: Što sam prema drugome čovjeku? Što sam prema sebi? Što sam prema smrti koja dolazi? Ja neću reći je li važnije pitanje hoću li ja sa svojim djetetom imati što jesti ili pitanje o smrti. Odgovarajući na prvo pitanje, a ostavljajući drugo po strani, ostavljamo manjkava čovjeka.”

Što je – duša?

“Što zapravo mislite kad izgovarate riječ duša?” pi­tamo.

On to ovako tumači: “Za mene duša znači sve ono što nije u području pojavnosti. Sve što nije određeno vrlo stvarnim ovozemaljskim stvarima. Za mene duša znači onaj suvišak koji mi ostaje kad pragmatistički riješim ili pokušam riješiti sve što mogu da riješim. Za mene duša znači odnos prema čovjeku, znači pitanje humaniteta. Za mene to znači odnos prema pojavama u svijetu. Znači moj osobni udio u svemu tome, moju odgovornost, to znači: moral. Za mene to znači bezbroj pitanja koja odjekuju u mojoj praznini kad sam sâm. A ta se pitanja javljaju, i čim je čovjek razvijeniji, mora više na njih odgovarati.”

Čini nam se da bi sve to o duši u širem smislu mogli reći i kršćani i muslimani. Pitamo ga u čemu je razlika između toga njegova shvaćanja o duševnosti i duši i našega shvaćanja duše. On kaže:

“Mislim da je razlika u izrazima.” I odmah prelazi na svoj sukob sa službenim stavom bosanskih muslimana. Vidi se da mu je žao, on toga sukoba nije želio. “Glasnik Islamske vjerske zajednice napao je moj roman, mislim vrlo nepotrebno. Mislim da je ovim romanom Kuran po prvi put uveden u svjetsku lijepu književnost. I umjesto da tu činjenicu prihvate, oni je se odriču. U mom romanu postoji motto, rečenica iz Kurana: ‘Svaki je čovjek na gubitku.’ Oni su rekli da sam ja krivotvorio Kuran. Pa, to je istina. Jer ja nisam nastavio navod iz Kurana, gdje se kaže: ‘osim ako čovjek ne nađe spas u Bogu’. Ali kod mene bi to u kontekstu glasilo: ‘Svaki je čovjek na gubitku osim ako ne nađe spas u Ljubavi’. Molim lijepo, jesmo li se razdvojili u izrazima? Ja to prihvaćam. Ali, za mene to znači ako hoćete isto, ako hoćete šire. Ljubav je jedna, bogovi su različiti. Sve što razdvaja ljude za mene je strašno.”

“Ljubav je jedna – bogovi su mnogi”

Slušajući Mešu, shvaćamo da se on boji religije i bogova, ukoliko bi to moglo ljude razdvajati, postavljati ih jedne protiv drugih. Čovjek koji nije u djetinjstvu primio vjerski odgoj, koji Boga nikad nije zavolio kao izvor svake dobrote, koji ga nije primio iz srca i iz usta dobre bake ili djeda, doživio je kao mladić i kao zreo čovjek da se ljudi mrze i napadaju svaki u ime svoga boga. Zato je povjerovao da to nije jedan Bog, nego mnogi bogovi. I doživio je bogove kao suprotnost Ljubavi. Riječ je o bogovima koji su se u glavama ljudi i u njihovim postupcima, kako reče Vrdoljak u filmu Kad čuješ zvona, “prometnuli u noževe”. Selimović se uvjerio da vjerske zajednice među kojima živi nisu odgojile ljude za Ljubav. Ali, on se nada da te zajednice još mnogo mogu učiniti u tome smjeru. Zato kaže:

“Zato je ta katolička, ekumenska širina današnja veoma prihvatljiva. Ona negira mnoge činjenice koje su u povijesti religije postojale kao vrlo vidljive i negirale bit religije, bit koja je propovijedana, koja je — kristovska. Čini mi se da je to jedini put da jedna ideologija krene putem širine koja za mene znači Ljubav.”

Pripomenuli smo da je ovdje izravno povezao pojam Boga i pojam Ljubav. On to potvrđuje. Budući da za nas kršćane, doslovno prema Evanđelju, Bog također znači Ljubav, morali smo ga zamoliti da nam kaže po čemu je on zapravo ateist. On ponavlja:

“Ljubav je jedna, bogovi su različiti. Ja sam ateist upravo po tome što ne volim nikakve pregrade među ljudima. Znate, kad bi čovječanstvo uspjelo stvoriti jednu ideologiju uistinu svečovječansku, ja bih se odmah tamo upisao, bez obzira što sam ateist.”

Mogli bismo ga uvjeravati da je ono što mi vjerujemo baš takva “ideologija”, ali nismo došli da ga uvjeravamo. Osim toga zapleli bismo se u neugodan zadatak da tumačimo kako smo — kao zajednica u vremenu i prostoru — s tako širokom idejom ostali tako usko ograničeni, kako smo kao vjernici Ljubavi ostvarili tako malo ljubavi među ljudima. Ipak, trebalo je da raspravimo u čemu nam se mišljenja razlikuju, po čemu je on ateist, ako smo mi teisti.

Meša je izrazio mišljenje da Bog može biti izvanredno utočište za čovjeka koji želi umaknuti riziku života, koji se ne usuđuje prihvatiti nesigurnost slobodnog razmišljanja. Govorio je o Bogu kao utjehi, kao bijegu od odgovornosti. — Ima li među nama ljudi koji se tako utječu Bogu? Nisu li mnogi od naših suvremenika koji se nazivaju ateistima upravo zbog toga napustili redove vjerskih zajednica, što se u ime vjere od njih tražila pasivnost, što je slobodni angažman u kulturnom i javnom životu sam po sebi bio nešto “bezbožno”?

