Pratite nas

Kolumne

Biskupi poručili kakvog (ne) žele predsjednika

Objavljeno

na

josipovicpride_484302S1

Kad je riječ o svetosti ljudskoga života, Josipović je više promovirao kulturu smrti, zalažući se za masovnije otvaranja usmrtilišta nerođene djece, nego za poticajne mjere u rađanju života toliko potrebnih zemlji na demografskom umoru, a aktivno se uključio i u promidžbu protiv referenduma za ustavno zaštitu obitelji

Kršćani božićno svjetlo ne zadržavaju samo unutar zidova vlastitoga bića, jer je svjetlo postavljeno da svijetli svim ljudima. Upravo u duhu božićnoga svjetla kršćanski su vjernici zauzetiji dio društva i zajednice u kojoj žive.

U tom je duhu sročena i poruka hrvatsklih biskupa za ovogodišnje predsjedničke izbore, u kojoj hrvatski katolički biskupi ističu kako se “ne smijemo prepustiti dojmu da se ništa ne može učiniti ni promijeniti” te podsjećaju kako je neizlazak na izbore također oblik glasovanja, jer se tako drugima prepušta da odlučuju u naše ime, pri čemu svi onda neizbježno trpe posljedice tih odluka.

Zato biskupi pozivaju vjernike da se dobro informiraju o programima kandidata te da se ne odriču svoga prava da na izborima aktivno suodlučuju i o svojoj budućnosti.

U svojoj poruci pak upućuju vjernike da donesu što odgovornije i razboritije odluke, upozoravajući ih na važne vidove društvenih, kulturalnih i političkih prilika hrvatskoga društva kako bi i na taj način mogli izraziti svoja očekivanja od budućega predsjednika, odnosno predsjednice.

Osim što ističu kako bi pobjednik na izborima, koji će sljedećih pet godina predstavljati državu u zemlji i inozemstvu, trebao ojačati gospodarsku diplomaciju i tako pripomoći oporavku hrvatskoga društva, biskupi posebno naglašavaju pitanje svetosti ljudskoga života, a osobito obitelji, koja je temeljna stanica svakoga društva.

Zato pozivaju vjernike da svojim glasom podupru programe kandidata koji se zauzimaju za promicanje dostojanstva žene, za zaštitu braka kao zajednice muškarca i žene te promiču kulturu života.

Hrvatski biskupi ističu kako vjernici od državnoga poglavara očekuju da poštuje vjersku slobodu, slobodni izbor vjerskog odgoja i pravo na priziv savjesti protiv nepravednih građanskih zakona koji prisiljavaju ljude da djeluju protivno zahtjevima moralnoga evanđelja.

Zbog sve naglašaenijih ideoloških prijepora koji ozbiljno narušavaju kulturu dijaloga, katolički vjernici očekuju od predsjednika/predsjednice da nedvosmisleno osudi sve zločine, bez razlike kada i u ime koje ideologije su počinjeni, jer je to nužan preduvjet za uspostavljanje društvenoga mira i nacionalnoga jedinstva.

U tome je smislu, od iznimne važnosti da se bira kandidat koji se zalaže i za iznošenje cjelovite istine o Domovinskome ratu te gaji poštovanje prema svim hrvatskim braniteljima zauzimajući se za ostvarivanje njihovih pravednih zahtjeva.

Zato hrvatski biskupi pozivaju da se za “prvoga čovjeka hrvatske države” bira čovjeka koji je pozvan voljeti svoj narod, pružati mu primjer zdravoga domoljublja, poštujući simbole i znakovlje hrvatskoga nacionalnog identiteta te onaj koji sprječava rasprodaju nacionalnoga bogatstva.

Na međunarodnoj pak razini treba gledati zauizima li se i bori li se naš kandidat za interese svih hrvatskih građana i njihove države te doživljava li Hrvate, koji žive u drugim državama kao važan čimbenik u ostvarivanju dobrih međunarodnih odnosa i zauzima li se za njihova politička i kulturalna prava?

Kad se pogledaju vrijednosti na koje upozoravju hrvatski biskupi nije teško zaključiti kako je mandat još uvijek aktualnoga predsjednika države Ive Josipovića protekao mimo kršćanskih i domoljubnih vrijednosti navedenih u poruci HBK.

Dapače, aktualni predsjednik se svojim zalaganjem i politikom sustavno bavio njihovim razarenjem. Ne samo da nije poticao ustrojavanje učinkovite gospodarske diplomacije, nego je svojim utjecajem i savezom s ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić potiskivao iz službe učinkovitije diplomate, a na njihova mjesta postavljao svoje ideološke srodnike.

