BIVŠI POSEBNI SAVJETNIK PREDSJEDNIKA VLADE RH ZA KULTURU SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE

3
jasenovac goldstein

Nedavno sam u tekstu PRIZNAJE LI SLAVKO GOLDSTEIN DA SU ON I NJEGOV SIN KAVANSKI POVJESNIČARI? Komentirao tvrdnju Slavka povjesničara kako su kavanski povjesničari oni povjesničari kojima on uspije naći jednu grješku u njihovim knjigama. U tom tekstu sam dao nekoliko mnogo većih neistina od oca i sina Goldsteina. Otud pitanje iz naslova teksta. Zapravo pitanje je bilo zato što je malo vjerojatno da su Goldsteini svoje neistine slučajno napravili tj. mnogo je vjerojatnije da se radi o lažima.

[ad id=”93788″]

Zato sam tekst o novoj knjizi Slavka Goldsteina završio ovako:

Zapravo, zabavno je da sam već odgovorio na novu Goldsteinovu knjigu koju najavljuju. Naime u mojoj najnovijoj knjizi OBA SU PALA, Zagreb, 2016. možete naći poglavlje:

MITOM O JASENOVCU PROTIV HRVATSKE | 123

KAKO ZAMAGLITI PRIJEVARU S JASENOVAČKIM POPISOM? | 125

PRILOZI: ŽIVOTOPIS DR. SC. STJEPANA RAZUMA | 133

EVANĐELJE PO BANCU | 135

PISMO PROFESORU MATKU MARUŠIĆU  | 139

PRILOG: Peter Galbraith: ‘da Je Mladić u Bihaću napravio isto šo i u Srebrenici, bilo bi 40.000 mrtvih | 145

POSEBNI SAVJETNIK PREDSJEDNIKA VLADE RH ZA KULTURU SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, I. | 149

POSEBNI SAVJETNIK PREDSJEDNIKA VLADE RH ZA  KULTURU SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, II. | 153                       

POSEBNI SAVJETNIK PREDSJEDNIKA VLADE RH ZA KULTURU SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, III. | 162

PRILOG: Mitom o Jasenovcu Bulajić programira nove srpske zločine | 166

POSEBNI SAVJETNIK PREDSJEDNIKA VLADE RH ZA KULTURU SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, IV. | 173

POSEBNI SAVJETNIK PREDSJEDNIKA VLADE RH ZA KULTURU SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, V. | 182

SUČELJAVANJE MILANA BULAJIĆA I JOSIPA PEČARIĆA ZA EMISIJU “MOST” RADIJA “SLOBODNA EUROPA” | 182

IGOR VUKIĆ: VRIJEME JE ZA ISTINU O LOGORU JASENOVAC | 236

PRILOG: Razgovor: Igor Vukić, novinar istraživač i publicist | 241

Kako doznajem iz teksta iz narod.hr , 08. 04. 2016. tata Goldstein je i predstavio svoju knjigu :

NACIONALISTIČKA POLEMIKA

Goldstein predstavio knjigu ‘Jasenovac – tragika, mitomanija, istina’ kao suprotnost Sedlarovom filmu

Istina sam tekst počinje tako što tata Slavka predstavljaju kao povjesničara, a već u prvom komentaru se to i komentira:

Krugoval 

Povjesničar i publicist Slavko Goldstein

Slavko Goldstein nije povjesničar niti je to ikada bio.

Upitno je ima li i srednju školu.

On jednostavno nije kvalificiran za razpravu s povjesničarima.

S druge strane, knjigu “‘Jasenovački logor – istraživanja” pisali su povjesničari i to na temelju dokumenata.

Zapravo to je – vjerujem – općepoznato pa sam takav početak teksta doživio kao porugu čovjeku koji se voli prikazivati kao nešto što on nije.

Zato je mnogo zanimljivije pogledati što kaže tata Goldstein jer on sigurno ne može govoriti malo dulje a da nešto ne bude neistina:

Temeljna namjera Goldsteinove knjige jest, kako je bilo istaknuto, skretanje javne pozornosti na istinske dimezije i problematiku koncentracijskog logora Jasenovac i njegovo postojanje u NDH čime bi se, po autorovim riječima, trebao razgraditi mit i falsifikati o ‘trostrukom logoru’, koji je prema drugim interpretacijama svoju funkciju obavljao i u godinama poraća, te nakon rezolucije Informbiroa (1948.), dočim je za NDH navodno bio samo kažnjenički i radni logor. Knjiga, kako je naglašeno, razračunava s manipulacijama brojem žrtava od više od 700.000 kao što tvrde prije svega srpski izvori, sve do broja od oko 2000 koliko je ustanovila Komisija za istraživanje rata i poraća, tzv. ‘Vukojevićeva’ komisija.