Govoreći o Ljubavi, kao o jedinoj nadi čovječanstva, Selimović ne postavlja pitanja što je ta Ljubav u sebi samoj. On opaža da ljubavi na svijetu uglavnom nema, da ona postoji kao nada, da ona nije čovjeku ni prirođena, da nju tek treba odgajati. Mi bismo mu tu htjeli govoriti o tome kako mi Krista zovemo “Alfa i Omega”, kako Ljubav stoji na početku svega, kako — po našoj vjeri — Bog koji je Ljubav iz ljubavi pokreće povijest, da u toj povijesti čovjek susretne i slobodno prihvati Ljubav i da se kroz Crkvu svi mi sjedinjujemo s Ljubavlju, da rastemo u jednu jedinu Ljubav, i tako se Ljubav koja je na početku ima u nama ostvariti, tek na kraju povijesti.

“I mi bismo rekli”, kažemo, “da Ljubav pokreće povijest. A rekli bismo također da se ona u povijesti ostvaruje. U svakom slučaju — Ljubav nije naša izmišljotina.”

“Ne izmišljotina nego — želja!” kaže Selimović.

“Nevjerojatna je moć prilagođavanja Katoličke crkve”

Razgovor je prešao na suvremena gibanja u Katoličkoj crkvi. Selimović kaže:

“Nevjerojatna je moć prilagođavanja Katoličke crkve. To je sjajno. Znate, u tim modernim gibanjima Katolička crkva inteligentno pronalazi sjajna rješenja da ne bude protiv razvitka nauke, protiv društvenoga razvitka…”

Takve nam se pohvale uvijek čine nekako dvosjeklima. Ovih godina ateisti nas općenito visoko cijene kao da smo neka vješta organizacija, stručnjaci za lukavu taktiku, snalažljivi da opstanemo pod svaku cijenu. Možda bi to moglo značiti da nam je snalažljivost jača od dosljednosti, da nam je važnije opstati nego prenijeti svijetu sasvim određenu poruku? Pokušali smo o tome nešto reći:

“Crkva se može prilagođavati i društvenim promjenama i novim idejama, osobito u znanosti, pa i u filozofiji, upravo zbog toga što bit kršćanstva nije sustav gotovih, oblikovanih i sređenih ideja. Kršćanstvo u svojoj biti polazi od osnovne činjenice povijesnog i osobnog susreta s Isusom Kristom, koji je, po našem vjerovanju, Ljubav koja je ušla u povijest. Ideje i sustavi ideja nastaju onda u kršćanstvu kao naš pokušaj da taj osnovni podatak shvatimo i usvojimo. I one se mogu stalno mijenjati, odnosne razvijati, već prema tome kako mi bolje ili slabije shvaćamo i prihvaćamo taj podatak.”

“Je li Bog-ideja?”

Meša sluša, malo zastaje, i najednom pita: “Je li Bog ideja?”

Odmah je jasno da ista riječ nama i njemu ne znači isto. Mi smo se u tom području vježbali sasvim određenom obukom skolastičke logike, on je svoje poglede i shvaćanja oblikovao uslijed mnogih i različitih utjecaja.

Kažem: — Bog je za nas vrhunska stvarnost koja nam se u Objavi, u Kristu javlja kao Ljubav. Dakle ne tek ideja, nego stvarnost.

“Pa, to je — ideja!” odvraća on.

“U meni postoji ideja o Bogu. Ali on je prije stvarnost u sebi nego ideja u meni.”

“Kažem to i osjećam da se vjerojatno nepotrebno dajem na izlet u skolastiku.”

A Meša kaže: “Stvarnost postoji kao takva, a u nama ona ne postoji drugačije nego kao ideja. Prema tome je ideja primarna!” Prva mu je rečenica sasvim jasna. Druga pokazuje da je njemu primarno ono što je bliže nama, da mu je primarniji zadatak od apstraktnog znanja.

On tumači dalje: “Ja o Bogu ne mogu nikako misliti na svoj način, jer ja te predstave nemam. Dozvoljavam sebi tu drskost da mislim na način na koji biste vi eventualno mislili. Za mene je to istovjetno s ovim pitanjem: Postoji li Ljubav? Vidite, ja kažem: postoji! I ona je stvarnost. Ali više kao moja želja da se stvori harmonija u svijetu nego kao realna činjenica, kao činjenica koja se javlja u većem broju slučajeva.”

“To što ste rekli”, primjećujem, “zvuči kao kad netko od nas kaže da Boga ne možemo dohvatiti drugačije nego da za njim težimo, da ga prihvaćamo kao svoj smisao i kao usmjerenje života.”

Meša prihvaća: “Jasno kao dan! Vi tu ideju o Bogu morate odjelotvoriti. Vidite, u tome je originalnost, upravo genijalnost kršćanstva! Kristu su dati svi atributi onoga o čemu čovjek sanja, što želi. Tako on prerasta u sveopću ideju koja je veoma moćna.”

Ne preostaje nam drugo nego kratko “ispovjediti vjeru”:

“Da, mi vjerujemo da je Krist Bog, da je s njim kao povijesnim čovjekom Bog izravno ušao u našu povijest.”

Meša pita: “Biste li mogli zamisliti Isusa, njegovu pojavu, bez rimskog ropstva?”

Odgovaramo: “Za nas je Isus povijesna pojava. Zato ga ne možemo zamisliti drugačije nego onako kako se pojavio. Ne možemo ga izvući iz konkretne povijesne situacije. Kao kršćani mi čak vjerujemo da se on pojavio u pravi čas, u najprikladnijem trenutku povijesti, kad su društvene i kulturne okolnosti mogle pogodovati razvitku baš takvog gibanja duhova.”

Drugi dio razgovora možete pročitati na linku ovdje. Bitno.net

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Hrvatska

SDP: Nećemo dići ruke za Zakon o braniteljima

Published

on

By

Premda je saborski Odbor za ratne veterane prije mjesec dana jednoglasno podržao prijedlog Zakona o hrvatskim braniteljima, zastupnici iz redova SDP-a za njega neće glasovati.

