BISKUP VLADO KOŠIĆ: ‘Možda su Milanović i Josipović krenuli putem obraćenja, ali neka mi ne dolaze na božićnu misu’

0

Vlast je prozvao protunarodnom i protuhrvatskom, no za sebe kaže da nije radikal već glasnogovornik malog čovjeka

Nije tu ulaz u biskupiju, već s druge strane ceste. Ovdje je župni ured – rekla nam je volonterka Caritasa kada smo nekoliko dana prije Božića parkirali auto ispred sisačke katedrale, ušavši automobilom među mnoštvo Siščana koji su nosili pune vrećice mandarina. Tamošnji Caritas upravo im je bio podijelio donaciju od 40 tona. O tome smo i počeli razgovor s biskupom sisačkim, mons. Vladom Košićem.

:: Često se prigovara da je Crkva socijalno neosjetljiva?

– Živjeli smo u komunističkom vremenu kada smo imali osnovne stvari, vlast je uzela sva materijalna dobra ili barem većinu, premda se Crkva posvećivala tada svojoj duhovnoj dimenziji, koja je primarno za njezin život. Međutim, ne možete razvijati crkvene škole, bolnice ili tisak ako nemate ta dobra, što je Crkva koristila za svoju evangelizacijsku zadaću. Kada je došlo vrijeme povrata otetoga, došlo je i do povrata Crkvi, no to se nije dogodilo u očekivanome obujmu. Dogovoren je modus takav kakav jest i potpisani su međunarodni ugovori sa Svetom Stolicom, da se daje pomoć za karitativne i humanitarne svrhe, gradnju crkava i njihovo održavanje. Ali, država ne financira sve, premda je to i sakralna baština, kao obnova naše crkve u Gori, gdje smo dobili odbijenicu Ministarstva kulture i morali smo podignuti kredit kako bismo završili tu lijepu gotičku, templarsku crkvu. Ili, na primjer, u Petrinji, gdje se udvostručila župa, a vjernici nemaju novca za gradnju crkve, pa uskače biskupija s novcem koji se mistificira u javnosti, premda se radi o očitim potrebama. Od 63 župe u mojoj biskupiji, 20 ih se ne može samo financirati, nemaju za tzv. hladni pogon, pa ih zajednički uzdržavamo zajedničkim prilozima vjernika i taksama.

:: Što kažete na prijedlog da bi Crkva trebala podnositi izvještaj za potrošeni novac iz proračuna?

– Davali smo izvještaje Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, slali ih u tajništvo koje brine o financijama i koje raspoređuje taj mjesečni obrok koji stiže biskupijama i redovnicima. Radi se o ključu prema kojemu se raspoređuje biskupijama, prema broju vjernika i na početku svake godine dostavljamo izvještaj s iznosima koje smo potrošili za pomoć župama i svećenicima, Caritas i obnovu i gradnju crkvenih objekata. On nije, doduše, specificiran, ali od nas se to nije tražilo, no i na to smo spremni, ako se legislativa promijeni. Pola naše biskupije bilo je porušeno, obnovljen je dio, ali tri župe još uvijek nemaju župnu crkvu…

:: Papa Franjo kaže da Crkva ne smije biti burza.

– To je načelno važno. Još je kardinal Stepinac doživio da su Crkvi sve oteli, pa je rekao da nam ne mogu uzeti ono što je naša zadaća, a to je evangelizacija. I možda su nam pomogli da se riješimo nekog balasta koji Crkva, možda, nepotrebno nosi. S druge strane, potreban je materijalni oslonac. Kako će Crkva financirati neke svoje projekte, poput naše zaklade koja ima 82 studenta na brizi? To se može dijelom financirati humanitarnim koncertima, donacijama i mrežom prijatelja, ali tako se skupi samo trećina novca. Konkretno, za njih treba prikupiti 560.000 kuna i ako dobijemo do 200 tisuća u donacijama, za ostalo se moramo pobrinuti sami. A dajemo i donacije bolnicama, jer smo rekli da ćemo svake godine donirati 100.000 kuna nekoj bolnici. Važno je da Crkva zna da njezina sigurnost nije ni u kakvim materijalnim dobrima, da zna prepoznati siromahe i ljude koji nemaju i koji ne smiju imati zapreku za sakramente i sve ono što svi ostali vjernici imaju, ali ne mogu to podmiriti. I sâm sam znao pri blagoslovu kuća biti u situaciji da nam neka sirota želi dati novac, ali ja to odbijem i iz vlastita novčanika ostavim joj za kruh sutra. U Crkvi to nikad nije bio problem, ako je bilo duha, ali sam protiv toga da se ulaže u poslovne pothvate. Crkva to ne smije raditi, poput onoga što se dogodilo u Sloveniji. No, u mentalitetu naših ljudi je da vjeruju, primjerice, da misna nakana neće biti valjana ako ne ostavi tih 50 kuna, koliko je propisano za misnu intenciju.