Po riječima autora, polemika oko koncentracijskog logora Jasenovac u nas je bila i još uvijek jest uvelike obilježena nacionalističkim motivima, zaslijepljeni nacionalizam je, kako Goldstein ističe u post scriptumu knjige, ‘najveći štetočina po društvo i državu’.

Doista je u pravu tata Goldstein jer njegov zaslijepljeni jugo-nacionalizam doista jest ‘najveći štetočina po društvo i državu’.

Pa što je onda klasična Goldsteinova laž u ovom tekstu. To je brojka od 2000 žrtava koje je kako on kaže ustanovila Komisija za istraživanje rata i poraća, tzv. ‘Vukojevićeva’ komisija.

Naime radi se o IZVJEŠĆU O RADU Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava OD OSNUTKA (11. veljače 1992.) DO RUJNA 1999.

Vjerojatno će netko pomisliti da Slavko Goldstein s (ne)svršenom srednjom školom ne razumije značenje naslova Izvješća, ali on itekako dobro razumije i uporno ponavlja. S tom laži je, uz veliku medijsku potporu, uspio zaustaviti u Saboru da se Izvješće prihvati i evo do današnjeg dana „uporno laže“ (to je on sa sinom koristio za mene u tekstu s sličnim svojim lažima o kojima sam pisao u spomenutom tekstu). O toj laži ja doista uporno pišem više od 15 godina (vidjeti npr. i moju knjigu: „Brani li Goldstein NDH?“ iz 2002.).

Kao što sam rekao spomenuto poglavlje moje knjige „Oba su pala“ govori i o toj jučerašnjoj Goldsteinovoj laži (zapravo laži iz 1999. godine).

Evo tog teksta ponovno:

POSEBNI SAVJETNIK PREDSJEDNIKA VLADE RH ZA KULTURU SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, II.

I Zvonimir Hodak se na svoj duhoviti način osvrnuo na uradak Slavka Goldsteina  iz Jutarnjeg(dnevno.hr, 20. 07. 2015.):

Goldsteini su napisali knjigu o vječnom Maršalu i vječnoj ljubavi “vascele “ Hrvatske, o mužu koji je okrenuo tok Save. To je čudo koje ne bi uspjelo ni svetom Savi. Otac i sin pisali su o Titu onako iz srca. S ljubavlju. Onako kako recimo Jelena Lovrić piše o Vučiću, Miljenko Jergović o Draži, Ante Tomić o JNA, a Jurica Pavičić o Orjuni. Braća Goldstein se nisu ni sjetili pregledati arhive ruskih tajnih službi. Iz njih bi bilo i slijepcu jasno da je “najdraži sin našeg naroda i narodnosti” bio najobičniji konfident NKVD-a. Ma, k’o još vjeruje ruskim tajnim arhivama, misle Slavko i Ivo. Tito je naš, i mi ga nosimo u svom jugo srdcu!!! Nećemo ga nikada izdati osim u tvrdo ukoričenom luksuznom izdanju. Kad se sve činilo skoro pa idealno, lova samo što nije počela kapati, pojviše se na horizontu tamni, čelično sivi oblaci. Dok su otac i sin, kako to kažu Zagorci, “išli služiti peneze“, niotkud se pojavio lik Igora Vukića. Publicist, novinar i član Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.