Kad je pak riječ o svetosti ljudskoga života, Josipović je više promovirao kulturu smrti, zalažući se za masovnija otvaranja usmrtilišta nerođene djece, nego što bi se zauzimao za poticajne mjere u rađanju života toliko potrebnih zemlji na demografskom umoru. Aktivno se Josipović uključio i u promidžbu protiv referenduma udruge “U ime obitelji”, koja se zalagala za ustavnu zaštitu obitelji kao prirodne zajednice muškarca i žene, čiji je integritet pojačano ugrožavan upravo u njegovu mandatu.

Jednako tako se nije usprotivio militantnim skupinama koje su nasiljem nekadašnjega ministra Željka Jovanovića pokušale preko zastupnika Kukuruku koalicije ozakoniti ukidanje prava na izbor u pitanjima zdravstvenoga odgoja te u škole na svojevrstan način uvesti pornografiju, pedofiliju i homoseksualizam. Zato je splitski nadbiskup mons. Marin Barišić morao upozoravti kako “ne treba nametati ideološki odgoj jer to bi bio povratak u prošlost za koju smo mislili da se neće više ponavljati”.

Sadašnji predsjednik nije bio ravnodušan ni prema sve jačoj ideološkoj podjeli hrvatskoga naroda. Naime, upravo je on te podjele na domaćoj razini poticao i podjarivao, a u međunarodnim odnošajima, pokušavao kapitalizirati kao svjedodžobu za svoje nove balkanske projekte. Kao posljedice takve politike pojačan je nacionalni razdor u kojem nema dijaloga pa je zagrebački nadbiskup kardinal Bozanić “u brizi za Domovinu u sadašnjim društvenim okolnostima, u kojima se osjeća potreba posebneBožje pomoći, da bi se učvrstilo naše zajedništvo, sloga i solidarnost, očuvalo temeljne vrijednosti i promicalo istinu koja vodi prema plodnom dijalogu i suradnji različitih sastavnica hrvatskoga društva”, pozivao na molitvu za Domovinu.

Na kulturološkoj pak razini nije se čak ni kao pristojan čovjek usprotivio institucionalizaciji jedne nacionalne kazališne kuće, koja promiče nesnošljivost i vrijeđa kršćane, na što je morao ragirati i riječki nadbiskup mons. Ivan Devčić, jer predstava “izaziva u najmanju ruku zgražanje te duboko vrijeđa kršćane i Crkvu zbog okrutnog načina da kršćanske simbole i svete predmete koriste kao perverzne rekvizite u predstavi”.

Nikad nije osudio jugoslavenske komunističke zločine, a ne usprotivivši se ukidanju saborskoga pokroviteljstva nad obilježavanjem hrvatskih žrtava masovnih partizanskih pokolja na Bleiburgu, praktično se poistovjetio s komunističkim zločincima.

Nikad se Josipović nije zauzeo za cjelovito iznošenje istine o Domovinskom ratu, progonu ratnih zločinaca i silovatelja, a još manje za zahtjeve hrvatskih branitelja u ostvarivanju njihovih prava, koje dodatno ponižava uspoređujući ih s Brozovom jugoslavenskom komunističkom vojskom. Upravo zato je đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić morao kao melem na ranu isticati kako su “samo oni koji su otkrili vrijednost svoga života, mogli imati hrabrosti umrijeti za drugoga.”

Upravo je nedostatak hrvatskoga patriotizma jedna od glavnih karakteritika sadašnjega predsjednika pa je od njega iluzorno očekivati kako će spriječiti rasprodaju nacionalnoga blaga, koju unatoč prikupljenim potpisima za raspisivanje referenduma, u zadnjoj godini mandata priprema sadašnji režim.

Što se pak tiče položaja Hrvata u drugim državama, valja podsjetiti kako je upravo u Josipovićevu mandatu u Srbiji legalizirana podjela hrvatske manjine na skupinu Bunjevaca, koju podupire tamošnji režimi te ugroženu nezaštićenu skupinu Hrvata.

Hrvatski narod u BiH je potpuno razvlašten, a tomu je pripomogla i Josipiovićeva podjela krivnje, umjesto da se založio za teritorijalnu i ustavnopravnu jednakopravnosti sva tri naroda.

Dakle, vjernici birači koji će birati ponovno i na ovim izborima za predsjednika države Ivu Josipovića ne će u njem samo gledati glazbenika i pravnika nego će svojim izborom poduprati i njegovu neuspješnu, ideološki ostrašćenu unutarnju, ali i pogibeljnu vanjsku politiku!

Mate Kovačević / Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

Barbara Jonjić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati