Pratite nas

Intervju

Biskup Josip Mrzljak: Materijalizam, komunizam i ateizam, to uvijek ide zajedno i to sigurno truje dušu čovjeka

Objavljeno

na

Razgovor s mons. Josipom Mrzljakom, varaždinskim biskupom

Poštovani oče biskupe, nalazimo se u vremenu Došašća, kad se intenzivno pripremamo za blagdan Božića i kad se od svakog kršćanina traži posebna „budnost“. Što Krist od nas želi u ovome vremenu pred blagdan Njegova rođenja?

Bilo bi najvažnije za kršćanina da pozorno sluša Božju riječ kroz ovo adventsko vrijeme. Liturgija nas upravo želi uvesti u Božić, i zato nas na neki način vraća u Stari zavjet, vraća nas u vrijeme proroka.

Posebno u vrijeme proroka Izaije, vraća nas u vrijeme svetog Ivana Krstitelja te stavlja pred nas i Marijin primjer. Kad bismo malo više razmišljali o te tri osobe, trebali bismo izaći iz svojih svakodnevnih situacija i stvoriti ambijent slušanja Božje riječi.

Svi mi znamo što Crkva govori i kako nas poziva živjeti. Došašće, što je čista suprotnost onome što se u javnosti događa.

Javnost nas poziva na različite koncerte, zabave, na trgovanje. To nije Advent. To je suprotnost Adventu. Ali upravo kada se događaju takve suprotnosti, događa se ono pravo, a to su svete mise zornice, koje su iz godine u godinu sve posjećenije.

Ljudi upravo prepoznaju da treba nešto učiniti. To, premda dolazi veliki broj ljudi, nije masovna pojava, već se radi o onih 15 do 20% vjernika koji redovito dolaze nedjeljom na svetu misu. Upravo ti vjernici mogu živjeti radosno vrijeme Došašća.

Drugi će se vjernici povesti za onom strujom koja zapravo vodi ovaj svijet. Kad se govori o „Adventu u Zagrebu“, „Adventu u Varaždinu“, „Adventu u Beču“, to više nije Advent, to je zapravo nešto sasvim drugo.

Pred nekoliko tjedana papa Franjo zaključio je Godinu milosrđa i pritom pozvao vjernike da nikada ne zatvorimo vrata pomirbe i opraštanja, nego da znamo prevladati zlo i razlike. Također, papa nikada ne propušta priliku pozvati na solidarnost i prevladavanje sve većeg jaza između bogatih i siromašnih. Koliko su, međutim, „moćnici ovoga svijeta“ spremni prihvatiti takve poruke?

U mojoj poruci za treću adventsku nedjelju koju sam uputio kao predsjednik Hrvatskog Caritasa, pokušao sam upravo o tome razmišljati, dati jednu poruku i reći kako su Vrata Svete godine na neki način zatvorena, ali u stvari moraju biti još više otvorena, biti vrata Božjega Milosrđa, ali isto tako i vrata našeg ljudskog milosrđa jednih prema drugima. Koliko će to čuti oni bogati, teško je to ocijeniti, ali je sigurno da možemo očekivati male pomake i da je ova Godina jubileja ostavila neki trag.

Bilo bi dobro da ova godina bude upravo slušanje odjeka što nam je Godina Božjeg Milosrđa donijela, kakvog je traga ostavila u našim dušama, u našim srcima, ali i u našoj stvarnosti. Koliko smo mi jedni prema drugima osjetljivi – evo to je bila poruka cijele te Godine jubileja i ove nedjelje Caritasa.

Stvarati osjećaj da idemo svi zajedno graditi budućnost u našoj Domovini

Nakon velike žrtve i pobjede u Domovinskome ratu činilo se je da Hrvatsku čekaju ljepši i gospodarski uspješniji dani, no ostatci bivših struktura, počesto potpomognuti zaštitom vanjskog faktora, učinili su sve da Hrvatsku u posljednjih petnaestak godina ponovno bace na koljena. Kako gledate na perspektive Hrvatske, možemo li konačno vratiti pobjednički duh iz devedesetih i Hrvatsku učiniti gospodarski uspješnijom zemljom iz koje mladi ne će odlaziti trbuhom za kruhom u inozemstvo?

Pa, taj „duh devedesetih“, teško da se može ikada vratiti. To su zaista rijetki trenutci kada se narod ujedini, onda kada ga netko pritisne izvana. Sjećamo se tih vremena kada je trebalo primiti razne prognanike, izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, iz Vukovara, iz Slavonije, koji su dolazili u Zagreb i okolicu.

Kada su se otvarala vrata, kada su se jednostavno ti ljudi prihvaćali kao rođena braća, mada se nikada prije nisu vidjeli. To je taj „duh devedesetih“ koji teško da će se vratiti na taj način i ne može se uvijek živjeti tim duhom. Treba krenuti naprijed i treba analizirati ovih proteklih 25 godina, što se je zapravo dogodilo, i zašto se neke stvari nisu dogodile.

Utjecaj „izvana“ je velik, ali i utjecaj „starih struktura“ je velik. To se i danas osjeća, ali malo po malo treba buditi taj osjećaj i nacionalne i kršćanske svijesti, katoličke svijesti. Mi možemo reći da smo narod u kojem Katolička crkva živi skoro 14. stoljeća. To je jedna lijepa, duboka tradicija, to su dobri temelji i na tim temeljima valja dalje graditi. Kad su već napravljeni temelji, ne smije se ostati na temeljima, treba na njima graditi kuću, izgrađivati društvo. Tu smo svi pozvani.

Sigurno da nam je žao gledati kako mladi ljudi odlaze i Hrvatske, većina iz velike neimaštine, velike potrebe. Ali stvara se i jedno ozračje, jedna moda da treba ići van, jer su tamo primanja puno veća. I to je točno, jesu veća, ali mnogi se i razočarani vraćaju jer nisu doživjeli ono što su očekivali. Nije taj svijet vani više toliko bogatiji od nas da bi se baš isplatilo ostaviti ovdje i obitelj i otići tamo na rad. Trebalo bi jednostavno stvoriti u domovini atmosferu kao onu iz 90. i 91. godine, tu ljubav prema Domovini koja se probudila i koju bi sada trebalo probuditi i stvarati osjećaj da idemo svi zajedno graditi budućnost u našoj Domovini.

Materijalizam, komunizam i ateizam truju dušu čovjeka

Gospodarska kriza u Hrvatskoj, slažu se mnogi analitičari, dobrim je dijelom posljedica krize etike i morala, tj. naslijeđa mentalnog komunizma iz vremena bivšeg sustava kad je politička podobnost bila glavni kriterij napredovanja. Može li Hrvatska dalje bez suočavanja s istinom komunističkog i svih drugih totalitarnih sustava?