Igor je Srbin po nacionalnosti, a njegov otac je kao dijete bio zatočen u Jasenovcu za vrijeme NDH. Član tog nesretnog društva je i dr. Stjepan Razum. “Besposleni”, za razliku od marljivih Goldsteina, baciše se na istraživanje popisa žrtava tog zloglasnog logora u kojem su fašisti pobili navodno preko 700.000 tisuća pretežno Srba. Kako besposlen pop i jariće krsti tako članovi tog kontrarevolucionarnog društva dođoše do matematičke nepoznanice. Obratiše se mom prijatelju, svjetski poznatom matematičaru, akademiku Josipu Pećariću da im objasni zanimljivu jednadžbu s 14 000 nepoznanica. Naime, “besposličari“ su otkrili zgodan i “nenamjeran“ falsifikat. 14 000 imena žrtava pojavljuje se i višestruko se ponavlja u popisu. Znači 14 000 imena i prezimena neprekidno se javljaju u redoslijedu likvidiranih. Pa se ponovno javljaju pod novim brojevima i novim datumima likvidacije. Neki su streljani 1941. g. pa 1943. g., neki čak i 1948. g. Tako nekoliko puta. Tom empirijskom metodom moglo se nabildati broj i na milijun i sedamsto tisuća ubijenih. Na tu vijest Goldsteini “poživčaniše“. Za tu grubu matematičku provokaciju pronađen je krivac: Nataša Jovičić je odmah bila sumnjiva. Sumnjivija nego braća Mamić. U neplaćenom oglasu, preko čitave strane Jutarnjeg od 16. srpnja, Slavek je sasjekao nesretnu ravnateljicu Javne ustanove Spomen područja Jasenovac na sitne komadiće k’o peršun. U zapovjedno-humanitarnom tonu Slavek poručuje savjetnici Predsjednice Republike: “Gospođo Jovičić, vi niste dorasli situaciji i trebate podnijeti ostavku.“

U čemu je krimen nesretne Kolindine savjetnice? Slavek misli da kod nje nije prevladao “zdrav razum” nego izgleda da je povjerovala “bolesnom Razumu” koji provjerava žrtve i ne vjeruje drugovima koji su nepogrešivo, onako od oka, utvrdili broj nesretnih žrtava. Kaže Slavko Goldstien: “Umjesto da javnim istupom, u ime ustanove kojoj je na čelu i u svoje ime, brani jasenovačku istinu i pobija LABAVE argumente dr. Razuma i društva kojem je predsjednik, ravnateljica Jovičić, u intervjuu Nedeljnom Jutarnjem od 12. srpnja, najprije se žali na mene jer sam joj navodno“prijetio“ zbog njene šutnje…“ Eto ti ga na! Kolinda je vjerojatno zdravo razumski zaključila da je Nataša dobar izbor. Zdravorazumski upada u oči da Slavek ne optužuje Natašu što nije dematirala laži dr. Razuma nego se okomio na njegove LABAVE argumente. Pametnom dosta! Slavek na kraju rezignirano zaključuje: “Svojim pasivnim ponašanjem ravnateljica Nataša Jovičić nažalost dokazuje da nije dorasla novonastaloj situaciji…“ Nije na vrijeme spriječila LABAVE argumente o velikom falsifikatu o broju žrtava Jasenovca. I na kraju, nedavno sam u Mimari upoznao dr. Razuma kad je bio primljen za novog člana Hrvatskog etičkog sudišta. Odmah mi je bio sumnjiv. Desničar! Da je bar došao s preporukom Ivana Fumića i da je s njime sudio u Prijekom vojnom sudu, prihvatio bih ga s oduševljenjem. Međutim, on još u XXI stoljeću hvata u laži kriptokomuniste oko broja žrtava u Jasenovcu. Svašta! Još će početi njuškati i oko Jadovnog… Umjesto da se bavi BDP-om, Pelješkim mostom, sprječavanjem Rade Šerbedžije da ponovno napusti nas i Brijune. Ovako, otkrivajući laži oko broja žrtava u Jasenovcu mi samo opet izazivamo Vučića i Vulina da nam skrešu istinu u oči. Pa će naša vladajuća elita opet morati u Beograd po oprost.

U svom tekstu Golstein spominje dvije važne činjenice: bio je predsjednik Savjeta JUSP Jasenovac za čijeg je mandata začet projekt o poimeničnom popisu žrtava. Iako je Goldstein svojevremeno uvjeravao svjetsku javnost da uvođenje kune znači obnovu NDH, predsjednik Tuđman ga je ipak uključio u rad tadašnje komisije za žrtve rata i poraća. Goldsterin je opstruirao rad Komisije, lažno ga prikazao pomoću medija, koje su 1999. godine već imali jugoslaveni u svojim rukama, i uz pomoć inž. Žerjavića (čija je prva istraživanja objavio Goldstein).

