Bivši predsjednici i radionica za destrukciju Hrvatske

2

Hrvoje Hitrec: Hrvatske Kronike – Oko sredine siječnja 2015.

Vrijeme je ljigavo, osim Josipovića već dugo nije nešto ozbiljnije palo. U obliku snijega, recimo. U Zagrebu je snijega bilo ponešto samo za Snježnu kraljicu zbog koje zagrebački skijaši moraju trošiti novac u stranim zemljama i podizati im BDP jer puku nije dopušteno skijati da ne pokvari stazu. Ne znam zašto se ta kraljica mora skijati baš oko božićnih i novogodišnjih blagdana, u vrijeme školskoga raspusta, no u Hrvatskoj ima puno zagonetnijih stvari a da bi čovjek razbijao glavu kraljevskim terminima. Recimo, za kog se vraga termin preuzimanja predsjedničke dužnosti razvlači skoro dva mjeseca pa nastaje zastoj koji se popunjava jedino blesavim balonima o nelegalnim izborima, balonima koje su svesrdno napuhali nahuckani mediji i cijelo jedno popodne uznemiravali javnost a da nisu provjerili što kažu zakoni. Ovako, zbog otezanja s inauguracijom, imamo (skoro) do svršetka kratke veljače dva predsjednika, to jest predsjednicu i predsjednika, što neodoljivo podsjeća na papu Franju i Benedikta XVI.

Crveni teško silaze s Pantovčaka, pa bi pametne glave jakobinske i jakovinske još mogle predložiti mudro rješenja: da Josipović ostane na Pantovčaku koji bi bio pretvoren u Ured bivšega predsjednika, budući da Kolinda ionako hoće u Visoku ulicu. Bilo bi to dobro poradi štednje, a na Pantovčak bi se mogao useliti i Mesić kojemu postaje jasno da će biti deložiran iz svoga jadnog ureda. Tako bi, po mojoj blistavoj ideji, Pantovčak bio pretvoren u Ured bivših predsjednika, kao radionica za destrukciju Hrvatske (RDH) – pretvorena vjerojatno u novu istoimenu stranku.

Što je s Visokom ulicom? Bivao sam ondje, ne često, u vrijeme kada je palača bila Tuđmanovo sjedište, nedaleko kuće u kojoj je živio Ranko Marinković, i vrlo sam se čudio interijeru sklepanom s raznih strana nakon što je u komunističkom razdoblju razneseno gotovo sve što je vrijedilo, a uneseni nemogući tepisi i komadi pokućstva. Rekao sam tada da mi sve to sliči na sudbinu kavane „Corso” za čiji sam se povratak u prvobitno stanje neuspješno zalagao. Kamo su internirani originali interijera? Vjrojatno bi ih se moglo pronaći u privatnim stanovima komunističkih oligarha i njihovih nasljednika, u Hrvatskoj, ali i šire.

Obljetnica priznanja

Nakon dramatičnih predsjedničkih izbora 11. siječnja više nije bilo dosta energije da se dostojno prisjetimo 15. siječnja 1992., međunarodnoga priznanja RH. Ionako je činjenica da su nas neke zemlje priznale i prije, neke pak poslije (SAD), a neke ni do dana današnjega jer su vrlo udaljene pa vijest još nije stigla do njih. Najvažnije od svih priznanja bilo je ono 25. lipnja 1991. kada smo mi priznali sami sebe (što već negdje rekoh) i od toga datuma postoji samostalna, suverena i u nekim razdobljima demokratska hrvatska država kojoj se radi o glavi izvana i iznutra i u ratu i u miru, to jest vječno.

