Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: Hrvatska bi se trebala ugledati na Poljsku

Objavljeno

na

U prigodi Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima 20. stoljeća, u srijedu 23. kolovoza, sisački biskup Vlado Košić predvodio je u katedrali Uzvišenja svetog Križa u Sisku, misu zadušnicu za sve žrtve. U koncelebraciji bili su generalni vikar mons. Marko Cvitkušić, katedralni župnik preč. Marko Karača i supsidijar katedralne župe vlč. Milan Begić.

Na početku homilije biskup Košić je podsjetio kako u ovoj svetoj misi zadušnici molimo za sve ljude stradale u 20. stoljeću od „tri velika zla“, kako ih je nazvao sv. Ivan Pavao II., a koja su pokosila milijune ljudi Europe i svijeta. „Papa u svojem djelu „Sjećanje i identitet“ (2005.) nabraja ta tri velika zla 20. st.: nacizam, fašizam i komunizam. A mi danas spominjemo i Bogu preporučujemo duše poginulih žrtava sviju tih triju totalitarizama zato jer je 2011. naš Hrvatski sabor proglasio taj dan i danom sjećanja u RH. Već je naime 2009. Europski parlament donio Rezoluciju kojom osuđuje sve totalitarne i autoritarne režime te nalaže državama članicama EU da se njeguje spomen na njihove žrtve, da se educiraju mladi o njihovim zločinima te se izgrade centri, muzeji i podižu spomenici upravo žrtvama tih triju režima koji su odnijeli milijune ljudi“, rekao je biskup pojasnivši kako je razlog zašto je Europski parlament izabrao baš današnji dan, 23. kolovoza za Europski dan sjećanja na te žrtve taj, što je 23. kolovoza 1939. u Moskvi potpisan tzv. Pakt nenapadanja i prijateljstva između nacističke Njemačke i komunističke Rusije, poznat kao Ribbentrop-Molotov pakt.

„Pri tom su se ne samo nacisti i komunisti obvezali na pomoć i prijateljstvo, nego i podijelili Poljsku te interesne sfere u Europi: Poljska je ubrzo okupirana i podijeljena između Njemačke i Rusije, a Litva, Letonija, Estonija i Rumunjska potpale su pod Sovjete koji su nacistima prepustili zapadnu Europu. Malo je poznato da je npr. Rusija obučavala i njemačke pilote i naoružavala nacističku Njemačku, jer je poslije I. svjetskog rata Njemačkoj bila zabranjeno ratno zrakoplovstvo“.

U nastavku biskup je rekao kako se danas sjećamo i svih žrtava koje su počinili nacisti, fašisti i komunisti nad našim hrvatskim narodom.

„Nacisti su počinili zločine, to je nesporno, jednako kao i talijanski fašisti, ali – što je danas važno, i što ne žele čuti poklonici komunizma koji na žalost još i danas postoje i povezuju se u tzv. antifa-organizacije u RH – komunizam je počinio daleko najbrojnije zločine nad hrvatskim narodom. Sinoć je na Laudato TV gosp. Roman Leljak, koji istražuje zločine počinjene poslije II. svj. rata u Sloveniji, svjedočio o masovnim smaknućima upravo Hrvata u Sloveniji. Njegova je procjena da je najmanje 140 tisuća Hrvata pobijeno i pokopano u skrivenim grobnicama u Sloveniji. Samo u Mariboru, kod Tezna, je rov s oko 30 tisuća leševa hrvatskih razoružanih vojnika i civila, što je posvjedočio i jedan partizanski general (Dapčević). Kad se susretnemo sa zvjerskim zlodjelom Hude Jame i preko 600 masovnih grobišta u Sloveniji te s oko 900 takvih, uglavnom posve još neistraženih grobišta u Hrvatskoj, od kojih je najmasovnije u Maclju, a ima ih na žalost najviše upravo u SMŽ, dolazimo do zastrašujućih brojki masovnih likvidacija našega naroda, i to nakon što je već završio Drugi svjetski rat, od svibnja 1945., pa do 1951. godine. Ukupno se računa da je taj broj pobijenih između 250 i 300 tisuća. Pa zar je to nevažno i nebitno? Može li naš narod zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti – kako se to često, kao floskula, ponavlja – ako se te rane ne osvijetle, istina istraži i prizna a zlo osudi, te posmrtni ostaci pobijenih dostojno pokopaju?