Da, sigurno, slažem se da je u krizi moral i etika kao naslijeđe komunističkog sustava, ali još više materijalističkog sustava koji još i danas vlada. Komunizam je nanio veliko zlo, ali ne možemo samo na to svaljivati svu krivicu. Materijalizam, komunizam i ateizam, to uvijek ide zajedno i to je sigurno trovalo dušu čovjeka.

Svi smo mi na neki način, koji smo živjeli u to vrijeme, koji smo se tada školovali, koji smo u ono vrijeme išli u Jugoslavensku narodnu armiju i na koje se vršio pritisak, svi smo mi zatrovani tim komunizmom u kojem smo živjeli.

I tek sada čovjek postaje svjestan kakva su to zapravo bila vremena, olovna, otrovna te je teško sa sebe isprati sve te nanose komunizma koje smo htijući ili ne htijući primili, jer to nismo mogli izbjeći, i to nosimo, rekao bih i do današnjih dana. To se vidi i u javnosti općenito, to se vidi u našim medijima koji prenose još uvijek te ideje i toga ćemo se teško osloboditi.

Treba proći, ja bih rekao jedna cijela generacija. Često to uspoređujemo s izlaskom Izraelaca iz egipatskog ropstva. Jednostavno, trebalo je proći 40 godina. Gotovo cijela generacija trebala je izginuti da bi oni novi ljudi ušli u Obećanu zemlju.

Čak ni Mojsiju, koji je bio vođa nije bilo dano da stupi u tu Obećanu zemlju. Pa možda, slično se događa i s nama, koji smo izlazili iz toga komunističkoga ropstva, kao da smo još uvijek zatrovani kao i Izraelci koji su se ljutili na Mojsija i govorili mu: Vratimo se! Hajdemo natrag u Egipat! Tamo smo imali što jesti!“.

Takvi glasovi se javljaju i danas: „Idemo natrag! Bilo je u Jugoslaviji bolje! Za vrijeme komunizma smo živjeli bolje!“. Nekima je zaista bilo bolje, u to nema sumnje. Međutim, potrebno je poticati ljude da idu naprijed, da budu hrabri, pa kad prođu neke godine, onda će se stvarati jedno novo društvo. Ponekad smo sumnjičavi, ali treba imati vjeru i nadu pa nas to onda mora voditi naprijed.

Rušiti mitove

Blaženi Alojzije Stepinac bio je veliki pastir Katoličke crkve u najturbulentnijem razdoblju hrvatske i svjetske povijesti, a koliko nam je poznato on je Vaš praujak. Kako gledate na proces neobičnog „usporavanja“ njegove kanonizacije, a kako na agresiju laži kojoj je naš blaženik i danas izložen?

Gledam na to pozitivno, nastojim tu pronaći nešto dobro, i nastojim prepoznati u želji pape Franje da zaista i mnogi drugi ljudi prepoznaju Stepinca kao sveca.

Dakle, Papa je želio da lik i djelo bl. Stepinca osvijetli te prikaže i onima koji imaju drugačije, iskvarene predodžbe o Stepincu. A to što se to otegnulo, što to traje, ja bih rekao da to Stepinac nama šalje jednu poruku, da treba malo u životu trpjeti, da ne može biti u životu sve onako kako si mi zamislimo.

Mi bismo sad htjeli jednu veliku proslavu, jer znamo da je Stepinac svet te nas bole te laži, klevete. To je nanos tog komunističkog društva i suda i svega što se o njemu pisalo, govorilo desetljećima.

Kada sam došao u prvi razred na Šalati u Sjemeništu, to je baš bila godina kada je Stepinac umro, i kada su neki dečki, moji vršnjaci, u mojem razredu, zaista vjerovali da je Stepinac stvarno zločinac.

Tako su ih kroz 8 godina osnovne škole učili i tako je javnost govorila. I sad si mogu zamisliti kako tek oni drugi koji su to slušali ne samo u osnovnoj školi, nego i tijekom daljnjeg školovanja. Stalno je bilo u medijima sve najgore o Stepincu. Laži, sve zlo. Dok je još bio živ, Stepinac je sve to trebao slušati i trpjeti.

Ja bih rekao da je sada na nama da upravo to naše sadašnje trpljenje zbog odgađanja kanonizacije prinesemo kao žrtvu. Vjerujem da će ta žrtva biti stostruko nagrađena, da će ta proslava svetim biti nešto još značajnije, nešto još veće. Sve to doprinosi rasvjetljavanju istine i povijesti našeg Hrvatskog naroda.

Nije Stepinac toliko važan nekim drugim, izvan naše domovine, nego je važan taj dio povijesti. Tu su se događale te klevete, tu su se stvarali mitovi o Jasenovcu, tu se Bleiburg nije smio spominjati, tu su se zapravo stvarali mitovi o tzv. NDH kao zločinačkoj državi. Sada treba, sve te mitove rušiti, no to će biti teško. Teško je srušiti neki mit koji se gradio desetljećima i u kojeg se moralo pod silu vjerovati.

Mislim da nam bl. Stepinac u tome baš može biti primjer strpljivosti, kako se podnose pogrde, kako se podnose laži. I mi zaista želimo da istina dođe na vidjelo, ali teško se ona probija. Teško vi možete danas u javnim medijima čuti neke prave istine o Drugom svjetskom ratu, poraću, svim onim zlima koja su se događala. To najbolje vidimo i po svemu onom što se u ovo naše vrijeme vidi u otkrivanju prikrivenih grobišta.

Početkom listopada održan je radni dio 7. hrvatskog žrtvoslovnog kongresa u Varaždinu i Svibovcu Topličkom, kojeg ste Vi bili pokroviteljem. U čak tri dvorane Varaždinske biskupije preko 60 sudionika Kongresa iznosilo je svjedočanstva o žrtvi, i to najčešće o prešućenoj žrtvi hrvatskog Naroda, o čemu se nije smjelo govoriti u vremenu komunističkog totalitarizma. Vjerujete li da su napokon nastupila vremena u kojima će se smjeti izreći istina i u kojima će od laži oslobođeni narod moći prevladati duboke ideološke podjele koje nas i danas razaraju?

Jedan napredak se ipak dogodio, a to je što mi danas možemo govoriti istinu. Za razliku od prošlih vremena kada to nismo smjeli, jer bi bili gonjeni i završili u zatvoru.

Danas, hvala Bogu, ako govorimo istinu, ne će nas radi toga, nadamo se barem, nitko osuditi, niti ćemo ići u IstinaJa sam zahvalan prof. Šeparoviću i svima vama koji ste se angažirali oko tog žrtvoslovnog Kongresa kojem sam rado bio pokroviteljem.

