Bleiburški, Vijeće za normu i pravopisna načela

    0

    Prvosvibanjskome je broju Hrvatskoga tjednika, u rubrici E-pošta, objavljeno pismo Željka Jozića u kojem on komentira moju izjavu danu Hrvatskomu tjedniku povodom obljetničkoga 500. broja. Naslov je Jozićeva pisma: Prof. Ham poziva se na Vijeće za normu, a zatim tvrdi da ono propisuje način pisanja protivno hrvatskoj tradiciji.

    Naslovna je rečenica iz teksta pisma pa mu je tako integralni dio. Budući da Ž. Jozić u pismu iznosi netočnosti koje mogu dovesti javnost u zabunu i budući da netočno interpretira moje riječi, smatram da je potrebno unijeti malo reda u Jozićevo komešanje mojih riječi.

    Kada se govori o načelima Vijeća za normu, misli se na točno određeni dokument koji je predsjednik Vijeća akademik Radoslav Katičić poslao ministru Draganu Primorcu 20. travnja 2006. i u kojem su zaključci Vijeća o pravopisnim pitanjima. Zaključci su iz toga dokumenta objavljeni na str. 140. – 142. u 4. broju 57. godišta časopisa Jezik u članku Hrvatski pravopis, Usklađenost Hrvatskoga pravopisa s odlukama Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, a objavljeni su i u posebnome obljetničkom broju 60. godišta Jezika na str. 150. -152.

    Ukratko, ti zaključci govore o pisanju d, t ispred c (patci, predci, hitci, mladci, a ne paci, preci, hici, mlaci), o sastavljenom i rastavljenom pisanju (ne ću, grad država, a ne neću, grad-država), oblicima s rje (pogrješka, strjelica, krjepost, grješnik) kojima se daje prednost pred oblicima s re.

    Dakle, kada se govori o pravopisnim načelima, ne misli se na svaki mogući pojedinačni zaključak koji je donijelo Vijeće i koji se može pročitati u zapisnicima Vijeća. Pojam se zaključak Vijeća i pravopisno načelo Vijeća naglo proširio i poopćio tek prošle godine kada je Vijeće postalo premetom zlonamjerne manipulacije hrvatskom javnosti. Do tada se o načelima i zaključcima govorilo tek u okviru navedenoga dokumenta, a tako i ja govorim, i nije se načelima Vijeća smatrao svaki pojedinačni zaključak Vijeća.

    Bleburški i blajburški

    Kada su pravopisi Babić-Ham-Moguš i Babić-Moguš usklađivani sa zaključcima Vijeća za normu, usklađivani su s tim konkretnim dokumentom, i s tim konkretnim navedenim pravopisnim načelima.

    U jeziku Hrvatskoga tjednika vidim tu usklađenost pa ću ponoviti ono što sam izjavila u 500. broju: „Osobito mi je drago što Hrvatski tjednik ostaje pri pravopisnim načelima Vijeća za normu i što nije bezrazložno i brzopleto posegnuo za novim pravopisom: dobro je pročitati u Hrvatskom tjedniku pravu riječ o bleiburškim događajima, a ne iskrivljenim blajburškim – taj drugi oblik smeta pogledu, hrvatskoj tradiciji i kulturi, makar ga je novi pravopis propisao. Hrvatski je tjednik i ovdje postojano na braniču.”

    Doista, drago mi je što u Hrvatskom tjedniku čitam, primjerice, ne ću, ali drago mi je i što ne čitam blajburški, nego bleiburški i što Hrvatski tjednik nije prihvatio propis Institutova pravopisa prema kojemu valja pisati blajburški – naime u mrežnoj je inačici Pravopisnoga rječnika zabilježeno: blajburški (prema Bleiburg). U tiskanoj inačici u Rječniku nema ni bleiburškoga ni blajburškoga.

    Budući da u zaključcima Vijeća za normu nema ni riječi o pisanju tuđih imenâ mjestâ, pa ni o pisanju pridjeva od tih imena, naravno da u svojoj (gore navedenoj) izjavi oblike bleiburški i blajburški ne pripisujem Vijeću. Dvotočje iza pravopisom: i prije bleiburških događaja objašnjava što bi značilo bezrazložno i brzopleto prihvaćanje pravopisnih Institutovih propisa – u ovom slučaju pisanja pridjeva bleiburški kao blajburški.

    Vijeće za normu doista jest 2006. raspravljalo o pisanju tuđih imenâ mjestâ i o pridjevima izvedenim od njih, ali nije o tom donijelo zaključak koji je obvezan za pravopisce u smislu u kojem su to naprijed spomenuti zaključci poslani ministru:

    Etnici i ktetici

    „Etnici i ktetici od tuđih imena mjesta pišu se glasovno prilagođeno. Tako Njujorčanin i njujorški od New York, Lajpcižanin i lajpciški Bleiburg tablaod Leipzig. Od toga međutim valja odustati kad takvih pridjeva bude previše i njihov prilagođeni glasovni lik premalo prepoznatljiv ili zahtijeva previše znanja o dalekim i slabo poznatim jezicima.

