Pratite nas

Herceg Bosna

Biskup Perić novinaru Nerminu Bisi: Prvo istina, onda pravda!

Objavljeno

na

Poštovani gospodine Bise!

Na portalu Tacno.net, a razneseno i na nekim drugim portalima, objelodanili ste svoj osvrt na prvostupanjsku presudu Haaškoga tribunala, 29. svibnja 2013., koja se odnosi na šestoricu hrvatskih dužnosnika HR Herceg-Bosne i Hrvatskoga vijeća obrane. Zapravo unaprijednu „svojevrsnu molitvu“ koja počinje zazivom: Pravdo, danas budi zadovoljena:… Jedan od tih sedam zaziva glasi: Pravdo, danas budi zadovoljena: budi zbog 26 bespomoćnih civila u zaseoku Orašlje na Rotimlji, gdje su ubijeni djeca, žene, starci iz porodica Bucman, Pehlić, Palata… U rodnom selu biskupa mostarskog Ratka Perića…

Vidi se da ste za taj sedmerostruki vapaj pravde, i onaj osmi: „Pravdo, ako te ima, danas pokaži svoje lice“, probrali i mjesto, i pobijene, i prezimena, i spomen biskupa. Taj Vaš osmerostruki zaziv pravdi završavate: „Ovu sam svojevrsnu molitvu ispisao još jutros, na svanuće 29. maja 2013. godine po rođenju Isusa Krista!“ – Neka se naglasi i rođenje Isusa Krista prije 2.000 godina u okviru ove „svojevrsne molitve“ za haašku pravdu – „ako je [te] ima“!

Neistina prva: Vi ste, poštovani gospodine novinaru, mogli pročitati na bilo kojem portalu gdje se donosi kratak životopis mostarskoga biskupa da nisam rođen u selu Rotimlji, kako to Vi pišete. Moji su roditelji s ostalo osmero ukućana – četvero bolesnih staraca i četvero sitne djece – bili protjerani u rujnu 1942. ispod rotimske Kotašnice i nastanili se u Rovišću kod Bjelovara, najmanje 430 kilometara od Rotimlje. Tu sam, u zaseoku Tuk, općina Rovišće, kotar Bjelovar, kao šesto dijete u obitelji Grge i Anice rođen 2. veljače 1944. i na krštenju mi nadjenuli ovo sadašnje ime. Da spomenem i ovo: naša je obitelj u lipnju 1946. pod prijetnjom Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA) ponovno protjerana iz Rovišća i, u “stočnom vagonu“ od Bjelovara do Čapljine, vratila se u Rotimlju, u kojoj je našla doslovno sve pokradeno i popaljeno. Dvoje je djece u međuvremenu umrlo, dok je iz Rotimlje iselilo sve petero žive djece od 1964. do 1988., stari roditelji preminuli: otac 1985., a majka 1986. godine, ni mrve zemlje nije otuđeno. To je istina o mom „rodnom selu“. Iz obitelji nitko nije bio ubijen, a niti je itko ikoga ubio, ni u onom ni u ovom ratu – Bogu hvala!

Uostalom, posve je sporedno gdje sam rođen: u Rovišću ili u Rotimlji. Ionako je sva zemlja „suzna dolina prognanih sinova Evinih!“ Nego, zašto Vi smatrate nužnim naglasiti, i to tako neznalački i ukrivo, da je Rotimlja moje „rodno selo“? Nije da želite, onako „svojevrsno molitveno“, povezati i moje ime s ono „26 bespomoćnih civila u zaseoku Orašlje, gdje su ubijeni djeca, žene, starci…“ u posljednjem ratu? Dvadeset i šestero? – kako se dade zaključiti iz Vaše sadašnje formulacije. Svaki čovjek ima neprocjenjivo ljudsko dostojanstvo, koje se brojem ljudi niti povećava niti umanjuje. Međutim, valja utvrditi istinu i odgovoriti na pitanje: koliko ih je stvarno ubijeno? Da vidimo neke popise poginulih i ono što ste Vi pisali prošle godine?

