Pratite nas

Reagiranja

Biskup Ratko Perić reagirao na istupe franjevca: Zna li Bojić kakvim duhom diše?

Objavljeno

na

Fra Drago Bojić, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene, u tri je tjedna dao dva digitalna intervjua u kojima se, između ostaloga, osvrće i na proces kanonizacije blaženoga Alojzija Stepinca (1898.-1960.), zagrebačkoga nadbiskupa, kojega je 1998. (bila je upravo 100. obljetnica njegova rođenja) sv. Ivan Pavao II., papa, u Mariji Bistrici proglasio blaženim i mučenikom Katoličke Crkve. Prvi je intervju objavio portal Aljazeera (dalje: Aj) 30. srpnja, a drugi Novostiportal (Np) 22. kolovoza.

Fra-Drago-Bojic

Fra Drago Bojić

Svojim razmišljanjem izloženim pred novinarima tih dvaju portala i zaključcima koje iznosi o. Bojić kao da se uključio u protukatoličku političko-društvenu promidžbu i borbu. U prvome intervjuu jedno je pitanje i odgovor o kanonizaciji blaženoga Alojzija, nadbiskupa koadjutora od 1934., ordinarija od 1937., kardinala od 1952., a u drugome su dva pitanja i odgovora o istoj temi. U odgovorima u oba intervjua u oči upada činjenica da novinarov sugovornik stoji na političkim izmišljotinama jugoslavenskih komunista o zagrebačkom nadbiskupu Stepincu i suzdržava se nazvati ga blaženim, to jest priznati ono što je Papa službeno, javno i nepovrativo učinio pred cijelom Katoličkom Crkvom i svijetom!

Prvi je intervju o. Bojić dao u povodu odluke Županijskoga suda u Zagrebu 22. srpnja ove godine, kojom se na zahtjev nećaka bl. Alojzija Stepinca poništava presuda kojom je 1946. godine montirani komunistički proces spomenutoga tadašnjeg nadbiskupa osudio na 16 godina tamnice i na daljnjih pet godina gubitka političkih i građanskih prava. Drugi je intervju dao u povodu svoga prvog intervjua, jer se navodno “procesom beatifikacije i santifikacije (sic!) Alojzija Stepinca ne prestaje uznemiravati duhove u cijeloj bivšoj Jugoslaviji”, kako tvrdi novinar Np; one iste ex-Jugoslavije, koja je i ozakonila onako besraman sudski postupak i još besramniju osudu, te sve to uporno pravdala do iznemoglosti, jer ondašnji zagrebački nadbiskup metropolit Stepinac, danas blaženik i mučenik Katoličke Crkve, nije htio pokleknuti pred ondašnjim vlastodršcima.

Osvrćemo se barem kratko na ta dva razgovora.

“Najbolji” dokaz. – U prvom intervjuu o. Bojić kaže da Stepinčev slučaj “najbolje” pokazuje koliko su Crkve u krizi, tj. i ona Katolička u Hrvatskoj, i ona Pravoslavna u Srbiji, i koliko su obje “snažno politizirane i nacionalizirane” (Aj). Dodaje da u njima nije bilo procesa “čišćenja pamćenja” ni “odustajanja od zlopamćenja”. Prema njegovim tvrdnjama, tako rastu antagonizmi i konfesionalna i nacionalna nesnošljivost, a on bi, eto, antagonizme i zlopaćenja želio ukloniti.

“Najbolje” rješenje. – Ustvrdivši da je sve to tako kako on veli, o. Bojić nudi svoje “najbolje” i trajno rješenje izlaska iz krize, kojega se, pretpostavlja on, ta ista Katolička Crkva ne će držati. Kaže: “Najbolje bi bilo da proces beatifikacije i santifikacije (odakle mu taj izraz za kanonizaciju?) Alojzija Stepinca nikad nije ni otpočeo, ali to je u međuvremenu završena priča od koje službena Katolička Crkva nikad neće odustati”. Iznijevši s tim u vezi da Katolička Crkva ne želi prekinuti proces te s blaženoga Alojzija skinuti aureolu “nacionalnoga” sveca i odustati od “zlopamćenja”, o. Bojić gubi iz vida da ono o čemu on priča Katolička Crkva nema što prekidati, jer je bl. Alojzije Stepinac – jednako kao i svi drugi blaženi i sveti mučenici – bio i ostaje mučenik Katoličke Crkve. A to što je Hrvat, to može biti čast za sve Hrvate i hrvatske katolike.