Svoju laž o radu  te komisije  Goldstein  ponavlja i sada:

Egzaktan popis imena ubijenih u logoru Jasenovac 1941.-1945. godine ključni je dokument za cjelokupno suočavanje s istinom o ustaškom režimu takozvane NDH. Ovim popisom suzbijen je dugogodišnji huškački mit o 600 ili 700 tisuća jasenovačkih žrtava, koji je desetljećima unosio razdor među susjednim narodima. Također, suzbijena je i laž takozvane Vukojevićeve Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava koja je u svom zaključnom izvještaju 1999. godine “utvrdila” ukupno svega 2238 žrtava četverogodišnjeg logora Jasenovac.

Klasična priča kod Goldsteina. Iako sam više  puta objavio kako Goldstein kažne da je nešto laž, da bi mogao “porodati” svoju laž, tako ponovno i uporno to radi i sada. Uz pomoć medija plasira očitu laž govoreći o  ZAKLJUČNOM IZVJEŠTAJU za nešto što je bilo IZVJEŠĆE O RADU Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava OD OSNUTKA (11. veljače 1992.) DO RUJNA 1999. GODINE. Ta laž pomogla mu je da s promjenom vlasti bude postavljen za predsjednika Savjeta JUSP Jasenovac.

Zato sam svojedobno zamolio predsjednika Komisije g. Kazimira Svibena za napomene o tom njihovu osporavanom Izvješću (objavio sam ga  u knjizi “Brani li Goldstein NDH?”). Evo tog  njegova odgovora:

Zlatar, 11. siječnja 2002.

N A P O M E N E

o IZVJEŠĆU O RADU Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava od osnutka (11. veljače 1992.) do rujna 1999. godine

     Tekst Izvješća odgovara naslovu. Izvješćuje se o radu Komisije.

     Obično smo svake godine izvješćivali o Radu kroz proteklu godinu. Ovo Izvješće razlikovalo se od prijašnjih po tom što je dan pregled cjelokupnog rada Komisije od njezina početka pa do rujna 1999. Bila je to zapravo rekapitulacija dotadašnjeg djelovanja. Htjeli smo prikazati dokle smo stigli do rujna 1999.

      Što se tiče žrtava, brojevi u tablicama odnose se samo na žrtve koje su poimenično evidentirane u našoj Komisiji. Nikad nismo tvrdili da smo do rujna 1999. popisali sve žrtve II. svjetskog rata i poraća ili utvrdili konačan broj bilo koje vrste žrtava (kako nam podmeću naši osporavatelji). Uvijek smo izvješćivali do kojeg smo broja žrtava poimeničnim popisivanjem došli do određenog datuma i nismo vršili nekakvih prognoza o konačnom broju bilo kojih žrtava.

      Do rujna 1999. na našem se popisu našlo 261 415 žrtava. Premda je to velik broj, nitko na sjednici Komisije nije postavio pitanje je li to konačan broj žrtava, jer je svima bilo jasno da smo još daleko od kraja popisivanja.

      O velikom broju žrtava podaci su sada nepotpuni. Od 261 415 evidentiranih žrtava za 72 545 osoba ne znamo još jesu li bili građanske ili vojne osobe. Za 84 151 žrtvu imamo upisanu građansku pripadnost. Vojnih osoba upisano je 164 719. Od toga je 45 386 pripadalo partizanima i Jugoslavenskoj armiji, 55 629 Oružanim snagama Nezavisne Države Hrvatske, 102 četničkim i drugim srpskim paravojnim formacijama, 143 vojsci Kraljevine Jugoslavije, 3195 njemačkoj vojsci, 231 talijanskoj vojsci, 9 silama Osovine (bez pobližih određenja) i 24 zapadnim vojskama.

      Već na prvi pogled vidi se da popis poginulih nije konačan, jer su neke rubrike vrlo niske. Srpske postrojbe imale su očito mnogo više poginulih, ali njihova imena do sastavljanja Izvješća nismo uspjeli saznati. U tim rubrikama broj žrtava sigurno je znatno veći od onoga što je u Komisiji evidentiran.

     Žrtve s područja današnje Republike Hrvatske uspješnije su s naše strane popisane nego žrtve iz drugih krajeva.

