Bleiburg – najveća tragedija hrvatskog naroda

    6

    U svibnju sljedeće godine navršit će se 70 ljeta od genocidnog pokolja hrvatskih vojnika i civila poznatog pod imenom „Bleiburška tragedija“ i „Križni put“. Oni malobrojni koji su preživjeli marševe smrti, a njihovi putovi vodili su iz Austrije u više pravaca – čak do Đevđelije u Makedoniji, danas su većinom pokojni. I djeca koja su se tada našla u kolonama smrti a preživjela su, danas su u visokim godinama.

    bleiburgOva knjiga donosi svjedočenja još živih – ili su do nedavno bili na životu – sudionika Križnog puta iz općine Ljubuški. Uvršteno je i jedno svjedočenje iz Zvirovića te dva iz Prćavaca. Te iznimke smo napravili stoga što su ova sela dio župe Studenci a u vrijeme Drugog svjetskog rata pripadala su Ljubuškom. Donosimo i nekoliko svjedočenja iz druge ruke, tj. osoba koje su čule i upamtile srž priče što su im je njihovi bližnji kazivali o svom mukotrpnom putu od Bleiburga do svog rodnog mjesta. Naći ćete također i potresan opis majčinskih patnja zbog sina kojega je ona predala u ruke susjedu na njegovu zadanu riječ da mu se neće ništa dogoditi ali svoje dijete nije više nikad vidjela.

    U drugom dijelu knjige donosimo tabele koje prikazuju koliko se ljudi iz općine Ljubuški vratilo s Križnog puta te koliko ih je pobijeno u kolonama smrti. Da bismo imali što točniji popis žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, donosimo i popis žrtava koje nisu bile na Križnom putu. Uz tabele navodimo i popis pučanstva po selima iz 1948. godine da bismo barem donekle osjetili veličinu i strahotu broja žrtava u odnosu na broj tadašnjih stanovnika u ljubuškim selima.

    Svjedočanstva u ovoj knjizi zapisana su onako kako su ih preživjeli kazivali a zatim ih sami pročitali i potvrdili njihov sadržaj. Neka od njih su bila prije objavljena ili su ih preživjeli sami zapisali. Nisu ovo nekakve „priče iz davnina“ naših djedova, baka i suseljana koje ćemo sa zanimanjem pročitati nego su bitan dio naše zajedničke hrvatske ne tako davne prošlosti o kojoj se (pre)dugo moralo šutjeti. Još više, tom se nametnutom šutnjom htjelo zanijekati najstrašniji masovni zločin u hrvatskoj povijesti kojemu je bila svrha ne samo pobiti zarobljene pojedince nego zajedno s njima ubiti i ideju hrvatske državne samostalnosti i slobode.

    Bleiburška tragedija i njezine posljedice su živi primjer kako prošlost i povijest nisu isto. Prošlost je ono što se zaista dogodilo, a povijest je ono što su povjesničari o tome napisali. A poznato je tko piše povijest! Svakako ne oni kojima je oduzeta ili uskraćena politička, gospodarska, kulturna, vjerska i ljudska sloboda i dostojanstvo. O takvima pišu drugi: tlačitelji, njihovi plaćenici, saveznici i simpatizeri.

    Hrvatska povijest općenito, posebice doba Drugog svjetskog rata i poraća, sve se donedavno nije smjela slobodno istraživati i pisati. Čak ni danas istraživačima nisu otvoreni svi državni arhivi. Upravo su to razlozi zbog kojih je potrebno sačuvati sjećanja onih koji su preživjeli sve naše bleiburške tragedije, križne putove, gole otoke i logore, pa i one izbjegličke.

    Ova i slična svjedočenja su poznata kao „usmena povijest“ koja je više puta u prošlosti bila omalovažavana. Ali, kod nas Hrvata, ali i drugih naroda čija je prošlost bila nijekana, ovi „glasovi iz prošlosti“ su i te kako važan izvor koji nam omogućuje popuniti historiografske praznine ne samo nacionalne povijesti, nego i ono o čemu se nije smjelo pričati ni u našim obiteljima. Ili se pričalo šapatom.