U najvećoj opozicijskoj stranci proteklih su mjeseci radili na stručnoj analizi zakona te su, kako kažu, uočili cijeli niz nelogičnosti, pa i nepravilnosti vezano uz brojne odredbe budućeg zakona koji bi se idućeg tjedna trebao naći u saborskim klupama na drugom čitanju, uskoro i na izglasavanju. Osnovne zamjerke, sažete u nekoliko ključnih kritičnih točaka, za Večernji list iznosi Franko Vidović, jedan od istaknutijih hrvatskih branitelja iz redova SDP-a.

Koliko je nezaposlenih?

S obzirom na to da su se nakon izvjesnog vremena promijenile potrebe, pa i starosna dob populacije, dobro je da se počelo s izradom zakona, premda mislim da se to moglo regulirati i izmjenama i dopunama postojećeg. No, kada je već pred nama, treba reći da se prijedlogom zakona broj branitelja povećava, dok se istodobno Registar branitelja zatvara. Evo, 25 godina nakon rata mi nalazimo nove branitelje i to će povećati populaciju za 100, možda i 150 tisuća ljudi. Sada ih je 505 tisuća, a na ovaj način taj će broj otići u nebesa, što će se negativno odraziti i na državni proračun RH – upozorava Franko Vidović.

Nadalje, podsjeća na riječi ministra Medveda kojima je najavio naknade za oko 82 tisuće nezaposlenih hrvatskih branitelja.

– Ako svi ti branitelji prime naknadu za nezaposlene kao što je predviđeno, u tu ćemo svrhu potrošiti milijardu i pol do dvije milijarde kuna više nego što to ministar prezentira u javnosti. Međutim, prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, imamo “samo” 19 tisuća nezaposlenih hrvatskih branitelja! Doista ne znam odakle ministru tolika brojka, očito veliča lik i djelo te želi napuhati sposobnosti Plenkovićeve Vlade – kaže Franko Vidović.

Potom je istaknuo da pozdravlja mogućnost da branitelji mogu raditi nakon što odu u mirovinu jer u stvarnosti dobar dio njih i radi “na razne načine pa je u redu da se to na koncu i legalizira”.

U rangu nacionalne izdaje

No, ne pozdravljam uvjete pod kojima ovaj prijedlog zakona to nudi: bez odbijanja i jedne kune od mirovine, branitelj će primati i mirovinu i plaću. Nijedan drugi građanin nema takvu mogućnost i zato bi bilo pošteno da se skine određeni postotak od mirovine, deset posto, što bi bilo primjerenije u odnosu na druge građane, osobito umirovljenike iz sektora rada – kaže.

Ostvare li se ovakve prognoze, iz SDP-a upozoravaju na uzročno-posljedični pad mirovinskog sustava, što bi ugrozilo milijun građana a to je onda, poručuju, u rangu nacionalne izdaje.

Renata Rašović/večernji.hr

facebook komentari

Continue Reading

U potrazi za Istinom

DOBRO JUTRO HRVATSKA!

Published

on

Ima već gotovo pune četiri godine kako nastojim skrenuti pozornost hrvatske javnosti na krajnje neprimjerene sadržaje srpskih udžbenika na temelju kojih se već 20 ili više godina obrazuju i odgajaju naraštaji školske djece – ne samo u Srbiji, nego i u „republici srpskoj“, pa i pripadnici srpske manjine u Hrvatskoj koji pohađaju nastavu po posebnim programima prilagođenim za njih.

Pokušao sam slati i upite vezano za ovu tematiku (od našeg Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa – još u vrijeme ministrovanja Željka Jovanovića, do Ministarstva vanjskih poslova, pa i Pupovčevog SNV-a i pogađate: ODGOVORA NIOTKUDA!). A pitao sam samo: „Uče li iz tih udžbenika povijest i djeca srpske nacionalnosti u Hrvatskoj koja se obrazuju po posebnim nacionalnim programima?“

I konačno, u posljednje su vrijeme zaredali tekstovi o ovoj zloćudnoj pojavi, pa se (čak) javila i hrvatska eurozastupnica Ruža Tomašić sa svojim komentarom.

Dobro jutro, Hrvatska! Dobro jutro, Ružo! Dobro jutro dudeki kojima nikad ništa nije jasno dok ne dogori do nokata!

Stotine poštenih i časnih intelektualaca u Srbiji desetljećima se grčevito bore za istinu i progovaraju o ovim i svim drugim patološkim i destruktivnim pojavama u srpskom društvu, a Hrvatska po običaju spava dubokim snom. Knjige su o tomu napisali. Mnogi ozbiljni sociolozi bave se već dugo proučavanjem uzroka destrukcije srpskog društva upravo zato što to predstavlja realnu opasnost po susjede i ozbiljan je izvor mogućih nestabilnosti u budućnosti. Ne samo da im ne pružamo potporu – PREŠUĆUJEMO IH!

„Ne bi se štel mešat“, „Što mi imamo s njihovim udžbenicima“ itd., itd.To je taj naš malograđanski dudekovski konformistički stav, sindrom guske u magli.

I onda kad se jednoga dana probudimo s balvanima preko cesta i pruga, čudimo se što nam se to događa.

Podsjećanja radi, draga publiko, evo jednoga teksta iz siječnja 2014. godine (objavljen u tiskanom izdanju 7 dnevno), a tekstove sličnog sadržaja objavio sam posljednjih tjedana  na više portala.

Iskreno mi je drago da se o ovoj temi počelo govoriti u Hrvatskoj. Bilo je i vrijeme. I stoga se možda nije loše podsjetiti što sve sadrže srpski udžbenici.

