BISKUP KOŠIĆ: Homilija na misi za Domovinu

5

Danas naša Domovina slavi Dan državnosti. Naime, na današnji je dan, 25. lipnja 1991. Hrvatski sabor donio Odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske kao neovisne države…

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi za Domovinu

Sisačka katedrala, 25. lipnja 2017.

/Čit.: Jr 20,10-13; Ps 69,8-10.14.17.33-35; Rim 5,12-15; Mt 10,26-33/

Dragi vjernici, poštovani predstavnici županijske, policijske i vojne vlasti,

Danas naša Domovina slavi Dan državnosti. Naime, na današnji je dan, 25. lipnja 1991. Hrvatski sabor donio Odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske kao neovisne države. Usput budi rečeno da su iz sabornice izišli oni zastupnici koji nisu željeli samostalnu Hrvatsku. Prije je toga na referendumu koji je održan 19. svibnja te 1991. godine glasovala ogromna većina naroda – preko 93%. No, premda je narod slavio i očekivao da će samostalna država Hrvatska, po demokratski iskazanoj volji naroda, započeti mirno svoj samostalni život, već sljedeći dan, 26. lipnja u našoj Glini je započeo nametnuti rat, brutalna agresija Srbije na Hrvatsku, u kojoj je stradalo silno mnogo naših ljudi, prema Institutu društvenih znanosti “Ivo Pilar”, bilo je 15.970 žrtava rata na hrvatskoj strani, od toga 8.147 palih branitelja, 6.605 ubijenih civila te 1.218 nestalih osoba (od toga preko 600 civila). Svi znamo što se i zašto to sve događalo, pa ipak još postoje neki koji to niječu i izvrću činjenice. Kao i za Drugi svjetski rat i poraće, tako i za Domovinski rat trebalo bi konačno napraviti službenu istinitu reviziju povijesti. Neki se groze riječi „revizija povijesti“, što i ne bi bilo dobro kada bi se izvrtala istina koja se dogodila. Međutim, nama se još uvijek nameće neistinita povijest koju u svakom slučaju treba revidirati jer je samo istina temelj svakog razvoja i napretka. Dobro znamo da su nam o Drugom svjetskom ratu i poraću lažnu povijest nametnuli u Jugoslaviji komunisti, a na žalost i događaje iz nedavnog Domovinskog rata iskrivljuju oni koji ne vole samostalnu hrvatsku državu. To bi trebalo promijeniti, po uzoru na Poljsku koja je 2016. godine donijela tzv. antikomunistički zakon koji zabranjuje veličanje osoba, događaja, simbola iz komunističkog razdoblja. Jedino u tom slučaju, naime kada bi i Hrvatska to učinila, bi i oni koji ne vole današnju samostalnu Hrvatsku trebali prestati s lažima. To je dakle nužno, samo se pitamo, imamo li mi takvu vlast koja će to učiniti, kao što je to učinila Poljska.

Dragi vjerinici,

Mi se danas molimo za našu domovinu Hrvatsku, molimo se za njezine državljane, za sve seljake i građane, za djecu i mlade, za roditelje i starce; molimo se osobito da u našoj Domovini bude djece, da mladi ljudi ostanu u Hrvatskoj i ne odlaze u tuđinu, molimo se za ljude na vlasti, da osiguraju uvjete za sve koji žive u Hrvatskoj da mogu raditi i živjeti od svoga rada, da mogu uzdržavati obitelj i svoju djecu, da ih mogu školovati i da čitav naš narod napreduje u miru i slozi, u domoljublju i čovjekoljublju. Da bi pak moglo biti domoljublja i čovjekoljublja, potrebno nam je na prvom mjestu Bogoljublje jer čovjek koji Boga ne priznaje niti voli, ne može poštovati ni voljeti druge ljude, pa ni sebe samoga, a kamoli svoju domovinu. Stoga danas i ima javnih osoba koji bez srama ističu da ne vole domovinu – čak govore kako je to neki relikt prošlosti, da je to nazadno i u suvremenom životu nepotrebno, ima na žalost i mnogo medijskih djelatnika koji bez imalo nacionalnog osjećaja svojim djelovanjem zagađuju prostor domovinskog života, tako da bismo željeli da se već jednom omogući onima, kojih je sigurno većina, da oni govore o ljubavi prema Domovini, o ljubavi prema svakom čovjeku, o obitelji i roditeljima koji vole djecu i koji imaju brojnu djecu, o djeci i mladima koji vole svoje roditelje, da ukupno ozračje u našoj Domovini bude pozitivnije.