     S današnjeg hrvatskog državnog teritorija evidentirali smo poimenično 153 700 žrtava. Ali ni tu nisu sva područja podjednako uspješno popisana. I to je dokaz da popis nije konačan. To pokazuje i pregled evidentiranih žrtava po županijama. Od županije do županije brojevi se jako razlikuju: od 922 žrtve u Međimurju do 28 029 žrtava u Splitko-dalmatinskoj županiji. Ipak još nitko iz Međimurja nije predbacio Komisiji da je Međimurce diskriminirala, jer je evidentirala samo 922 žrtve iz Međimurja.

     Posebnih problema imala je Komisija s utvrđivanjem nacionalne i vjerske pripadnosti žrtava.

     U Republici Hrvatskoj evidentirano je kod nas među žrtvama 79 318 Hrvata i 18 410 Srba uz neznatan broj pripadnika ostalih nacionalnosti. Ali za 53 768 žrtava za sada nam je nacionalnost nepoznata.

    Među popisanim žrtvama u Republici Hrvatskoj evidentirano je kod nas najviše katolika. Pripadnika drugih vjera znatno je manje zabilježeno. Ali zato imamo 83 685 žrtava s nepoznatom vjerskom pripadnošću.

     Ta je nepoznatost naročito velika kod partizana i JA, gdje imamo npr. evidentirano samo 9632 katolika, ali čak 29.082 poginula s nepoznatom vjerskom pripadnošću. Kod poginulih vojnika Nezavisne Države Hrvatske zabilježeno je pak 31.430 katolika prema 10.388 s nepoznatom vjerskom pripadnošću. To ne znači da nisu bili vjernici. Vjeroispovijed im kod nas nije upisana jer za to nemamo dokumentarne podloge.

      Naši terenski popisivači žrtava redovito su upisivali narodnost i vjeru žrtava, gdje god je to bilo moguće ustanoviti. Ali kod žrtava koje smo preuzeli s regionalnih popisa partizanskih žrtava, često je manjkao podatak o njihovoj nacionalnosti, a o njihovoj vjeri gotovo uvijek. Te praznine kanili smo popuniti prilikom izdavanja naših regionalnih popisa žrtava, koji bi sadržavali imena svih žrtava nekog kraja, ne izostavljajući nikoga zbog njegove vojničke, ideološke ili rasne pripadnosti. S takvim edicijama mi smo počeli (Florian Boras: «SPOMENICA LJUBUŠKIM ŽRTVAMA», Ljubuški, 1998. i Gordana Turić, Drugi svjetski rat i poraće – U TEMELJU KAMEN – SPOMENICA ŽRTVAMA IDEALU HRVATSKE DRŽAVE – IMOTSKA KRAJINA /OD 1941. DO 1990. GODINE/, Zagreb, 2000.).

       Težište našega terenskog popisivanja žrtava bilo je na onim žrtvama koje nisu bile još nigdje evidentirane i o kojima se za komunističke vladavine moralo šutjeti. Za takve žrtve mogli smo doznati prvenstveno preko živih svjedoka, čiji se broj zbog starosti stalno smanjivao i još uvijek se smanjuje.

       Terenskim popisivanjem nismo mogli uspješno obuhvatiti one žrtve, čija rodbina više ne živi u Republici Hrvatskoj. To je naročito slučaj s hrvatskim Židovima i hrvatskim Nijemcima. Prema popisu stanovništva od 1991. u Hrvatskoj je tada živjelo samo 600 Židova i 2635 Nijemaca. Zato ne začuđuje da se na našem popisu žrtava do rujna 1999. našlo 293 Židova i 752 Nijemca. Svima nam je bilo jasno da je njihovih žrtava bilo mnogo više. Ali mi im nismo mogli izmisliti imena; a bez imena u našoj Komisiji nema brojeva.

      Jasenovačke žrtve popisali smo dijelom propitkivanjem na terenu, a dijelom na temelju partizanskih regionalnih popisa žrtava. Na taj način stigli smo do broja 2238. Knjigu «Jasenovac – žrtve rata prema podacima Statističkog zavoda Jugoslavije», Zürich – Sarajevo, 1998., uspjeli smo nabaviti toliko kasno da podaci iz nje nisu više mogli ući u Izvješće.