 

Lice i naličje povijesne istine

 

BESRAMNA REVIZIJA POVIJESTI U SRPSKIM UDŽBENICIMA

  Ne tako davno, na beogradskoj „Marakani“, u vrijeme nogometne utakmice Srbija – Hrvatska, zapaljena je naša državna zastava, dok su se kroz svih devedeset minuta iz desetina tisuća grla orili najuvredljiviji šovinistički povici na račun hrvatskog, bošnjačkog i albanskog naroda. Našem ministru znanosti, obrazovanja i sporta, Željku Jovanoviću, koji je cijelo vrijeme sjedio u počasnoj loži (kao gost predsjednika Srbije, inače, zakletog četničkog „vojvode“, Tomislava Nikolića), nije bilo niti na kraj pameti staviti ikakvu primjedbu na ovo vandalsko ponašanje rulje i izljeve bolesne, primitivne mržnje – a kamo li ustati i napustiti ložu. Nikakve reakcije nije bilo ni poslije njegovog povratka u Zagreb. Umjesto diplomatske note Srbiji (makar reda radi i zaštite digniteta države), uskoro je uslijedilo slanje paketa hrvatskih udžbenika povijesti na „reviziju“ u Beograd, kako bi se opovrgle Nikolićeve tvrdnje da se u njima „Srbi nazivaju četnicima i agresorima“?!

No, pita li se tko, što piše u srpskim udžbenicima – ili to nama u Hrvatskoj doista nije bitno? Znaju li hrvatski građani, da je u zadnjih dvadesetak u Srbiji na djelu temeljita i kontinuirana revizija recentne povijesti koja je potpuno usklađena s velikosrpskom ideologijom i praksom čiji su krvavi tragovi na ovim prostorima još uvijek itekako vidljivi?

  Danima uoči kvalifikacijske nogometne utakmice za SP između reprezentacija Srbije i Hrvatske (odigrane 6. rujna 2013. godine), za koju se unaprijed znalo da je javna priredba visokog rizika, novinske stupce najtiražnijih tiskovina u Srbiji, pune naslovi koji govore o „paklenim planovima hrvatskih ekstremista bliskih HDZ-u“, čije su nakane u Beogradu izazvati nerede, napasti policiju i stvoriti „opšti haos“. Objavljuju se i slike naših navijača od kojih neki (slučajno ili ne), dižu u zrak desnu ruku. Asocijacija je više nego očita. I, dakako, sve skupa stavlja se u kontekst „ugrožene“ ćirilice u Vukovaru i ponovne „obespravljenosti“ Srba u Hrvatskoj.

Ide se čak tako daleko, da se tvrdi kako „ustaše planiraju srušiti Beograd“, no, na sreću, ovaj plan je (prema pisanju vrlo utjecajnog tabloida Kurir) na vrijeme otkriven od „bezbednjaka“. Cijela akcija „hrvatskih ekstremista“ osmišljena je, navodno, ni manje ni više, nego u savezu s unutarnjim neprijateljima u Srbiji, kojima bi također odgovarala destabilizacija političkih prilika. Hrvatski ekstremisti to će pokušati da urade preko struktura u Srbiji kojima bi odgovarao takav incident“ – kaže Kurir u svome članku objavljenom na sam dan utakmice, pod naslovom: „PAKLENI PLAN HRVATSKIH EKSTREMISTA: Neredi na Marakani“.

Cilj ovakvih propagandnih konstrukcija kojima je tih dana preplavljen javni prostor u Srbiji nije bio samo dodatno zagrijati ionako uzavrelu situaciju, nego i pribaviti kakav-takav„alibi“ za ono što se sasvim izvjesno očekivalo, i što se, na kraju i dogodilo. Za „tradicionalne neprijatelje“ Hrvate je, po običaju, uloga negativaca bila unaprijed rezervirana. Naši istočni susjedi dokazali su još jednom da su velemajstori kad je riječ o metodama specijalnog rata.

Svi znamo što se događalo na samoj utakmici – počevši od uočljivog provokativnog ćiriličnog transparenta s natpisom „VUKOVAR“, koji je naše nogometaše, vodstvo reprezentacije i malobrojne navijače dočekao na istaknutom mjestu, do parola: „KAD ZAGRMI IZ BOROVA SELA“, „VUKOVAR JE SRBIJA“ i sl., i složnih zvižduka ostrašćene mase u vrijeme izvođenja hrvatske himne, do šovinističkih skandiranja s otrovnim porukama mržnje i sadističkim podsjećanjima na masovne srpske ratne zločine iz devedesetih, koji, čini se, još uvijek mnogima u Srbiji služe kao mjerilo „patriotizma“ i izraz su nacionalnog ponosa. Usput je na tribinama pompozno spaljena i hrvatska državna zastava – što je inače u Beogradu postalo već uobičajeno, neovisno o tomu radi li se o proglašenju samostalnosti Kosova, protestima protiv SAD-a, ili o nekom događaju koji je vezan izravno za Republiku Hrvatsku. Naravno, nigdje „ustaša“ koje su trebale „srušiti Beograd“, tući policiju, „napraviti haos“. Oni su, vjerojatno, ipak  na vrijeme „sprečeni“, zahvaljujući sposobnim agentima iz srbijanske službe „bezbednosti“.

Deblji kraj izvukli su snimatelji (koje su huligani gađali stolicama), ali su zato malobrojne skupine hrvatskih navijača prošle mnogo bolje nego u siječnju mjesecu 2012. godine, kada su vraćajući se s rukometne utakmice koja se igrala u okviru EP (u novosadskoj športskoj dvorani SPENS-a), divljački napadani u „sačekušama“ diljem Vojvodine (u Novom Sadu, kod Veternika, u Rumi i drugim mjestima), i to sjekirama, toljagama,  željeznim polugama, kamenjem. Bilo je ozlijeđenih, mnoga su vozila uništena, zapaljena…a „ustaše“ su jedva čekale da izvuku žive glave i dokopaju se hrvatske granice.

Mnogi od nas se još uvijek sjećaju događaja iz ne tako davne prošlosti, u kojima je srpska propaganda u vrijeme rata, na sličan način – ali sa daleko tragičnijim učincima – tukla iz svih raspoloživih oruđa, i uvelike doprinijela homogenizaciji srpskog naroda i stvaranju ozračja mržnje čije su izravne posljedice bili masovni zločini, razaranja i patnje milijuna ljudi. Danas, dvadeset i više godina nakon toga, može se nažalost konstatirati, da je u svojim temeljnim odrednicama srpska propaganda zadržala sve značajke i osobitosti koje je imala tijekom ratova. Prateći sa strane sve što se tih dana objavljivalo u srbijanskim medijima, nedovoljno upućeni promatrač zacijelo bi pomislio kako je riječ o skoroj agresiji na Srbiju.

