Bistrimo hrvatsko nebo

2

 

Pojedini publicisti, privredni stručnjaci i svi ljudi koji misle svojom glavom godinama ponavljaju da je u Hrvatskoj nužno organizirati poljoprivredu, podizati industriju i proizvoditi, modernizirati brodogradnju, brinuti se za nove naraštaje stručnim školovanjem i njihovim zapošljavanjem. Ništa od toga.

U Hrvatskoj nema novih radnih mjesta, nema ekonomskog rast, nema ekonomske politike. Nema prepoznatljive obiteljske i demografske politike. Narod izumire, mladi napuštaju domovinu. Seljaci traktorima blokiraju promet. Radnice i radnici mirno prosvjeduju po zagrebačkim ulicama, ali glavešine na Markovu trgu ne mogu se sjetiti ideje da bi se u hrvatskom Saboru morala pokrenuti velika višednevna rasprava o tome kako pokrenuti gospodarstvo, što činiti da Hrvatska ne bi u EU po privrednim i socijalnim stvarima bila na samom dnu.

Ministri daju isprazne izjave.

Prave se važnima vrijeđaju narod.

Govore o nečemu što bi trebalo voditi stabilizaciji.

Ali stabilizacije nema na vidiku.

Ministar financija skuplja novac na sirotinji.

Novine nas obavještavaju da državni i stranački čelnici koriste državne automobile i vozače u osobne svrhe. Čelnici troše državni novac za razonodu na najljepšim mjestima. To sve u situaciji kad jedan namještenik u Hrvatskoj mjesečno zaradi pet puta manje nego isti djelatnik u Njemačkoj. Nikoga nije briga što su životni troškovi u Hrvatskoj gotovo isti kao u Njemačkoj. Strane kompanije nastavljaju uvoziti svoje proizvode u Hrvatsku, a ona, sirotica, mora klečati pred imućnom gospodom iz inozemstva, onog inozemstva koje je skrivilo novu financijsku i gospodarsku krizu u EU. Mladi ljudi u Hrvatskoj ne žele se ubrajati u sirotinju i gledaju kako što prije otići u svijet, gdje misle da će bolje živjeti.

U zemlji vrije.

Na nov način ponavlja se ono što ej bilo u Jugoslaviji. U njoj gospodarstvo nije funkcioniralo zbog jugokomunističke partijske ideologije i korumpiranih direktora i menadžera, koji nisu ništa radili bez podmićivanja, a danas gospodarstvo ne funkcionira zbog divljeg kapitalizma, koji su uveli više-manje isti direktori i dobro plaćeni menadžeri. No, mnoge su stvari drukčije nego u Jugi.

Danas vlastodršci nemaju nikakve ideologije. Ideologija njihovih roditelja doživjela je povijesni slom 1990. Oni su zagovornici nemilosrdne konkurencije, koja će uništiti-nastavi li se sadašnja politika-domaću proizvodnju i domaće sirovine.

Narod je trpio od 1945. do 1990. 

Narod trpi i od ovih koji su u ime RH spremni prodati  posljednju hrvatsku banku, autoceste željeznice i sve što je vrijedno. Glavešine na Markovu trgu nisu, čini se, u stanju unaprijed procijeniti koliko je opasna njihova kratkoročna strategija, koja potkopava temelje budućim naraštajima.Unatoč njima, moramo se nadati da u politici ima odgovornih ljudi koji znaju kako budućim naraštajima osigurati budućnost u vlastitoj zemlji. Stručnjaci upozoravaju da se nekoliko područja ne smije privatizirati. To su poglavito željeznice, ceste, energetska opskrba i voda. Hrvatska država mogla bi lako uz sadašnju mudru politiku izgubiti kontrolu nad svim tim područjima koja su od najveće važnosti za miran život državljana. Privatizacija takvih poduzeća dovodi u svijetu do toga da bogataši postaju sve bogatijim, a siromašni i marljivi sve siromašnijim. Žrtve su obični ljudi. U Hrvatskoj ima malo književnika, filozofa, sociologa koji iako nisu ekonomski stručnjaci bave se takvim pitanjima. A neki koji se bave i gospodarskim pitanjima nerijetko su „jugonostalgičari „ koji ne mogu današnje neprilike u zemlji opisati na drugi način nego tako da kažu kako se navodno u Jugi bolje živjelo. Da, bolje su živjele povlaštene klase ljudi, koju su se politikom bavile u okviru Saveza komunista. U socijalizmu „ dobitnici „ su bili oni koji su do kraja bili uz maršala, a danas u doba kapitalizma i globalizacije dobitnici su bogataši koji čine novu globalnu elitu. Među njima nalaze se i neki Hrvati, koji se uz ekonomiju bave politikom samo ako im ide u korist. Takvi financijski podupiru stranke.

Hrvatska prošlost ne smije se nikad zaboraviti! 1990. kada je na temelju višegodišnjih priprema započela agresija na Hrvatsku. Ekonomski problemi s kojima se Hrvatska danas suočava velikim su dijelom posljedica velikosrpske agresije. Sjetimo se samo polja koja su minama posijali agresori i koje se još uvijek nalaze ukopani u zemlji. Zašto Hrvatska šuti o tomu ?

Zašto troškove uklanjanja mina ne plaćaju oni koji su ih i posijali po hrvatskoj zemlji ? Hrvatska je suočena s bezbroj problema, koje bi trebalo staviti na javnu raspravu. Nije dosta da se oni samo artikuliraju po raznim tribinama uz sudjelovanje uvijek istih , mahom starijih, ljudi. Koja će politička grupacija u Hrvatskoj početi napokon na tribine privlačiti i mlade ljude? U Hrvatskoj ima oko 140 stranaka, čemu one služe ? Nažalost, samo razjedinjavanju nacije, odnosno države hrvatske. Što su one učinile da se u Hrvatskoj razvija suvremeno bankarstvo, industrija, poljoprivreda, trgovina sa svijetom ? U Njemačkim robnim kućama ima robe iz Makedonije, BiH i Srbije ali rijetko koji proizvod s hrvatskim znakom. Zašto te silne stranke ne pokrenu neku proizvodnju u kojoj bi se zaposlili inžinjeri koji spavaju kod kuće ili jalovo razglabaju po kavama ? Hrvatskoj su potrebne javne debate-u saboru, u velikim dvoranama s mladim ljudima, na trgovima. Narod hrvatski mora se opet pokrenuti-politički i gospodarski. Mlade ljude država mora motivirati da sklapaju brakove i rađaju djecu. Država im mora pri tome pomoći.

Na taj način počelo bi se bistriti hrvatsko nebo.

Stjepan Šulek, HS

facebook komentari

  • peppermintt

    Odličan tekst, bravo
    🙂

  • peppermintt

    Odličan tekst, bravo
    🙂