:: No, pritom je važno reći da se misa ne može “platiti”.

– To je dar uz misu ili neki drugi sakramenat, koji je određen nekom taksom, ali to nije uvjet, nego nagrada svećenicima, koji se trebaju od nečega financirati. Sve ulazi u zajedničku blagajnu. Tako je od 2001. kada je propisano kolika je mjesečna nagrada svećeniku.

:: Kolika je nagrada za župnika?

– To je predimenzionirano u medijima i sad nam je teško objasniti, a radi se o 4000 kuna mjesečno za kapelana ili župnika, tj. svećenika koji je tek zaređen. Ako u župi nema toga novca, onda se za to brine biskupija.

:: Tih 4000 kuna su osnovica?

– Na njih se dobiva bodove, npr. za svake dvije godine staža po jedan bod, tu su i dodatni bodovi ako je župa veća od 2000, od 5000 vjernika…

:: Koliki je prosjek?

– Svećenik koji je tek počeo, nema više od 4500 do 5000 kuna, a ako je u većoj župi, u službi 20 ili 30 godina, onda oko 7000 ili 8000 kuna.

:: A biskup?

– Biskupi kao ordinariji imaju 100 bodova, što znači 5000 kuna. Plus spomenutih 4000, što zajedno iznosi 9000 kuna. Nije to teško izračunati. Dakle, kreće se oko 10.000 kuna. Ali, svaki biskup ili svećenik ima obvezu 30 misnih intencija, koje prikazuje, dati za doprinos kući u kojoj živi. Mi smo svi smješteni u crkvenim ustanovama. S jedne strane tako štedimo, ali imamo obavezu sudjelovati s 1500 kuna.

:: Dakle, vi kao biskup plaćate svojoj biskupiji 1500 kuna za stanarinu?

– To je doprinos, a ne stanarina.

:: Spomenuli ste komunizam, a u javnosti ste prepoznati kao njegov žestok protivnik. Zašto toliko ogorčenje?

– To je vaša interpretacija, jer ja nisam ogorčen što je taj sustav postojao. Ogorčen sam što se to ne rješava i što nismo ušli u civilizirani zapadni svijet, premda smo mu formalno pristupili, ali nismo po mentalitetu. Mi u Crkvi se ne obračunavamo s nekakvim avetima prošlosti, nego sa svim totalitarizmima koje bi jednako trebalo osuditi. Ako je osuđen nacizam i fašizam – hvala Bogu da jest – onda bi i komunizam trebao povući konzekvence. O tim najvećim zlima 20. stoljeća govorio je i sveti papa Ivan Pavao II. I naš su narod najviše bacili na koljena, u tom najduljem razdoblju od 1945. do 1990.

:: Zašto se taj mentalitet ne mijenja?

– Problem je u ljudima. Mnogi su ljudi stekli privilegije i osobno im se teško distancirati od vremena u kojemu su dobro živjeli i imali koristi.

:: Mislite li na nositelje vlasti, stranke…

– Naravno. Ali i među tzv. običnim ljudima u prosvjeti, zdravstvu i drugim službama. Lomilo se ljude da ne ispovijedaju vjeru javno i da postupaju po direktivama Centralnog komiteta i ostalih koji su nametali svoju volju, provodili diktaturu i nasilje nad ljudima.

:: Ali danas nema Centralnog komiteta, a mentalitet je ostao?

– Nije došlo do lustracije i distanciranja. Primjerice, da se sad neki fašist želi kandidirati na izborima ili doseći neke visoke službe u javnosti, odmah bi ga eliminirali, što je opravdano, jer je bio dio represivnog totalitarnog sustava. Dok su ovi drugi zaštićeni. I štite diktatore. Pitali su me jesam li osobno pogođen, ali nisam, jer meni nitko nije stradao u obitelji ni od komunista ni od fašista. Nemam nikakve osobne povijesne navezanosti, nego mislim da kao Crkva moramo biti glas ljudi, osobito onih koji se još uvijek boje. U našoj biskupiji imamo najviše grobnica koje su posijali komunisti. Čak 119! Nijedna nije obilježena! U Brezovici, gdje se veliča partizane, oni su počinili 5000 ubojstava, postoji masovna grobnica, na kojoj se nitko nije potrudio ni postaviti križ. Neka se kaže i ono što je bilo dobro, ali i ono što nije. Zar nije sramota da je Bleiburg – najveća tragedija hrvatskog naroda – odbačen nakon deset godina spomena i memorije? Crkva je to obilježavala i dalje obilježava, a s druge se strane to zataškava i govori da se ondje ništa nije dogodilo i da je to samo mit. Teško je podnijeti tu nepravdu. U Bleiburgu sam govorio da je potrebna jednaka valorizacija žrtava.

