Pratite nas

Religija i Vjera

Blažena Ozana Kotorska – ‘zazidana djevica’

Objavljeno

na

Ozana Kotorska rođena je 25. studenoga 1493.g., u selu Relezi u Crnoj Gori. Na krštenju je dobila ime Katarina, a prezivala se Kosić.

Jedan životopisac – dominikanac o. Serafin Razzi – piše ovako: “Roditelji su joj bili kršćani, ali raški pravoslavci, koji se u mnogim stavovima ne slažu s Rimskom Crkvom.”… Bili su to čestiti, siromašni seljaci, kojima je malo stado ovaca bila sva imovina. Njezini suvremenici govore da je Katarina bila djevojčica izvanredne tjelesne ljepote, ali u tom se lijepom tijelu krila još ljepša duša, blaga, čedna, prijazna i nevina. Prvi posao koji je obavljala bio je pastirski. U gorskoj je prirodi tada doživljavala ljepotu stvorenja.

[ad id=”93788″]

Bog je djevojčicu Katarinu Kosić odabrao za sveticu. Njezinoj nevinoj duši želio je da se u većoj mjeri objavi, i povuče je za Sobom. Zato joj je na paši dao da ugleda Isusa, najprije kao Dijete, a zatim kao Patnika na Križu. Viđenje je u njoj ostavilo silan dojam, ali ne samo to već i neodoljivu želju da pođe u Kotor i ondje vidi one lijepe slike Isusove, o kojima joj je majka pripovijedala. Roditelji su se tome usprotivili, jer su se bojali da im kći ondje ostane. No, ona nema mira. Vuče je tamo dolje u biskupski grad neka nepoznata Sila. Kad joj je otac umro, majka je popustila, pa tako 1507.g. djevojčica Katarina u 14. godini života zauvijek ostavlja roditeljsku kuću, te se preselila u Kotor.

Jedan Ozanin, kako će se kasnije nazivati – životopisac, lijepo kaže, da je prvu duhovnu formaciju primila u Božjoj prirodi, a drugu će primiti u gradu Kotoru – i tako postati njegova najodličnija građanka, njegov ponos. Ondje bi primljena u kuću plemenitog građanina Aleksandra Buca. Njegova dobra i pobožna žena postade Katarini kao druga majka. Poučila ju je o katoličkoj vjeri i privela sakramentima. Djevojka je sve to primala žarom prave kršćanke, a uz izvanrednu pobožnost resila ju je i velika ljubav prema siromasima. Imala je osjetljivo srce za njihove patnje i pomagala im je koliko je mogla. O njezinoj velikoj dobrotvornosti svjedoče i legende koje su se oko toga splele.

Jednoga je petka Katarina slušala potresnu propovijed kako su Isusa uhvatili i mučili. Te su riječi snažno pale u njezinu dušu, te ona odlučuje da će za ljubav Kristu provoditi život takozvanih “zazidanih djevica”, kakvih u Kotoru u ono doba već bijaše. One su živjele u prizemnim isposnicama 2 metara visokim, 3 metara širokim i dugačkim, koje su se obično nalazile uz crkvu, s otvorom prema svetištu crkve. Pod duhovnim vodstvom franjevca Tome Grubonje i na savjet dominikanskog provincijala Vinka Buca, koji će kasnije biti njezin ispovjednik, Katarina je godine 1514. dobila dopuštenje od kotorskog biskupa Tripuna Bizantija da smije živjeti kao “zazidana djevica”.

U međuvremenu je postala i dominikanska trećoredica, obukavši njihov habit i dobivši novo ime Ozana. To je uzela na uspomenu jedne dominikanke u Mantovi, koja je ondje umrla na glasu svetosti.

Ozana je provela 7 godina u ćeliji uz kapelu sv. Bartola, a zatim se preselila u isposnicu uz crkvu sv. Pavla. Tu je kasnije nastao mali samostan u kojem su neke odlične kotorske djevojke, pod vodstvom Bogom prosvijetljene Ozane, htjele provoditi pobožan i pokornički život. General dominikanaca Francesco Romeo dopustio im je godine 1547., da smiju nositi bijeli škapular, koji je inače bio pridržan sestrama drugoga dominikanskoga reda. To je znak da je o njihovu kreposnom životu glas dopro čak i u Rim.

U svome dragovoljnom zatvoru Ozana je provela preko 50 godina: moleći, radeći ručni rad i čineći pokoru. U gradu su je vrlo cijenili i njoj se u molitve preporučivali.
Blaženica je umrla na glasu svetosti 27. travnja 1565.g., u 72. godini života. Veličanstveni sprovod te odabrane duše vodio je kotorski biskup Luka Bisanti. Tijelo je bilo nošeno svim glavnim gradskim ulicama, te položeno u crkvu sv. Pavla. Odmah su je počeli štovati kao sveticu, a to se štovanje proširilo i po: Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj. Širili su ga osobito dominikanci.