No, i sami ste vidjeli koliki je bio interes javnosti, medija, tu naših lokalnih najmanje, a isto tako i onih drugih. No malo, pomalo, istina će izlaziti, ali treba to neprestano spominjati pa makar to nekima bilo već i dosadno.zatvor. Mi smijemo govoriti javno. Imali smo evo i 7. Hrvatski žrtvoslovni kongres. Dobro je to da se iznose svjedočanstva, jer mi jednostavno vidimo da je tu još mnogo stvari koje nisu rečene, koje nisu otkrivene.

Ta svjedočanstva koja malo, pomalo, ljudi govore. Upravo se osjećalo kod nekih ljudi da još uvijek sa strahom iznose svjedočanstva iz tih vremena. Danas još uvijek ima svjedoka Križnog puta, koji su tu bili i koji sa strahom o tome govore.

Ja sam prije tri godine bio u Hamiltonu kod svojega strica, koji ima 92 godine. On je bio dionik Križnoga puta. On je išao od Bleiburga pa do Novoga Sada. Kad sam bio u Kanadi ispitivao sam ga, a on mi je u tri rečenice izgovorio sve to: „Jednostavno, bilo je teško, spavali smo vani, proganjali su nas.“ Zatim, što je zanimljivije, kad se vratio u Zagreb, vozili su ga u Jazovku. U Krašiću ga je jedan rođak skinuo s tog vozila. Da nije, on bi vjerojatno završio u Jazovki. 1956. godine pobjegao je van, najprije u Austriju, zatim u Njemačku, a onda u Kanadu te se nikada nije vratio u Hrvatsku.

Dan danas on svaki dan pita za Krašić, za Hrvatsku, a da se nikada nije usudio doći u domovinu. Koliki li je to strah u tim ljudima? A takvih ima po cijelome svijetu. Iznositi istinu, da, to je potrebno. Ja sam zahvalan prof. Šeparoviću i svima vama koji ste se angažirali oko tog žrtvoslovnog Kongresa kojem sam rado bio pokroviteljem.

No, i sami ste vidjeli koliki je bio interes javnosti, medija, tu naših lokalnih najmanje, a isto tako i onih drugih. No malo, pomalo, istina će izlaziti, ali treba to neprestano spominjati pa makar to nekima bilo već i dosadno.

Obljetnica Biskupije

Sljedeće godine obilježit će se 20. obljetnica osnutka Varaždinske biskupije te 10 godina Vaše biskupske službe na čelu Biskupije. Kako gledate na Vaš minuli rad i na 20 godina Biskupije?

Evo, 18 godina će biti kako sam postao biskup, od toga osam godina u Zagrebu kao pomoćni biskup kardinalu Bozaniću. Kroz to vrijeme u Zagrebu, na neki sam način naučio biti biskup, jer ne postoji neka posebna škola za biskupe.

Čovjek se treba snalaziti u toj jednoj novoj službi koju mu Sveti Otac povjerava. Kroz osam godina u Zagrebu sudjelovao sam u mnogim događajima, a sada sam deset godina u Varaždinskoj biskupiji, kao nasljednik biskupa Marka Culeja, koji je udario temelje ove biskupije.

Ponavljam, kada su temelji dobro postavljeni onda se na njima lakše gradi. Biskup Culej je isto tako prije bio pomoćni biskup u Zagrebu, kao i ja. Naslijedio sam ga ovdje i kao svojeg dobrog prijatelja, još dok smo bili u Zagrebu. Na dobrim temeljima kroz proteklih deset godina nastojim graditi ovu mjesnu Crkvu, koja će evo sada navršiti svojih 20 godina od utemeljenja. To je u povijesti Crkve malo.

Obično biskupije slave stoljeća postojanja, ali, evo, mi tek slavimo dva desetljeća.

Još uvijek kao Biskupija pripadamo Zagrebačkoj crkvenoj pokrajini, tako da zajednički surađujemo i tu 20. obljetnicu Varaždinske biskupije obilježit ćemo 1. listopada iduće godine sa svečanom misom u Katedrali, koju će predvoditi kardinal Bozanić i na kojoj ćemo se skupiti mi biskupi, ali i svećenici i vjernici, da bi obilježili 20. obljetnicu početka rada naše Varaždinske biskupije.

Biskupija je ustanovljena 5. srpnja 1997. godine, i na taj datum ćemo u Katedrali upriličiti svečanu svetu misu s večernjom molitvom iz časoslova.

Puno se toga radilo kroz proteklih 20 godina. Gradile su se crkve, gradimo Caritasov dom, za kojeg vjerujemo da će biti gotov upravo za tu obljetnicu. Nastojimo naše pastoralno djelovanje što više proširiti. Posebno smo ove godine osnovali Povjerenstvo za pastoral Roma, kojih u našoj biskupiji ima barem do 12 tisuća. Upravo u ovo Božićno vrijeme naši će župnici krenuti u blagoslove obitelji i vjerno pohoditi svaku obitelj koja to želi.

Pa ako ima na nekakvom zabitom mjestu koji starac, starica, župnik će doći, blagosloviti te ljude, da ti ljudi osjete da nisu zaboravljeni. Puno govorimo o vjeronauku, o katehizaciji, pastoralu mladih, ali nedostaje nam katehizacija odraslih. Tu trebamo učiniti neke nove korake. Zahvaljujem nekim našim lokalnim medijima, koji zaista iskreno žele prenijeti naše razmišljanje prema onima koji to žele čuti, posebno Varaždinskoj televiziji.

Ljudi danas ne vole zabave po danu, po svjetlu

Sveto je vrijeme Adventa, očekivanja dolaska Gospodnjeg. Naši gradovi natječu se koji će biti ljepše urešen kroz te dane kada mi vjernici svakodnevno započinjemo svetim Misama zornicama i kada radosno pjevamo Gospi koja će uskoro roditi malenog Boga, Božića. A na našim okićenim ulicama susrećemo nekakve tzv. „adventske i Božićne priče“, „Božićne čarolije“, čestitaju nam nekakve „vesele blagdane“ i kojekakva čudesa u kojima nema Isusa, nema Božića. Pokušava li nam to netko „ukrasti Božić“? Nama vjernicima sigurno ne će. Ali onim koji tek ponekad pohode crkvu, i koji se sjete svojih zaboravljenih korijena tek o Božiću ili o Uskrsu?