Nezaboravljiva “šutnja”. – O. Bojić okrivljuje bl. Alojzija Stepinca zbog navodne šutnje i naklonosti prema ustaštvu (Aj i Np). Dok ipak priznaje da je taj blaženi mučenik Katoličke Crkve suđen i osuđen na “montiranom komunističkom režimskom procesu”, odmah upozorava kako se ne smije smetnuti s uma “Stepinčeva šutnja i simpatiziranje ustaštva”, odakle su, navodno, suknule “velike posljedice pogotovo za pravoslavne i Srbe na prostoru Endehazije” (Aj). I tako bi – prema njemu – blaženi Stepinac bio kriv. U tome svemu gdje je puno toga krivo i nakrivo on, eto, smjerno želi pomoći Urbi et Orbi, kazujući kako iz toga i tolikoga kriva izići, te koji bi sada bio pravi smjer:

– nakon 70 godina od komunističkoga procesa: suđenje i osuda su iz 1946.;

– nakon 36 godina iz više razloga vrlo složena i zahtjevna crkvenoga procesa: započeta 1980. u tajnosti zbog straha od jugokomunista za koje je i sam izgovoren ili napisan spomen imena blaženoga mučenika bio kažnjiv!;

– nakon 18 godina od Papina odobrenja štovanja uz naslov blaženika “na mjestima i na način kako je to određeno kanonskim propisima”: 3. listopada 1998. u Gospinu svetištu na Mariji Bistrici! Ali što se može kada je Katolička Crkva daleko od ideala da ponizno posluša tako velikodušne primjedbe i savjete o. Bojića, među kojima je i ovaj vrhovni sud njegova razmišljanja: “Stepinac je pretvoren u nacionalnog i političkog sveca u službi nacionalne homogenizacije, jačanja martirološkog katolištva i hrvatstva i iracionalne i sulude borbe protiv komunističkog režima koji više ne postoji”.

Možda ni oko jedne osobe nije spleteno više klevete i laži kao oko bl. Alojzija Stepinca, pa i s obzirom na njegovu navodnu ratnu “šutnju” (Aj i Np). Ipak, nema dvojbe da je on od 10. travnja 1941. do 8. svibnja 1945. načelno i savršeno razlikovao Hrvatsku i hrvatsku državu od poglavnika Ante Pavelića i njegove ustaške vlade; stalnu pravnu i političku ustanovu od nestalnih političkih vladohlepnika i vlastodržaca; državu međunarodno priznatu od prolazna režima. Je li o. Bojić kada čitao knjige ispravâ:Blaženi Alojzije Stepinac svjedok Evanđelja ljubavi: Knjige 2 i 3, Zagreb, 2010., sa 691 ispravom? Ili: Blaženi Alojzije Stepinac, Propovijedi, govori, poruke (1941.-1946.), Zagreb, 2012., sa 174 isprave? Na temelju kojih temelji svoj zaključak o “Stepinčevoj šutnji i simpatiziranju ustaštva”? Tko uzme te knjige, ili razmotri što su o Stepincu prikupili Gestapo i Udba, ne može više ponavljati kako je Stepinac šutio ili da je simpatizirao ustaški pokret.

Dakle, nije šutio, nego je govorio jasno i primjereno trenutku, držeći se spomenutih načela. A svojih crkvenih načela, osobito jedinstva s Petrovim Nasljednikom u Rimu i jedinstva Katoličke Crkve općenito, čvrsto se držao pa i po cijenu da mu propadne i država i njezine vlade i vladari te da on osobno bude osuđen i bačen u doživotan zatvor i zatočeništvo, kao što se stvarno i dogodilo, gdje je i preminuo!

Na jednako odlučan način tražio je i od svojih svećenika – pod sankcijom suspenzije – da se ne upisuju u “svećenička udruženja” koja je jugokomunistička država od 1949. zahtijevala da se osnivaju u pojedinim republikama radi slabljenja veze sa Svetom Stolicom i sluganske podložnosti režimu! Još točnije tumači sam Kardinal u Pismu svećenstvu u srpnju 1954. prenoseći riječi nekoga svećenika udruženjaškoga “Ćirilo-metodskoga društva” kada su mu “spočitnuli, da rad ĆMDaša vodi u shizmu, raskol, propast Crkve”, on je rekao: “A ne, mi nećemo cijepanje od Rima, mi samo želimo vršiti pritisak na biskupe, da popuste u tom pitanju” (A. Stepinac, Pisma iz sužanjstva, priredio J. Batelja, Zagreb, 1998., str. 67).