      Na posljednjoj sjednici Komisije, 8. listopada 1999., Izvješće je prihvaćeno sa samo jednim glasom protiv. Bio je to glas gospodina Slavka Goldsteina, koji je jedini u našim tablicama vidio konačne brojeve o žrtvama, dok su za sve nas ostale brojevi predstavljali rezultat rada do rujna 1999., s time da rad treba nastaviti i praznine popuniti. Osporavatelj S. Goldstein nije se mogao pomiriti s premalim brojevima židovskih, srpskih i pravoslavnih žrtava. Svoje protivljenje podnio je u pisanom obliku, a poslao ga je i na više različitih adresa.

      Nakon toga, počela je medijska hajka na Komisiju. Naša evidencija žrtava proglašena je konačnom, što ona ni izdaleka nije bila, a onda su nam nabrajane «mane». Kao «krunski» dokaz upotrijebljene su preslike naših tablica o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti žrtava. Zloporaba ne bi bila moguća da smo kod svake tablice napisali da je to stanje od osnutka Komisije do rujna 1999. (kao što piše u naslovu Izvješća).

      Poslije trećesiječanjskih izbora 2000. Sabor nije imenovao članove Komisije iz redova zastupnika, pa ni predsjednika. Tako obezglavljena Komisija samo je životarila. Izgubljene su dvije dragocijene godine. U međuvremenu, pomrli su brojni svjedoci genocida nad Hrvatima, što ga izvršiše Partija i njezina Armija. Sada se Saboru predlaže da Komisiju ukine.

      Znakovito je da su poimenični popisi žrtava i u Titovo doba padali u nemilost i bili skriveni od javnosti, jer popisivači nikako nisu mogli udovoljiti partijskoj «normi».

      Žalosno je da se u posljednje vrijeme hrvatskim žrtvama više bave Slovenci nego Hrvati. Masovna grobišta Hrvata širom Slovenije neoboriv su dokaz genocida, jer su nastala ubijanjem golorukih ljudi poslije rata.

       Gospodin Slavko Goldstein bio je član Komisije od početka da kraja. U njega smo kao Židova polagali velike nade i očekivali da ćemo preko njega doći do popisa židovskih žrtava. Toga popisa nismo dočekali. Da nam ga je predao, ne bi se mogao onako ponijeti na zadnjoj sjednici Komisije kako se ponio.

Kazimir Sviben

Zapravo treba posebno  obratiti pažnju i na Goldsteinovu tvrdnju:

Korektno provedeni popis žrtava jasenovačkog logora stimulativno je djelovao i na stručne istraživače u Muzeju žrtava genocida u Beogradu, koji su svojim popisivanjem utvrdili oko 88.000 jasenovačkih žrtava i time direktno potvrdili korektnost istraživanja u Jasenovcu (razlika od oko 5000 nastala je jer su Beograđani uključili i žrtve dječjeg logora u Sisku). Te se brojke okvirno uklapaju i u šira istraživanja žrtava rata na području bivše Jugoslavije koja su već 80-ih godina obavila zagrebački statističar ing. Vladimir Žerjavić i beogradski demograf dr. Bogoljub Kočović, a potvrđene su i višestrukim kasnijim radovima vjerodostojnih stručnjaka.

Jasno je pozivanje na Kočovićeve i Žerjavićeve brojke. One su trebale poslužiti za očuvanje Jugoslavije. Kočović to sam i kaže, a Žerjavićevu knjigu je kao što smo već rekli tiskao Slavko Goldstein. Žerjavić je tvrdio da je on povećavao brojke iz pijeteta prema žrtvama, ali mu Ivo Goldstein spočitava da su one za Židove – premale. Nezadovoljni s popisom iz 1964. koji je bio pun manjkavosti, tj. bilo je očito rađen zbog dobivanja reparacija od Njemačke, išli su na proširivanje  tih popisa. Glavnu riječ je imao dr. Milan Bulajić. Njegov Institut za genocid u Beogradu  ne zanimaju razmjere genocida u  Beogradu (Sajmište je bio jedini logor isključivo za  Židove i svi su pobijeni na ulicama Beograda u plinskim vozilima) već Jasenovac. Njegov posao su preuzeli njegovi učenici  u Beogradu, koje eto posebno hvali Slavko Goldstein, i u  Hrvatskoj. U Hrvatskoj su to prvenstveno Goldstein, lažna interpretacija IZVJEŠĆA O RADU KOMISIJE ZA UTVRĐIVANJE RATNIH I PORATNIH ŽRTAVA OD OSNUTKA (11. VELJAČE 1992.) DO RUJNA 1999. GODINE  kao  ZAKLJUČNOG IZVJEŠTAJA omogućilo je s promjenom vlasti da Goldstein dobije poziciju u  kojoj će moći i dalje  uporno nametati svoje laži.