Riječ Božju koju smo ove 12. nedjelje kroz godinu čuli, možemo primijeniti upravo na našu Domovinu i na ispravni odnos prema našem narodu.

Prorok Jeremija (Jr 20,10-13) govori o negativnom govoru u svome židovskom narodu: „Čuh klevete mnogih: »Užas odasvud! Prijavite! Mi ćemo ga prijaviti.« Svi koji mi bijahu prijatelji čekahu moj pad. »Možda ga zavedemo, pa ćemo njim ovladati i njemu se osvetiti!«

Nije li to posve nevjernički stav? Proroka žele ušutkati tako da ga kleveću, da šire dezinformacije, negativno raspoloženje – kako je oko nas posvuda samo užas, da nema ništa dobra (!), te čak i bivši prijatelji čekaju njegov pad i žele ga zavesti. Naš papa Franjo često govori kako je razorno ogovaranje i kako je otrovno međusobno klevetanje. A danas je to gotovo normalno. Posvuda se ljude osuđuje, izriču se teške optužbe a bez argumenta, te samo zato što se netko ne slaže s drugim, ovaj mu radi o glavi i želi njegov pad. Pitamo se zašto bi netko želio zavesti bližnjega? Uvesti ga u zlo i propast. To svakako nije ni ljudski ni kršćanski. Isus nam je dao zapovijed ljubavi prema bližnjemu koju je proglasio čak jednakom kao i zapovijed ljubavi prema Bogu. Mogli bismo reći: bez ljubavi prema čovjeku, ljubav prema Bogu je laž. To možemo primijeniti i na Domovinu. Ako ne ljubimo sami sebe i svoju Domovinu, ne možemo ljubiti ni druge ljude i narode pa to znači da ne možemo ljubiti ni Boga. Blaženi naš kardinal Alojzije Stepinac rekao je jednom akademičarima kako ljubav prema domovini nije samo dopuštena, nego ona je zapovjeđena! Jer kako će Bog dati svoju milost nekome koji prezire narav, a koja je pretpostavka milosti. Tako da su naravne stvari nužni preduvjet svakom nadnaravnom poretku i daru.

Da bi pak prorok Jeremija mogao izdržati ta podmetanja i progon, pomaže mu svijest da je Gospodin s njime „kao snažan junak! Zato će progonitelji moji posrnuti i neće nadvladati, postidjet će se veoma jer neće uspjeti…“ te poziva na radost i zahvaljivanje Bogu: „Pjevajte Gospodinu, hvalite Gospodina jer on izbavi dušu sirote iz ruku zlikovaca.“

Odakle grijeh i zlo u svijetu, u ljudskim dušama? – pita se sv. Pavao i o tome piše Rimljanima (Rim 5,12-15). Pritom i odgovara kako je moguće pobijediti zlo. On to tumači kada kaže: „Kao što po jednom čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt… Jer ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu.“ Dakle zbog neposluha prvog čovjeka ušla je ta mogućnost odvojenosti od Boga u svijet te su svi sagriješili. No, došao je drugi čovjek, Sin Božji Isus Krist koji je donio milost po kojoj se spašavamo od smrti i zadobivamo život.