Jedinstvo Crkve. – Odgovarajući na sasvim običan novinarski upit, o. Bojić dobro naslućuje da je slučaj bl. Alojzija Stepinca ako li ne najveći, a ono je barem dobro i lako uočljiv koncentrat odnosâ, i nacionalnih i vjerskih i ekumenskih, između Katoličke Crkve u Hrvata i Srpske Pravoslavne Crkve iz jednostavna razloga jer su Tito i njegovi jugoslavenski komunisti (uz potporu nekih drugih) u nadbiskupu Stepincu vidjeli najžešći otpor prekidu svih veza hrvatskih katolika s Katoličkom Crkvom, i to prije svega s Petrovim nasljednikom. Oni su, komunisti, sve poduzimali i prije onoga “prežalosnog procesa” (Pio XII.), jednako kao i tijekom i nakon njega, da nadbiskup Stepinac zauvijek ode iz Zagreba i Hrvatske u inozemstvo, nadajući se istodobno da će oni već naći kakva njima poćudna i podložna suradnika ili – njihovim rječnikom rečeno – kolaboracionista, kojega bi oni postavili na čelo neke nazovi domoljubne hrvatske nacionalne Crkve! Valjalo je smoći snage oduprijeti se toj monstruoznoj zamisli iza koje su stajali jugoslavenski komunisti! I unatoč svim onim neljudskim patnjama, koje je morao podnijeti, hrabri pastir Crkve zagrebačke odupro se:

i 1945., kada je kao ugledan gost, a ne kao zločinac, pozvan na skup na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu;

i 1946., kada je kao zagrebački nadbiskup, bez dokaza za zločine za koje je bio optužen, osuđen na 16 godina robije i sve ostalo kako stoji u presudi nepravedna i izopačena jugokomunističkoga suda;

i 1948., kada mu je u zatvoru nuđeno da napusti Hrvatsku i ode u inozemstvo;

i 1951., kada je odlučeno da prijeđe iz lepoglavskoga zatvora u krašićko zatočeništvo;

i 1960. kada je umirao.

Ostao je neumoljiv i nepokolebljiv samo da bi očuvao jedinstvo Katoličke Crkve!

Prisjetimo se onoga što je posvjedočio sam tužitelj Jakov Blažević kada je 1983. javno priznao: da je nadbiskup Stepinac bio “malo elastičniji, nije trebalo procesa”. Hvala Bogu da mu je nedostajala ta i takva elastičnost, koja je značila – i nadbiskup je Stepinac to bio dobro uočio – izravan udar na jedinstvo Katoličke Crkve u Hrvata.

Hrvatska država. – A bilo je i mnoštvo drugih razloga pogoršanja tih odnosa između katoličkih Hrvata i pravoslavnih Srba na ovim područjima. Svi bi se ti razlozi mogli svesti na jedan jedini razlog, koji, u ostalom, nije ni vjerske ni ekumenske naravi, nego političke, a glasi: Hrvati ne smiju imati samostalnu državu! Hrvati su – i među njima nadbiskup Stepinac – doživjeli “Nezavisnu Državu Hrvatsku”, koliko god bila ratna (1941.-1945.) i koliko god bila ovisna o drugim zemljama, kao ostvarenje težnje za samostalnom državom. Zbog toga je na montiranom suđenju, koje su mu 1946. priredili Tito i njegova partija, a kojima je glavni idol bila Jugoslavija koju su oni obnovili nakon propasti 1941., 3. listopada 1946. u svome govoru rekao: “Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici koji su ovdje. Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskoga naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji”. Što se toga tiče, posebno zbog izjave da bi bio ništarija da nije osjetio bilo svoga hrvatskog naroda, zašto ga se ne bi moglo ubrojiti i među nacionalne junake?! Ali to se pitanje više ne tiče Katoličke Crkve, nego isključivo hrvatskoga naroda, odnosno hrvatske države i politike. I ovo se ne smije miješati s kanonizacijom bl. Alojzija Stepinca, to jest s postupkom za njegovo proglašenje svetim, što je isključiva stvar Katoličke Crkve. I bilo kakvo izvanjsko miješanje u kanonizaciju znači miješanje u stvari Katoličke Crkve, u njezinu vjeru, nauk i praksu o štovanju svetaca.