    U svjedočenjima koja ćete ovdje čitati ima zasigurno i nekih činjeničnih netočnosti, što ne umanjuje njihovo značenje. Naše pamćenje zna više puta „zavarati“ svakoga od nas, kako onda ne će one koji se nastoje prisjetiti događaja iz već davnih dana – strahote koje bi mnogi radije zaboravili nego pamtili. Premda usmena povijest nije egzaktna znanost nego odraz osobnog iskustva i pamćenja, ovakva svjedočenja su velik doprinos našem upoznavanju i razumijevanju ne samo Bleiburške tragedije i Križnog puta nego i poratne povijesti hrvatskog naroda općenito. Nadalje, uočljivo je da iskazi u ovoj knjizi imaju dosta međusobne sličnosti, ali svako svjedočenje je osobne naravi, svako ima drugu „boju“, ima svoju dušu. Iza svake priče stoji pojedinac s imenom i prezimenom. A kad ih sve pročitamo, svjedočenja nam omogućuju sagledati potpuniju sliku Križnog puta i Bleiburške tragedije, krvavu i žalosnu kakva je bila.

    Jedan od preživjelih u svom svjedočenju s pravom naglasi kako je jednostavno nemoguće izraziti strahote i ponižavanja koje su zarobljenici pretrpjeli i vidjeli u kolonama smrti, niti to može itko tako opisati da bi i čitatelj zaista mogao osjetiti užase koji su se na tom putu zbivali. Drugi preživjeli svjedoči da mu se sve čini, kad sad o tome priča, kao da se to njemu nije moglo dogoditi; kao da je to priča iz nekog strašnog filma kojega je morao gledati. I sam se čudi kako su on i njegovi supatnici sve to mogli preživjeti. Ipak su preživjeli i hvala im na svjedočenju da bi mi i generacije poslije nas mogle barem malo dokučiti i zapamtiti kakva su bila ta tragična poratna vremena kroz koja su oni i cijela jedna generacija hrvatskog naroda morala proživjeti i preživjeti.

    Uzrok i značenje Bleiburške tragedije

    Nije mjesto u ovoj knjizi razglabati sve poznate i moguće razloge Bleiburške tragedije te ćemo samo upozoriti na primarni uzrok kojeg se često zaboravlja ili (ne)namjerno prešućuje. A i značenje tih strašnih događanja treba sagledati u tom svjetlu. Naime, glavni uzrok ne samo Bleiburške tragedije nego i svih progona, zatvora, mučenja i ubijanja Hrvata sve tamo od 1918. godine bila je velikosrpska ideologija i njezina brutalna primjena. Počelo je to pokoljem hrvatskih „dragovoljaca“ u Odesi (u listopadu 1916.) i nastavilo se 9. rujna 1918. kad su srpski vojnici po prvi put stigli u Vukovar i počeli pljačkati i zlostavljati stanovnike toga grada, te smrtonosnim pucnjima na Hrvate u mirnom protestnom mimohodu 5. prosinca iste godine u Zagrebu, hitcima u beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928. godine, zatim u „šestojanuarskoj“ diktaturi 1929., pa preko Bleiburga do golih otoka, te ponovo u Vukovaru 1991.! I ustaški revolucionarni pokret je posljedica velikosrpskog terora. Teško je i zamisliti koliko je krvi isteklo, muka pretrpljeno i suza proliveno od 1918. do 1995. (pa i kasnije) radi sulude osvajačke velikosrpske ideologije.