Sjetimo se, u Šaranovoj jami, gdje su također zapaženu ulogu odigrali Goldsteini,  nije nađen ni jedan kostur, a u Jasenovcu su tri Titova iskopavanja dala 481. Dakle, ne samo da ljudi imaju pravo posumnjati da se radi o lažima, nego svatko normalan će jasno vidjeti da je to podla protuhrvatska rabota.

Ponavljam: Goldstein kaže da je svoje laži, pardon izvješće kao posebni savjetnik predsjednika Vlade RH za kulturu “prodao”, pardon predao Predsjedniku Vlade i Ministru kulture.

Hoće li smijeniti Posebnog savjetnika? Zašto bi? Pa Goldstein samo djeluje u duhu provođenja velikosrpskog Memoranduma SANU 2. , a valjda i vrapci znaju da Dobrica Ćosić kaže:

Mi Srbi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utješimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bijedu… Laž je vid našeg patriotizma… Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.

A zar  to nije konstanta u djelovanju ove Vlade?

Akademik Josip Pečarić

Kamenjar.com, 22. 07. 2015.

Glas Brotnja, 25. 07. 2015.

Meni je zanimljivo što je mojim stopama izgleda krenuo i sjajni publicist Igor Vukić, pa je i prije pojave Goldsteinove knjige najavio svoj odgovor:

KNJIŽEVNE VEČERI ČETVRTKOM

U HKD-u SV. JERONIMA

Trg kralja Tomislava 21

Zagreb

  1. travnja 2016., u 17,00 sati – Predavanje “Jasenovac – odgovor na kritiku Slavka Goldštajna” – predavanje drži Igor Vukić, tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.

Vukić je pokazao do sada kako je izvrstan istraživač i ne čudi što je unaprijed

znao da će tata Goldstein morati lagati, zar ne?

Što se tiče Sedlara možete naći na hrvatskim portalima cijeli niz njegovih komentara. Pa i danas možete pogledati razgovor s njim na portalu narod.hr:

http://narod.hr/kultura/jakov-sedlar-na-zagrebackom-filozofskom-fakultetu-ni-za-vrijeme-jugoslavije-situacija-nije-bila-kao-sto-je-sada

Možda i ne iznenađuje što Goldstein posebnu pažnju posvećuje Sedlarovom filmu iako mu očito mnogo više smeta Razumovo i Vukićevo Društvo. Npr. Sedlar je u špici napisao da se koristio spoznajama iz knjige koju je izdalo Društvo, ali je ratni logor prikazao na način koji je trebao biti Goldsteinu draži od načina kako ga se promatra u Društvu i u knjizi koje je društvo izdalo. Jednostavno, film će biti prikazivan i na teeleviziji, a Goldstein dobro zna moć televizije. Možete ga vidjeti na:

http://kamenjar.com/jasenovac-istina-dokumentarni-film-redatelja-jakova-sedlara-scenarista-hrvoja-hitreca/

Na predstavljanju Goldsteinove knjige bili su i članovi Društva. Evo dva komentara:

„Bili smo jučer na promociji. Bilo je otužno. Đikić i Goldstein su drhtavim glasom pročitali svoje stereotipne komunikeje, a Nataša Mataušić je pokazala slike – dvije trećine potvrđuju naše teze (radovi, građevine poput moderne elektrane…) i par fotografija s nekoliko leševa iz Stare Gradiške iz travnja i svibnja 1945. Čudim se da je napravila takvu grešku: logor SG je ispražnjen još u rujnu 1944. i gotovo su svi logoraši preseljeni u Jasenovac i Lepoglavu. Te nesretne ljude s fotografija mogao je pobiti bilo tko, a onda ih Agitprop pokazuje kao ustaške žrtve.

Ivicu Đikića natjerali smo da nas pozove da napišemo odgovor na Goldsteinov feljton u Novostima. Obećao je da će ga objaviti (uostalom to je i zakonska obveza).