Ekumenizam. – Osvrćući se na odnose Katoličke Crkve i Srpske Pravoslavne Crkve, o. Bojić zaključuje da će se ti odnosi među njima popraviti “kada one budu više evanđeoske i humane po primjeru Isusa iz Nazareta, a manje nacionalističke i političke” (Aj). Očito, kada bi o. Bojić bio Isusov “savjetnik” za politička, vjerska i sva globalna pitanja svijeta i povijesti, on bi Mu savjetovao da izostavi onaj govor o otvorenu i smjelu navještaju Evanđelja spasenja i o podvojenosti među svijetom, održan u okviru ustanovljenja i poslanja Dvanaestorice, navlastito ono o nemiru, maču i rastavi među najbližima zbog Njega i Njegova Evanđelja (usp. Mt 10,34-37). Ali blaženi Alojzije Stepinac nije mislio tako, te je i svoj život položio za Evanđelje pretrpjevši velike patnje samo da bi očuvao jedinstvo Katoličke Crkve. A pravi ekumenizam jest upravo to: zauzet rad za jedinstvo svih Kristovih učenika.

Ipak priznaje. – Iznijevši što je htio, o. Bojić ipak ponizno prizna da nije “dovoljno upućen u sam proces” i još poniznije kaže da se on, eto, ipak ne želi “postavljati kao sudac ni Alojziju Stepincu ni Katoličkoj Crkvi koja forsira njegovu svetost” (Np). Ne misli valjda da Katolička Crkva to od njega i očekuje! Ipak, da ne bi bilo zabune s obzirom na njegovu nedovoljnu upućenost u proces i njegovu sudačku službu, odmah nakon tih riječi dodaje kako “motivi iz kojih proizlazi ovaj proces nisu čisti”. O kojim to on “motivima” – iako nije dovoljno upućen – tako govori? Tvrdi da se dio života bl. Alojzija Stepinca, “uz uvažavanje njegovog nepravednog stradanja od komunističkog režima u montiranom političkom procesu, pokušava selektivno prikazati, naknadno uljepšati i ‘nasilu’ posvetiti”. Tri, dakle, nečistoće od politički čista o. Bojića! I ponavlja već iznesenu optužbu, a to je djelovanje u skladu s “tadašnjim dominantnim stavom Katoličke Crkve (pape Pija XII. i tadašnjeg vodstva Crkve), ali to ni njega ni druge predstavnike Katoličke Crkve diljem svijeta i na našim prostorima ne može ispričati za njihovu šutnju, pogotovo ne one koji su davali podršku fašističkim režimima” (Np). O. Bojić ne kaže izričito, ali se to iz njegovih riječi dade zaključiti, da bl. Alojzije Stepinac nije samo “šutio” nego je i davao “podršku fašističkim režimima”. Odnosno simpatizirao! (Aj). I onda vlastitim političkim ritmom nabraja:

– “Stepinac je nacionalni svetac, instrumentaliziran za nacionalnu religiju”!

– “Snažno [se] inzistira na tome da se proglasi svetim”!

– “Bez obzira na otpore, [to će se] vjerojatno i dogoditi”!

– “Posvuda su postavljeni kipovi i slike s njegovim likom”!

– “Čini se da čašćenje i pobožnost prema njemu nisu ni izbliza zaživjeli kako se mislilo i htjelo”!

– “Ova svetost nije kršćanske nego političke prirode”!

– “Iako ne možemo znati, vjerojatno ni sam Stepinac ne bi bio za to da ga se proglasi svetim”!

Ako je Stepinac isključivo hrvatski svetac, kakvim ga o. Bojić nastoji prikazati, kako tumači izjave sv. Ivana XXIII., bl. Pavla VI., sv. Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. o univerzalnosti svetosti kardinala Svete Rimske Crkve koji je “postao ‘odvjetnik’ Boga na ovoj zemlji, jer je postojano branio istinu i pravo čovjeka da živi s Bogom” (Benedikt XVI., u zagrebačkoj katedrali, 5. lipnja 2011.), a “braneći Srbe, Židove, Cigane pokazao je snagu istinskoga humanizma… Upravo po toj odluci za istinsko protivljenje duhu vremena, po pravom humanizmu koji dolazi iz kršćanske vjere, veliki je uzor ne samo Hrvatima nego svima nama” (Benedikt XVI., u zrakoplovu novinarima u letu u Hrvatsku, 4. lipnja 2011.).