Da, to je ono kao u onom filmu: „Kako je Grinch ukrao Božić?“. E, a sad ja pitam, a tko je nama ukrao Advent? Netko nam je ukrao Advent. Mi nemamo Adventa. Ovo što se događa vani, to nije Advent. To je nešto potpuno suprotno, „antiadvent“. Ne kažem da ne bi trebalo biti radosti u tom vremenu. I prije se radovalo, ali se nešto radosno očekivalo.

Sad se ništa ne očekuje, idemo odmah na zabavu, idemo u kupovinu, idemo na koncerte i to ne na bilo kakve. To su neki zabavni koncerti. Rano ujutro kad idete na misu zornicu, vi možete susresti ljude koji se tek vraćaju sa zabave. Oni tek sad idu doma. To je simbolički sukob zapravo dvaju shvaćanja. Dvije su to ljudske situacije. Tu je zapravo nekakva borba između tame i svjetla.

Ljudi danas ne vole zabave po danu, po svjetlu. Zabava mora biti po noći. U zoru se takvi ljudi vraćaju doma u svoje sobe, navlače zastore na svoje prozore, jer ne mogu spavati po danu. S druge strane događa se nešto drugo.

Ljudi se rado bude rano ujutro, žele doći na misu zornicu po mraku da bi tako dočekali svjetlo. Došašće je bilo vrijeme kada se pozivalo na ozbiljnost, na smanjivanje raznih zabava. U Adventu se nisu organizirale velike svečanosti, svadbe, vjenčanja.

Nije bilo zabranjeno vjenčanje, ali se izbjegavala bučna zabava kroz te dane. Željelo se u dane Adventa stvoriti atmosferu tišine. Danas uglavnom treba bučiti, treba galamiti, i to je nešto što je suprotnost Adventu. Upravo to suprotno izaziva ono pozitivno, i mi kršćani smo pozvani i u takvom vremenu vidjeti kako mi čekamo Božić.

Dakako, lijepo je na nekom gradskom trgu imati Adventski vijenac, protiv kojega se evo vidimo i danas na državnoj televiziji neki bune. Još malo pa ne ćemo smjeti ni borove pokazati na televiziji, kao što je to u vrijeme komunizma bilo zabranjeno. Dakle, sve su to još ostatci onoga staroga vremena.

To je taj naš „kršćanski zapad“, „kršćanska Europa“ koja tako bučno slavi Advent, da bi se do Božića ispraznili. Božić dođe kao nešto gotovo. Božić je tek neki mali predah, da bi se za Novu Godinu opet nešto probudilo, to neko vanjsko slavlje. A onda poslije Nove godine, kuknjava, nemamo novca, sve smo potrošili, previše smo jeli, previše smo pili, sada ćemo se liječiti.

To je očito ako pogledamo neke medije. Uoči Božića donosit će samo recepte što ćemo jesti, kakve ćemo kolače peći, što ćemo kuhati, a nakon Nove Godine kako ćemo liječiti mamurluk. To su, eto, te vanjske stvari koje bi trebalo staviti u duhovni kontekst Adventa – iščekivanja i priprave za Božji dolazak.

Za kraj razgovora, koja bi bila Vaša poruka vjernicima ususret najradosnijega kršćanskoga blagdana Božića?

Pa, ja bih kratko rekao, živite Advent, živite Došašće, jer ako preskočimo Došašće, onda nam nema Božića.

A upravo to se nama često događa, da preskočimo pravo Došašće, pravi Advent.

I onda najednom, polnoćka, pa idemo sada vidjeti ipak što se u crkvi događa.

Tek uz ozbiljnu adventsku pripravu, Božić postaje pravo Svjetlo. Možda bi trebalo Adventsko svjetlo čak i malo prigušiti, da Božić bude jače rasvijetljen.

Da Božić bude svjetlo koje će nas obasjati. To je na izvanjski način, a još više na unutarnji način. Ako se čovjek ne pripravi dobro za taj dolazak, onda ne ćemo moći prepoznati što znači da Bog dolazi čovjeku, a to je Božić.

Bog dolazi čovjeku. Bog dolazi prvi. Kao što sam u Božićnoj poslanici napisao jednu žalosnu rečenicu koju je sveti Ivan zapisao: „K svojima dođe, a njegovi ga ne primiše!“ (Iv 1,11) To je tragedija za čovjeka. Bog dolazi čovjeku, a čovjek kaže: „Bože, ja Tebe zapravo ne trebam! Ja ću slaviti Božić, ja ću imati obilje jela i pića, ja ću darovati, ali ja zapravo ne želim s tobom imati posla. Ti se samo lijepo makni!“.

Slično kao u Betlehemu. Ljudi su rekli: „Mi smo puni, imamo svoje poslove, nemamo mjesta za tu trudnu ženu, za tu obitelj!“. To se nažalost često događa. Ali evo ako već želimo nekome čestitati, onda bismo zaista željeli da ta betlehemska Obitelj ne prođe mimo nas. Da je zaustavimo, da je znamo prepoznati na ovaj ili onaj način.

Zato, evo, svima želim dobro provedeni Advent ili Došašće kako bismo onda mogli radosno prepoznati Božji dolazak i radosno ga slaviti u svojem osobnom, obiteljskom, ali isto tako i narodnom i društvenom životu. Božić ipak stvara jedno posebno raspoloženje.

I kod ljudi koji vjeruju i koji ne vjeruju, to Božje djelovanje se osjeća. Ljudi su nekako drukčiji.

U nekim krajevima postoji običaj da se ljudi uoči Božića, ako su bili u svađi, pomire i jedan drugome pruže ruku. Zato kada se pozivamo da pružimo mir jedni drugima, onda neka bude to taj poziv da zaista živimo u miru, ali ne bilo kakvom miru, nego zaista u onom miru kojega Isus donosi i o kojem su anđeli pjevali: “Svim na zemlji mir, veselje!“

Ivan Jaklin / HKV.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Intervju

Grčić je, zanemarujući struku, pripremao i ugovarao EU projekte daleko ispod potrebne razine!

Objavljeno

na

Objavio

Potpredsjednica HDZ-a i eurozastupnica Ivana Maletić dala je opširan intervju za Slobodnu Dalmaciju. Intervju koji je vodio urednik SD-ova tjednog priloga „Spektar“ Hrvoje Prnjak, prenosimo u cijelosti:

Koliko možemo biti zadovoljni dosadašnjim povlačenjem EU sredstava? Znam da je pitanje slojevito, no kakva bi bila vaša generalna ocjena?