I, zanimljivo, kao i toliko puta ranije, tamošnjoj javnosti to nije smetalo. Gotovo nikakvih javnih osuda ovih izljeva mržnje i šovinizma u Srbiji nije bilo.

Zbog teških izgreda srbijanskih navijača na „Marakani“ (paljenja pirotehnike, lomljenja stolica, bacanja predmeta na teren – posebice na našeg reprezentativca Josipa Šimunića), Fudbalski savez Srbije je kažnjen od FIFA-e novčanom kaznom od 50.000 švicarskih franaka. Dakako, sve ono što je bilo vezano za ispoljavanje nacionalne mržnje i nesnošljivosti, nije sankcionirano od svjetske nogometne federacije.

No, ono što je još žalosnije, nisu reagirala niti državna tijela Republike Hrvatske, uključujući Predsjednika, Vladu, pa i već spomenutog ministra Jovanovića.

Iza svega ostaju pitanja: Otkuda toliki naboj šovinizma kod mladih ljudi, od kojih većina nije niti bila rođena u vrijeme rata? Radi li se samo o utjecaju propagande, ili su posrijedi neki dublji razlozi? Tko i na koji način odgaja mladiće spremne bez ikakvoga povoda i razloga sijati mržnju i isključivost, marširati slaveći Hitlera i Himmlera, razbijati zgrade stranih veleposlanstava i paliti zastave „neprijateljskih“ nacija, praviti nerede na ulicama, prebijati ljude druge nacije i vjere ili neistomišljenike, pljačkati, pa i ubijati po narudžbi …? Može li se za sve okriviti samo ekonomsko stanje, ili je dio odgovornosti i na sustavu obrazovanja i odgoju u okviru škole i obitelji?

Kako se naš ministar znanosti obrazovanja i sporta osjećao u vrijeme spomenute utakmice, može se samo pretpostavljati – jer, koliko je poznato, javno se o tomu nije očitovao (osim što je izjavio da „nije video“ sporno paljenje hrvatske državne zastave), ali, činjenica je da je samo mjesec i pol dana poslije, zbog kritika upućenih na račun sadržaja hrvatskih udžbenika iz povijesti (izrečenih u vrijeme posjeta predsjednika Republike Hrvatske dr Ive Josipovića Srbiji), požurio opravdati se svom domaćinu Nikoliću.

Nova lekcija četničkog „vojvode“

„Reformirani“ radikal Toma (nekoć pulen Vojislava Šešelja i njegov suborac u ratovima, a danas lider tzv. Srpske napredne stranke i predsjednik Srbije), iskoristio je obraćanje javnosti na tiskovnoj konferenciji (nakon susreta s našim predsjednikom), za još jedan propagandni napad, uz oštre kritike Republici Hrvatskoj zbog „kršenja manjinskih prava Srba“, pa je, među ostalim, spomenuo i udžbenike povijesti koji se koriste u našem sustavu obrazovanja, jer oni (prema onome što je ustvrdio), Srbe prikazuju kao četnike i agresore.

Teško je povjerovati da se zakleti četnički „vojvoda“ Tomislav Nikolić (koji se tog naslova stečenog zbog  „ratnih zasluga“ za srpstvo i dodijeljenog mu na Romaniji 1993. godine od strane tadašnjeg šefa Vojislava Šešelja još uvijek ne odriče), može uvrijediti kad netko Srbe koji su napadali i razarali Hrvatsku i masovno ubijali njezine građane eventualno nazove „četnicima“. Bilo bi to pomalo apsurdno, i to iz više razloga – pogotovu uzme li se u obzir da se većina srpskih „patriota“ i danas (poput Nikolića, Vučića i sličnih njima) ponosi upravo time – četničkim imenom, tradicijom i znakovljem. S te točke gledišta, konstatacija koja se tiče Srba kao  „agresora“ može biti jedini pravi problem, i to bi Nikolić zasigurno rado ispravio, jer, po njemu, Hrvatska je okupirala „SAO Krajinu“, pa je stoga isključena svaka mogućnost da se Srbe okrivi za izazivanje rata i agresiju.

No, da se vratimo na udžbenike.

Jovanović se, koliko smo mogli čuti, ipak uspio opravdati, i dokazati kako Nikolićeve tvrdnje ne stoje. Istini za volju, nakon što su u Beogradu pregledani hrvatski udžbenici iz povijesti za osnovne i srednje škole (njih ukupno 17), nije se oglasio Toma, nego ministar prosvete nauke i tehnološkog razvoja u vladi Republike Srbije, i na sveopće veselje naše Vlade i resornog ministra, potvrdio da „u hrvatskim udžbenicima nema ničega spornog“. Ako su u Srbiji već izrekli takvu ocjenu, onda to među ostalim znači, da se još uvijek ne zna tko je bio agresor 1991. godine – a upravo ovo, sa stajališta povijesne istine i činjenica jeste itekako sporno.

Ako smo već javno prozvani zbog udžbenika, i ako je utvrđeno da u njima nema ničega što bi moglo smetati našim istočnim susjedima, možemo li se malo pozabaviti udžbenicima druge strane, i makar letimično pogledati na koji način se u njima obrađuju povijesne teme? Ima li, dakle,  ičega spornog u srbijanskim školskim udžbenicima, i iz kojih već više od 20 godina uče povijest ne samo srpska djeca, nego i pripadnici svih nacionalnih manjina, uključujući i Hvate koji žive u Srbiji i Vojvodini?

Tko sije sjeme mržnje i sprema nove ratove?