Upravo je to najstrašnije danas u Hrvatskoj: što se te komunističke žrtve ne priznaju i ne poštuju. A za nas vjernike to su prije svega – ljudi koji su imali i imaju svoje očeve i majke, žene i djecu. I najčešće – naši vjernici, katolici i zato mi imamo pravo i dužnost boriti se za istinu o njima i moliti se za njih. Baš zato što ni danas naša slobodna hrvatska država ne čini dovoljno da se ti ljudi, koji imaju kao i svi ljudi ovoga svijeta, pravo na grob i pijetet, dostojno pokopaju i oplaču, da njihove obitelji znaju za njihov grob te im mogu doći pomoliti se i zapaliti svijeću“, upozorio je biskup dodavši kako bi se Hrvatska kao država Europske unije trebala ugledati u Poljsku koja je prošle 2016. godine u svibnju donijela tzv. antikomunistički zakon.

Na kraju biskup je zaključio molitvom: „Molimo se, braćo i sestre, danas za sve da svi naši hrvatski građani i seljaci i svi državljani shvate istinu i da ih ona ne nadahne nikakvih ružnim mislima ili željom za mržnjom i osvetom, već da svi radimo na pomirenju i poštovanju svakog, baš svakog čovjeka koji je – jer je dijete Božje – vrijedan poštovanja te ima ljudsko dostojanstvo koje mu nije dao ni jedan čovjek nego sam Bog. Molimo za sve žrtve ratova i posebno svih totalitarizama, da dođe do pomirenja i mira u dušama svih naših ljudi, i svih ljudi svijeta“.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović: Što prorok Izaija poručuje mentalnim komunistima i udbašima?

Objavljeno

na

Objavio

U Župi Kočerin (Široki Brijeg) u nedjelju 24. rujna slavljena je Sveta misa za stradale u ratovima.

Misu je predvodio fra Mario Knezović, župnik. Pjevala je kočerinska Frama.

Prije Svete mise Ivana Ivanković je pročitala svjedočanstvo koje donosi detalje kako su partizani ubijali. U propovijedi se fra Mario osvrnuo na mentalitet komunizma koji se i dalje osjeća.

Nakon Svete mise predan je svijećnjak ubijenoga fra Andrije Topića koji će biti u Vicepostulaturi za proglašenjem franjevačkih mučenika.

Propovijed možete čuti ovdje…

facebook komentari

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Marin Miletić: Mrzitelji svetog Leopolda

Objavljeno

na

Objavio

Foto: MATKO BILJAK

Hrvatski građani duboko isfrustrirani vlastitim neostvarenjem, raspeti između neplaćenih računa i najava novih poreza, najlakše se utječu – mržnji.

Neki tako mrze gayeve, drugi pak mrze navijače pripadnike drugih skupina, treći pak mrze istočne ili zapadne susjede, a jedna manjina, malena manjina, ali jako dobro organizirana i strukturalno posložena se ističe u mržnji – katolika

Kad se susrećemo sa stvarima koje su nam daleke, koje ne razumijemo, ili, bolje reći, koje ne želimo razumjeti one često potiču na emocije koje su do tada bile skrivene negdje duboko u nama. Uzmimo jednu situaciju Mojsija. Bog je od njega očekivao da izuje cipele jer je na svetom tlu, a ne da ovaj kojim slučajem, sad ću dati jedan slikoviti primjer – na tom tlu izvrši nuždu. Upravo ta nelijepa slika mi dolazi pred oči kada razmišljam o boravku svetog Leopolda u hrvatskim gradovima: u Zadru, Splitu, Herceg Novom i u našoj Rijeci. Nije ovdje problem neodgojenih ljudi koji nisu svjesni svetosti ceremonijala oko svetog Leopolda, piše Marin Miletić/NoviList

