Bjegunci, Pobješnjeli Zoks i Krokodil Ante

    0

    Svi događaji opisani u ovoj autentičnoj reportaži dobiveni su korištenjem vremenskog stroja i visokih izvora. Svaka sličnost likova u priči sa stvarnim osobama posve je namjerna.

    Dan prvi: Iz zime u ljeto

    Kad su Pobješnjeli Zoks i Krokodil Ante u pratnji svojih boljih polovica ušli u čeličnu pticu spremnu za polijetanje, srdačno raspoložena posada dočekala ih je s pitanjem kamo će. „Dokle iđe“, odgovoriše uglas obojica ne skidajući osmijeh s lica. A išlo je daleko! Nakon skoro cjelodnevna leta, skroz do najmanjeg kontinenta na drugom kraju svijeta. „Evo nas iz hladnog u toplom“, zadovoljno su komentirali putnici odmah po slijetanju.

    Dan drugi: Koale

    Drugi dan bio je predviđen za upoznavanje lokalnog životinjskog svijeta. Nadaleko poznati psi što visoko skaču nisu baš impresionirali visoke goste. S druge strane, njihovu pozornost u cijelosti su plijenile koale, pomalo lijene životinjice usporenih pokreta, nesklone rasipanju energije. Ipak, oduševljenje njima naglo je splasnulo kad su na upit kukuriču li te koale dobili niječan odgovor. Baš šteta, pomisli Zoks. S obzirom na njihov radni kapacitet, od njih bi se mogla napraviti jedna skroz cool koalicija. Možda čak i bolja od ove sadašnje.

    Dan treći: Bumerang

    Treći dan posjetili su izoliranu zajednicu urođenika. Gostoljubivi domaćini pokazali su im kako se baca u narodu popularno oruđe, bumerang. Previše samouvjereni Zoks nije baš pažljivo slušao upute domorodaca. Nakon što je bacio bumerang nesmotreno mu je okrenuo leđa. Nedugo potom začuo se karakterističan zvuk što ga proizvodi puno drvo kad udara u šuplje, praćen bolnom grimasom na Zoksovom licu. Već na prvi pogled ta mu se naprava nije svidjela, podsjećajući ga oblikom na ono od čega se došao odmoriti. „Možeš se ti meni vraćati koliko hoćeš, ali ja tebi ne ću“, proročanski je promrsio.

    Dan četvrti: Pranje zubića

    I sutradan su ostali među urođenicima, no kako je Zoksa još boljela glava od jučerašnjeg bliskog susreta s bumerangom, glavnu ulogu preuzela je njegova ambiciozna supruga. Prvo je zatražila od domorodaca da okupe svu djecu u selu. Kad su se dječica skupila, stala im je nasuprot i počela kružnim pokretima vrtjeti stisnutom desnom šakom ispred iskešenih zuba, pritom ih ne dodirujući.

    Katkad bi naizmjence otvarala usta pa potom opet stiskala zube i tako obilazila od djeteta do djeteta. U početku zbunjena, djeca su ipak prihvatila ovu igru tumačeći je kao originalan, iako neobičan, plesni izričaj ove čudne blijede žene. Učas su se tu našli i drveni rogovi, tradicionalna glazbala, pa je ples uz glazbenu pratnju ubrzo postao pravi hit.

    Dan peti: Ukleti Holandez

    Povratak iz divljine u civilizaciju prihvaćen je s nepodijeljenim olakšanjem. Ugodna večer kao stvorena za kulturno uzdizanje iskorištena je za posjet svjetskoj atrakciji, operi u gradu Sidneyu. Na programu Wagnerov „Ukleti Holandez“. Veći dio društva sa zanimanjem je pratio zbivanja na sceni, tek bi Zoks tu i tamo „“ubio oko“. Idila je trajala sve dok navrh jarbola ukletog jedrenjaka Ante nije spazio trobojku „crven-bijeli-plavi“. Usred predstave stade vikati k’o mahnit: „Petar Krešimir, Petar Krešimir! Di mi je ono na remontu? Čekaj, Sirija, Sirija, … , nije, … Ukrajina, …hm,… nije! Je l’ Afganistan?“ Ubrzo su diskretno zamoljeni da napuste predstavu prije njenog završetka.

    Dan šesti: S „našim“ iseljenicima

    Susret s našim iseljenicima i prigodnu večeru već je ranije je dogovorio jedan analitičar u Uredu predsjednika Republike uz nesebičnu asistenciju potpredsjednika Vlade zemlje iz koje su došli. Imala se održati u klubu „Beli orao“ u Melbourneu. Visoki gosti još se nisu ni pošteno smjestili kad se dvoranom prolomio frenetičan pljesak. Nije bio upućen gostima već trodimenzionalnoj projekciji lika što se našao na zidu iza njihovih leđa. Kao da ga možeš opipati, našao se tu neki brkati, bradati čiča plahih očiju što su virile iza okruglih naočala tankog okvira. Na glavi mu kapa šajkača, nasred kape sjaji značka, kokarda. Inače, domaćinima je 3D projektor darovao beogradski književnik, rodom Sarajlija, koji je gostovao u klubu dan ranije, promovirajući svoju najnoviju pisaniju. Na granici uvrijeđenosti spočitnuo je domaćinima kako je moguće da takvu antifašističku veličinu, tu trodimenzionalnu ličnost, prikazuju na običnoj plošnoj fotografiji. Zamoljen da se prigodno obrati skupu Zoks je na početku svog izlaganja naglasio kako i sam potječe iz antifašističke familije i da će vlast u njegovoj zemlji, barem dok je u njegovim rukama, znati cijeniti i prigodno obilježavati doprinos svih antifašista koji su sudjelovali u podizanju narodnog ustanka bez obzira na ideološki predznak. Ante se pohvalio kako vojska baštinicačičinih ideja trenutno sudjeluje u vojnoj vježbi u njegovoj zemlji i kako je baš on za to zaslužan. Dodao je i kako mu je to jamstvo mirnog sna, čak i ovdje na drugom kraju svijeta. Spomenimo i kako su njihovi govori više puta prekidani povicima odobravanja: Tako je, breeee!