:: Zagovarate lustraciju, no je li ona danas provediva?

– Djelomično. Ne bi mogla biti provediva u opsegu kao odmah nakon demokratskih promjena, nakon pada Berlinskog zida, ali tada smo mi imali rat kao posebno stanje. Predsjednik Tuđman je želio da se svi zajedno kroz pomirbu odupremo velikosrpskoj agresiji. No, lustraciju je trebalo provesti nakon toga. Navodno je to predsjednik Tuđman želio, ali je bio bolestan i nije mogao. Kad se vratio iz SAD-a 1996. govorio je da se treba obračunati s tim “jugokomunističkim ostacima”, ali očito nije mogao. Mislim da bi lustracija dobrodošla i sada bi poslužila pri izboru za javne službe. Ne zato što je netko bio član partije, već ako je bio član tajnih službi, sustava progona i ubijanja, čemu smo sada svjedoci u aktualnim sudskim procesima.

:: Ne bojite li se da bi lustracija pogodila i Crkvu, jer je bilo i svećenika koji su surađivali s onim sustavom?

– Ne bojim se. Bilo bi mi i to prihvatljivo. Ako je bilo takvih, a mislim da ih nije bilo ili ih je bilo vrlo malo, bio bih i za to, jer to nije bilo u redu. Iz Stepinčeve biografije vidi se da je bila nekolicina takvih ljudi, ali oni ne zaslužuju poštovanje u društvu.

:: Je li Crkva kritična prema sadašnjoj vlasti zbog svjetonazorskih razloga ili neučinkovitosti?

I jedno i drugo. Ne može netko tko je nevjernik ili ateist, a dobije javnu službu gradonačelnika, župana, saborskog zastupnika, predsjednika vlade ili države, ateizirati čitavo društvo. To nije u redu. Nositelj svake službe, bez obzira na vjersko opredjeljenje, mora poštovati tu zajednicu, jer je politika služenje zajednici. A to znači služiti konkretnim ljudima takvima kakvi jesu, a ne ih mijenjati. Kardinal Kuharić izborio je da se slave katolički blagdani, a sada se to bagatelizira, jer dolaze na slavlje ljudi koji nisu vjernici. Zar to ne vrijeđa nas katolike?

Foto: Boris Ščitar/Večernji list

:: Mislite konkretno na nositelje vlasti, predsjednika i premijera koji nisu vjernici?

– Da. To je zloporaba vjere u političke svrhe.

:: Mislite li da se radi o manipulaciji?

– Dolazite negdje gdje vas ništa ne zanima i ništa ne osjećate, već se želite praviti važnim, da vas snime kamere, kako tobože poštujete i druge… A zapravo se radi o prikupljanju političkih bodova.

:: Što da vas sad nazovu iz ureda predsjednika ili premijera i vele da žele doći na božićnu misu?

Rekao bih da bi bilo bolje da ne dolaze. Ako baš hoće doći, ja ih ne bih pozdravio. Što onda, neka stanu u zadnji red i ako se žele moliti, neka mole zajedno sa svima. Možda je počeo njihov put obraćenja, čemu se veselim.

:: Možda im treba pomoć i duhovno vodstvo u tom obraćenju?

– Ma dajte, baš će mene izabrati i da će se ovdje obratiti!

:: Zašto ne bi vas izabrali?

– Zato što ste i vi dio toga sustava koji je o meni stvorio sliku nekakvog radikala, gdje ja, tobože, ako samo jasno govorim, predstavljam batinu za komuniste. Nisam to! Ali ne sviđa mi se to što se u našem društvu ne može slobodno govoriti, već vas raspnu na stup srama i proglase vas “katoličkim vehabijom”.

:: Ja sigurno nisam dio toga sustava. No kako biste se opisali: jeste li radikal? Koja je vaša politička pozicija?

– Domoljub sam i želim da naš narod, kao i svaki drugi narod, ima slobodu, svoju demokratsku državu, da se poštuje svakoga u njegovu uvjerenju, da nas ne tište prošla vremena i da se to već jednom raščisti. Ali na pravi način i govoreći istinu. Kako o onome što se onda dogodilo, ali i danas, jer se i danas manipulira, npr. s brojkama u anketama. Ne može se nekoga razapinjati na stup srama, već se mora čuti i druga strana. Bio sam i na naslovnici vaših novina.

