Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Šaško hrvatskim braniteljima: Hrvatsku povijest ne prepuštajte zaboravu

Objavljeno

na

Pobožnošću Križnog puta i euharistijskim slavljem koje je u petak, 24. ožujka 2017. godine u zagrebačkoj katedrali predvodio pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško, obilježen je korizmeni susret hrvatskih branitelja, članova obitelji branitelja, ratnih vojnih invalida, udovica, djece i roditelja poginulih, nestalih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja.

Uvodeći u susret i pobožnost Križnog puta biskup Šaško je kazao da ako naučimo ići ukorak s Isusom na Križnom putu, ako naučimo zajednički hodati kao Crkva koja živi od Duha Svetoga koji uskrisuje na novi život, i domovina će biti u svjetlu nove nade.

Nakon Križnog puta tijekom kojeg su između postaja bile čitane riječi bl. Alojzija Stepinca „u čiji život i svetost stane sva naša suvremena povijest“, uslijedilo je euharistijsko slavlje u kojem je biskup Šaško, osvrćući se na pročitani evanđeoski ulomak (Mk 12, 28b-34) istaknuo da Isus odgovarajući na pitanje koja je zapovijed prva od više stotina njih, točnije bilo ih je 613, ne navodi niti jednu zapovijed, nego navodi molitvu. Isus, nastavio je biskup Šaško, odgovara navodeći riječi Svetoga pisma, najprije iz Knjige Ponovljenoga zakona o ljubavi prema Bogu svim srcem, dušom, umom i snagom (usp. Pnz 6, 4-5), a tomu dodaje i rečenicu iz Knjige Levitskoga zakona o ljubavi prema bližnjemu (usp. Lev 19, 18).

Kratak je to i dubok odgovor, sažetak svega što je Isus naučavao o Bogu i o životu (usp. Mt 7, 12). Isus navodi ono što je srce Zapovijedi, što je njihov smisao – rekao je Biskup. Naglasio je da i mi u Crkvi ponekad koristimo neko nazivlje i izraze koji mogu zanemariti srce. Tako govorimo, nastavio je, o „zapovijedanim blagdanima“, ne razmišljajući da se blagdan ne može zapovjediti, da je blagdan radost, pitanje srca.

Može netko prigovoriti da Isus ne kaže ništa novo, budući da navodi Stari zavjet. No, ako se gleda dublje, vidi se da je novost u stavljanje na istu razinu dviju ljubavi: prema Bogu i bližnjemu – napomenuo je biskup Šaško, te dodao da je kršćanski kriterij ljubiti bližnjega kao što je Isus ljubio nas.

Obraćajući se hrvatskim braniteljima, kazao je kako premda godine prolaze, čudo ljubavi u Domovinskom ratu ostaje. Dok vas susrećem, promatram, naročito ranjene, a nasmijane; u trpljenjima, a mirne; s godinama na tijelu, a oduševljene, razumljivija je brojka onih 613 zapovijedi. Svakoga dana, cjelinom svoga tijela i duha – to je pred nama u hrvatskim braniteljima. To je uvijek novo nadahnuće.

U njemu postoji i kušnja koja pred sadašnjim prilikama pita: Koliko je vrijedilo; je li vrijedilo? A mjera – govori nam Isus – nije izvan vas, nije izvan nas. Vrijedilo je onoliko koliko je srca u nečemu, a u vama braniteljima bilo je cijelo srce i um i snaga. I ta se ljubav prelijeva na sve nas – istaknuo je Biskup.

U nastavku svoje homilije potaknuo je branitelje da hrvatsku povijest ne prepuste zaboravu. Ta dionica naše povijesti je ključna. Kada nešto u vremenu bude odmaknuto, tada povjesničari trebaju rekonstruirati, povezati često nedostatne podatke, isključiti prijevare, razvrstati izvore. Zato povijest puno puta pišu oni koji mogu manipulirati dokumentima, ali stvarnu povijest pišu živi, pišu svjedoci istine.