O. Bojić ovako nesuvislo prosuđuje: “nisam dovoljno upućen”, “mislim” (Np), “vjerojatno”, “čini se” (Aj i Np), “ne možemo znati”, pa ipak “vjerojatno” (Np).

Sam od sebe nameće se upit: Zbog čega i zašto o. Bojić uopće govori o nečemu u što – prema vlastitu priznanju – “nije dovoljno upućen”? I, zašto sudi ako kaže da se ne želi “postavljati kao sudac”, a niti ga je itko mjerodavan postavio niti pozvao za sudca? Njemu kao da ništa ne znači ni činjenica da cio postupak kanonizacije od početka do sada slijedi stroga pravila postavljena za slične slučajeve (bez obzira o kome se radi: o Papi, o biskupu, o kralju ili o slugi) i da je u okviru toga priznato čudo koje je Bog učinio i koje se opravdano pripisuje zagovoru blaženoga mučenika Stepinca, a koje isti o. Bojić svjesno ignorira. Ili zbilja nije “dovoljno upućen”?

I uz takvu čvrstinu svoga izlaganja on, kako sam tvrdi, vjeruje da i sam blaženi Alojzije Stepinac u nebu ne bi bio za vlastitu kanonizaciju!

I sada bi na temelju ovakva načina govora, koji je očit odraz nesnalaženja u prostoru i vremenu, trebalo raditi kako o. Bojić predlaže?! A ni sam, eto, ne zna kakvim duhom diše. Niti je svjestan zašto se ovako dušmanski i iracionalno bori protiv priznata katoličkog Blaženika kojemu više ne pada autentična mučenička aureola s glave!?

Ratko Perić, biskup

Crkva na kamenu

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

VERBALNI ISPADI I PROMICANJE „KULTURE“ UVREDA OD STRANE SAVJETNIKA KOLINDE GRABAR KITAROVIĆ NA DRUŠTVENIM MREŽAMA?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 12. prosinca 2015. godine u dnevniku ‘Jutarnji list’ objavljen je tekst gospodina Nenada Bakića pod naslovom

‘MANIFEST NENADA BAKIĆA: Hrvati, dosta je krize! Imamo rast BDP-a. Uopće nam nije tako loše: još samo da nemamo taj depresivni mentalitet’.

Takve i slične slike sa željama za pozitivnim promjenama koje sam o gospodinu Nenadu Bakiću dobivao iz medija, bile su mi jako privlačne. Stoga sam i prošlotjedni članak gospodina Letice koji je bio kritički usmjeren prema ministrici Divjak i dr. Bakiću, doživio tek kao javno izneseni stav društveno poznatog analitičara čiji ‘fan’ nisam iako ga često pratim zadnjih pet šest godina. Unatoč zanimljivim, mirno iznesenim argumentima i bombastičnoj najavi na naslovnici Večernjeg lista, čekao sam svog pritajenog favorita Bakića da mu mudro odgovori. Ne zato da mi otvori oči, jer kao ‘tehno-freek’ ionako ne bih stao na stranu prof. Letice, već iz pristojnosti prema drugačijem mišljenju i polemike radi, bivajući siguran da moj STEMfavorit mora imati jače argumente.

U čekanju odgovora lajkao sam jedan komentar svog favorita na Facebook-u i uočio da dijeli objavu Romana Bolkovića, kojeg rado čitam, i koji je uputio riječi pohvale mojem liberalnom favoritu, pišući: „Nakon dva i pol desetljeća dominacije crvenih i crnih, nakon četvrt stoljeća života u podneblju u kojemu je bilo moguće sveod Vukovara i Srebrnice do privatizacije i pretvorbe na balkanski način, a samo jedno nije: liberalna demokracija…“

Ono kad „trolaš pa zatrolaš“ samog sebe

Meni je kristalno jasno da su crveni i crni (vrazi) dominirali u agresiji (s istoka i iznutra) ne samo na Hrvatsku (nego i na BiH) od 91′ do Oluje. No čini se da poštovani i meni dragi gospodin Bolković nije mislio na genocidne osvajače dviju boja… a nisam ni domislio čime bi karakteristike podneblja pogodovale zločinu i genocidu Vukovara i Srebrenice, osim ako nije mislio da bi i velikosrpstvo moglo biti karakteristika podneblja.

