Blažena Ozana Kotorska – ‘zazidana djevica’

1

Ozana Kotorska rođena je 25. studenoga 1493.g., u selu Relezi u Crnoj Gori. Na krštenju je dobila ime Katarina, a prezivala se Kosić.

Jedan životopisac – dominikanac o. Serafin Razzi – piše ovako: “Roditelji su joj bili kršćani, ali raški pravoslavci, koji se u mnogim stavovima ne slažu s Rimskom Crkvom.”… Bili su to čestiti, siromašni seljaci, kojima je malo stado ovaca bila sva imovina. Njezini suvremenici govore da je Katarina bila djevojčica izvanredne tjelesne ljepote, ali u tom se lijepom tijelu krila još ljepša duša, blaga, čedna, prijazna i nevina. Prvi posao koji je obavljala bio je pastirski. U gorskoj je prirodi tada doživljavala ljepotu stvorenja.

[ad id=”93788″]

Bog je djevojčicu Katarinu Kosić odabrao za sveticu. Njezinoj nevinoj duši želio je da se u većoj mjeri objavi, i povuče je za Sobom. Zato joj je na paši dao da ugleda Isusa, najprije kao Dijete, a zatim kao Patnika na Križu. Viđenje je u njoj ostavilo silan dojam, ali ne samo to već i neodoljivu želju da pođe u Kotor i ondje vidi one lijepe slike Isusove, o kojima joj je majka pripovijedala. Roditelji su se tome usprotivili, jer su se bojali da im kći ondje ostane. No, ona nema mira. Vuče je tamo dolje u biskupski grad neka nepoznata Sila. Kad joj je otac umro, majka je popustila, pa tako 1507.g. djevojčica Katarina u 14. godini života zauvijek ostavlja roditeljsku kuću, te se preselila u Kotor.

Jedan Ozanin, kako će se kasnije nazivati – životopisac, lijepo kaže, da je prvu duhovnu formaciju primila u Božjoj prirodi, a drugu će primiti u gradu Kotoru – i tako postati njegova najodličnija građanka, njegov ponos. Ondje bi primljena u kuću plemenitog građanina Aleksandra Buca. Njegova dobra i pobožna žena postade Katarini kao druga majka. Poučila ju je o katoličkoj vjeri i privela sakramentima. Djevojka je sve to primala žarom prave kršćanke, a uz izvanrednu pobožnost resila ju je i velika ljubav prema siromasima. Imala je osjetljivo srce za njihove patnje i pomagala im je koliko je mogla. O njezinoj velikoj dobrotvornosti svjedoče i legende koje su se oko toga splele.

Jednoga je petka Katarina slušala potresnu propovijed kako su Isusa uhvatili i mučili. Te su riječi snažno pale u njezinu dušu, te ona odlučuje da će za ljubav Kristu provoditi život takozvanih “zazidanih djevica”, kakvih u Kotoru u ono doba već bijaše. One su živjele u prizemnim isposnicama 2 metara visokim, 3 metara širokim i dugačkim, koje su se obično nalazile uz crkvu, s otvorom prema svetištu crkve. Pod duhovnim vodstvom franjevca Tome Grubonje i na savjet dominikanskog provincijala Vinka Buca, koji će kasnije biti njezin ispovjednik, Katarina je godine 1514. dobila dopuštenje od kotorskog biskupa Tripuna Bizantija da smije živjeti kao “zazidana djevica”.

U međuvremenu je postala i dominikanska trećoredica, obukavši njihov habit i dobivši novo ime Ozana. To je uzela na uspomenu jedne dominikanke u Mantovi, koja je ondje umrla na glasu svetosti.

Ozana je provela 7 godina u ćeliji uz kapelu sv. Bartola, a zatim se preselila u isposnicu uz crkvu sv. Pavla. Tu je kasnije nastao mali samostan u kojem su neke odlične kotorske djevojke, pod vodstvom Bogom prosvijetljene Ozane, htjele provoditi pobožan i pokornički život. General dominikanaca Francesco Romeo dopustio im je godine 1547., da smiju nositi bijeli škapular, koji je inače bio pridržan sestrama drugoga dominikanskoga reda. To je znak da je o njihovu kreposnom životu glas dopro čak i u Rim.