Za brzo i uspješno korištenje EU fondova neophodno je pojednostavniti procedure, pomoći krajnjim korisnicima u pripremi i sufinanciranju, ubrzati ugovaranje, prilagoditi kriterije potrebama korisnika. Posebno je važno uložiti znatna sredstva u pripremu projekata i otkloniti osnovne prepreke, a to su neriješeni imovinsko-pravni odnosi, presporo sudstvo i dugotrajni postupci dobivanja rješenja, odgovora i potvrda državne uprave. Te prepreke ne usporavaju samo korištenje EU fondova, nego i provedbu svih ostalih projekata financiranih iz drugih izvora te tako smanjuju razinu investicija i razvojni potencijal Hrvatske. Na svim ovim preduvjetima se dugo nije radilo, Vlada je počela otklanjati prepreke, ali rezultati se ne mogu vidjeti odmah. U 2018. ćemo moći sagledati ozbiljnije rezultate Vlade i novo stanje u provedbi.

Nekidan je bivši potpredsjednik Vlade Branko Grčić izjavio da je u njegovo vrijeme iskorištenost EU sredstava bila na 87 posto, kritizirao je Vladu za usporavanje korištenja EU fondova i zapitao gdje ste sad Vi da na to upozorite. Što kažete na to?

Bivšem potpredsjedniku Vlade Grčiću nikako ne idu brojke i postoci. Može sad otvoriti stranice Europske komisije i vidjet će da je čak i u ovom trenutku iskorištenost EU fondova iz razdoblja 2007.-2013. ispod postotka o kojem on govori i iznosi 80 posto. Ako govori o ugovorenosti, upravo tu i je problem i na to sam ga upozoravala. Ugovorenost je trebala biti znatno iznad 100 posto da bismo imali šansu uspješno koristiti sredstva. Vlada radi punom parom i popravlja nepopravljivo, godine su iza, projekti se nisu pripremali i ugovarali na razini na kojoj su trebali. Kako sam i rekla, u 2018. ćemo moći dati prve ocjene uspješnosti rada ove Vlade.

Nema dugo, Vlada je odobrila zapošljavanje upravo kadrova koji bi se bavili EU natječajima i povlačenjem sredstava. Navodno je problem i prelazak državnih službenika koji znaju raditi taj posao u privatni sektor, odnosno, u susjedne zemlje koje „barataju“ pretpristupnim fondovima. Jesmo li zakasnili s tom kadrovskom „obnovom“?

Ljudi su jedan od glavnih preduvjeta uspješnog korištenja EU fondova. Konačno smo dobili Vladu koja je to prepoznala i pokrenula zapošljavanje. Plaće tih ljudi se većim dijelom financiraju iz EU fondova, tako da zaista dosadašnja zanemarivanja izgradnje kapaciteta za korištenje EU fondova nisu imala opravdanje. Pred Vladom je sad uvođenje sustavnih edukacija, testiranja i praćenja kvalitete rada zaposlenih jer nas greške mogu skupo stajati. Nikad nije kasno za kadrovsku obnovu i promjenu u pozitivnom smislu, ali obnova tek tijekom 2016. i 2017. odražava se na brzinu provedbe i razinu iskorištenosti sredstava. Kadrovski smo trebali biti ojačani i spremni još 2013. godine.

Kako se što bolje pozicionirati kad je riječ o korištenju EU fondova u bliskoj budućnosti, pred nama je novo razdoblje za povlačenje sredstava?

Već sad bismo trebali raditi na strateškim dokumentima za buduće razdoblje i utvrditi u njima što kao država na kojem području, i to geografski i tematski, želimo postići. Odmah pripremati i projekte te novu perspektivu dočekati na način da već u prvoj godini krenemo s implementacijom. Samo tako ćemo se moći dobro pozicionirati u novom proračunu. Na kongresu Europske pučke stranke održanom na Malti izborili smo se da u dokument EPP-a „Europa osigurava našu budućnost“ uđe amandman kojim se traži da kohezijska politika ostane proporcionalno jednako zastupljena u EU proračunu kao u sadašnjem razdoblju i to je važna politička poruka Europskoj komisiji.

Dosta toga se promijenilo otkako smo se pridružili EU-u; od krimske krize, sankcija Rusiji, odnosno, EU-u od strane Rusije, suočili smo se s izbjegličkim valom iz Sirije i drugih zemalja, tu je i teroristička opasnost koja je postala europska realnost… Koliko se to sve odrazilo na funkcionalnost samog EU-a, odnosno, ideju snažne Unije?

Zaista je ovo vrlo turbulentno razdoblje u kojem se nalazi Europa i cijeli svijet. Odgovor Unije cijelo vrijeme je stabilnost, sigurnost, povjerenje, jačanje zajedništva i solidarnost, uz rad na mjerama za ubrzanje gospodarskog rasta. Sve prepreke i krize pojačale su potrebu za jedinstvom. Čak 74 posto ispitanika iz svih država članica smatra da je puno više zajedničkih točaka koje spajaju EU nego onih koje bi razdvajale EU. Građani žele snažnu i stabilnu Europsku uniju.

Kako Hrvatska može biti lider u jugoistočnoj Europi? Koliko je to uopće važno pitanje?

Hrvatska ima najnovije iskustvo procesa pristupanja Europskoj uniji. Sve zemlje kandidatkinje i potencijalne kandidatkinje u jugoistočnoj Europi korištenjem naših znanja i iskustava mogu biti brže u ispunjavanju i dobrom razumijevanju postavljenih kriterija te implementaciji u praksi. S iskustvom u prekograničnoj suradnji i makroregionalnim strategijama možemo se pozicionirati i kao lider i promotor važnih zajedničkih infrastrukturnih i razvojnih projekata – što je predsjednica s Inicijativom tri mora i započela. Naravno ta Inicijativa ima i puno šire značenje i obuhvat. Upravo to je pravi put, istaknuti se kvalitetnim idejama, znanjem i izvrsnošću i tako se pozicionirati kao lider.

Što mislite, kojom dinamikom će se odvijati daljnje širenje EU-a? Tu prije svega mislim na države u našem susjedstvu?

Raduje me što je predsjednik Europske komisije Juncker u svom govoru o stanju Unije u srijedu u Europskom parlamentu istaknuo da će u sljedećem razdoblju broj članica biti sigurno povećan sa 27. Nijedna država u ovom trenutku nije spremna, ali vrata Unije su otvorena, naravno kada se ispune zadani kriteriji. Još je dosta posla pred državama kandidatkinjama i o tome redovno raspravljamo u Europskom parlamentu, ali europska perspektiva je neupitna.

Brexit je, među ostalim, intenzivirao i polemike oko proračunske i općenito financijske budućnosti Unije. EU proračun će sada biti „tanji“ za oko 11 milijardi eura godišnje, ističe se princip štednje, da svaki uloženi euro mora donijeti dodanu vrijednost, kako je to rekao povjerenik Europske komisije za proračun Guenther H. Oettinger. Upravo se vode razgovori o višegodišnjem financijskom okviru, što u našoj javnosti prolazi nekako nezapaženo, ali to nipošto ne znači da je riječ o nevažnom pitanju. Jednom ste kazali da proračun EU-a svakog Europljanina stoji manje od cijene jedne šalice kave dnevno. Što mislite, hoće li se to mijenjati?