Prisjećanja je bilo o (sada već anegdotalnoj) hrpi priznanja rečenoga dana, a jedan javnosti nepoznat detalj prepričao je vrli Antun Babić, tada glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova. Storija je ova: ministar Šeparović na putu jer vabi zemlje do tada nešto nesigurne glede priznanja RH, u Zagrebu je njegov zamjenik Gagro iz stare olovne škole. Generalni konzul Austrije u Zagrebu, Berlaković, želi uručiti Gagri austrijsko priznanje RH, ali ovaj veli da konzul ne može samo tako doći kad on, konzul, hoće, nego pričekati koji dan a možda i dulje. Osim toga, Gagri radno vrijeme traje do četiri popodne, pa točno u četiri sjeda u auto. Antun Babić je očajan. Na kraju afera stigne ipak do Tuđmana, pa se Gagro preko volje mora vratiti u ured i primiti Berlakovića, to jest austrijsko priznanje RH.

Odjeci velike večeri

Kako ne znaju što bi sami sa sobom, prilježni mediji koji su izgubili yu-kapetana, ali i podosta političkih oficira iz savjetničkoga kruga, gruntaju sada kako da se postave u šokantnoj priči koja mnogima u ravnateljskim, uredničkim i kolumnističkim stolcima prijeti skorim odlaskom. Posve im je jasno da nakon dva kruga slijedi treći krug, to jest skori prarlamentarni izbori koji i ne trebaju biti održani jer je rezultat poznat svima osim anketnim kućama, pa čak i njima. Čini se da su medijski silnici i nasilnici izabrali skliski put „reformiranih medija” u čemu se nikako ne snalaze jer protiv sebe ne mogu (a protiv Hrvatske još mogu). Proces je u tijeku.

Tiražni tiskovni mediji izvode vratolomije, pa glavni urednik jednih novina prelazi na mjesto glavnoga urednika drugih novina, vlasnici iz pokrajine Saske žurno se konzultiraju s bivšim i sadašnjim biltenskim vlasnicima u Hrvatskoj, pater traži novoga gvardijana, drma se informativnoj ekipi na HTV-u koja Josipovića i dalje zove predsjednikom (zovi, samo zovi), a u svemu opet stradaju pravi, profesonalni novinari koji dobivaju otkaze i čude se što Društvo novinara ili kako se već zove šuti i ispija gemište.

Božidar Alić

Odjeci velike večeri vežu se i uz Božidara Alića, odnosno njegovu izjavu te noći poradi koje osebujnoga glumca danima razvlače po crvenim i ružičastim novinama. Što je to tako strašno rekao Alić? Izrazio je potporu Kolindi Grabar Kitarović definirajući sebe u tom trenutku kao Hrvata i katolika. Već su te dvije zadnje riječi zazvučale krajnje neugodno, ali što se može, prijenos je uživo i to na prvom programu HTV-a. Ali je Alić nastavio pa kazao da je Kolinda pobijedila protiv udbaške, srbofilske i četničke struje. To je na udbaše, srbofile i četnike djelovalo kao strujni udar. Zar su napokon ipak razotkriveni i to na tako strašan način u užasnoj noći? I to na HTV-u koji ima zadaću da ih prikrije.

Reakcije anakronih, dakle reakcionarnih medija u Hrvatskoj (95%) posve su predvidljive. No , teško je bilo predvidjeti (je li?) da će Hrvatsko društvo dramskih umjetnika izdati priopćenje i „ograditi” se od Alićeve izjave. Ja sam se ograđivanja nagledao i naslušao u dugim desetljećima komunističke vlasti, ali da će se godine 2015. netko ograđivati u stilu Pavlovljevog refleksa iz olovnoga doba – teško mi je razumjeti. Namjerno sam citirao Alića, te se vidi da nije o sebi (u tom trenutku) govorio kao o glumcu, niti je govorio kao glumac, a niti je naravno govorio u ime struke, nego kao osoba, kao Božidar Alić. Pa rekao što je rekao, kao slobodan čovjek, a da pritom ništa novo nije otkrio.

