Pratite nas

Kolumne

Bivši predsjednici i radionica za destrukciju Hrvatske

Objavljeno

na

Hrvoje Hitrec: Hrvatske Kronike – Oko sredine siječnja 2015.

Vrijeme je ljigavo, osim Josipovića već dugo nije nešto ozbiljnije palo. U obliku snijega, recimo. U Zagrebu je snijega bilo ponešto samo za Snježnu kraljicu zbog koje zagrebački skijaši moraju trošiti novac u stranim zemljama i podizati im BDP jer puku nije dopušteno skijati da ne pokvari stazu. Ne znam zašto se ta kraljica mora skijati baš oko božićnih i novogodišnjih blagdana, u vrijeme školskoga raspusta, no u Hrvatskoj ima puno zagonetnijih stvari a da bi čovjek razbijao glavu kraljevskim terminima. Recimo, za kog se vraga termin preuzimanja predsjedničke dužnosti razvlači skoro dva mjeseca pa nastaje zastoj koji se popunjava jedino blesavim balonima o nelegalnim izborima, balonima koje su svesrdno napuhali nahuckani mediji i cijelo jedno popodne uznemiravali javnost a da nisu provjerili što kažu zakoni. Ovako, zbog otezanja s inauguracijom, imamo (skoro) do svršetka kratke veljače dva predsjednika, to jest predsjednicu i predsjednika, što neodoljivo podsjeća na papu Franju i Benedikta XVI.

Crveni teško silaze s Pantovčaka, pa bi pametne glave jakobinske i jakovinske još mogle predložiti mudro rješenja: da Josipović ostane na Pantovčaku koji bi bio pretvoren u Ured bivšega predsjednika, budući da Kolinda ionako hoće u Visoku ulicu. Bilo bi to dobro poradi štednje, a na Pantovčak bi se mogao useliti i Mesić kojemu postaje jasno da će biti deložiran iz svoga jadnog ureda. Tako bi, po mojoj blistavoj ideji, Pantovčak bio pretvoren u Ured bivših predsjednika, kao radionica za destrukciju Hrvatske (RDH) – pretvorena vjerojatno u novu istoimenu stranku.

Što je s Visokom ulicom? Bivao sam ondje, ne često, u vrijeme kada je palača bila Tuđmanovo sjedište, nedaleko kuće u kojoj je živio Ranko Marinković, i vrlo sam se čudio interijeru sklepanom s raznih strana nakon što je u komunističkom razdoblju razneseno gotovo sve što je vrijedilo, a uneseni nemogući tepisi i komadi pokućstva. Rekao sam tada da mi sve to sliči na sudbinu kavane „Corso” za čiji sam se povratak u prvobitno stanje neuspješno zalagao. Kamo su internirani originali interijera? Vjrojatno bi ih se moglo pronaći u privatnim stanovima komunističkih oligarha i njihovih nasljednika, u Hrvatskoj, ali i šire.

Obljetnica priznanja

Nakon dramatičnih predsjedničkih izbora 11. siječnja više nije bilo dosta energije da se dostojno prisjetimo 15. siječnja 1992., međunarodnoga priznanja RH. Ionako je činjenica da su nas neke zemlje priznale i prije, neke pak poslije (SAD), a neke ni do dana današnjega jer su vrlo udaljene pa vijest još nije stigla do njih. Najvažnije od svih priznanja bilo je ono 25. lipnja 1991. kada smo mi priznali sami sebe (što već negdje rekoh) i od toga datuma postoji samostalna, suverena i u nekim razdobljima demokratska hrvatska država kojoj se radi o glavi izvana i iznutra i u ratu i u miru, to jest vječno.

Prisjećanja je bilo o (sada već anegdotalnoj) hrpi priznanja rečenoga dana, a jedan javnosti nepoznat detalj prepričao je vrli Antun Babić, tada glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova. Storija je ova: ministar Šeparović na putu jer vabi zemlje do tada nešto nesigurne glede priznanja RH, u Zagrebu je njegov zamjenik Gagro iz stare olovne škole. Generalni konzul Austrije u Zagrebu, Berlaković, želi uručiti Gagri austrijsko priznanje RH, ali ovaj veli da konzul ne može samo tako doći kad on, konzul, hoće, nego pričekati koji dan a možda i dulje. Osim toga, Gagri radno vrijeme traje do četiri popodne, pa točno u četiri sjeda u auto. Antun Babić je očajan. Na kraju afera stigne ipak do Tuđmana, pa se Gagro preko volje mora vratiti u ured i primiti Berlakovića, to jest austrijsko priznanje RH.

Odjeci velike večeri

Kako ne znaju što bi sami sa sobom, prilježni mediji koji su izgubili yu-kapetana, ali i podosta političkih oficira iz savjetničkoga kruga, gruntaju sada kako da se postave u šokantnoj priči koja mnogima u ravnateljskim, uredničkim i kolumnističkim stolcima prijeti skorim odlaskom. Posve im je jasno da nakon dva kruga slijedi treći krug, to jest skori prarlamentarni izbori koji i ne trebaju biti održani jer je rezultat poznat svima osim anketnim kućama, pa čak i njima. Čini se da su medijski silnici i nasilnici izabrali skliski put „reformiranih medija” u čemu se nikako ne snalaze jer protiv sebe ne mogu (a protiv Hrvatske još mogu). Proces je u tijeku.

Tiražni tiskovni mediji izvode vratolomije, pa glavni urednik jednih novina prelazi na mjesto glavnoga urednika drugih novina, vlasnici iz pokrajine Saske žurno se konzultiraju s bivšim i sadašnjim biltenskim vlasnicima u Hrvatskoj, pater traži novoga gvardijana, drma se informativnoj ekipi na HTV-u koja Josipovića i dalje zove predsjednikom (zovi, samo zovi), a u svemu opet stradaju pravi, profesonalni novinari koji dobivaju otkaze i čude se što Društvo novinara ili kako se već zove šuti i ispija gemište.

Božidar Alić

Odjeci velike večeri vežu se i uz Božidara Alića, odnosno njegovu izjavu te noći poradi koje osebujnoga glumca danima razvlače po crvenim i ružičastim novinama. Što je to tako strašno rekao Alić? Izrazio je potporu Kolindi Grabar Kitarović definirajući sebe u tom trenutku kao Hrvata i katolika. Već su te dvije zadnje riječi zazvučale krajnje neugodno, ali što se može, prijenos je uživo i to na prvom programu HTV-a. Ali je Alić nastavio pa kazao da je Kolinda pobijedila protiv udbaške, srbofilske i četničke struje. To je na udbaše, srbofile i četnike djelovalo kao strujni udar. Zar su napokon ipak razotkriveni i to na tako strašan način u užasnoj noći? I to na HTV-u koji ima zadaću da ih prikrije.

Reakcije anakronih, dakle reakcionarnih medija u Hrvatskoj (95%) posve su predvidljive. No , teško je bilo predvidjeti (je li?) da će Hrvatsko društvo dramskih umjetnika izdati priopćenje i „ograditi” se od Alićeve izjave. Ja sam se ograđivanja nagledao i naslušao u dugim desetljećima komunističke vlasti, ali da će se godine 2015. netko ograđivati u stilu Pavlovljevog refleksa iz olovnoga doba – teško mi je razumjeti. Namjerno sam citirao Alića, te se vidi da nije o sebi (u tom trenutku) govorio kao o glumcu, niti je govorio kao glumac, a niti je naravno govorio u ime struke, nego kao osoba, kao Božidar Alić. Pa rekao što je rekao, kao slobodan čovjek, a da pritom ništa novo nije otkrio.

Cakarun AlicŠto onda ima HDDU s tim? Ništa. Ondje ima glumaca i glumica (u najnovije vrijeme žalibože ne samo njih) koji misle i govore različito od njega, a ima ih naravno koji misle kao i on ili slično o pojavama i zbivanjima u polisu, no nitko se od njih nije učlanio kao ideološki pripadnik jedne ili druge struje nego kao dramski umjetnik. I to je sve. I zato je „ograđivanje” relikt žalosne prošlosti kada je u sličnim društvima i organizacijama postojala partijska ćelija koja se brinula manje za struku a više za „idejnu čistoću”. A bilo je i pojedinaca kao recimo Cilić (inače dobar komičar) koji je poslije preokreta 1945. opako ganjao kolege glumce…

Veliki hrvatski glumac Alić reagirao je predvidljivo emotivno i zatražio da ga se briše iz Društva, nazivajući ga ispostavom Teršeličkine Documente i nenarodne vlasti – što nije posve točno – nabrojao glumce svoga naraštaja i starije koji su obilježili hrvatsko glumište, a nije izostavio ni svoje članstvo u Etičkom sudu koji je Josipovića osudio za veleizdaju.

Hrvatsko-drustvo-dramskih-umjetnika-600x200pxAlić je pretjerao poistovjećujući članstvo HDDU-a s autorima „ograde”, ali je koriolanovski dramatično otvorio pitanje o djelovanju vojujuće skupine tzv. lijevih unutar glumačke branše, grupe koja je (primjerice) svečanost hrvatskoga glumišta u HNK uoči referenduma o braku pretvorila u svoju i Josipovićevu svjetonazornu predstavu mimo scenarija dodjele nagrada. To je nedopustivo privatiziranje HDDU-a, producenta dodjele nagrada. Nadalje, ista je skupina vjerojatno zaslužna što iz HDDU-a nije bilo ama baš nikakve reakcije na bestijalno vrijeđanje hrvatskih glumaca i glumica u režiji frljićevskog riječkog jugoslavenskog zabavišta koje se nekada zvalo HNK pl. Ivana Zajca. A upravo je taj slučaj zahtijevao ne samo priopćenje nego i izlazak na ulice s pozivom da se smeće makne iz HNK u Rijeci a ministrica dade ostavku. U toj se aferi HDDU nije ni ogradio, premda je njegova zadaća upravo da štiti interese, ali i dostojanstvo hrvatskoga glumca.

Ne bih tako opširno komentirao slučaj „ogradice” (kako ju naziva Alić) da nema, štono riječ, šire društvene dimenzije koja se može podvesti pod nasilje manjine nad većinom u podosta velikom broju strukovnih društava i udruga. U kojima dobri ljudi većinom šute.

Rijeka

Uz društva i udruge spomenutih sklonosti, postoje i gradovi koji su terorizirani na isti način. Recimo Rijeka, u kojoj po zadnjem popisu pučanstva ima naravno najviše Hrvata, ali su jugoslavenski komunisti od nje učinili corpus separatum pa riječki Hrvati nikako ne mogu doznati žive li u Hrvatskoj ili ne žive. Hrvatsko je ime ondje možda ne odiozno, ali svakako nepopularno. Ne radi se samo o neprijateljskoj raboti ekipe u bivšem HNK, nego i o kulturi u cjelini o karakteru koje napokon doznajemo nešto i iz same Rijeke (porazno), te o suptilnijim razbucavanjima hrvatske kulture i hrvatskoga imena.

Naime, dobio sam nedavno pozivnicu za neko predstavljanje društva koje se naziva Hrvatsko književno društvo, a sjedište mu je u Rijeci. Ima već i ogranke, u Zagrebu i Zadru. Pozivnicu potpisuje valjda vođa toga društva, „vaš Fikret Cacan”. Neka naši, mislim ja, a onda čitam nastavak u kojemu piše da bumo se družili s mariborskom književnicom tom i tom te beogradskim književnikom tim i tim.

Tu mi se upali crvena (ha!) lampica. U jugokomunizmu su nas hrvatske pisce nazivali svakako (zagrebački, splitski, riječki, osječki) samo ne hrvatski, a srpske – beogradski itd. Slovenske su, ako se dobro sjećam, ipak tu i tamo nazivali slovenskima. Znači, Fikret iz Rijeke suptilno primitivno daje do znanja da nas vraća u jugoslavenski tor, ne videći da vrijeđa srpske i slovenske pisce svodeći ih na mariborske i beogradske. A svi skupa su valjda jugoslavenski, što je mala podla zamisao ne samo nevažnih Cacana nego i riječkih crvenih oligarha koji tom hrvatskom gradu ne daju disati od 1945. do danas.

Općina Jelenje iz koje je potekla i Kolinda, istaknula je izazovan natpis za one koji dolaze iz pravca Rijeke – „Sada ulazite u Hrvatsku”.

Franci

O franačkim nasiljima u Hrvatskoj u vrijeme hrvatskih kneževina sačuvana su pisana svjedočanstva, posebno o plemenitoj vještini da bacaju djecu u zrak i zatim mališane dočekuju na vršak koplja.
Vrlo je slična igra i sada kada franci uništavaju Hrvate i njihovu djecu razbojnički smišljenim kreditima. Švicarski monetari nisu ništa drugo do kriminalnih lihvara, a neulazak Švicarske u Europsku uniju imao je samo jedan razlog – neugasivu pohlepu bankara koji smišljaju prijevare u svojim utvrdama i dalje vjerojatno punim židovskoga blaga koje je ostalo bez vlasnika, ali i nacističkih „depozita” (koji su također u velikom dijelu ostali bez vlasnika),„liberalnih” novaca sa svih strana svijeta koji su tu na sigurnom, kao i novaca raznih palih ili nepalih diktatora. S takvom lijepom popudbinom švicarski se monetari mogu ležerno igrati s tečajevima i kamatama, a žrtve nalaze u prezrenom njima istočnom svijetu od Poljske do Hrvatske, dilajući dobit s bankama iz država EU koje djeluju u tim drugorazrednim zemljama.

Budući da su im te banke partneri, a matice sjede u zapadnoeuropskim zemljama, bankari iz starih, zapadnih EU država šapnuli su svojim dizačima kredita da ne uzimaju u švicarskim francima. Tako nakon zadnjega drskog podizanja tečaja nema ni glasa sa Zapada, nema ogorčenih građana. Nasjela je i žrtvovana samo „nova Europa”. Mađarska je prva razumjela s kakvom se monetarnom bandom splela, pa učinila što je trebalo da zaštiti svoje dizače kredita. Hrvatska je s nenarodnom vlasti, s Milanovićem koji je bio uzeo kredit u švicarcima pa ga naglo otplatio(?), sa šefom Hrvatske narodne banke koji je očito u dosluhu ne s narodom nego s monetarima – teško stradala i teško će njezini opterećeni ljudi preživjeti (još) i taj udar.

Stvari treba postaviti jednostavno i odlučno: razumjeti da nikada u novčarskoj povijesti nije bilo posudaba i kredita u kojima bi se dug povećao i nakon desetljeća urednog uplaćivanja kamata. (Tu se ne računaju zločinci kamatari koji uništavaju obitelji.) Natjerati banke da vrate preplaćeno, natjerati ih da ponište ugovore s franačkom klauzulom, vezati kredite uz kunu koja kakva jest da jest ne će donijeti takve neprilike, ili uz euro koji ipak nije podložan većim makinacijama. Država je tu da zaštiti svoje državljane, da spriječi prijevare, ovrhe i deložacije, ali prije toga treba deložirati Milanovićevu klatež koja je uzela vlast na kredit a nikada nije otplatila ni kune. Ni franka.

Hrvoje Hitrec/HKV

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Zašto bismo zaboravili da Slovenija laže, a da je Srbija bila agresor

Objavljeno

na

Objavio

Teško je dokazati da Hrvatska proizvodi nemir i agresiju na susjede. Ali lako je dokazati da svi oni nastoje prisvojiti nešto od Hrvatske

To da nas u isto vrijeme pritišću i iz Slovenije i iz Srbije nije za Hrvatsku nikakva novost.

Bilo je i gorih tajminga, primjerice usred Domovinskog rata kada je trećina teritorija bila okupirana od pobunjenih Srba i postrojbi iz Srbije, a slovenski je parlament donio odluku da je cijeli Piranski zaljev njihov, piše Davor Ivanković / Večernji list

Hrvatska nije kapitulirala ni u tim uvjetima pa začuđuje što u službenoj Ljubljani i Beogradu misle da bi mogla kapitulirati danas. Slovenija Hrvatsku sada pritišće zato što ne prihvaća pravorijek međunarodne arbitraže o zaljevu, a srpski predsjednik Aleksandar Vučić traži da promijenimo tekst novog zakona o hrvatskim braniteljima u kojemu se Srbija spominje kao agresor. I Slovenija i Srbija traže da se prepustimo zaboravu.

Slovenija bi željela da zaboravimo da je izravno sudjelovala u kompromitaciji, kriminalizaciji, pravosudnoj korupciji članova međunarodnog suda u Haagu, a Vučića bi zadovoljilo kada bi Hrvatska pristala na teoriju da se zbivao građanski rat, a da su kolone tenkova iz Beograda u Vukovar prenijele tek cvijeće kojim su ih zasipali dok su polazili za Vukovar.

U pritiscima na Hrvatsku i jedni i drugi, a takvu taktiku rabe i ostali hrvatski susjedi, koriste teze koje sugeriraju da je Hrvatska “troublemaker”, da ona proizvodi nemir na inače “skladnom” jugoistoku Europe. To što Hrvatska trenutačno ima aktivirane sporove s gotovo svim svojim susjedima naravno da automatski ne znači da je ona i proizvođač nemira.

Vrlo bi teško bilo dokazati da Hrvatska provodi agresiju na Sloveniju, Srbiju, BiH, Mađarsku. Ali je lako dokazati da sve spomenute zemlje očekuju da će u njihovo vlasništvo prijeći nešto na što Hrvatska polaže pravo. Slovenija, Srbija, BiH, čak i Crna Gora od Hrvatske traže teritorijalne ustupke, a Mađarska gospodarske. I dok su hrvatske službene politike diplomatski pristojne, sve biva u redu. No kada Hrvatska javno brani svoj stav, nastaju problemi.

Tako je slovenska politika u potpunom šoku nakon što je jedan hrvatski premijer, Andrej Plenković, na godišnjem zasjedanju UN-a u New Yorku pred cijelim svijetom nastupio apsolutno suverenistički i objasnio da nije problem Hrvatska jer ne prihvaća međunarodnu arbitražu, nego je problem što je Slovenija kompromitirala instituciju međunarodnog prava te bi pristajanje na odluku takve institucije značilo da RH podupire pravosudnu korupciju i laž. Hrvatska javnost, dakle, ne mora biti zabrinuta što je premijer istupio suverenistički, ali treba biti što u svojim reakcijama predstavnici oporbe pokazuju sav jad oporbene scene.

Umjesto da zdušno podrže Plenkovićev istup u UN-u, kao što su svojedobno podupirali one Zorana Milanovića, Bernardić i Petrov pričaju kako premijer laže i mulja, a Pusićeva da je istup u UN-u skandalozan (?). A nevjerojatno je da ne reagiraju na Vučića i ne podsjete ga da nema nikakvih prava utjecati na to kakvi će se zakoni donositi u RH.

No nakon što mu je mali Riječanin Tino već održao lekciju, Vučića možda i ne bi trebalo jače doživljavati. Milorad Pupovac ima pak pravo tražiti intervencije u taj zakon, koji mu se ne sviđa i slaže se s Vučićem da bi Srbima u Hrvatskoj teško pao. No nije dovoljno jasan kad kaže da se zakonom vraća na “ratnu propagandu”.

U zakonu piše da su agresiju izvršile Srbija, Crna Gora, JNA, paravojska iz BiH, uz pomoć velikog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u RH zadojenih velikosrpstvom. Što je tu točno ratna propaganda? S obzirom na značajan broj Srba koji su u ratu branili Hrvatsku, bilo bi vjerojatno korektnije da zakonodavac umjesto “velikog broja” stavi “dio” ili “pobunjeni Srbi”.

Vučić već najavljuje da će na ovaj zakon, ne promijeni li se, uzvratiti jednako, što znači da će se vraćati na 1941. Od kuda je pak agresija stizala, njemu je poznato i osobno jer je dokumentirano kako po Hrvatskoj objašnjava Srbima koje su im to nove granice, ali će mu teže biti uzvratiti tezom da su Hrvati izvršili agresiju na Kruševac i da su “stvarno” bombardirali Čačak…

Slaven Letica: Vesna Pusić u koži – ili kožuhu – slovenskog premijera Mira Cerara

facebook komentari

Nastavi čitati