Danas se tijelo blaženice štuje u kolegijatskoj crkvi sv. Marije u Kotoru. Papa Pio XI., potvrdio je službeno njezino štovanje 21. prosinca 1927.g.

U dokumentu proglašenja blaženom piše da je njezino štovanje odobreno gledajući “na naše vrijeme, u kojem se toliko želi sjedinjenje istočnih kršćana s rimskom Crkvom”.

Ime Ozana je hebrejskog porijekla, a znaci slava, ili aklamacija u znak pozdrava.

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović: Zašto su se tisuće Hrvata i Katolika poklonile Svetome Leopoldu Bogdanu Mandiću?

Objavljeno

na

Objavio

Zašto su se tisuće Hrvata i Katolika poklonile Svetome Leopoldu Bogdanu Mandiću? Razloga je mnogo.

Najvažniji je od njih onaj da ljudi čeznu za Bogom, te da je preko svetaca put do Boga izgledan.

Uz to, hrvatski narod osjeća sveca koji je znao u teškim vremenima reći „Krv nije voda“. To je izgovorio kad su ga tamnicom ucjenjivali kako bi se odrekao svojih hrvatskih korijena.

Narodu je i danas potrebno svetaca, ali i odvažnih ljudi koji se pred tuđinom neće odreći sebe i zatajiti svoj narod.

Svetoga Leopolda i zbog toga, kojeg li paradoksa, štuju Talijani i brojni drugi narodi. Nitko ne voli „prilivode“. Koje su još poruke za nas Svetoga Leopolda poslušajte u propovijedi fra Marija Knezovića.

fratar.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Pater Ike Mandurić: KOME SMETA VJERA KATOLIKA?

Objavljeno

na

Objavio

Naravno da je pripadnicima jedne vjere neprihvatljivo ono što drugi vjeruju.

Jer oni vjeruju nešto drugo.

Tako je i onoj mladoj porotestantkinji – posve logično – neshvatljivo i neprihvatljivo sve ono što je kod nas katolika drugačije (a da nije katolkinja, nužno proizlazi i iz same činjenice da ne vjeruje u ono što Katolička Crkva naučava – o čemu se i sama očitovala – a vidljivo je to i iz samog načina argumetiranja; svakome tko imalo poznaje kršćanske ckve.) Međutim; prema načelima ekumenizma, nije pristojno na ovaj način ismijavati tuđa vjerska uvjerenja, i to je prvi ružan čin u ovom sramotnom pismu. Kao takvog i javnost bi ga osudila – da je odmah tako i predstavljen.

Držeći se tih načela ekumenizma i međureligijskog dijaloga, rijetko ćete vidjet da neki katolički svećenik ismijava protestantskog ili pravoslavnog, ili islam uopće, i obrnuto – iako nam je svima vjerovanje onig drugih i nelogično i neprihvatljivo i krivo. A opet to ne go govorimo. Zašto je to tako? Jer kad bi svi mi one druge ismijavali, suživot bi bio nemoguć. Stoga bi i javnost svaki takav istup osudila kao čin nepoštivanja i netolerancije.

Stoga, da bi ovo loše pismo pouzdano postiglo učinak ismijavanja, bio je nužan i podli čin prijetvirnosti: djevojku je trebalo prikazati kao katolkinju – koja bi, kao takva, imala pravo ukazati na nered u vlastitoj kući. Jedino tako je ovaj pokušaj ismijavanje katoličkih uvjerenja mogao izazvati željenu pomutnju. Bez toga bi se, uz svu maštovitost i nekorektnost mlade autorice, ovo pismo, kakvih ima na pretek, izgubilo u sivilu slicnih netolerantnih forumskih debata, kamo i pripada.

Kako se to ne bi dogodilo, Hrvatski mediji su ponudili svoju uslugu. Naime, ovakvo pismo im je nužno trebalo, kako bi se, pilatovski peruci ruke, sami mogli narugati. Vični ovoj vještini, širokogrudno su svoje usluge stavili na raspolaganje. I zbunili Hrvate i katolike.

To je i tako populacija koja nikome nije važna. i evo ga: Osim što stalno gledamo kako srpske Novosti sustavno nastoje izazvati mržnju Hrvata prema Srbima, čini se da nekome nije dosta, pa pokušava izazvati i međuvjersku mržnju. Najgore od svega bi bilo da sad katolici počnu javno ismijavati protestante, pravoslavne, muslimane… a oni opet jedni druge… Kome to treba?

Mediji! Puna su vam usta tolerancije, pa je počnite i i vi pomalo usvajati. Poštujte one druge i drugačije; makar bili Katolici i Hrvati, i makar bili većina za koju se nikada javno odgovara. Prestanite više poticati nesnošljivost.

Pater Ike Mandurić: Evo nas Vukovare!

facebook komentari

Nastavi čitati