:: Govorite o susretu s Darijem Kordićem i reakcijom koja je krenula iz Islamske zajednice?

– Proizašlo je da su to bile sve vjerske zajednice, a bila je samo jedna. To je bila inicijativa samo jedne osobe. U BiH su dali notu nunciju protiv mene, a Islamska zajednica u Hrvatskoj je dio one u BiH.

:: Jako su vam to zamjerili. Kako ste to riješili?

– Čudio sam se tome, jer smo doista u dobrim odnosima. Muftija me mogao nazvati i pitati što se doista dogodilo. Otvoreno smo razgovarali i zaključili da želimo nastaviti suradnju. Ti su problemi iza nas. Ne znam jesmo li ih raščistili, mislim da jesmo, jer sam ja bio iskren. Rekao sam i muftiji da Darija Kordića nisam poznavao u ratu, niti kad je pozvan u Haag i ondje osuđen, već sam ga upoznao prije pet godina u Grazu, kad je bio na odsluženju kazne. Kao vjerski poglavar ne mogu se ne radovati kad susretnem bilo kojeg vjernika koji raste u vjeri, a on je bio upravo to. S njim niste mogli razgovarati o politici, nego samo o vjeri i Bogu!

:: S Kordićem ste razgovarali samo o Bogu?

– Samo o Bogu! Čudo je to kakav je to čovjek. On je sad student teologije i želi biti trajni đakon. Sav se posvetio Bogu. Zar to mene ne bi trebalo veseliti? Primjerice, želite tješiti čovjeka koji je osuđen na 25 godina, ali dogodi se da on tješi vas! Odlazite potreseni, jer on govori da je to Božja milost i da je sretan što je ondje, jer da je slobodniji u svome srcu možda više od onih koji su vani slobodni. I to mi razumijemo, dok ovaj svijet to ne razumije. I kad je bio na slobodi, išao sam prema njemu kao što sam sad pred vama, ne sa štapom i mitrom ili u ime HBK, nego kao Vlado Košić pozdraviti Darija Kordića. Vidim u njemu dobrog čovjeka i vjerujem da on nije kriv. I tražit će reviziju procesa. Ali ja to ne smijem reći, no gospodin Pusić smije na dan oslobađanja generala Gotovine i Markača izjaviti na HTV-u da mu je žao što se to dogodilo i da je zvao svog prijatelja Savu Štrbca i rekao mu da se svi u Hrvatskoj ne vesele toj presudi. On smije komentirati odluku Haaškog suda, a ja ne smijem!

:: Isto je bilo i s kritikom predsjednika Josipovića na promociji Tomčeve knjige nedavno?

– Nisam to tako doživio, rekao sam da sam se ogradio, jer kao biskup mogu govoriti o vjerskim aspektima. Tomca sam, također, upoznao preko puta njegova obraćenja. Nisam želio ulaziti u političke analize, već sam govorio o odnosu predsjednika prema Crkvi, vjeri i duhovnosti. Predsjednik države sam se deklarirao kao agnostik, a s druge strane ide na hodočašća u Ludbreg i Mariju Bistricu, što mislim da je zloporaba vjere u političke svrhe i vjerskih događaja u svoju političku promidžbu. Primjerice, kad sam pozvao na molitvu za generale Gotovinu i Markača, on je rekao da molitva u tome neće pomoći. Tada sam kontaktirao s njim internetom i zamolio ga da ne vrijeđa vjernike, jer ako on ne vjeruje u molitvu, ima nas koji vjerujemo.

:: Činjenica je da su njemu glas dali mnogi katolici?

– To je sociološko pitanje, kojemu je teolog Tonči Matulić posvetio cijelu knjigu. Tada je bila utrka između dva lijeva kandidata i ljudi su se odlučivali između njih.

:: Kako gledate na sadašnje kandidate?

– Bilo bi mi drago da se riješimo ljudi koji nam žele nametnuti okvir prošlosti. Sadašnji predsjednik obećava novi Ustav, imajući za to dobru računicu, jer je godinu dana njegova lijeva koalicija u parlamentu, i želi nam skrojiti odijelo za budućnost, koje nitko ne zna kakvo je. A sve je opterećeno njegovom ideološkom prošlošću, što nije dobro i treba napraviti iskorak, kako bi se riješilo onih koji nam iz prošlosti kroje budućnost.

:: Znači, Josipović kod vas otpada?

– Tako ste vi rekli.

:: Što očekujete od ostalih kandidata?