Vladu Vurušića iz Jutarnjeg lista smo pred svima glasno poučili da se rasni zakoni nisu odnosili na Srbe, kao što on stalno krivo piše, i slično.“

„Josipe, bio sam na predstavljanju Goldštajnove knjige. Bilo je mnogo ljudi, puna dvorana. Naravno, bilo nas je veći broj od strane našega Društva. Predstavljanje je obavljeno na zadovoljavajući način, vjerujem za sve nazočne, pa i za nas iz Društva. Naime, predstavljanje je bilo ujedno i promidžba našega Društva i naše knjige koja je često spominjana. Od govornika se nije moglo očekivati nešto drugo nego što su rekli, osobito ne od Slavka Goldštajna… Čini mi se, sve u svemu, da je to bio jedan demokratičan čin u kojem se moglo slobodno reći ono što je rečeno, a da nije zahtijevano da drugi to ne smije reći. Imao sam zanimljivi susret i razgovor sa Stevanom Konjevićem iz Čazme koji je sa sobom donio svoju knjigu “Moji pogledi na fašizam, antifašizam, komunizam i Josipa Broza Tita”, i koji je simpatično uvjeren kako tom svojom knjigom daje odgovore na sva pitanja i vjeruje da će svatko tko pročita tu njegovu knjigu postati uvjereni antifašist, tj. titovac. S takvim je uvjerenjem govorio i otac Goldštajn. On vjeruje u to što govori i tu nema mogućnosti promjene. Zapravo, sve u svemu, s jedne je strane jako žalostno da jedan gotovo 90-godišnjak polemizira s našom knjigom, a s druge strane, ohrabrujuće za nas, jer zapravo nema mlađih snaga koje bi argumentirano mogli raspravljati, odnosno pobijati nas. To me navodi na zaključak da trebamo biti strpljivi da ti stari antifašisti, poput Goldštajna i Konjevića, umru, pa da oslobode hrvatski duhovni prostor za zdrave misli i stavove. No, ipak trebamo raditi kako bismo spriječili da njihovo zlo sjeme ne zarazi mlade naraštaje, odnosno da ih zarazi što manje.

Iz drugog komentara vidljivo je kako i u Društvu pokušavaju razumjeti Goldsteinove neistine. Međutim uporno ponavljanje laži o „Vukojevićevoj komisiji“, kao i niz drugih sličnim neistinama ne mijenja moje uvjerenje da on svjesno koristi neistine!

S druge strane možda je još zanimljivije kako oni kojima smeta i knjiga koju je tiskalo Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac i Sedlarov film traže barem neku netočnost koja bi im bila dovoljna da ospore njihovu vrijednost (Goldstein je kao Savjetnik Predsjednika Vlade najavljivao i progon spomenute knjige što je tada bio povod Otvorenog pisma HAZU koje su potpisali veliki broj poznatih Hrvata – nadbiskupa, biskupa, sveučilišnih nastavnika…). To što za Goldsteine postoji obimna literatura u kojoj povjesničari pokazuju „istinitost“ njegovih tvrdnji (vidjeti npr. moju knjigu „Zabranjeni akademik – prijevarom do HAZU?!“, posebno str. 141.-439.), to njima samo podiže ugled. Jer time pokazuju koliko su uspješni u sprovođenju velikosrpske ili ako hoćete jugo-komunističke ideologije. A znamo da je laž najviše pomogla Srbima u njihovoj povijesti, zar ne?

Akademik Josip Pečarić

Kamenjar.com

facebook komentari

  • Otporaš

    Da ti Goldsteini žive u najslobodarskoj zemlji Ameriki, bili bi uhapšeni, prevedeni pred američki sud PRAVDE i suđeni za sve njihove klevete, laži i širenje mržnje među Hrvatima, odnosno Amerikancima. Budući da Goldsteini imaju iza sebe stari YU sistem, lažova, lopova i izdajicu Mesića i njihove DERNEKAŠE iz Kumrovca, Goldsteini mogu mirno nastaviti lagati, mržnju širiti među Hrvatima i ništa im se neće dogoditi. To je “demokracija” na YU način.

  • wolf

    Kad će više đava odnit ove kazarske skelete!

  • Pingback: Pečarić: Isprika dr. sc. Slavku Goldsteinu | Makarska Post()