Cakarun AlicŠto onda ima HDDU s tim? Ništa. Ondje ima glumaca i glumica (u najnovije vrijeme žalibože ne samo njih) koji misle i govore različito od njega, a ima ih naravno koji misle kao i on ili slično o pojavama i zbivanjima u polisu, no nitko se od njih nije učlanio kao ideološki pripadnik jedne ili druge struje nego kao dramski umjetnik. I to je sve. I zato je „ograđivanje” relikt žalosne prošlosti kada je u sličnim društvima i organizacijama postojala partijska ćelija koja se brinula manje za struku a više za „idejnu čistoću”. A bilo je i pojedinaca kao recimo Cilić (inače dobar komičar) koji je poslije preokreta 1945. opako ganjao kolege glumce…

Veliki hrvatski glumac Alić reagirao je predvidljivo emotivno i zatražio da ga se briše iz Društva, nazivajući ga ispostavom Teršeličkine Documente i nenarodne vlasti – što nije posve točno – nabrojao glumce svoga naraštaja i starije koji su obilježili hrvatsko glumište, a nije izostavio ni svoje članstvo u Etičkom sudu koji je Josipovića osudio za veleizdaju.

Hrvatsko-drustvo-dramskih-umjetnika-600x200pxAlić je pretjerao poistovjećujući članstvo HDDU-a s autorima „ograde”, ali je koriolanovski dramatično otvorio pitanje o djelovanju vojujuće skupine tzv. lijevih unutar glumačke branše, grupe koja je (primjerice) svečanost hrvatskoga glumišta u HNK uoči referenduma o braku pretvorila u svoju i Josipovićevu svjetonazornu predstavu mimo scenarija dodjele nagrada. To je nedopustivo privatiziranje HDDU-a, producenta dodjele nagrada. Nadalje, ista je skupina vjerojatno zaslužna što iz HDDU-a nije bilo ama baš nikakve reakcije na bestijalno vrijeđanje hrvatskih glumaca i glumica u režiji frljićevskog riječkog jugoslavenskog zabavišta koje se nekada zvalo HNK pl. Ivana Zajca. A upravo je taj slučaj zahtijevao ne samo priopćenje nego i izlazak na ulice s pozivom da se smeće makne iz HNK u Rijeci a ministrica dade ostavku. U toj se aferi HDDU nije ni ogradio, premda je njegova zadaća upravo da štiti interese, ali i dostojanstvo hrvatskoga glumca.

Ne bih tako opširno komentirao slučaj „ogradice” (kako ju naziva Alić) da nema, štono riječ, šire društvene dimenzije koja se može podvesti pod nasilje manjine nad većinom u podosta velikom broju strukovnih društava i udruga. U kojima dobri ljudi većinom šute.

Rijeka

Uz društva i udruge spomenutih sklonosti, postoje i gradovi koji su terorizirani na isti način. Recimo Rijeka, u kojoj po zadnjem popisu pučanstva ima naravno najviše Hrvata, ali su jugoslavenski komunisti od nje učinili corpus separatum pa riječki Hrvati nikako ne mogu doznati žive li u Hrvatskoj ili ne žive. Hrvatsko je ime ondje možda ne odiozno, ali svakako nepopularno. Ne radi se samo o neprijateljskoj raboti ekipe u bivšem HNK, nego i o kulturi u cjelini o karakteru koje napokon doznajemo nešto i iz same Rijeke (porazno), te o suptilnijim razbucavanjima hrvatske kulture i hrvatskoga imena.

Naime, dobio sam nedavno pozivnicu za neko predstavljanje društva koje se naziva Hrvatsko književno društvo, a sjedište mu je u Rijeci. Ima već i ogranke, u Zagrebu i Zadru. Pozivnicu potpisuje valjda vođa toga društva, „vaš Fikret Cacan”. Neka naši, mislim ja, a onda čitam nastavak u kojemu piše da bumo se družili s mariborskom književnicom tom i tom te beogradskim književnikom tim i tim.