Vrijeme leti i već je iskočio članak Borisa Rašete u „24 sata“ o tome što su prije 35, 40 i više godina radili ili negdje izjavili Zdravko Tomac, Mladen Pavković, pa i Slaven Letica, udarničkog naslova „Top lista Titoista“. Članak mi je iskočio zahvaljujući poveznici na njega koju je stavio moj favorit Bakić, i komentirao: Ono kad trolaš pa zatrolaš samog sebe i zatim „Kad u raspravi o edukaciji pljuješ po digitalnim kompetencijama i STEM, a hvališ Kardelja (!) pa ti izvuku.“

Kako to da se moj favorit Bakić, za kojeg sam siguran da je dosljedno okrenut prema 2031. okreće 50 godina unazad i izvlači rečenice izvan konteksta ili mjesta rada jednog istaknutog branitelja i ljudi koji su se u burnim vremenima stavili u funkciju obrane i stvaranja Hrvatske? Umjesto da odlomak po odlomak polemizira sa stavovima gospodina čiji članak u „Večernjaku“ mu se nije dopao, on se okrenuo Kardelju?

Još uvijek ne vjerujem kako je moguće da se moj STEMfavorit okreće 50 godina unazad, jer sam u AUTOGRAF-u i članku autora Goranka Fižulića iz kolovoza 2016. zabilježio da su Marijana Puljak i Nenad Bakić sudjelovali u razgovorima o zgodnim sloganima zagovarajući da se „umjesto gdje si bio 91′ trebaš pitati gdje će tvoje dijete biti 2031.

 

 

„Nećete (razbojnici) trolovi“

Priča se nastavlja, a moj favorit, koji mi je već malko pomutio „difolt“ zbog „trolanja o trolanju“, dalje piše: „Ono kad te trolovi s debele ljevice i debele desnice pokušavaju dezavuirati POTPUNO istim klevetama (izmišljotinama), ali idu i korak dalje, u biti slobodan pad do moralnog dna, pa insinuiraju da kad poklanjaš zapravo pokušavaš uzeti novce od države — znaš da si na pravom putu.“ I zatim slavodobitno dodaje: „NEĆETE TROLOVI 🙂 Ostavljamo vam 1941. i valjda uskoro 1914. … a mi idemo u 2031.“

Dakle, ostavlja nekim imaginarnima „njima-nama-vama“ ili svima koji drugačije misle (a sada već pomalo i meni, koji sam ga „mnogo lajkao i šerao“), da odu i vrate se u 41′, pa čak i u 14′. I zatim, dosljedno, kao da je glavni glumac na čelu kolone novog liberalnog trećeg ni crvenog ni crnog puta (kao iz vica „Ni ljeve ni desne – pravac u partiju“) VERBALNO ODLAZI u 2031., bez obzira što je prethodno podijelio već spomenuti članak Borisa Rašete o tome što je negdje netko izjavio ili radio prije pedesetak godina.

 

 

I tako je sasvim slučajno Boris Rašeta nehotice stao na stranu mog STEMfavorita i dao mu „safta“ za FB „polemiku“..

Jesu li ljudi kojima je budućnost već stigla bez sadašnjosti?

Priča o trolerima se nastavlja, pa se već pomalo pitam je li to upravo moj favorit trola da „Trolovi ne shvaćaju da ne mogu zaustaviti budućnost, ona je već stigla, samo što nije ravnomjerno raspoređena. Blokirali su nas 27 godina, dolazi naše vrijeme.“ Naravno, moj junak novog doba, ne kaže tko je blokirao i koga, i kako nestaje sadašnjost ako je budućnost već stigla, i hoće li time možda izgubiti i budućnost (ako mu je ona već stigla umjesto sadašnjosti).

Pitam se, možda je (ipak), kada je riječ o blokiranju, pomislio na Srbiju, bez obzira što od njihovog Ministarstva prosvete ima podršku za „STEM revoluciju i digitalnu transformaciju“? Zaista, možda je pomislio da nas je (njemu STEM suradnička) Srbija zapravo 27 godina financijski blokirala, jer nam još uvijek nije platila 43 milijarde EUR ratne štete.

Ad hominem podlaci i samoproglašeni progresivci

U nastavku, moj sada već pomalo bivši junak domeće misao o argumentima ad hominem i ističe: „p.s. inače dva najpodlija argumenta su ad hominem (posebno baziran na kleveti) i ‘straw man’To neki koriste kad nemaju drugog, a time najviše govore o sebi“. (Cilj karikiranja (straw man) je učiniti stvarni argument apsurdnijim, čime postaje lakša meta za napad, a osobu se navodi da, umjesto svog izvornog argumenta, brani besmislicu.)