Proračun će se sigurno mijenjati. Jedna je mogućnost povećati izvore financiranja, odnosno prihode i doprinose država članica, a druga je smanjiti rashodnu stranu. Puno je izglednije smanjenje rashodne strane, ali i to je problem s obzirom na nove prioritete na razini EU-a, poput zajedničke obrambene politike, koje u budućnosti treba financirati, a jednako su nam važne i dosadašnje politike, poput kohezijske, koja je od posebnog značaja za Hrvatsku. U svom govoru Juncker je istaknuo da će u svibnju 2018. biti predstavljeno kako će budući proračun zadovoljiti sve ambicije i osigurati da možemo ispuniti obećano. Iz ove najave mogli bismo iščitati da će se ipak ići na povećanje doprinosa država članica u proračun, uključivanje novih prioriteta za financiranje, ali i osiguravanje kontinuiteta kohezijske i poljoprivredne politike.

Upozoravali ste kako regulativa u području kohezijske politike treba biti donesena najkasnije do sredine 2019. godine. Što sve to može značiti za Hrvatsku u predstojećem razdoblju, što će biti s datumima provedbe ako regulativa bude kasnila?

Bilo bi jako važno regulativu za novo razdoblje imati već u 2018. kako bi države sve pripreme za korištenje EU fondova završile do početka novog razdoblja i u prvoj godini započele provedbu. S obzirom na Brexit i rasprave koje se vode, teško možemo očekivati regulativu prije 2019., dobro će biti ako je usvojimo u ovom sazivu Komisije i Parlamenta. Upravo zbog toga države članice bi trebale sve pripreme odraditi neovisno o regulativi i nakon donošenja regulative napraviti samo prilagodbe, ako budu potrebne. U protivnom, u novom razdoblju provedba će kasniti i države članice neće uspjeti iskoristiti sredstva EU fondova.

Svako toliko se povede i priča o Europi u „dvije brzine“, u kojoj bi naprednije zemlje napredovale još brže, a zaostalije bi države-članice bile isključene iz nekih procesa? Bi li to oslabilo EU? Vi zastupate koncept jake monetarne i ekonomske unije?

Tako je. Baš sam predala amandmane i u raspravama o ekonomskim politikama za eurozonu, isticala da se eurozona ne može razvijati bez jedinstvenog pristupa državama članicama u i izvan eurozone, usprotivila sam se posebnom proračunu za eurozonu dok u njoj nisu sve države članice. Jako me obradovalo što je predsjednik Juncker u svom govoru istaknuo da vidi jedinstvenu Europu u kojoj će sve članice biti i članice monetarne unije, i bankovne unije i Schengena. Time se sve ove rasprave prekidaju. Nema Europe više brzina, svi ćemo biti jednaki, ravnopravni i solidarni. Državama koje nisu trenutno u monetarnoj uniji pomoći će se instrumentom tehničke pomoći da što prije zadovolje kriterije. Postavio je vrlo ambiciozan rok za ostvarenje ovog cilja – 30. ožujka 2019. To su dobre vijesti za nas u Hrvatskoj.

Koliko je bliska budućnost u kojoj će hrvatsko gospodarstvo biti spremno za uvođenje eura?

Za ulazak u eurozonu postoje dvije vrste kriterija: ekonomski kriterij i pravni kriterij. Jedan od uvjeta pravnog kriterija je da nema monetarnog financiranja, odnosno da Središnja banka ne smije financirati državni proračun. Jedina država koja to poštuje, a da je izvan eurozone, jest Hrvatska. Od ekonomskih kriterija zanimljiv je onaj koji se veže na stabilnost tečaja. Jedine dvije države izvan eurozone koje imaju stabilan tečaj i vode takvu politiku su Bugarska i Hrvatska. S obzirom na to da Hrvatska ispunjava sve uvjete pravnog i veliki dio ekonomskog kriterija, možemo reći da se kao država de facto nalazimo u eurozoni, ali de jure ne i zato nam je važno što prije i formalno postati dio monetarne unije.

Prije ljetne stanke u EP-u, u povodu izglasavanja rezolucije o razvoju ambiciozne industrijske strategije EU-a, ukazali ste da se udio industrije u BDP-u EU-a tijekom zadnja dva desetljeća smanjio s 19 na manje od 15,5 posto. „Cilj nam je to promijeniti i do 2020. postići razinu od 20 posto udjela u BDP-u“, kazali ste. Gdje je u toj priči Hrvatska? Gdje smo mi u priči o reindustrrjalizaciji, s kojim kapitalom je to uopće moguće očekivati?

U odnosu na pretkriznu 2008. godinu, industrijska proizvodnja u Hrvatskoj je na kraju 2016. bila niža za 6 posto dok je prosječno u ostalim državama članicama jugoistočne Europe narasla za 14 posto. Dakle, pred nama je veliki posao na oporavku i razvoju industrije. Za ostvarenje tog cilja potreban je potpuni preokret: smanjenje ovisnosti o sirovinama iz drugih zemalja, povećanje energetske učinkovitosti, obrazovanje u skladu s potrebama industrije, povezivanje industrije i znanosti, poticanje inovacija. Za to moramo koristiti sva raspoloživa sredstva EU fondova, Europski fond za strateška ulaganja, povoljne izvore financiranja iz EIB-a, EBRD-a i drugih institucija.

Mađarska se solidarizirala sa Slovenijom i objavila je da neće poduprijeti hrvatski zahtjev za članstvom u OECD-u. Očito je riječ o nastavku diplomatskog sukoba sa Slovenijom nakon nedavne arbitraže drugim sredstvima…

OECD je ekonomska organizacija koja štiti poslovnu klimu te lobira za svoje članice, pomaže znanjima, analizom dobrih praksi i razmjenom iskustava. Hrvatska ispunjava sve kriterije za ulazak – demokracija i poštivanje ljudskih prava, slobodno-tržišna ekonomija, BDP po glavi stanovnika – koji je bar jednako visok onom najsiromašnije članice OECD-a. Slovenija se poziva na vladavinu prava, a baš temeljem toga ne bi smjela pribjegavati ucjenama i državu koja ispunjava sve kriterije kočiti u procesu učlanjivanja u OECD. Do rješenja trebamo doći razgovorima i dogovorima, ne zato što nam je članstvo u OECD-u neophodno, nego radi razrješenja bilateralnih pitanja i uspostave dobrih odnosa sa susjedima. Mislim da smo sad na dobrom putu. Premijer je sazvao i sve čelnike parlamentarnih stranaka, ne znam kad se to zadnji put u Hrvatskoj nakon pregovora dogodilo.