Za razliku od ekstremne velikosrpske struje – koja je, nažalost, još uvijek odlučujući čimbenik na javnoj i političkoj sceni – u Srbiji postoje ljudi koji promišljaju na sasvim drugačiji način, i u stanju su pogledati istini u oči; i ne samo to, nego pokušavaju osvijestiti vlastiti narod i suočiti ga s realnošću. No, taj krug intelektualaca i demokratski opredijeljenih ljudi građansko-liberalne orijentacije još uvijek je u najvećoj mjeri marginaliziran, izvrgnut oštrim javnim osudama i prozivkama (ne rijetko čak i fizičkim napadima) i medijskoj blokadi.

Takvo stanje stvari, naravno, ne smije biti razlogom da se ovi glasovi razuma zanemare i ne uzmu u obzir, nego naprotiv, zaslužuju potporu svih dobronamjernih ljudi, kako u Srbiji tako i izvan nje.

Srbijanska povjesničarka dr Dubravka Stojanović, jedna je od rijetkih osoba s prostora bivše SFRJ, koja uvijek javno, jasno i otvoreno iskazuje svoj stavove, ma koliko to mnogima u Srbiji i „srpskim zemljama“ zapadno od Drine ne odgovaralo, pa i kad su u pitanju i sustav obrazovanja i školski udžbenici na kojima se u posljednjih 20-ak godina odgajaju naraštaji srpske djece.

U jednoj od svojih knjiga (Ulje na vodi, Beograd, 2010.), na str. 85-124., ona analizira neke od udžbenika Poznavanja prirode i društva i Istorije koji se od 2000. ili 2002.godine koriste u sustavu nastavnih planova i programa osnovnih i srednjih škola u Republici Srbiji.

Evo nekih njezinih razmišljanja na tu temu, prema citatima iz spomenute knjige.

Na str.106., dr Stojanović govori o „ideologizaciji nacionalne svesti“, te shvaćanju uloge, položaja i značaja, ali i „ispravnosti“ vlastite nacije u odnosu na druge:

Važan element u ideologizaciji nacionalne i istorijske svesti jeste ideja o istorijskoj ispravnosti sopstvene nacije. Posledice takvog učenja su duboke i ozbiljne i predstavljaju dobar uvod u iracionalno tumačenje vlastitog položaja i odnosa sa okolinom. Krivica je, samim tim, uvek tuđa, ničim izazvana. Time se stvara opasna lakoća pri zaključivanju, čije neposredne praktične i političke posledice mogu biti zloćudne za vlastitu, ali i za tuđe nacije. Slika po kojoj smo ‘mi’ ispravni i ‘dobri’ dok se nad nama ređaju tragične nepravde, najbolje je tlo za nacionalni misticizam i stalno odlaganje trenutka kolektivnog nacionalnog sazrevanja, čija je prva pretpostavka mogućnost suočavanja sa samim sobom. Ideja o tome da su svi naši ratovi bili pravedni i oslobodilački eksplicite je izrečena u udžbenicima iz predmeta poznavanja prirode i društva za II, III i IV razred osnovne škole.“

O posljedicama ovakvog diskursa, u kojemu se sve mane vlastitog naroda pretvaraju u vrline, autorica na str.111/112., piše:

Sasvim blizu ideji o bezgrešnosti i čestitosti nacije, ili čak izvirući iz nje, nalazi se ideja o naciji-žrtvi. U knjigama iz poznavanja prirode i društva za III i IV razred osnovne škole utiskuje se svest da su periodi mira bili kratkotrajni i retki, jer ovo područje zbog svojih puteva i prirodnih bogatstava privlači osvajače. Autori su se potrudili da sadržajem udžbenika to i dokažu. Kao što je već rečeno u poglavlju o metodologiji, naša prošlost je prikazana kao sled ratova, dok mirnodopska, kreativna razdoblja gotovo da nisu ni pomenuta. Istorija se pokazuje kao deo vaspitanja u ratničkom duhu. Stradanja srpskog naroda u tim ratovima prikazana su sa neshvatljivom brutalnošću. Tako je već na decu od osam i devet godina sručena sva težina svesti o genocidiranom narodu, pri čemu sam termin nije ni objašnjen. Navodi se da su fašisti ‘nemilosrdno ubijali’ Srbe, pokrštavali ih, proterivali sa svojih vekovnih ognjišta. ‘Nestajale su čitave porodice i sela’.85 U sledećoj lekciji ponavljaju se detalji o hapšenjima, logorima i streljanjima. Pri tom su, pored domaćih izdajnika (‘ljotićevci i drugi’), pobrojani i svi narodi koji su pomagali neprijateljima u zločinima – de facto su navedeni svi narodi sa kojima delimo prostor.

 —————————————

84 Dimitrije Đorđević, Ogledi o balkanskoj istoriji, Beograd 1989, str. 36.

85 Poznavanje prirode i društva za 3. razred, str. 62.

—————————————————————————————————————–

U slučaju da je nešto ostalo nejasno, deci se savetuje: ‘1. Čitaj tekstove o genocidu nad Srbima i drugim narodima i narodnostima. 2. Postoje filmovi o tome, treba ih gledati i razgovarati’.86 Onima koji te filmove ne pogledaju pomoći će udžbenik za IV razred osnovne škole, namenjen deci od devet i deset godina, u kome je napravljen pedantan izbor zastrašujućih fotografija. Tu su slike lobanja sa Ćele-kule, fotografije masovnog streljanja u Kragujevcu, uhapšenih Kragujevčana koje odvode na streljanje, naroda u zbegu, nagih tela srpskih žrtava u Jasenovcu. Krv pršti i iz udžbenika za starije razrede.

Tako gotovo svi izabrani izvorni tekstovi priloženi uz lekcije u knjizi za VII razred obiluju brutalnim prizorima: odvođenje slovenskog stanovništva u tursko roblje gde neki, upregnuti u jaram, vuku plug; opisi spaljenih sela i crkava; sto sasečenih Turaka u pohodu na Crnu Goru; sečenje noseva i ušiju saborcima Matije Gupca itd. I udžbenik za VIII razred obiluje unakaženim ljudima, pa čak i detaljima kakav je onaj o živim Srbima kuvanim u kotlovima Jasenovca.