Tu mi se upali crvena (ha!) lampica. U jugokomunizmu su nas hrvatske pisce nazivali svakako (zagrebački, splitski, riječki, osječki) samo ne hrvatski, a srpske – beogradski itd. Slovenske su, ako se dobro sjećam, ipak tu i tamo nazivali slovenskima. Znači, Fikret iz Rijeke suptilno primitivno daje do znanja da nas vraća u jugoslavenski tor, ne videći da vrijeđa srpske i slovenske pisce svodeći ih na mariborske i beogradske. A svi skupa su valjda jugoslavenski, što je mala podla zamisao ne samo nevažnih Cacana nego i riječkih crvenih oligarha koji tom hrvatskom gradu ne daju disati od 1945. do danas.

Općina Jelenje iz koje je potekla i Kolinda, istaknula je izazovan natpis za one koji dolaze iz pravca Rijeke – „Sada ulazite u Hrvatsku”.

Franci

O franačkim nasiljima u Hrvatskoj u vrijeme hrvatskih kneževina sačuvana su pisana svjedočanstva, posebno o plemenitoj vještini da bacaju djecu u zrak i zatim mališane dočekuju na vršak koplja.
Vrlo je slična igra i sada kada franci uništavaju Hrvate i njihovu djecu razbojnički smišljenim kreditima. Švicarski monetari nisu ništa drugo do kriminalnih lihvara, a neulazak Švicarske u Europsku uniju imao je samo jedan razlog – neugasivu pohlepu bankara koji smišljaju prijevare u svojim utvrdama i dalje vjerojatno punim židovskoga blaga koje je ostalo bez vlasnika, ali i nacističkih „depozita” (koji su također u velikom dijelu ostali bez vlasnika),„liberalnih” novaca sa svih strana svijeta koji su tu na sigurnom, kao i novaca raznih palih ili nepalih diktatora. S takvom lijepom popudbinom švicarski se monetari mogu ležerno igrati s tečajevima i kamatama, a žrtve nalaze u prezrenom njima istočnom svijetu od Poljske do Hrvatske, dilajući dobit s bankama iz država EU koje djeluju u tim drugorazrednim zemljama.

Budući da su im te banke partneri, a matice sjede u zapadnoeuropskim zemljama, bankari iz starih, zapadnih EU država šapnuli su svojim dizačima kredita da ne uzimaju u švicarskim francima. Tako nakon zadnjega drskog podizanja tečaja nema ni glasa sa Zapada, nema ogorčenih građana. Nasjela je i žrtvovana samo „nova Europa”. Mađarska je prva razumjela s kakvom se monetarnom bandom splela, pa učinila što je trebalo da zaštiti svoje dizače kredita. Hrvatska je s nenarodnom vlasti, s Milanovićem koji je bio uzeo kredit u švicarcima pa ga naglo otplatio(?), sa šefom Hrvatske narodne banke koji je očito u dosluhu ne s narodom nego s monetarima – teško stradala i teško će njezini opterećeni ljudi preživjeti (još) i taj udar.

Stvari treba postaviti jednostavno i odlučno: razumjeti da nikada u novčarskoj povijesti nije bilo posudaba i kredita u kojima bi se dug povećao i nakon desetljeća urednog uplaćivanja kamata. (Tu se ne računaju zločinci kamatari koji uništavaju obitelji.) Natjerati banke da vrate preplaćeno, natjerati ih da ponište ugovore s franačkom klauzulom, vezati kredite uz kunu koja kakva jest da jest ne će donijeti takve neprilike, ili uz euro koji ipak nije podložan većim makinacijama. Država je tu da zaštiti svoje državljane, da spriječi prijevare, ovrhe i deložacije, ali prije toga treba deložirati Milanovićevu klatež koja je uzela vlast na kredit a nikada nije otplatila ni kune. Ni franka.

Hrvoje Hitrec/HKV

[ad id=”40551″]

facebook komentari

  • EMINƎM

    “Provedite se večeras i budite Mirni OKO kredita!”
    jbg.sutra je novi dan 😉

  • Lilith

    Tako bi, po mojoj blistavoj ideji, Pantovčak bio pretvoren u Ured bivših predsjednika, kao radionica za destrukciju Hrvatske (RDH) – pretvorena vjerojatno u novu istoimenu stranku. Genijalno! Bravo!