Problem je, i to veliki, što svi zlonamjernici točno znaju što katolicima predstavlja štovanje svetog Leopolda i to ih ne sprječava, štoviše – kao da ih potiče – notorno ismijavati katolike, izražavati mržnju, točnije katolikofobiju na najnižim razinama. Ti mrzitelji svega katoličkoga, dobro, gotovo svega, ne mrze, s druge strane, primjerice primati sakramente po potrebi. Ti, i takvi širitelji mržnje skriveni pod kvazihumoristični prizvuk pokušavaju svoju mržnju opravdati površnim zezancijama koje su sve samo nisu – dobronamjerna šala. Licemjerstva je napretek. Kao kod jedne uvažene Riječanke koja »izvana« stalno pljucka na Isusa i Crkvu, što je bio slučaj i u štovanju svetog Leopolda, a onda mrtva-hladna ode u tajnosti moliti krštenje za svoje dijete.

Mrzitelji

Predsjednici zamjeraju što je bila u Splitu i pomolila se pred neraspadnutim tijelom svetog Leopolda. Mogu oni Kolindi oprostiti sve, i hladnoću karakterističnu za NATO činovnike, ove i one ispade, i to da je s Grobnika, i mnogo drugoga, ali vjeru – to joj oprostiti ne mogu, niti ne žele. Istaknuti kolumnisti, portali, Facebook analitičari i Twitter namjernici velikom mjerom baš – mrze. Dobro je primijetio književni kritičar, lijeve orijentacije ako smijem to istaknuti, Božidar Alajbegović koji je na svom profilu napisao da je Descartes kojom greškom živ danas, shvatio bi da je pogriješio u svojoj sintagmi »Mislim, dakle jesam!«. On bi je morao prepraviti u: »Mrzim, dakle jesam!«

Mržnja je nažalost u mnogim porama našeg društva tako prisutna. Hrvatski građani duboko isfrustrirani vlastitim neostvarenjem, raspeti između neplaćenih računa i najava novih poreza, najlakše se utječu – mržnji. Neki tako mrze gayeve, drugi pak mrze navijače pripadnike drugih skupina, treći pak mrze istočne ili zapadne susjede, a jedna manjina, malena manjina, ali jako dobro organizirana i strukturalno posložena se ističe u mržnji – katolika. Mržnja time zatvara svoj mrziteljski začarani krug, mržnja postaje pogonsko gorivo, no, ta ista mržnja uvijek vodi i do uništenja, do konačnog pada čovjeka. Rekao bih, čovjeka koji je u samo tkivo svoga postojanja uključio odbrojavanje do onog potpunog gubitka sebe samoga u mržnji svoga bivstva.

Ti mrzitelji, previše bi bilo za očekivati, očito ne mogu shvatiti zašto je tisuće i tisuće vjernika po kiši i ružnom vremenu marljivo stajalo satima u redu ne bi li se pomolili ispred neraspadnutog tijela sveca. Štoviše, mrziteljima je to čak bilo teško i ignorirati. Samo ignorirati. No, ne. Ponašajući se poput razmaženih klinaca bogatih roditelja koji bacaju nove skupocjene smartphoneove u zid jer ne razumiju da se taj uređaj ne jede, da se s njime ne kotrlja niz nizbrdicu niti da se njime čačka uho mački – oni su htjeli ostaviti dojam. Mrziteljski dojam. I sve isto kao i razmaženi klinci, mrzitelji kao da su tih dana stajali pred brojnim mogućnostima koje im nude pametni telefoni, ali ne želeći učiti, niti pokazati zanimanje te pojmiti snapdragon 835 procesor i otvor blende 1.7, uzimali su ovaj uređaj pun perspektive i šiljili ga u zid.