Ovi primeri prevazilaze istorijsku analizu. Oni su u domenu socijalno-patoloških ispitivanja. Ipak, model takvih surovosti, nataložen već u najranijem detinjstvu, neminovno podstiče agresivnost i revanšizam, i teško može biti osnova za uspostavljanje normalnih odnosa sa drugim narodima. Iz takvog kruga se teško izlazi.“

Na str. 114., autorica donosi jedan od svojih zaključaka:

Dakle, u glavi sedmogodišnjeg deteta može ostati sledeća poruka: sloboda se dobija kroz borbu, junaštvo i žrtvu. Žrtvom se stiže do slave, odnosno spomenika. Spomenik je okamenjeno carstvo nebesko. Žrtve nas obavezuju na nove žrtve.“

Kad je u pitanju raspad SFRJ i uzroci ratova iz devedesetih, prilike su prikazane ovako:

Već je deci u IV razredu osnovne škole objašnjeno da su Srbi izbačeni iz hrvatskog ustava, da su proglašeni nacionalnom manjinom i da su time obespravljeni. Zbog toga se ‘srpski narod naoružao’,108  a JNA, tada vojska zajedničke države, pokušala je da ga zaštiti. ‘Pošto su napadnuti i ugroženi, Srbi su morali da se zaštite od novih stradanja i uništenja. Prihvatanje nametnute borbe stvorilo je kod Srba uverenje da kao i drugi imaju pravo da se osamostale i da odluče o svojoj sudbini.’109  Tada izbija rat koji se kategoriše kao nacionalno-verski. Uključuju se i spoljni neprijatelji. ‘Svoje dobre usluge pokušala je u jugoslovenskom sporu da pruži Evropska ekonomska zajednica. Zbog pristrasnosti EZ, pre svega Nemačke, kao najuticajnijeg i najagresivnijeg njenog člana, borbe nisu prestajale.‘110  Tako su ‘i po treći put u XX veku, 1991. godine Nemačka i Austrija ponovile svoj ‘Drang nach Osten’, ovog puta politički i ekonomski, pružajući podsticaj i podršku secesionističkim snagama u jugoslovenskim republikama i doprinoseći tako razbijanju SFR Jugoslavije.’ 111

Uloga Vatikana je takođe naznačena: ‘Udeo politike Vatikana u jugoslovenskom sindromu je takođe značajan. Preko katoličke crkve i njenih fanatizovanih vernika vodi se borba protiv pravoslavlja i Srba“.112  Ukratko: ‘Držanje Srbije i Crne Gore koje nisu pristale da se Jugoslavija razbije, izazvalo je gnev i osvetu inicijatora i inspiratora Novog svetskog poretka koji su rešili da kazne neposlušne’.113

———————————————

 108 Poznavanje prirode…, str. 15.

109 Isto.

110 Isto.

111 Geografi ja za 8. razred, str. 7.

112 Istorija za 8. razred, str. 157.

113 Isto, str. 158.

 

————————————————————————————————————————————————————————–

… Ovi brojni citati govore sami za sebe. Već sam jezik kojim su lekcije pisane pokazuje beskrupuloznu politizaciju nastave. Ostrašćene novinarske floskule ne čine jezik na koji bi učenici trebalo da se ugledaju, dok, što se tiče suštine, taj jezik može samo unedogled da oživljava ratnu atmosferu, udaljavajući đake od svakog racionalnog sagledavanja situacije. Nabijeni ksenofobijom, prezirom i mržnjom prema susednim narodima, Evropskoj i svetskoj zajednici, takvi tekstovi se uklapaju u propagandni sistem koji je rat učinio psihološki mogućim. Vređanje međunarodne sredine u kojoj još uvek živimo, pa čak i verskih osećanja pojedinih naroda (npr.’fanatizovanih vernika’  katoličke crkve), što je izvanredan primer propagande verske netolerancije, može biti izraz samo bahatog, primitivnog shvatanja sveta, kojim se svojevoljno isključujemo iz njega. Udžbenici nisu mesto za nastavljanje rata, a još manje za pohvale srpskom rukovodstvu. Izričitim nametanjem političkog zaključivanja udžbenici gube svoju obrazovnu svrhu. Oni se pretvaraju u vanistorijsku interpretaciju svega što se prethodno moglo naučiti o prošlosti, čime podsvesne sugestije, prikazane u prethodnom poglavlju, postaju politički upotrebljive. Bez ovakvog finala one ne bi bile toliko zlehude.

(…) Ovakva nastava istorije fiksira sadašnjost kao prošlost, čime se određuje i budući odnos prema današnjim događajima.“ (isto, str.122-124.)

Iz nekoliko navedenih citata svakako nije moguće sagledati sve dimenzije ovog problema, ali je sasvim sigurno da nije riječ o bezazlenoj pojavi.

Odgoj i obrazovanje mladih imaju vrlo važnu funkciju u svakom društvu, i to je ono o čemu ne može biti spora, jer to je djelatnost koja u krajnjoj instanci odlučujuće utječe na formiranje osobnosti svakog pojedinca, pa i na njegova shvaćanja i stavove, s neminovnim povratnim utjecajem na društvene i političke prilike, pa i ukupno stanje duha nacije.

Ako je tomu tako, a jeste, onda je perverzna potreba srpskih intelektualaca za izokretanjem istine i opsesija ustrajavanja na starim zasadama velikosrpske ideologije koja na prostorima jugoistočne Europe remeti odnose među narodima već više od jednoga stoljeća, pojava koju se u svakom slučaju mora shvatiti ozbiljno.

Pouke uz prošlosti

Knjiga u svjetskim razmjerima poznatog stručnjaka za povijest Srednje i Istočne Europe i dugogodišnjeg profesora Indiana University, dr Charlesa Jelavicha, Južnoslavenski nacionalizmi: jugoslavensko ujedinjenje i udžbenici prije 1914. (nakl Globus, 1992. godine), djelo je vrijedno pažnje, jer govori upravo o toj temi, i jedan je od rijetkih analitičkih radova koji nastoje odgovoriti na neka od važnih pitanja vezano za odnose u Prvoj Jugoslaviji, i razloge njezina neuspjeha.