Naraštaji koji dolaze – odakle će crpiti istinu? Iz svjedočanstava onih koji nikada Hrvatsku nisu voljeli, ali su imali dovoljno novaca i utjecaja da svoju mržnju i otrov neistine ukoriče, stave u filmske zapise, u književna djela i izvješća? Hoće li mladi istinu moći iščitati iz filmova, iz udžbenika, iz spomenika koje ostavljamo? – upitao je Biskup.

Upozorio je biskup Šaško i na apsurd da se u hrvatskoj javnosti još vode rasprave o tome treba li predati i otvoriti arhive zločinačke komunističke države; treba li tražiti dopuštenje od sljednika Komunističke partije; trebaju li totalitarni i zločinački vođa, kao i drugi partijski čelnici koji su dokidali najosnovnija ljudska prava, biti nazvani pravim imenima te tako povijesno vrjednovani.

Na kraju svoje homilije pozvao je hrvatske branitelje da pohrane svoje zabilješke, svjedočanstvo istine, i to tako da bude dostupno na raznim stranama: u dokumentacijskim središtima, u arhivima, u objavljenim djelima…

Ostavite zabilježena svjedočanstva ne kao oporuku jednoga vremena, nego kao kolijevku novih hrvatskih oduševljenja i rasta života – zaključio je biskup Šaško.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović: Što prorok Izaija poručuje mentalnim komunistima i udbašima?

Objavljeno

na

Objavio

U Župi Kočerin (Široki Brijeg) u nedjelju 24. rujna slavljena je Sveta misa za stradale u ratovima.

Misu je predvodio fra Mario Knezović, župnik. Pjevala je kočerinska Frama.

Prije Svete mise Ivana Ivanković je pročitala svjedočanstvo koje donosi detalje kako su partizani ubijali. U propovijedi se fra Mario osvrnuo na mentalitet komunizma koji se i dalje osjeća.

Nakon Svete mise predan je svijećnjak ubijenoga fra Andrije Topića koji će biti u Vicepostulaturi za proglašenjem franjevačkih mučenika.

Propovijed možete čuti ovdje…

facebook komentari

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Marin Miletić: Mrzitelji svetog Leopolda

Objavljeno

na

Objavio

Foto: MATKO BILJAK

Hrvatski građani duboko isfrustrirani vlastitim neostvarenjem, raspeti između neplaćenih računa i najava novih poreza, najlakše se utječu – mržnji.

Neki tako mrze gayeve, drugi pak mrze navijače pripadnike drugih skupina, treći pak mrze istočne ili zapadne susjede, a jedna manjina, malena manjina, ali jako dobro organizirana i strukturalno posložena se ističe u mržnji – katolika

Kad se susrećemo sa stvarima koje su nam daleke, koje ne razumijemo, ili, bolje reći, koje ne želimo razumjeti one često potiču na emocije koje su do tada bile skrivene negdje duboko u nama. Uzmimo jednu situaciju Mojsija. Bog je od njega očekivao da izuje cipele jer je na svetom tlu, a ne da ovaj kojim slučajem, sad ću dati jedan slikoviti primjer – na tom tlu izvrši nuždu. Upravo ta nelijepa slika mi dolazi pred oči kada razmišljam o boravku svetog Leopolda u hrvatskim gradovima: u Zadru, Splitu, Herceg Novom i u našoj Rijeci. Nije ovdje problem neodgojenih ljudi koji nisu svjesni svetosti ceremonijala oko svetog Leopolda, piše Marin Miletić/NoviList