Proročica Kristina

Žalosti i činjenica da se mlada teologinja, protestantske vjere, teškom difamacijom obrušila na katoličke svetinje. Mediji koji su je jedva dočekali – stavili su je na pijedestal. Iako se radi o djevojci koja je ovim siktanjem dočekala svojih pet minuta slave i prozvala samu sebe kao mjerodavnu za tumačenje katoličkog nauka. Ona, naravno, kao i svi može imati vlastiti stav, to je legitimno, ali svojim komentarom pokazala je zapravo notorno nepoznavanje i nepoštivanje katolika. Taj stav onda ne može biti mjerodavan.

Kristina, ulovljena u zamku Zloga, bacila je blato u lice svima nama koji se trudimo živjeti ekumenizam svakodnevno i prihvaćati našu braću i sestre različite kršćanske denuncijacije. Kristina je svojim tekstom napravila razdor, posijala mržnju i doprinijela radikalima i s jedne i druge strane. Dobro, pokazala je teološko neznanje, ali to nije predmet ovog promišljanja. Sva sreća, pa ima protestanata koji imaju snage nadići nešto što ih možda buni. Ako želite primjer s terena – u jednom dijelu programa dolaska svetog Leopolda u Rijeku pomogao mi je osobno jedan moj brat u Kristu, istaknuti riječki – pogađate – protestant. Kako je lijepo imati otvoreno srce, a ne srce zadojeno mržnjom.

Povijesno utemeljenje

Najstarije svjedočanstvo štovanja svetaca mučenika je »Mučeništvo Polikarpovo« (oko 160. godine nakon njegove smrti), a koje upotrebljava jasnu martirološku terminologiju. Već od IV. stoljeća (Galerijev edikt 311., pa Milanskim 315., prisjetimo se, kršćanstvo postaje slobodno), javni kult se proširio i na osobe kod kojih je glas svetosti bio siguran. Za katolike, čašćenje svetaca događa se kroz spomeničko čašćenje, u nasljedovanju njihova primjera, u molitvi zagovora, sveci kao zaštitnici, tj. posrednici naše molitve. Ne radi se tu o nikakvom direktnom »utjecaju na Boga«. Tridentski je sabor, oslanjajući se na staru tradiciju Crkve, zaključio: »Dobro je i korisno zazivati svece za njihov zagovor, da bismo od Boga po njegovu Sinu Kristu, koji je Spasitelj i Otkupitelj svih nas, zadobili dobročinstva« (DH 1821).

U tom smislu se trebaju shvatiti sveci, njihove relikvije i slike, i na taj način ih štovati. To s idolopoklonstvom nema nikakve veze (DH 1821-1825). Drugi vatikanski sabor još je preciznije i šire to pojasnio: štovanje svetaca usmjereno je na samoga Boga koji svece i sebe u njima časti (usp. Iv 12,26). Spomeničko štovanje nebeskih svetaca (cultus duliae) nije izolirano niti stoji u konkurenciji s klanjalačkim štovanjem (cultus latriae), koje pripada samo Bogu, nego je u konačnici usmjereno na samoga Boga. Zato je štovanje svetaca za Crkvu legitimno i važno, ali za pojedinačnog vjernika nije ni obveza, niti nužno za spasenje, nego slobodno područje individualne pobožnosti.

Gradimo, ne rušimo

U ovom vremenu nestabilnosti važno je da barem mi vjernici, kršćani, pravoslavni, katolici, protestanti, muslimani, svi koji vjerujemo, budemo graditelji mostova, a ne rušitelji. Ostavimo pritom one kojima nije smetalo klanjati se tijelima diktatora po trgovima i ulicama, dok su suze ronili za propalim ideologijama smrti. Mi se moramo moći uzdignuti iznad ljudske stvarnosti. Mi, kako kaže Biblija, moramo svjedočiti istinu, bilo to zgodno ili ne.

Ljubimo svoje, poštujmo one različite. I nemojmo si nikada dopustiti da nas uvuku u njihov krug mržnje. Oni su to odabrali, oni mržnju žive, njima će mržnja biti njihova sudbina. Molimo i za njih, da ih dobri i milosrdni Bog oslobodi okova skučenosti i da prihvate pored sebe u miru živjeti sve nas – različite.

Marin Miletić/NoviList

facebook komentari

Nastavi čitati