Na samome početku, u prvoj rečenici Predgovora (str. 11), utor kaže: Slobodan Jovanović, najistaknutiji srpski povjesničar osvrnuo se 1948. na nemirne međuratne godine što ih je proživjela jugoslavenska država i na oštar građanski rat što je uslijedio poslije 1941., te je  zaključio kako Srbija nije Prusija, da bi mogla drugim Južnim Slavenima nametnuti svoju volju, kao što je ova posljednja uspjela nametnuti svoju svim njemačkim zemljama ujedinjenjem 1871. Za život sposobna, jedinstvena jugoslavenska država mogla bi se ostvariti samo onda ako bi jugoslavenske nacije stotinu godina živjele u miru i ako bi se u to vrijeme najveću pažnju pridalo odgoju, uzajamnom razumijevanju i poštivanju. Tako – dodao je on – da bi se razumjelo zašto je međuratna Kraljevina Jugoslavija bila neuspešna, moralo bi se ispitati čemu je obrazovana mladež, koja je u međuratnom razdoblju bila preuzela vodeće položaje, a bila podučavana prije 1914.“ (istaknuo: Z.P.).

Ovaj problem (odgoja i obrazovanja utemeljenog na velikosrpskoj ideološkoj matrici – što je u krajnjoj konzekvenci zasigurno bitno doprinijelo nesporazumima između Srba i naroda u okruženju) su, dakle, nakon propasti Kraljevine Jugoslavije i iskustva dva svjetska rata, uočili čak i pojedini srpski nacionalisti (poput spomenutog Slobodana Jovanovića), shvaćajući njegovu važnost u konstelaciji južnoslavenskih odnosa, i nalazeći u tomu bitne uzroke neuspjeha prve južnoslavenske države.

Jelavich nije bez razloga naveo upravo ovaj citat na samome početku svoje knjige, iako je njegovo istraživanje bilo vezano za mnogo širi prostor (Kraljevinu Srbiju, bansku Hrvatsku i Sloveniju), dakle, za ono što se na planu odgoja i obrazovanja događalo kod sva tri konstitutivna naroda buduće Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije.

S pravom smatrajući da je jako važno koji su udžbenici (vezano prije svega za maternji jezik, povijest i zemljopis) korišteni u osnovnim i srednjim školama prije 1914. godine za odgoj i obrazovanje budućih elita koje su u razdoblju nakon ujedinjenja u južnoslavensku državu i u vremenu između dva svjetska rata zauzimale ključne pozicije u državnom aparatu i društvu (ministri, svećenici, učitelji, pokrajinski upravljači, državni službenici, oficiri, policajci i drugi), on je svojom analizom obuhvatio oko 150 udžbenika, 25 crkvenih kalendara, brojne izvještaje i izvješća školskih ustanova i institucija, novinska izvješća i članke i druge izvore vezano za ovu materiju, te na kraju donio i stanovite zaključke.

Njegov opći zaključak jeste da su odgoj i obrazovanje u ovom razdoblju imali vrlo važan utjecaj na kreiranje stavova prema zajedničkoj državi i ujedinjenju uopće, pa i na razvoj nacionalizama među južnoslavenskim narodima, što je bila jedna od najvećih zaprijeka skladnim međunacionalnim odnosima, i u krajnjoj instanci bitno utjecalo na nemogućnost opstojnosti ove zajednice.

Ove tendencije bile su najizraženije i najuočljivije u Kraljevini Srbiji, a na što nepogrešivo upućuju i sadržaji promatranog gradiva. Srbi su oduvijek bili čvrsto vezani za svoje mitove i ideju stvaranja svesrpske države, i to je bio cilj ka kojemu su bezuvjetno težili, žrtvujući za tu ideju i odnose s drugim narodima, pa i onima s kojima su se spletom povijesnih okolnosti našli u zajedničkim granicama.

Što se sve događalo tijekom postojanja dvije jugoslavenske države, i na koji način su se raspale, dobro je poznato, kao i uloga koju je u tim procesima imao velikosrpski nacionalizam.

Ako se danas već postavlja pitanje sadržine hrvatskih udžbenika povijesti, i to od strane onih koji su aktivno sudjelovali u agresiji na Republiku Hrvatsku, ne zaslužuje li to primjeren odgovor? Kako je vidljivo iz analize dr Dubravke Stojanović, argumenata u prilog tvrdnji da se u Srbiji provodi sustavna revizija povijesti (pri čemu su sadržaji udžbenika povijesti gotovo u cijelosti usklađeni s temeljnim odrednicama velikosrpske ideologije, iz čega u budućnosti mogu niknuti jedino nesporazumi, mržnja i novi ratovi) itekako ima.

Nikolića i njegovog ministra obrazovanja, trebalo bi prije svega pitati: Jesu li to udžbenici iz kojih već više od dva desetljeća u Srbiji i Vojvodini povijest uče i oni koji nisu Srbi – mali Slovaci, Mađari, Hrvati, Česi i pripadnici brojnih drugih manjina?

Naš ministar Željko Jovanović, također bi morao konačno odgovoriti na pitanje: Iz kojih udžbenika danas u Republici Hrvatskoj povijest uče djeca koja pohađaju nastavu po školskim programima prilagođenim za srpsku nacionalnu manjinu?Jesu li to isti udžbenici „Istorije“, „Poznavanja prirode i društva“ i „Geografije“, o kojima govori dr Dubravka Stojanović?

 Imaju li pravo oni koji su razarali Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i vršili masovne zločine genocida i etničkog čišćenja, nakon svega sijati novo sjeme mržnje, i u isto vrijeme za to prozivati žrtve – a da sve to skupa ostane bez ikakve reakcije s naše strane?

 Bilo bi vrlo zanimljivo dobiti konkretne odgovore…i, konačno, izvući neke pouke iz prošlosti.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Continue Reading