Problem je, i to veliki, što svi zlonamjernici točno znaju što katolicima predstavlja štovanje svetog Leopolda i to ih ne sprječava, štoviše – kao da ih potiče – notorno ismijavati katolike, izražavati mržnju, točnije katolikofobiju na najnižim razinama. Ti mrzitelji svega katoličkoga, dobro, gotovo svega, ne mrze, s druge strane, primjerice primati sakramente po potrebi. Ti, i takvi širitelji mržnje skriveni pod kvazihumoristični prizvuk pokušavaju svoju mržnju opravdati površnim zezancijama koje su sve samo nisu – dobronamjerna šala. Licemjerstva je napretek. Kao kod jedne uvažene Riječanke koja »izvana« stalno pljucka na Isusa i Crkvu, što je bio slučaj i u štovanju svetog Leopolda, a onda mrtva-hladna ode u tajnosti moliti krštenje za svoje dijete.

Mrzitelji

Predsjednici zamjeraju što je bila u Splitu i pomolila se pred neraspadnutim tijelom svetog Leopolda. Mogu oni Kolindi oprostiti sve, i hladnoću karakterističnu za NATO činovnike, ove i one ispade, i to da je s Grobnika, i mnogo drugoga, ali vjeru – to joj oprostiti ne mogu, niti ne žele. Istaknuti kolumnisti, portali, Facebook analitičari i Twitter namjernici velikom mjerom baš – mrze. Dobro je primijetio književni kritičar, lijeve orijentacije ako smijem to istaknuti, Božidar Alajbegović koji je na svom profilu napisao da je Descartes kojom greškom živ danas, shvatio bi da je pogriješio u svojoj sintagmi »Mislim, dakle jesam!«. On bi je morao prepraviti u: »Mrzim, dakle jesam!«

Mržnja je nažalost u mnogim porama našeg društva tako prisutna. Hrvatski građani duboko isfrustrirani vlastitim neostvarenjem, raspeti između neplaćenih računa i najava novih poreza, najlakše se utječu – mržnji. Neki tako mrze gayeve, drugi pak mrze navijače pripadnike drugih skupina, treći pak mrze istočne ili zapadne susjede, a jedna manjina, malena manjina, ali jako dobro organizirana i strukturalno posložena se ističe u mržnji – katolika. Mržnja time zatvara svoj mrziteljski začarani krug, mržnja postaje pogonsko gorivo, no, ta ista mržnja uvijek vodi i do uništenja, do konačnog pada čovjeka. Rekao bih, čovjeka koji je u samo tkivo svoga postojanja uključio odbrojavanje do onog potpunog gubitka sebe samoga u mržnji svoga bivstva.

Ti mrzitelji, previše bi bilo za očekivati, očito ne mogu shvatiti zašto je tisuće i tisuće vjernika po kiši i ružnom vremenu marljivo stajalo satima u redu ne bi li se pomolili ispred neraspadnutog tijela sveca. Štoviše, mrziteljima je to čak bilo teško i ignorirati. Samo ignorirati. No, ne. Ponašajući se poput razmaženih klinaca bogatih roditelja koji bacaju nove skupocjene smartphoneove u zid jer ne razumiju da se taj uređaj ne jede, da se s njime ne kotrlja niz nizbrdicu niti da se njime čačka uho mački – oni su htjeli ostaviti dojam. Mrziteljski dojam. I sve isto kao i razmaženi klinci, mrzitelji kao da su tih dana stajali pred brojnim mogućnostima koje im nude pametni telefoni, ali ne želeći učiti, niti pokazati zanimanje te pojmiti snapdragon 835 procesor i otvor blende 1.7, uzimali su ovaj uređaj pun perspektive i šiljili ga u zid.

Proročica Kristina

Žalosti i činjenica da se mlada teologinja, protestantske vjere, teškom difamacijom obrušila na katoličke svetinje. Mediji koji su je jedva dočekali – stavili su je na pijedestal. Iako se radi o djevojci koja je ovim siktanjem dočekala svojih pet minuta slave i prozvala samu sebe kao mjerodavnu za tumačenje katoličkog nauka. Ona, naravno, kao i svi može imati vlastiti stav, to je legitimno, ali svojim komentarom pokazala je zapravo notorno nepoznavanje i nepoštivanje katolika. Taj stav onda ne može biti mjerodavan.