Usput prenosi i članak autora M.N. (kojem smo i mi dali prostora, op.ur.) koji je isti dan slučajno objavljen u „Liberalu“, o svojem potencijalnom polemičkom „(ne)prijatelju“. Naslov je „Ovaj lik nam 27 godina prodaje maglu. Sad je zaključio da nam ne treba STEM nego lingvistika“. Kako je priložena i slika prof. Letice, isključuje se mogućnost da je riječ o napadu a.h. mojeg STEMfavorita na g. Leticu, jer je iz slike jasno da je to portal „Liberal.hr“ izvršio napad ‘ad Leticum’.

Jasno je da moj favorit ne bi diskreditirao ad hominem napadom na svojeg polemičkog protivnika, jer uz poveznicu na članak (neutralno) ističe: Zanimljiv članak., p.s. Regresivne snage nisu očekivale da se vrijeme mijenja … već 10.000 čitanja ovog članka. 🙂

Zatim kreću razni komentari mojih prijatelja STEM-ovaca, pa se uključuje i jedan ‘FB brzoslov’ koji na kraju oveće pisanije koja vrvi uvredama i nepristojnostima (i koja slijedi u nastavku teksta) zaključuje da je ta njegova objava „referenca samo na naslovnicu Večernjaka“.

Uvrede i nepristojnosti je „lajkao“ predsjedničin savjetnik

U toj objavi na primitivan, uličarski način besprizorno neodgojena čovjeka, na osobnoj razini vrijeđa se prof. Letica. Evo tih bisera, koji nisu nimalo zasmetali PREDSJEDNIČINOG SAVJETNIKA, a hoće li gospođu predsjednicu, pokazat će vrijeme:

> Trebalo mi je malo vremena da se sjetim tko je dotični, čija lista postignuća je prazan list papira, ali i dalje ne znam koje on jebene veze ima sa stemom, a pogotovo sa „kritičkom analizom“ „mita“ o riječi o kojoj nema veze niti o jednom jedinom slovu.

> Da netko može napisati toliko toksičan tekst pun laži, to mi nije jasno. Pa kom bolesnom mozgu može smetati što netko nije napravio niti jedan jedini pogrešan korak na poslovnom putu…

> U emisiji „U svom filmu“ sa Tončicom Čeljuskom, onaj prilog o Dvoru na Uni. Pa jel taj prljavi odvratni jazavac ikad bio u tom mjestu??

> A najbolje od svega je da će takvi jazavci i pijavice

> A umjesto razlijepiti takav odvratan naslov preko naslovnice trebali su poslati jazavca Leticu kad im je došao sa svoijm istraživačkim prilogom prvo u tri pm a onda u Dvor na Uni,

> Večernji list je u ponedjeljak izgubio mene kao čitatelja, i neću ih nikad više kupiti jer i njima želim kao i Letici da jedu govna koja su skuhali

Jebeni jadni gubitnik. I onda još ON priča o prodavateljima magle??? PA TI LETICO SI JEBENI PRODAVATELJ MAGLE!!! Koji je on faktor za bilo šta??

> I Rusi vole svoju djecu, ali jazavac Letica izgleda ne voli ni svoju ni tuđu djecu, i želim mu da uživa u tom jadnom, bijednom, beskorisnom životiću punom žuči, jala, zavisti i laži i kad bude nemoćan nek se za njega brinu tako kao što se on danas brine o budućnosti djece iz Dvora na Uni.

Gospodin brzoslovac mudroslovno za(s)vršava ističući „da je ovo referenca samo na naslovnicu (VL), a tekst bi zahtijevao tri volumena enciklopedije kao odgovor“.

 

 

Mučno je bilo i čitati, no kad sam vidio da je naš savjetnik Predsjednice RH za STEM i digitalnu tranformaciju uredno stavio sviđalicu ili „lajkao“ gornje uvrede i gadosti svojeg vrlog FB prijatelja i poklonika, propao sam u zemlju od stida.