– Kao što su biskupi i kardinal napisali, želio bih da novi predsjednik bude domoljub, da se ne srami svoje Hrvatske i da ne mora govoriti samo “građani i građanke”, već da poštuje svoje zemljake i državljane i naziva ih onim što jesu. Bilo mi je tužno slušati kada su nam svi pri ulasku u EU čestitali s “Dragi Hrvati, čestitamo vam”, a naš nam je predsjednik čestitao s “Dragi građani i građanke, čestitam vam”. Našalio sam se i rekao da kad bismo se ponašali kao on, svoje pjesme Gospi trebali bismo mijenjati iz “Zdravo Djevo, kraljice Hrvata…” u “Zdravo Djevo, kraljice građana i građanki…”. Što bi bilo smiješno. Zašto se ne bi domoljublje iskoristilo kao pokretač svijesti i ponosa. Druge zemlje ističu svoje zastave i grbove jer to karakterizira njihovu naciju.

:: Ističu i svoje zaslužne građane, npr. poput branitelja?

– To je jako važno pitanje i branitelje se nipošto ne bi smjelo ovako ponižavati. Stao sam i uz Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, pa su me napali da sam uz revoluciju i protiv legalne vlasti. A ja sam držao da se radi o revoluciji protiv branitelja primjenom nasilja. Ne mogu zamisliti da se dugim cijevima i specijalcima ide na hrvatske branitelje, i to u Vukovaru koji je simbol otpora, obrane i žrtve koju je Hrvatska platila za svoju slobodu. Ako vlast podupire represiju protiv temelja svoje države, onda je ne mogu proglasiti narodnom i rekao sam da je ona ne samo nenarodna, nego i – protunarodna i protuhrvatska. Što je nedopustivo. Da na čelu države budu ljudi koji mrze svoju zemlju. Želim biti glasnogovornik običnih ljudi, koji ne mogu u javnosti doći do glasa, a imaju pravo reći ono što osjećaju i što ih ponižava.

:: Predsjednik Josipović bio je kod vas u Sisku neposredno prije ustoličenja?

– Primio sam ga, jer sam mu želio pomoći kao predsjedniku svih državljana, ali on to nije htio, već je išao svojim putem. Molio sam ga da ide na Bleiburg.

:: I?

– Otišao je, ali je od toga napravio lakrdiju. Išao je s predstavnicima partizana, Srba i Roma. Privatno. Otišli su do Teznog i tamo položili vijence. Nije išao kad ide njegov narod, nego potajno. Onda on nije predstavnik svoga naroda.

:: Što ste mu vi predlagali?

– Da pokaže jednako poštovanje prema svim žrtvama. Ili kada je s Tadićem išao na Ovčaru, a istodobno i u Paulin Dvor, okrenuvši leđa majkama čija djeca leže ondje. Ja bih na njegovu mjestu dao ostavku. Iz poštenja.

:: Zašto biskupi onda nisu podržali referendum “U ime obitelji” za preferencijalno glasovanje, što je moglo demontirati ovaj politički sustav?

– Možda nismo bili dovoljno upućeni, a možda je bilo i preširoko postavljeno pitanje. Da je bilo jedno pitanje, kao što je bilo da li smo za brak muškarca i žene, s da ili ne, bilo bi lakše, s time što je to bilo moralno, pa i vjersko pitanje. Ovdje je bilo političko pitanje i nismo mogli izravno ulaziti u njega.

:: Što biste poručili ljudima za ovogodišnji Božić?

– Da se ne boje! Da budu hrabri i da vjeruju u sebe, da se nadaju i da se ne prestaju boriti za ono što je dobro. Jer je sam Bog sišao među nas ljude i postao nam bliz na naš način, prihvativši siromaštvo i najskromnije uvjete, u zabitom Betlehemu, u štali i među životinjama. A ipak je kralj. On je sin Božji. I on je uz nas našim uvjetima, bez obzira kako nam se činili teški, bilo u političkom ili gospodarskom smislu, gdje smo na koljenima i gdje nam je sve rasprodano. Kao što je kod nas u Sisku sa Željezarom ili Rafinerijom. No, usprkos svim tim problemima i neimaštini, mi kršćani ljudi smo nade, vjerujemo jer je Bog došao u naše skromne uvjete, kao dijete prihvatio našu egzistenciju i trpio za nas na križu, da je novi život moguć i da s njim možemo uspjeti i pobijediti sve teškoće te da se isplati boriti za ono što je plemenito, dobro i pošteno. U tome smislu, čestitam svim čitateljima Božić kao blagdan nove nade za sve čovječanstvo, pa i za naš hrvatski narod.

Autor: Darko Pavičić Večernji List

facebook komentari