Neistina druga: Znano je da neki auktori donose da je u Rotimlji bilo poginulih muslimana: 17, drugi 16, Vi ste sami prošle godine u/tvrdili da ih je poginulo 15, a ove godine evo „26 bespomoćnih civila…“! Čemu ta igra brojeva? I to s mrtvima ili nestalima? Evo i izvora imena i prezimena.

Godine 1997. objavljeno je, na engleskom, da je 17 muslimanskih žitelja bilo ubijeno ili nestalo u Rotimlji 1993. Prema popisu M. Sellsa, profesora Islamske povijesti i literature na Čikaškom sveučilištu – alt.current-events.bosnia –
od 8. srpnja 1997., četiri godine nakon ratne muslimanske tragedije u ljeto 1993., u općini Stolac ubijena je (killed) ili nestala (missing) 51 osoba. Među njima iz Rotimlje, prema istom izvoru, 17 osoba, i to:
Behram Alija i Aziz;
Bucman Adela, Adis, Đulsa, Edin, Meliha, Omer i Rasim;
Palata Edin, Huma [Uma] i Mustafa;
Pehlić Fata, Ibro i Mujo;
Šafro Hamzo i Sanel. U svemu dakle 17 osoba.
A gdje je ostalih 9 da se dosegne broj 26 o kojem Vi sada novinarski „molitveno“ obavješćujete javnost na Tacno.net?

Godine 2004., pet godina kasnije, a jedanaest godina nakon rotimske tragedije, izbrojeno je ne 17, nego 16 ubijenih. Naime, u rukopisu od 164 stranice, naslovljenu Peto pismo biskupu Ratku Periću… [prethodna četiri bila su dr. Senada Mehmedbašića, predsjednika „Udruženja za obnovu građanskog povjerenja u općini Stolac“], Pismo dostupno javnosti od 2004. godine, na 5. i 6. stranici donesene su slike pedeset i petero od njih pedeset i sedmero poginulih i nestalih u stolačkoj općini, prema spomenutom rukopisu. Tu se navodi 16 imena sa slikama (osim jedne) iz Rotimlje. Kada smo već kod broja poginulih u stolačkoj općini, onda će čitatelj na 6. stranici toga istog Pisma naći da je „poubijano [je] njih 54“, a na str. 20. da na dijelu stolačkoga općinskog područja, na kojem je „uspostavljena vlast Hrvatskoga vijeća obrane u ljetu 1993.“, uklanjanje muslimanske nazočnosti „uključivalo je ubijanje 57 civila“, ista brojka i na str. 4. A na 23. stranici pod točkom c) stoji: „Preko 57 civila je poubijano“! Gdje je dakle stvarna istina? Iz godine 1997. – 51 poginuo ili nestao? Ili u ovom Pismu na str. 6 pobijeno 54? Ili na str. 4 i 20 – pobijeno 57? Ili na str. 23 – „preko 57“? Koliko „preko“? Usputno, u tom svesku na 24. stranici auktor prenosi točne podatke o „rodnom selu“ biskupovu. U tom je dakle rukopisu navedeno ne 17, nego 16 stradalih osoba: ispušten Edin Bucman!

Godine 2012. bilo ih je 15 ubijenih! Na portalu Javno.ba 15. srpnja 2012. iz Vašega pera pojavio se članak pod naslovom: „ROTIMLJA – Čudan je taj bošnjački narod! Za izučavanja čak!“ Tu pišete da je u Rotimlji bilo 15 poginulih, i navodite njihova imena i prezimena od kojih, u usporedbi s prethodnim popisom od njih sedamnaestero, ispuštate: Aliju i Aziza Behrama; Edina i Đulsu Bucman te Sanela Šafru. Tako ih preostaje 12. A dodajete troje novih: Mensura Palatu, Abdulaha i Elviru Džoklo. U svemu dakle 15 žrtava, prema Vašem brojenju. Sada se pozoran i razuman čovjek pita kojim brojevima poginulih vjerovati? Zar je zaista teško nabrojiti poginule na Orašlju, ili u Lokvama a podrijetlom s Orašlja, ili iznad Šafrinih kuća u brdu ako je netko nagazio na minu? Kakva je to nesvladiva poteškoća da nije bilo moguće, ni 20 godina nakon bolne tragedije, dogovoriti se koju ćete brojku uzeti kao povijesnu činjenicu, kao nepobitnu istinu: 15 ili 16 ili 17 ili sveukupno 20 različitih osoba? Tko će vam na sve takve neujednačene brojeve vjerovati? Kako je sve to predstavljeno Haaškomu sudu? Ali, velim, nije tu kraj.