    Zato, uz sve druge razloge o kojima se govori i piše, glavni uzrok Bleiburške tragedije treba tražiti u velikosrpstvu koje se na kraju Drugog svjetskog rata udružilo s revolucionarnim jugo-komunističkim fanatizmom i među Hrvatima u napadu na sve što je bilo hrvatsko. Cilj je bio pobiti i zastrašiti sve i svakog tko bi mogao i pomisliti na ostvarenje hrvatskog sna o slobodnoj i samostalnoj državi Hrvatskoj. Svaki hitac, svaki udarac, svaka psovka i uvrjeda bila je uperena u prvom redu protiv hrvatske države, a nesretni stradalnik u njihovim očima bio je samo bezimeni nitko kojeg je trebalo ubiti, zlostavljati i poniziti jer je želio svoju hrvatsku državu i svoju slobodu. Bacajući žive ili pobijene hrvatske vojnike i civile u jame mislili su da s njima pokopavaju i samu ideju hrvatske državnosti. Ali usprkos svemu, Bleiburška tragedija je ostala duboko u svijesti hrvatskog naroda i ona je iznjedrila nove snage i novo doba koje je urodilo željenim plodom. Bleiburg i Vukovar, kao i druga stratišta, jesu i ostat će antiteza velikosrpstvu koje je ostalo nezasićeno i svakom jugoslavizmu koji još kao zloduh luta i traži da se na bilo koji način ponovo utjelovi.

    Osobe a ne brojevi

    Kad se piše o Bleiburškoj tragediji ponajviše se raspravlja o brojevima (koliko je ljudi bilo na povlačenju, koliko je ubijeno i sl.), o svjetskim prilikama, o pogrješkama vlade NDH, o Englezima koji su izručili Hrvate (i druge) komunistima, tko je naredio pokolje, tko ih je izvršio i sl. Sve je to važno i potrebno. Ali se višeput osjeća da oni koji pišu o ovoj ili sličnim ljudskim tragedijama zaborave na žrtve. Posebice to rade strani „objektivni“ i domaći „antifašistički“ povjesničari kojima i jest namjera da se žrtve omalovaže, umanje pa i zaniječu. I mi kad čujemo i čitamo da je pobijeno ili bilo u kolonama smrti na stotine tisuća ljudi lako izgubimo iz vida pojedinca. Od tolike mase ne vidimo čovjeka; da je svaka ubijena i mučena osoba bila Božje stvorenje s vlastitim imenom i prezimenom; da je svatko od njih imao oca, majku, braću, sestre, a mnogi ženu i djecu.

    Kako izračunati sve osjećaje, patnje, udarce, uvrijede, suze, čežnje i molitve; posljedice obiteljske, društvene, demografske, nacionalne, gospodarske…?! To nadilazi sve analize ponajboljih stručnjaka. Zato vjerujemo da će nam i ova zbirka svjedočenja barem malo približiti pojedinačne ljudske patnje i pomoći nam snažnije osjetiti sve ono što označava pojam Bleiburga.

    Križni put – još traje

    Politička klasa u Hrvatskoj koja je nikla i stasala u krilu jugokomunizma, kao i oni koji materijalno ovise o toj klasi, još ne žele priznati da je u poraću nad Hrvatima počinjen strašan masovni zločin te na razne načine onemogućavaju otvaranje i istraživanje već poznatih masovnih grobnica i pronalaženje nepoznatih. Nije im stalo da se te grobnice otvore i zemni ostaci ubijenih stručno obrade i identificiraju. Čitamo da prema pronađenim žrtvama baš i ne pristupaju dostojanstveno. A procesuiranje još živih počinitelja i/ili nalogodavaca se samo ponekad najavi radi zamućivanja političkih voda. Premda se od najvišeg državnog vrha zna čuti da svaka žrtva zaslužuje svoj grob, sve ostaje samo njihova prigodna politička krilatica.

    Premda su pobijene žrtve već poodavno u dvorima nebeskim, njihov Križni put, nažalost, još traje. Naime, oni su i dalje zatajivani, ponižavani, omalovažavani, njihovi najbliži i dalje čekaju na zemne ostatke svojih najmilijih. Njihova djeca i unučad, braća i sestre ne mogu se pomoliti na njihovim grobovima i staviti svijeću i cvijeće na njihova vječna počivališta. Oni su još na putu doma! Njihove obitelji ih čekaju! A današnji politički moćnici nastavljaju zlostavljati njih, njihove potomke i još živuće povratnike s Križnog puta.