    Dan sedmi: Čežnja

    Nakon zahtjevnih državničkih obveza, a posebno jer je pred njima bio i naporan put u zemlju Maora i kivija, jedan dan je trebalo uzeti za odmor i rekreacijuIskoristili su ga uživajući na plažama velikog koraljnog grebena. Igrajući se picigina, surfajući na dasci oceanskim valovima, brčkajući se u plićaku. U jednom trenutku, kad su se dovoljno odmakli od žena, Ante zatekne Zoksa kako čeznutljivo gleda u daljinu, u beskrajno plavetnilo oceana, pa ga zapita što mu je. Vidi Ante koliko tih grebena ovdje ima, a nigdje mi Krka, tiha glasa i ovlaženih očiju odgovori mu Zoks.

    Dan osmi: Do Maora i Tarara

    U novoj destinaciji, zemlji koju čine dva otoka, ne baš maštovitih naziva, Sjeverni i Južni, opet ih je put nanio među domoroce, ovaj put Maore. Zanimljivo kako su oni već preko stotinu godina u kontaktu s pridošlicama porijeklom iz Zoksovog i Antinog kraja. Zbog njihova temperamentnog i dinamičnog govora nazvaše ih onomatopejom: Tarara! U trenutku upoznavanja lokalni poglavica pristupi Zoksu pa ga pita: „Tarara?“ „Niks, niks tarara“, odvrati Zoks, „Ja blablabla“, pa upirući prstom u Antu, „On tarara, bum, bum, tarara!“

    Dan deveti: Sirtaki

    Sljedeći dan, urođeničko pleme gostima je demonstriralo čuveni svjetski poznati ratnički ples, biser svoje kulturne baštine. Primijetivši kako su gosti dobro raspoloženi poglavica pristupi Zoksu i ponudi mu da i on zapleše s njima. „Čuj rista, daj se skuliraj s tim sirtakijem! Pa nismo mi Grci”, glasio je odgovor.

    Dan deseti: Rugby

    Pozvani su na rugby utakmicu između domaćina i gosta s otoka čak udaljenijeg od zemlje iz koje su Zoks i Ante potegli. Već za vrijeme zagrijavanja Zoks je počeo cmakati ustima i frktati nosom čim je vidio domaćine u sasvim crnim dresovima. Kad je netom prije početka domaća momčad izvela onaj glupi ratnički sirtaki, isti kao jučer, počeo je otvoreno negodovati. „Samo mi još fali da puste Čavoglave“, čangrizavo je promrmljao. I tako su njih dvojica, toga dana jedini na nacionalnom stadionu, navijali za „crvene mundire“. Zoks iz uvjerenja, a Ante, iako mu je srce drukčije kucalo, po zapovijedi nadređenog. Baš kako je navikao. Doduše, zbog nepoznavanja pravila igre u kojoj se mreža ne trese, imali su problema s prepoznavanjem trenutka kad se treba radovati a kada tugovati. Nije im preostalo drugo nego primijeniti već prokušani recept: treba se veseliti kad svi drugi tuguju i obrnuto, tugovati kad se svi ostali vesele. Baš kao što to čine kad su kod kuće.

    Dan jedanaesti: Evo zašto su došli

    Po povratku u Australiju, nakon što su se višekratno uvjerili da u domovini više nitko za njih ne pita i da ih se malotko uopće i sjeća, odvažili su se na korak zbog kojeg su se i otisnuli na ovako dalek put. Uputili su se u imigracijski ured i zatražili politički azil. U molbi su ustvrdili kako su u svojoj zemlji izloženi političkom progonu i javnom šikaniranju. Jedan od ministra obrane a drugi od samog premijera. Kazali su kako su toliko progonjeni da već i u vlastitoj sjeni vide njihove likove. Likove suludog premijera koji se olako jednostrano odrekao naftnih bušotina, najvrednije imovine svoje zemlje u inozemstvu i ne manje sumanutog ministra obrane koji je ugrozio sigurnost zemlje slanjem nadzvučnih borbenih zrakoplova na remont u politički nestabilnu zemlju pa je njihova sudbina posve neizvjesna ili pozvao na zajedničku vojnu vježbu u svoju zemlju vojsku države u trenutku početka spora kojom je tuži za genocid. Službenici su razrogačenih očiju pitali ima li još tko tako ugrožen u njihovoj zemlji. Odgovorili su kako ima još jedan kojeg po istom obrascu maltretira sam predsjednik Republike. Al’ da je po prirodi malo oprezan, pa se želi najprije uvjeriti kako će oni sa svojom molbom proći.

    Dan dvanaesti: U očekivanju trećeg

    Na njihovu radost molba je pozitivno riješena već sutradan. Dobili su i nove identitete: Mad Max i Crocodile Dundee. Mig da je zrak čist poslali su i onom trećem, naglašeno opreznom. Sav ustreptao, uzvratio je kako stiže uskoro čim baci u Kevinu jamu neke papire, bezvrijedne dokumente iz prošlosti. A tad će sva trojica glava pokrivenih slamnatim šeširima u debelom hladu moći pijuckati koktele i mirno se prisjećati vremena kad su se rugali onima koji su ostali. „A još su nas i sami izabrali“, grohotom će završavati prepričavanje svojih brojnih anegdota.

     

     

    Grgur S./hrsvijet

    facebook komentari