2013. – 29. svibnja Vi na spomenutom portalu Tacno.net na prošlogodišnjih 15 Rotimljana i Rotimki, koje ste u „prvostupanjskom“ članku imenito spomenuli, dodajete brojku od „26 bespomoćnih civila u zaseoku Orašlje na Rotimlji, gdje su ubijeni djeca, žene, starci…“, ali ne navodite nijednomu imena. Koja su to imena i prezimena jedanaestero nove rotimske muslimanske čeljadi koja su u Vašem „drugostupanjskom“ članku bujno narasla u nepunoj godini dana? – ako sam dobro razumio. Zašto se, poštovani gospodine novinaru, ne dogovorite barem sami sa sobom pa ne pišete ovako važne činjenice po razgovijetnoj istini, po imenu i prezimenu, a ne prema možda trenutačnu jutarnjem raspoloženju, „na svanuće 29. maja“? Zar ne bi trebalo prvo ustanoviti Istinu, Činjenice, Imena i Prezimena, Ubijene, Nestale, pa onda pjevati „svojevrsnu molitvu“ haaškoj pravdi? U Vas zakazala Istina, koja bi trebala biti temelj svega: i ruke, i mozga, i srca, i članaka, i pravde, pa onda i sve drugo na klimavim nogama, pogotovo ova „svojevrsna molitva“! Šteta da na takav način kompromitirate ne samo svoju osobu nego i svoj novinarski zanat i povijesnu istinu, a mrtvima ne odajete poštovanja!

I još jedna: Nedavna nas prošlost i razne prvostupanjske i konačne presude uvjeravaju da nije vjerovati u zemaljsku pravdu, pa ni u onu međunarodnu haašku, koja je do sada bjelodano toliko puta pokazala da je tako promjenljiva kao što su promjenljivi i ovi Vaši brojevi poginulih na Orašlju!

Svima pokojnim/rahmetli poginulim muslimanima neka se Gospodin obilno smiluje u vječnosti – Vama moja duboka sućut zbog poginulih, nevezano s Orašljem, iz Vaše obitelji i kruga Vaših znanaca! – a svima nama živima neka Bog dadne moć zdrava rasuđivanja dobra od zla, i osobitu snagu da se za zlo koje učinimo kajemo i molimo oproštenje, da se ubuduće svakoga zla klonimo, a dobro slijedimo te da se uzajamno u istini, pravdi i miru poštujemo, slažemo i pomažemo!

S poštovanjem Vas pozdravljam
Ratko Perić, biskup

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

U Jablanici ubijena 172 imenom poznata Hrvata od strane četnika i partizana

Objavljeno

na

Objavio

U Doljanima je 19.7.2017 god., otkriveno spomen obilježje poginulim Hrvatima općine Jablanica u Prvom i Drugom te Domovinskom ratu.

Na spomeniku su uklesana sva imena poginulih Hrvata, i to 11 imena poginulih u Prvom svjetskom ratu, 172 imena ubijenih od strane četnika i Titovih partizana u Drugom svjetskom ratu, te 52 poginula Hrvata iz općine Jablanica u Domovinskom ratu.

Idejni tvorac spomenika je fra Vendelin Karačić, a izvedbeni projekt potpisuje tvrtka Urbis 86 iz Širokog Brijega. Spomenik je isklesan iz kamena domaćim radnim snagama kompanije MT “Gabro”, Jablanica a pripremu terena i uređenje okoliša uradili su mještani Doljana. Blagoslov spomenika i misno slavlje predvodio je mons. Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH.