    Bez osjećaja mržnje i osvete

    Razgovarajući s preživjelima i slušajući njihova svjedočenja o Križnom putu lako je zapaziti da oni u sebi ne nose ni najmanji osjećaj mržnje prema progoniteljima. Ne samo to, nego se uočava da oni ni onda kada su bili zlostavljani i ponižavani, a njihovi supatnici ubijani, nisu bili obuzeti mržnjom. Osjeća se da su oni zapravo žalili ljude koji su ih progonili i čudili se odakle izvire tolika mržnja prema njima, bespomoćnim zarobljenicima; prema čovjeku i čovječnosti. Na drugoj strani, snaga da mogu izdržati i preživjeti tolike muke i nedaće dolazila im je iz osjećaja da pate radi ljubavi i vjere; ljubavi za svoj narod i dom i vjere u Boga. Bili su duboko svjesni da nisu bili nizašto krivi osim što su bili Hrvati i ljubili svoj dom i domovinu. Bili su progonjeni radi onog tko su i što su; radi nacionalne i vjerske pripadnosti. Osjećali su da je pravda, vječna pravda, na njihovoj strani i zato dok je njihovo tijelo patilo, duh i duša su ostali zdravi. Oni i danas zrače optimizam, vedrinu i radost jer njihova patnja je imala dublje značenje i smisao. To su, kažu, najbolje osjetili kad su doživjeli propast komunizma, raspad Jugoslavije i uspostavu samostalne Hrvatske. To im je bila najveća nagrada!

    Majke, žene i Veronike

    Postoji golem broj bleiburških mučenica koje nisu bile na povlačenju, na Bleiburškom polju ili u marševima smrti a koje malo tko spominje – to su majke i žene sudionika Bleiburške tragedije. Njihov Križni put je trajao cijeli život, uvijek čekajući i moleći; bdijući da se vatra na ognjištu ne ugasi i odgajajući nove naraštaje. Sve posljedice Bleiburga pale su na njihova leđa a one su to junački i s vjerom i ljubavi prihvatile, te spremno nosile svoj križ do kraja života.

    Njima treba dodati i mnogobrojne hrvatske Veronike diljem Podravine, Slavonije i drugih hrvatskih krajeva koje su, riskirajući vlastiti život, istrčavale iz svojih kuća i donosile hranu i vodu izgladnjelim patnicima u kolonama smrti. Kao što je Veronika pružila rubac Isusu na njegovu Križnom putu, tako su one pružale koru kruha ispaćenoj braći. Svaki preživjeli sa zahvalnošću i višeput sa suzama u oku ih se spominje. Bile su to žene junakinje koje hrvatska povijest ne smije zaboraviti.

    Zapisujmo povijest

    Kad čujemo riječ „povijest“ obično pomišljamo na velike događaje i važne ljude (umnike, moćnike, političare…) iz prošlosti. Ali „povijest“ je svuda oko nas, ona je i u nama, ona „putuje“ s nama, ona se stalno događa, gledamo je, ona se registrira u našim glavama; to su ljudi koje vidimo i događaji koje svjedočimo…Samo, treba se potruditi i to registrirati, zapisati, uslikati, snimiti… Sve nam to može izgledati sitno i nebitno, ali sve je dio stvarnosti, naše stvarnosti, naše povijesti. Ako se ne zapiše sve završava u grobu!

    Svjedočenja koja se nalaze u ovoj knjizi su vjerojatno među posljednjima u ovoj općini iz doba Drugog svjetskog rata i poraća. Većina preživjelih s Križnog puta je pomrla a njihova „povijest“ je s njima pokopana. Doživjeli smo i proživjeli još jedan rat. Vrijeme će prohujati brže nego i mislimo pa uz tradicionalnu historiografiju potrudimo se prikupljati i zapisivati „usmenu povijest“ koja će biti važan dio naše osobne i zajedničke hrvatske priče. U suprotnom, drugi će je ispisivati svojim „istinama“!