Taj optimizam daje samo kršćanska vjera jer jedino mi kršćani ispovijedamo da se Bog utjelovio i postao čovjekom i da nas je spasio od zla i grijeha te nam ponovno donio prvotnu nevinost da hodimo u novosti života, da ne umremo u grijehu. Taj optimizam unosila je katolička vjera u naš narod svih ovih 14 stoljeća kako naš narod obitava na ovim hrvatskim područjima. Bez naše katoličke vjere ne bismo imali kulture jer otprilike koliko je katolika u Hrvatskoj – a to je preko 86% – toliko je i hrvatske kulturne baštine – izvorno vjerske, katoličke baštine. Bez vjere u Boga, naš narod ne bi opstao: ni kada su ga pustošili Huni, Tatari, Ugari, Habsburzi, Osmanlije, Mleci, Jugoslaveni, komunisti i Srbi. Svi su navaljivali na ovu lijepu našu Domovinu – i zato je takva čudna oblika, neprestano odsijecana i sakaćena. Zato je i u tako lošem demografskom stanju! Zamislimo samo činjenicu da je komunistička revolucija upravo Hrvate nemilice ubijala, te su naši „slavni osloboditelji“ – kojeg li apsurda da se njih i danas u slobodnoj Hrvatskoj slavi! – stotine tisuća mladih i reproduktivno sposobnih ljudi pobili. A onda srpska agresija koja je pobila,  spalila i porušila pola naše Sisačke biskupije, a gotovo četvrtinu područja čitave Domovine. Ni jedna župna crkva, ni jedna katolička kapela, ni jedan samostan, ni jedan župni stan na okupiranom području nije opstao, ukupno 85 objekata je srušeno.

Ali Hrvatska je opstala i živi, kao feniks podigla se iz pepela. A danas? Hoće li opstati? Hoće li sama sebe proždrijeti – u svojim podjelama, u zanemarivanju života, u borbi s povijesnim vjetrenjačama? Kako je moguće da ljudi koji su bili nositelji te agresije danas sjede u Hrvatskom saboru, kako je moguće da i dalje primaju plaće, kako je moguće da Republika Hrvatska od agresora – Srbije nije do danas, ni nakon 26 godina od agresije – zatražila ratnu odštetu!? A jasno je da nije Hrvatska uništila samo katoličkih sakralnih objekata preko tisuću i pol, a čak gotovo 200 tisuća kuća u Republici Hrvatskoj. I danas, kad smo ih gotovo 90% opet sami podigli, kako to da ne tražimo da to plate  oni koji su to uništili? Radi se o elementarnoj pravdi koju bi morala ispuniti susjedna država želi li dobiti hrvatsku potporu za EU. Kako je moguće bez pravednosti graditi odnose prijateljstva i dobrosusjedstva? Što nam jamči buduću sigurnost ako odustajemo od vlastitih prava?

Rekao bih da nam današnje evanđelje (Mt 10,26-33) daje pravi odgovor: Kada Isus govori svojim apostolima o sigurnosti, kaže im: »Ne bojte se ljudi….“ Isus cilja baš na one koji uništavaju čovjeka. On kaže: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti.“ Kada nas dakle ljudi ne vole, kada nas progone i kad nama, kršćanima, ne daju da se zalažemo za vjeru u Krista afirmiranu u hrvatskom društvu, on nam kaže – uspoređujući brigu Oca nebeskoga za nas i s njegovom brigom za obične vrapce koje Bog hrani i štiti: „Ne bojte se dakle! Vredniji ste nego mnogo vrabaca…“ Ali ako je Bog vjeran prema nama i brine se za nas očinskom ljubavlju te nas neće ostaviti nikada same, on to traži zauzvrat i od nas.

Zapravo, riječ je o vjernosti Kristu. Gospodin jasno kaže: „Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima

A pitamo se: Quo vadis Croatia – kuda ideš, Hrvatska? Odričeš li se ti Krista kad uvodiš „parade ponosa“, koje bi pravim imenom trebalo zvati: „parade srama“ jer čega se pošten čovjek stidi, time se budala ponosi, zar ne? Ili zar ti čuvaš svoju kršćansku vjernost, Hrvatsko moja, kada dopuštaš da se jednako kao brak, zajednica muškarca i žene, što ju je Bog tako stvorio da bude naravni izvor života i obitelji, ti izjednačavaš s nenaravnim zajednicama kojima se dopušta i posvojiti djecu? Jesi li ti, zemljo i Domovino moja, svjesna kuda srljaš kada se odričeš sebe, svoga identiteta, kada uvodiš obrazovnu reformu u kojoj nema ni Biblije ni oca hrvatske književnosti Marka Marulića, a ima rodna ideologija, imaju pretpostavke pedofilije i nasilja nad djecom i niz suspektnih elemenata koji idu za tim da našu djecu i mlade ne uče napretku nego preodgajaju – u stilu nekadašnjih Staljinovih škola gdje su se djeca oduzimala roditeljima koji su tobože prema djeci nasilni i učilo bi ih se novom poretku u kojem su morali svoje roditelje prijavljivati ako bi rekli nešto protiv „velikog brata i vođe“…

Izvrnute moralne vrijednosti dovele su i do propasti slavno Rimsko carstvo. I danas se pokušava našoj maloj Hrvatskoj izbrisati sve tradicionalne vrijednosti kao nazadne, mračne i srednjovjekovne da bi se nametnule neke revolucionarne i tobože moderne vrijednosti a koje su ne samo bezvrijednosti nego potpuna negacija ljudskosti, razuma i čovjekova i narodnog identiteta.

Mi se danas, braćo i sestre, nalazimo ponovno u borbi za obranu naše Domovine. Pitanje je samo kakve. Većina naših hrvatskih branitelja nosila je krunicu oko vrata i bila za dom spremna umrijeti. Tada Crkva nije bila ni nepoželjna ni nazadna jer smo zajedno ginuli, bili u progonstvu, brinuli se za prognanike i izbjeglice, hrabrili i pridizali ljude i borili se za slobodu. To nam danas oni koji nikada nisu ništa žrtvovali za Domovinu ne priznaju niti ih to zanima. Mnoge danas zanima samo vlastiti interes, a briga za narod i Domovinu uglavnom je u srcu branitelja i malih ljudi koji njeguju u duši vjernost i čestitost. Molimo danas Gospodina da takvi prevladaju, da nam Domovina opet bude ponosna, da se više i mi sami ponosimo djelima koja nam je Gospodin učinio i čini. Molimo Gospodina za sve poginule za Domovinu, molimo im mir i vječnu nagradu, a nama da ih ne zaboravimo niti njihove ideale te i mi svojim zalaganjem učvrstimo samopouzdanje i napredak svojoj domovini Hrvatskoj. Amen.

facebook komentari

  • Istina

    Amen.

  • miro

    Samo oni koji mrze Hrvatsku i Hrvatski narod ne mogu razumjeti govor biskupa Košića , koji je od prve do zadnje rečenice rekao ISTINU,koja može biti samo jedna i jedina.Dragi bog Vas poživio da vodite i čuvate svoj Hrvatski narod od vukova,hijena i spodoba koji nam žele zlo.

  • Mihovil Rukavina

    PODPISUJEM svaku riječ i slovo od cijenjenog biskupa KOŠIĆA, jer govori iz dubine ranjene duše hrvatskoga naroda,Volio bih da tako govore i ostali visoki pastiri Katoličke crkve u Hrvata,jer ako se ne bore za nesretnu ali ponosnu državu Hrvatsku i njeni tužni i izgubljeni narod,gube razloge svoga postojanja u narodu Hrvata.RAISON D’ETRE.

  • Pingback: BISKUP KOŠIĆ: Homalija na misi za Domovinu - Otporaš()

  • Bobo Mostarac

    Pored svih problema, sretni smo jer imamo četiri hrvatska stupa:
    1. Dr. Franjo Tuđman, Prvi Predsjednik R.H. naj napadaniji političar u Hrvatskoj.
    2. Biskup Vlado Košić, predstavlja Crkvu u Hrvata, koja je stalno na neprijateljskom udaru.
    3. Dario Kordic, hrvatski branitelj, uznik i mučenik, samo mu dokazali da je Hrvat.
    4. Marko Perković – Thompson, najnapadaniji domoljubni pjesnik i pjevač .