U svome dragovoljnom zatvoru Ozana je provela preko 50 godina: moleći, radeći ručni rad i čineći pokoru. U gradu su je vrlo cijenili i njoj se u molitve preporučivali.
Blaženica je umrla na glasu svetosti 27. travnja 1565.g., u 72. godini života. Veličanstveni sprovod te odabrane duše vodio je kotorski biskup Luka Bisanti. Tijelo je bilo nošeno svim glavnim gradskim ulicama, te položeno u crkvu sv. Pavla. Odmah su je počeli štovati kao sveticu, a to se štovanje proširilo i po: Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj. Širili su ga osobito dominikanci.

Danas se tijelo blaženice štuje u kolegijatskoj crkvi sv. Marije u Kotoru. Papa Pio XI., potvrdio je službeno njezino štovanje 21. prosinca 1927.g.

U dokumentu proglašenja blaženom piše da je njezino štovanje odobreno gledajući “na naše vrijeme, u kojem se toliko želi sjedinjenje istočnih kršćana s rimskom Crkvom”.

Ime Ozana je hebrejskog porijekla, a znaci slava, ili aklamacija u znak pozdrava.

 

facebook komentari

  • Milan Kušnjačić

    Blažena Ozana je uz sv. Tripuna zaštitnica Kotora.
    Jedne godine padala je kiša puna 4 mjeseca, navrli su potoci i izvori, more je naraslo i zaprijetilo poplavom. Građani su se utekli u pomoć Božjoj ugodnici koja se žarko pomolila i pooštrila pokoru. Odjednom je prestala kiša i nebo se razvedrilo. Voda se povukla i Kotor je bio pošteđen.

    Svojim zagovorom pomogla je kad je Kotoru zaprijetila opasnost od Turaka sa morske strane. Hajrudin Barbarosa “beglerbeg mora”, ranije vladar Alžira i Tunisa, dobio je naređenje od sultana, da osvoji Herceg-Novi. Turci su sa tri strane otvorili topovsku vatru na Novi i poslije nekoliko dana borbe, grad se predao. Barbarosa je naumio osvojiti i poharati čitavu Boku. Zaplovio je sa 70 galija i fusta i sa 30.000 momaka put Kotora. 11. kolovoza 1539. došao je pred Kotor. Pozvao je providura Ivana Mariju Bemba, da mu preda grad, jer da će ga inače topovima sravniti sa zemljom. Bembo je znao da je u gradu sve spremno za borbu i odbio je predaju. Otišao je sa providurom bl. Ozani da bi svojim molitvama preporučila grad Bogu. Nakon molitve, bl. Ozana je vedra lica uvjeravala da neprijatelj neće osvojiti Kotor i da se hrabro bore. Savjetovala je građanima da obave pobožnost svete krunice i da se stave pod zaštitu Bogorodice i sv. Tripuna. Stanovništvo je učinilo tako. Crkve su bile pune. Toliko su bili uvjereni u pobjedu na uvjeravanje bl. Ozane da su se svi digli na oružje, čak žene i starci.

    Dana 14. kolovoza Barbarosa je poslao jedno odjeljenje galija pod same gradske bedeme, ali su ih topovi sa zidina prisilili na uzmak. Drugi dan ujutro krenuo je na grad sa glavnom flotom sam Barbarosa. Poslao je manje jednice u rijeku Škurdu koje su se uspjele probiti do samih gradskih vrata. Topovi sa bedema i tvrđave su ih nakon duže borbe odbili, nanijevši im teške gubitke. Turski admiral je izmijenio taktiku, iskrcao je vojsku u Dobroti i napao grad sa kopnene strane. Topovi sa tvrđave natjerali su Turke u bijeg. Nakon tog neuspjeha Barbarosa je u zadnjem pokušaju zauzimanju Kotora iskrcao vojsku na suprotnu stranu od Gurdića stavivši se sam na čelo. Naredio je opći juriš na grad sa kopna i mora ali hrabri branioci izašli su iz grada i navalili na neprijatelja, potpomognuti artiljerijom sa zidina, takvom snagom, da su Turci bili prisiljeni na uzmak ostavivši mnogo mrtvih i ranjenih, a zamalo i sam vođa nije zaglavio. Barbarosa je 21. kolovoza napustio zaljev.
    U gradu je zavladalo neopisivo veselje. Cijeli grad se svrstao u procesiju i moleći krunicu izvršili ophod grada. Pri povratku je u katedrali sv. Tripuna otpjevan zahvalni “Tebe Boga hvalimo”. Na uspomenu odbrane grada svake godine je do 2. svjetskog rata, prve nedjelje u listopadu kretala procesija iz zborne crkve sv. Marije sa slikom Majke Božje od Rozarija kroz grad.