Spomenik-u-doljanima-1Drugi svjetski rat:

O stradanju Hrvata Jablanice u dugom svjetskom ratu malo je  tko pisao. U drugom mjesecu 1943.g. Partizani provaljuju od Drežnice na Glogošnicu prema Jablanici s jedne strane, a od Prozora s druge strane. Osvajaju Jablanicu te vrše likvidacije civila i zarobljenika. U narednom periodu vode se borbe između partizana, četnika i Talijana te Jablanica pada sad u jedne sad u druge ruke, dok nije stigla hrvatska legija s Nijemcima i protjerala i jedne i druge. Sve su zgrade u Jablanici bile porušene u tim borbama. Partizani i četnici su tri puta pljačkali župnu kuću. Na kraju je oštećena  i crkva. U trećem mjesecu 1943.god., četnici haraju Glogošnicom i spale 12 kuća i 6 štala, te pobijaju 22 čeljadi. Grozno su prije izmasakrirali i izmučili te ljude i naposljetku ispekli ih. Četnici su svo blago otjerali. Najgori su bili Bjelopoljski četnici. Evo najcjelovitijeg popisa Hrvata stradalih u Drugom svjetskom ratu:

proleterske divizije u osvojenom italijanskom uporištu kod Jablanice
Na slici: Partizani 2. proleterske divizije u osvojenom uporištu kod Jablanice 23. 2. 1943.

Cjeloviti popis žrtava možete vidjeti na Komunistickizlocini.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Govor generala zbora Stanka Sopte na 22. obljetnici vojno-redarstvene operacije Maestral

Objavljeno

na

Objavio

Obilježena 22. obljetnica vojno-redarstvene operacije Maestral

U srijedu 13. rujna 2017. obilježena je 22. obljetnica oslobođenja hrvatskoga kraljevskog grada Jajca kada su združene snage Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske u vojno-redarstvenoj akciji “Maestral” oslobodile Jajce nakon trogodišnje okupacije.

Dan je to kada se tisuće Hrvata iz BiH i RH uz mještane Jajca i okolnih krajeva sa svojim obiteljima, rodbinom, gostima i prijateljima okupe kako bi iskazali zahvalnost hrabrim braniteljima i osloboditeljima i prisjetili se vremena slave i ponosa, ali i kalvarije kroz koju su svi skupa prolazili ratnih 90-ih godina.

Središnja svečanost obilježavanja 22. obljetnice oslobođenja Jajca počela je mimohodom veterana i ratnih zastava postrojbi Hrvatskih snaga od Vodopada, preko središta grada do Crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, uz pratnju Prvog benda vojnog orkestra Oružanih snaga BiH.

Sv. misu za poginule predvodio je fra Jure Tokalić koji je u nadahnutoj propovijedi naglasio važnost ovoga dana kada je prije 22. godine hrvatski narod Jajca ponovno obasjalo sunce te je dočekao biti svoj na svome. Poruka je to, kako je rekao, i današnjim naraštajima da ne napuštaju rodne grude za koje su toliki hrabri branitelji dali svoje živote.

U Domu kulture održana je svečanom akademija na kojoj su govorili brojni uzvanici,  a svima se zahvalio Ante Brtana ispred braniteljske udruge „13.rujan“ koja je bila organizator  svečanosti.

Govor generala zbora Stanka Sopte, zapovjednika glavnih snaga za oslobađanje Jajca

POŠTOVANI PRIJATELJI, DRAGI HRVATI, DRAGI JAJČANI, SVI VI IZ DALEKA,VI KOJI STE DIONICI SLOBODE, ČESTITAM VAM NA VAŠOJ PLEMENITOSTI S KOJOM ISKOVAŠTE SLOBODU HRVATSKOM KRALJEVSKOM GRADU JAJCU!

Od 1996.godine, od prve obljetnice, sve ove godine okupljamo se 13.rujna, kako bi izrazili zahvalnost za svaku kap krvi koja je prolivena za slobodu Hrvatskog naroda, za svaki čin plemenitosti koji je u nju utkan, a osobito se spominjemo svih života koji su položeni kako bi sloboda bila nova kolijevka rađanja.