Najavljuje se i reforma javne uprave. No, nije ovo prva Vlada koja to najavljuje, isto kao i recimo, olakšavanje uvjeta poslovanja za poduzetnike, promjenom famozne „antipoduzetničke klime“. Je li država napokon u stanju pokazati da je spremna mijenjati samu sebe, počevši od javne uprave?

To je definitivno jedna od najvažnijih reformi i mislim da za to više nema prostora za čekanje. Vlada je toga svjesna i vjerujem da su sve pripreme u tijeku. Ta reforma treba rezultirati dobro opisanim i propisanim poslovnim procesima i procedurama u svim ministarstvima i ostalim državnim institucijama pa temeljem toga jasnom podjelom poslova, prava i odgovornosti, koja je temelj za uklanjanje preklapanja i praćenje kvalitete, brzine i uspješnosti obavljanja posla. Bez toga nema niti sustava prepoznavanja izvrsnih kadrova, motiviranja i nagrađivanja. I za lokalne jedinice treba utvrditi mehanizme usporedbe, postaviti kriterije praćenja uspješnosti i na temelju (ne)uspješnosti rada ih reorganizirati.

Dosta ekonomskih analitičara pohvalno je govorilo o poreznoj reformi i vođenju državnih financija… No, porez na nekretnine ipak se pokazao problematičnim, pa je premijer nakon žestokih reakcija u javnosti najavio „odgodu“ primjene. Je li Vlada tu napravila „korake“, prije svega u komunikacijskom smislu?

Vlada čitavo vrijeme u prvi plan stavlja partnerstvo, transparentnost, otvorenu i jasnu komunikaciju. Ne želi nametati rješenja nego ih donositi zajedno sa zainteresiranim stranama. U slučaju poreza na nekretnine tek kada su se počele prikupljati potrebne informacije za njegovu implementaciju postalo je jasno da građani nisu dovoljno upoznati sa značenjem i ciljevima ovog poreza. Vlada nije tu da zastrašuje ljude nego da bude partner i služi građanima. Zato je i donesena odluka da se dok građani ne budu spremni za novo rješenje – a koje je doneseno s ciljem pojednostavljenja i manjih nameta – ne ide s primjenom.

Ovo je primjer kako neka dobra rješenja zbog „loše percepcije“ nastale od prije ne mogu zaživjeti u praksi. Najvažnija je poruka svima da je Vlada pokazala da joj je stalo do stavova građana, da sluša i nema velikih ega koji pošto poto provode ono što su zamislili. To je zaista demokratizacija društva.

U Hrvatskoj se, eto, još uvijek više strasti diže oko tema iz prošlosti, negoli oko uspješnosti korištenja EU fondova. Komunizam i fašizam, ploča sa spornim natpisom „Za dom spremni“ i dalje su važne teme u domaćoj javnosti?

Komunizam i fašizam su našem narodu nanijeli jako puno zla. Braniteljski pozdrav u grbu HOS-a „Za dom spremni“ nešto je sasvim drugo od pozdrava koji se veže uz ustaše. Prema braniteljskom pozdravu i svemu vezanom uz branitelje gajim duboko poštovanje i zahvalnost. Međutim, mnogi su propatili od ljudi koji su vikali „Za dom spremni“ u Drugom svjetskom ratu, kao i od zločina partizana i kasnije komunizma. Sigurna sam da je našim braniteljima i svima nama na prvom mjestu jaka Hrvatska na vrhu ljestvice razvijenosti europskih država, i zato smatram da je vrijeme da osudimo zlo i totalitarne režime, uklonimo njihova obilježja i okrenemo se poduzetnicima, gospodarstvu, znanju, izvrsnosti, ustrajnom i vrijednom radu.

Ovaj tjedan je Europski parlament u Strasbourgu usvojio izvješće kojim se pozdravlja pristupanje Europske unije Istanbulskoj konvenciji o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te se pozivaju države članice da je što prije ratificiraju. Za usvajanje izvješća glasalo je 489 zastupnika, uz 114 glasova protiv i 69 suzdržanih. Zašto ste bili suzdržani?

Ne volim biti suzdržana, ali u ovom slučaju to je najbolje odražavalo moj stav. S jedne strane podržavam Istanbulsku konvenciju jer sam za nultu stopu tolerancije nasilja nad ženama, a s druge strane sam protiv ove Konvencije jer sam protiv nametanja rodne ideologije i uvjeravanja žena da je odluka o pobačaju odluka o njihovu tijelu, a ne o životu i smrti drugog bića. Takve konvencije ne bi trebale ulaziti u svjetonazorska pitanja i to nametati državama. Tada ne bi bilo problema s ratifikacijom u pola država članica EU-a.

Sastav Vlade je dosad doživio nekoliko promjena u hodu, zadnju zbog koaliranja s HNS-om. I Vaše ime se spominjalo u kontekstu izbora ministara nakon pobjede HDZ-a na izborima prije godinu dana, no na kraju niste postali jedna od ministrica. Žalite li za tim na bilo koji način?

Uvijek je izazov i želja biti u Hrvatskoj i raditi u Vladi. Ovaj put smo se tako posložili, trebao je netko od ekonomista ostati i u Europskom parlamentu s obzirom na to da je u Vladi četvero izvrsnih ekonomista, doktora znanosti.

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Biskup Košić: Dobio sam tri prijetnje. Ljevičari bi ubijali i nakon 70 godina

Objavljeno

na

Objavio

– Kada bi se provela lustracija, tada bi i naša dijaspora – a računa se da još toliko Hrvata živi diljem čitavoga svijeta koliko nas ima u RH – sudjelovala u tome da se ovdje pokrenu investicije – tvrdi biskup Košić

Sisačkom biskupu Vladi Košiću ne može se reći da je neprincipijelan. Kritizirao je bivšu Vladu Zorana Milanovića, Ivi Josipoviću spočitavao što kao agnostik ide na hodočašća, Most je prozvao jer je bio spreman na koaliciju sa SDP-om, a danas je tu HDZ-ova Vlada premijera Plenkovića, za koju također smatra da nije demokršćanska jer je u koaliciji s HNS-om.

Koja bi to Vlada i kakva bi po Vama onda trebala biti na vlasti u Hrvatskoj?