Kristina, ulovljena u zamku Zloga, bacila je blato u lice svima nama koji se trudimo živjeti ekumenizam svakodnevno i prihvaćati našu braću i sestre različite kršćanske denuncijacije. Kristina je svojim tekstom napravila razdor, posijala mržnju i doprinijela radikalima i s jedne i druge strane. Dobro, pokazala je teološko neznanje, ali to nije predmet ovog promišljanja. Sva sreća, pa ima protestanata koji imaju snage nadići nešto što ih možda buni. Ako želite primjer s terena – u jednom dijelu programa dolaska svetog Leopolda u Rijeku pomogao mi je osobno jedan moj brat u Kristu, istaknuti riječki – pogađate – protestant. Kako je lijepo imati otvoreno srce, a ne srce zadojeno mržnjom.

Povijesno utemeljenje

Najstarije svjedočanstvo štovanja svetaca mučenika je »Mučeništvo Polikarpovo« (oko 160. godine nakon njegove smrti), a koje upotrebljava jasnu martirološku terminologiju. Već od IV. stoljeća (Galerijev edikt 311., pa Milanskim 315., prisjetimo se, kršćanstvo postaje slobodno), javni kult se proširio i na osobe kod kojih je glas svetosti bio siguran. Za katolike, čašćenje svetaca događa se kroz spomeničko čašćenje, u nasljedovanju njihova primjera, u molitvi zagovora, sveci kao zaštitnici, tj. posrednici naše molitve. Ne radi se tu o nikakvom direktnom »utjecaju na Boga«. Tridentski je sabor, oslanjajući se na staru tradiciju Crkve, zaključio: »Dobro je i korisno zazivati svece za njihov zagovor, da bismo od Boga po njegovu Sinu Kristu, koji je Spasitelj i Otkupitelj svih nas, zadobili dobročinstva« (DH 1821).

U tom smislu se trebaju shvatiti sveci, njihove relikvije i slike, i na taj način ih štovati. To s idolopoklonstvom nema nikakve veze (DH 1821-1825). Drugi vatikanski sabor još je preciznije i šire to pojasnio: štovanje svetaca usmjereno je na samoga Boga koji svece i sebe u njima časti (usp. Iv 12,26). Spomeničko štovanje nebeskih svetaca (cultus duliae) nije izolirano niti stoji u konkurenciji s klanjalačkim štovanjem (cultus latriae), koje pripada samo Bogu, nego je u konačnici usmjereno na samoga Boga. Zato je štovanje svetaca za Crkvu legitimno i važno, ali za pojedinačnog vjernika nije ni obveza, niti nužno za spasenje, nego slobodno područje individualne pobožnosti.

Gradimo, ne rušimo

U ovom vremenu nestabilnosti važno je da barem mi vjernici, kršćani, pravoslavni, katolici, protestanti, muslimani, svi koji vjerujemo, budemo graditelji mostova, a ne rušitelji. Ostavimo pritom one kojima nije smetalo klanjati se tijelima diktatora po trgovima i ulicama, dok su suze ronili za propalim ideologijama smrti. Mi se moramo moći uzdignuti iznad ljudske stvarnosti. Mi, kako kaže Biblija, moramo svjedočiti istinu, bilo to zgodno ili ne.

Ljubimo svoje, poštujmo one različite. I nemojmo si nikada dopustiti da nas uvuku u njihov krug mržnje. Oni su to odabrali, oni mržnju žive, njima će mržnja biti njihova sudbina. Molimo i za njih, da ih dobri i milosrdni Bog oslobodi okova skučenosti i da prihvate pored sebe u miru živjeti sve nas – različite.

Marin Miletić/NoviList

facebook komentari

Nastavi čitati