Trinaestog  rujna 1995. godine, nakon višemjesečnih oslobodilačkih operacija, Cincar, Zima 94, Skok 95, Vrilo 95, Ljeto 95, Oluja te Maestral, koje su provodile Hrvatske snage, preko Kupresa, Glamoča, Grahova, Knina, oslobođen je Hrvatski kraljevski grad Jajce cijelo Pougarje s Dobretićima i Podmilačje sv.Ive.

Prisjetimo se  postrojbi Hrvatskih snaga sastavljenih od HVO-a i HV-a, koje su činile okosnicu u operaciji Maestral na pravcu oslobađanja Jajca. To su: 2.gbr HVO, SP MUP-a HRHB, bojna HVO Jajce, ppnHVO Gavran-2, 81.gb HV, 1.gbr HVO, 60.dgb HVO, 22.do HVO, sts GS HV, 4.gbr HV, 7.gbr HV, 1.hgz HV, 3.gbr HVO, snage u potpori ZP HVO Tomislavgrad, ZP HVO Mostar i ZP HVO Vitez.

Trinaestog rujna 1995. godine u jutarnjim satima na tvrđavi Hrvoja Vukčića Hrvatinića  zavijorila je Hrvatska zastava, podigoše je hrabri bojovnici nakon teških borbi i velikih žrtava, te tim činom napaćenom puku obznaniše slobodu.

I evo nas opet tu na zidinama našeg hrvatskog i kraljevskog grada Jajca 22. godine nakon oslobođenja od srbočetničkog agresora i JNA. Osjećaj nam nadima grudi, i ispunja nas ponosom, ali i tugom i boli. Jer mnogi su naši prijatelji suborci, mnogi su naši vitezovi za slobodu Jajca darovali svoje živote.

Njihovi su životi u temeljima slobode hrvatskog kraljevskog grada Jajca. To na žalost uvijek i ponovno moramo naglašavati jer mnoge na čudan način opija zaborav, a mnogi ne žele povijest čitati onako kako je ispisana i kako je nastala. A ovdje je, kao i na tolikim drugim mjestima u našoj Domovini, ispisana krvlju najboljih hrvatskih sinova.

Zato, kad mnogi danas uzmu u ruku pero da se dnevnopolitički predstavljaju, moraju znati temeljni postulat. Svi, pa i dnevnopolitički poslovi moraju počivati na istini. A istina je hrvatskog kraljevskog grada Jajca da su ga oslobodile postrojbe Hrvatskih snaga. Svjedočim to, kao što i vi svjedočite, a mi smo dionici tih slavnih bitaka i danas to na 22. obljetnicu ponovno potvrđujemo.

Kako rekosmo, postulat istine je postulat slobode, i on nas obvezuje govoriti po istini, a istina je da su nas u vremenima borbe za slobodu i opstojnost Hrvatskog naroda vodili dični ljudi, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom, ministrom obrane Gojkom Šuškom, Matom Bobanom, generalom Antom Gotovinom i mnogi drugi koji za svoj obol ne dobiše zasluženi spomen, već na žalost, upravo lažnim svjedočenjima na montiranim procesima nastaviše svoju osobnu patnju i žrtvu, koja Hrvatski narod prati stoljećima do današnjih dana.

Podignimo ponosno glave, to smo dužni našim ratnim prijateljima koji danas nisu ovdje s nama!

Neka je hrvatskom kraljevskom gradu Jajcu čestita 22. obljetnica. Neka je mir vječnosti i laka gruda zemlje Hrvatske našim poginulima. Neka je iskrena sućut njihovoj djeci, obiteljima i roditeljima. Neka nam je svima u svijesti i u pameti, činjenica da je ovaj grad slobodan jer su to htjele i učinile i svoju krv za to prolile postrojbe Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske.

Živjeli!             

Kamenjar.com                

facebook komentari

Nastavi čitati