     

    Ante Čuvalo

    facebook komentari

    • peppermintt

      točno najveća tragedija hrvatskog naroda,hladnokrvan pokolj odstrel istrjebljenje očito im je bila namjera da nas nema više.

      • ..veliko iživljavanje nad hrvatskim narodom! Zato ne mogu razumjeti da i dan danas mnogi veličaju naredbodavca i zločinca ‘druga’!

        • HRSmoock

          Čekali su da umre Milka Planinc, a ona je znala mnogo više od Sime Dubajića. Ipak, suština se zaboravlja u potrazi za nalogodavcima, jer svi dobro znamo ko je to naredio. Odnos prema ovom masovnom zločinu je izrodio Ovčaru i kasnije tragedije poslijednjih ratova. Zato to više nije pitanje pijeteta prema žrtvama, već jedne mnogo jednostavnije stvari…Objasniti ljudima da nije normalno streljati bilo koga i potom tjela bacati po jamama. Tako da kad Pizdun i ostali licjemeri, iz Australije i ostalih pečalbarskih lokacija krenu da trabunjaju o “osveti u Blajburgu”, treba da se sete Jasenovca. Ili činjenice da su u tom istom Blajburgu stradali i neki njihovi sunarodnici…Eno neki dan na proslavi 70 godina iskrcavanja u Normandiji sreli se onaj Švabo (mitraljezac na MG-34, bio je dokumentarac na “Historiju” o njemu) i Kanađanin čiji je puk Švabo desetkovao. Obojica su onako ćutke stali i samo im suze tekle niz lice. 70 godina kasnije. Jer što da kažu? Bili su dva klinca od dvadesetak godina, koji eto nisu ostavili kosti na obali Atlantika. I tako kroz čitavu povijest. Potpuno besmisleno…Ali onda se nađu neki “pametni” koji znaju da mora biti tako. To su pravi zločinci, možda i veći od onih koji na kraju pritisnu obarač.

    • peppermintt

      točno najveća tragedija hrvatskog naroda,hladnokrvan pokolj odstrel istrjebljenje očito im je bila namjera da nas nema više.

      • ..veliko iživljavanje nad hrvatskim narodom! Zato ne mogu razumjeti da i dan danas mnogi veličaju naredbodavca i zločinca ‘druga’!

        • HRSmoock

          Čekali su da umre Milka Planinc, a ona je znala mnogo više od Sime Dubajića. Ipak, suština se zaboravlja u potrazi za nalogodavcima, jer svi dobro znamo ko je to naredio. Odnos prema ovom masovnom zločinu je izrodio Ovčaru i kasnije tragedije poslijednjih ratova. Zato to više nije pitanje pijeteta prema žrtvama, već jedne mnogo jednostavnije stvari…Objasniti ljudima da nije normalno streljati bilo koga i potom tjela bacati po jamama. Tako da kad Pizdun i ostali licjemeri, iz Australije i ostalih pečalbarskih lokacija krenu da trabunjaju o “osveti u Blajburgu”, treba da se sete Jasenovca. Ili činjenice da su u tom istom Blajburgu stradali i neki njihovi sunarodnici…Eno neki dan na proslavi 70 godina iskrcavanja u Normandiji sreli se onaj Švabo (mitraljezac na MG-34, bio je dokumentarac na “Historiju” o njemu) i Kanađanin čiji je puk Švabo desetkovao. Obojica su onako ćutke stali i samo im suze tekle niz lice. 70 godina kasnije. Jer što da kažu? Bili su dva klinca od dvadesetak godina, koji eto nisu ostavili kosti na obali Atlantika. I tako kroz čitavu povijest. Potpuno besmisleno…Ali onda se nađu neki “pametni” koji znaju da mora biti tako. To su pravi zločinci, možda i veći od onih koji na kraju pritisnu obarač.