Volio bih kada bi u Hrvatskoj bili na vlasti političari koji su izraz biračkog tijela i njegove volje, što sada nije slučaj. Naime, kada je na snazi ovaj i ovakav izborni zakon, moguće je da nam život određuje jedna minorna politička skupina i čak nacionalna manjina. Zato se ja zalažem za izmjenu izbornog zakona. Sjetite se kako je u Milanovićevoj Vladi ministar Bauk svojim notornim iznošenjem neistine spriječio referendum koji je pokrenula udruga U ime obitelji upravo radi izmjene izbornog zakona. On je tada tvrdio da je u RH 4,5 milijuna birača što je nemoguće jer je tada bilo toliko stanovnika u RH, a ne birača. Mislim da je ta izmjena zakona pretpostavka boljeg, dapače jedino pravog, demokratskog funkcioniranja naše države.

Je li trebala ostati spomen-ploča poginulim braniteljima HOS-a u Jasenovcu?

Ta je spomen-ploča trebala ostati u Jasenovcu jer su tamo ti naši branitelji poginuli za našu domovinu. Ako nisu smetali kad su ginuli za Hrvatsku, zašto bi smetali danas, 26 godina poslije? I ako su se tada, kad je bilo najteže, tako organizirali i uzeli svoje simbole, zašto to sada nakon toliko godina mijenjati? Moji Gromovi, koji su oslobađali Petrinju – jer sam i sam bio ratni župnik Petrinje i Hrastovice pa sam se s njima susretao i upoznao ih – imaju i danas svoj znak, pesnicu koja je uhvatila gromove s geslom: Jednom grom, uvijek grom. Pa kad to smiju i trebaju imati Gromovi, Tigrovi i sve druge postrojbe HV-a nastale u Domovinskom ratu, zašto to ne bi smjeli imati pripadnici HOS-a? A jednako su ginuli za domovinu, i to 1991.-1995., a ne 1941.-1945. Da, to što pozdrav „za dom spremni“ asocira na NDH nekima ne odgovara, ali nije to bila borba za NDH, nego za suvremenu modernu Hrvatsku. I zato treba ostati spomenik poginulim pripadnicima HOS-a. Ako je političkom trgovinom pogažena žrtva poginulih branitelja, doći će, nadam se, vlast koja će taj spomenik vratiti tamo gdje mu je mjesto. Problematizira se samo mjesto Jasenovac, no o tome bi trebali dati službeno mišljenje stručnjaci, povjesničari i forenzičari. Dok toga nema, politika se poigrava sa žrtvama, ali i s istinom o Jasenovcu, a to nije dobro!

Na Facebooku branite pozdrav “za dom spremni”, potpisnik ste i peticije koju je pokrenuo akademik Pečarić da se taj pozdrav vrati u uporabu u vojsci.

Mnogo je primjera da su taj pozdrav koristili Hrvati u borbi puno prije Drugog svjetskog rata. Npr. Nikola Šubić Zrinski braneći Siget 1566. pošao je u odlučujući boj s povikom: „U boj, za dom!“ Tako je uostalom to 1876. Hugo Badalić, pisac libreta opere Nikola Šubić Zrinski, napisao. K tome je i ban Josip Jelačić pozdravljao svoje vojnike pozdravom: „Za dom!“, a oni su odgovarali: „Spremni umrijeti!“ Kada bismo sve što je bilo u NDH željeli izbaciti iz upotrebe, tada bi bio dugačak popis tih riječi i simbola, a to nije moguće ni potrebno. Ja se pitam kako su se pozdravljali domobrani, redovna vojska NDH? A i oni imaju povijest još od Prvog svjetskog rata pa preko Drugog svjetskog rata do Domovinskog rata. Kad bi se sve što je postojalo u NDH trebalo ukinuti, zašto su u Domovinskom ratu ponovno oživljeni domobrani, kao vojne postrojbe? Ako je NDH i kompromitirala pozdrav ZDS, opet su ga u najpozitivnijem smislu očistili i afirmirali upravo pripadnici HOS-a koji su se borili i mnogi poginuli za modernu Hrvatsku.

Pobornik ste lustracije. Smatrate li da je moguće danas provesti lustraciju u Hrvatskoj?

Lustracija je moguća još uvijek jer u javnom su prostoru i danas prisutni oni koji su, kako bi to rekao biskup Egidije Živković, okrvavili ruke. Lustracija je u Makedoniji uvedena prije dvije godine, a Hrvatska i Slovenija jedine su dvije zemlje iz bivšeg komunističkog bloka u EU koje nisu provele lustraciju. Ljudi koji su bili dio represivnog totalitarnog sustava ne bi smjeli obnašati javne službe. Samo je o tome riječ i mislim da to moramo kad-tad učiniti. Proces dovođenja pred lice pravde ubojica i zločinaca iz Drugoga svjetskog rata i poraća ide tako sporo, gotovo nikako, jer nije bilo lustracije. Mi činimo što možemo, udruge također, ali država bi to morala preuzeti i već jednom riješiti. Očito to nije moguće kad još uvijek mnogi „s okrvavljenim rukama“ drže mnoge uzde našeg društva i štite sebe i svoje.

Koristite društvene mreže. Koliko su one uopće korisne u društvu, “pomažu” li ili ne u podjelama i hoćete li i dalje prijavljivati one koji vam prijete?

Ja sam dobio već treću prijetnju. Zanimljivo je da je u svim slučajevima – barem su se tako i u prve dvije, koje nisu otkrivene – potpisivali kao Antife, a bilo je to i nakon kritika na račun prijašnjih vlada, kao i u posljednjem slučaju. Dakle, tzv. ljevičari su nasilnici, oni bi još i danas likvidirali i ubijali. Nije li neobično da se nisu ni poslije 70 godina promijenili? I nije li neobično to da je posljednja osoba koja mi je prijetila i dalje član SDP-a, kojeg su i lokalni i nacionalni šef te partije, umjesto da ga isključe kao nepoželjnog, uzeli u zaštitu? Toliko o tome. No, moja je savjest mirna, ja nikome ne želim činiti nasilje, a pravo misli i govora nitko mi ne može oduzeti. I moja je prednost što se ne borim silom, nego istinom. I znam da me Bog štiti jer on je Istina. A danas je sudjelovanje na društvenim mrežama jedan od suvremenih načina kako doći do ljudi i navijestiti im evanđelje našega Gospodina. Pa i kad ne govorim izričito o evanđelju, ali kad govorim o istini koja se prešućuje, o pravednosti koja se progoni i o dobru koje se guši, ja naviještam Gospodina, rekao je sisački biskup Vlado Košić za tiskano izdanje Večernjeg lista

Biskup Košić komentirao ‘sramotno postupanje vlasti, šarafciger-vlasti’

facebook komentari

Nastavi čitati