Bilo bi sjajno kada bismo saznali je li tu sramotnu FB objavu, osim „lajkanja“, i moj bivši favorit sam prokomentirao i slijedećim komentarom, pa ga zatim obrisao: „Najbolje da pozovemo za komentar urednika Dražena Klarića jer takvo pozicioniranje s tako groznim insinuacijama i danas novim plasmanom uvreda ne može biti nego snažna urednička odluka. Opet, sve ovo je tako jako, a toliko krajnje neobično i zlo da je moguće da se radi o većoj političkoj podršci Večernjaka i da i Boris Trupčević (Styria, op.ur.)uskoro počne pisati.“

Ja sam sebe osobno razrješio od svojeg favorita

Da se vratimo, ne u 1914., nego samo pet minuta unazad, na početak članka.

Dana 12. prosinca 2015. godine u dnevniku ‘Jutarnji list’ objavljen je tekst gospodina Nenada Bakića pod naslovom ‘MANIFEST NENADA BAKIĆA! Hrvati, dosta je krize! Imamo rast BDP-a. Uopće nam nije tako loše: još samo da nemamo taj depresivni mentalitet’Tada je bilo skoro sigurno da će tadašnji šef HDZ-a prepustiti da novu vladu sastave MOST i SDP, a sada je meni kliknulo pitanje je li moj bivši STEMfavorit možda i sada opet požurio i lajkao crvenu psovku i uvrede.

 

 

Rekao sam sebi „okani se svih trolera“, a prof. Letica je od mene dobio neočekivani, ali ogroman gospodski plus, a dobio bi i dva, da je na svojem FB profilu, osim svojeg članka i odgovora, zakvačio i dio Bakićevog odgovora iz VL-a.

Bilo bi poželjno da naša predsjednica klikne i na ovaj članak, i da promisli o radnom i emocionalnom profilu i javnom djelovanju svojih savjetnika. I prisjeti se da joj je glavni planer Oluje „Lošo“ „bio loš iz aviona“ i bez zahtjeva za njegovim očitovanjem, a zbog jedne načelne (a u javnom prostoru možda i neodmjerene) izjave o (stvarnoj) spremnosti pješaštva. Tu izjavu je razrješeni Lošo, možda i posve ciljano i Dobro, uputio slovenskoj politici i medijima koji su u medijima falsificirali izjave g. Mahniča, predsjednika Odbora za obranu susjedne Slovenije koja, ne zaboravimo, još uvijek (nekoliko puta spomenutih 27 godina) drži hrvatsku Sv. Geru.

Iako se moj bivši favorit pohvalio stavom poštovanog g. Bolkovića koji je napisao: “Nenad Bakić, koji je postao u izboru “Večernjeg lista” osobom godine, na naslovnici se iste te novine – zanimljivo, za izbivanja Dražena Klarića – odjednom javlja kao problem, opasan je kao alegorija one pozicije s koje se konačno može ova crvenocrna skalamerija demontirati i odložiti na deponij povijesti.“, ja sam učinio suprotno.

Sam sebe sam osobno razrješio od svojeg STEM revolucionarnog (opasnog kao alegorija) favorita. I sjetio se prijatelja koji je svoju djecu zamolio da mu oproste što im nije vjerovao kada su mu govorili da im te revolucionarne „pločice“ nakon nepunih mjesec dana nisu više bile zanimljive.

A stavljanje sviđalica ili „lajkanje“ tuđih uvreda, neodgojenosti i nepristojnosti mi se se gade neizmjerno više nego li ad hominem postupci kojima su neki očito željeli, pozivajući se na emocije, umjesto polemike, osobno diskvalificirati „protivnika“ i nametnuti javnosti svoje mišljenje ničim ga ne dokazujući.

 

Mate Smogovac/Hrvatsko nebo

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

BRKIĆ: ZAR JE U GLINI BIO VUČIĆEV JEDNOJAJČANI BLIZANAC?!?

Objavljeno

na

Objavio

Milijan Brkić komentirao je u intervjuu za RTL i tvrdnju Aleksandra Vučića da ga on neopravdano proziva da je bio četnik

– Ako Vučić slučajno ne zna za vlastitu izjavu u Glini tijekom srpske okupacije, osobno mu je mogu mailati, neka mi javi. A može i sam uguglati „Glina, Vučić, 1995“.

Osim ako nema brata blizanca, jednojajčanog, pa to netko drugi u Glini govori umjesto njega.

Hrvatska želi pomoći Srbiji na europskom putu, masu puta smo pokazali korektnost, a vrijeme je da to iskreno pokaže i Srbija

facebook komentari

Nastavi čitati