    Nikoje načelo, pa niti najopravdanije, ne valja primjenjivati preko granice prave mjere i zdravoga razuma. Gdje se izvorno pisanje prema tuđem imenskom predlošku pri zapisu jedne riječi u sklonidbi ili tvorbi spaja s izvornim hrvatskim pisanjem, najbolje je orijentirati se prema uobičajenom hrvatskom pisanju. Vokativ od imena grada Leipzig bit će stoga, ako se upotrijebi, Leipziže! Tu slovo z u imenskoj osnovi ima njemačku glasovnu vrijednost, a ono pod dijakritičkim znakom, dakako, hrvatsku.”

    Maksimovic KundakNavod se može shvatiti različito – da valja pisati njujorški i lajpciški (pa i blajburški), ali onda i da bi pisanje njujorški, lajpciški (pa i blajburški) bilo „preko granice i prave mjere i zdravog razuma”. Autori Babić-Ham-Moguš smatrali su da bi pisanje njujorški, lajpciški (pa i blajburški) bilo sukladno ovomu drugomu, pa propisuju samo jednu mogućnost – pisati izvorno s hrvatskim dometkom – newyorški, leipziški, bleiburški.

    Uz to, takve likove podupire i hrvatska pravopisna tradicija – neometano su se upotrebljavali i preporučivali pedesetak godina u hrvatskih pravopisaca Broza i Boranića. Takva je tradicija tek na kratko prekinuta zbog unitarističkoga i posrbljujućega Pravopisnoga uputstva Bože Kundaka iz 1929. (pravim imenom Božo Ž. Maksimović, nadimak Kundak dobio je jer je prije fotelje ministra „prosvete” zaposjedao fotelju ministra „žandarmerije”) – ondje se traži pisanje svih tuđih imena prema izgovoru pa tako i pridjeva.

    Dakle, bilo bi prema Kundaku Njujork i njujorški, Lajpcig i lajpciški, pa onda i Blajburg i blajburški. Prisiljen Kundakovim diktatom, Boranić je 1930. objavio pravopis usklađen s Uputstvom. Čim je Kundaka nestalo, hrvatski se pravopis vraća u svoje okvire, ponovno je jedina mogućnost pisanja tuđih imena izvorno pisanje.

    Tu je tradiciju uvažavao čak i novosadski pravopis (1960.) koji za latinicu (onodobni novosadski naziv za zabranjeni hrvatski) navodi Leipzig i leipziški (pa onda i Bleiburg i bleiburški). Anić-Silićevi pravopisi (1986., 2001.) i Anićevi rječnici prekidaju ponovno hrvatsku tradiciju, traže čak i potpuno nerazumljive likove: bekeščabski i vijerećki. Tu tradiciju fonetskoga (izgovornoga) bilježenja, nastavlja i pravopis Matice hrvatske (2007.), primjerice, Anićev rječnik uopće ne bilježi bleiburški, nego samo blajburški.

    Podatak znakovitiji od svih Kundakâ i pravopisâ

    Posebnu pravopisnu struju čini Babić-Finka-Mogušev pravopis, a toj sam se struji i ja imala čast pridružiti, kao istomišljenica i kao suautorica. Posebnost je u mnogo čem, ali

    Valja napomenuti da su izdanja Hrvatskoga pravopisa od 1994. do 2002. obilježena dvostrukostima koje su uvedene radi prilagodbe korisnika promijenjenim pravopisnim rješenjima – ustupak uglavnom onim korisnicima priviknutim na novosadarije. Napokon, dvostrukosti su posve uklonjene u 2. izdanju Hrvatskoga školskoga pravopisa 2008. i izdanju Babić-Moguševa pravopisa 2010.
    ovdje ću reći tek o pridjevima od imenâ mjestâ: londonac (1971.) preporučuje samo izvorno pisanje, Hrvatski pravopis iz 1994. daje prednost izvornomu pisanju, uz napomenu Bleiburg tabla2da nije neobičan ni pohrvaćeni lik, dakle bleiburški na prvom mjestu.

    Valja napomenuti da su izdanja Hrvatskoga pravopisa od 1994. do 2002. obilježena dvostrukostima koje su uvedene radi prilagodbe korisnika promijenjenim pravopisnim rješenjima – ustupak uglavnom onim korisnicima priviknutim na novosadarije. Napokon, dvostrukosti su posve uklonjene u 2. izdanju Hrvatskoga školskoga pravopisa 2008. i izdanju Babić-Moguševa pravopisa 2010.

    Autori su, a to pouzdano znam jer sam jedna od njih, smatrali da fonetizacija (pisanje prema izgovoru) pridjeva od imenâ mjestâ ne prinosi boljemu pisanomu razumijevanju i da nije sukladna hrvatskoj tradiciji. Slobodu su autorima dali i Zaključci Vijeća za normu: dokument koji oblikuje pravopisna načela – u njima se ne govori o pisanju tih pridjeva, a to što se na sjednicama Vijeća reklo, ostavljalo je prostora za rješenje bleiburški, a ne blajburški – naime, blajburški je fonetizacija koja može biti shvaćena i kao „preko granice i prave mjere”.

    Je li tomu tako, može nam pomoći čak i Google: 14. 800 pojavnica za bleiburški i 2 470 pojavnica za blajburški; Institutova Riznica bilježi sedam bleiburških i ni jedan blajburški. Čini se da je taj podatak znakovitiji od svih Kundakâ i pravopisâ.

    Dr. Sanda Ham
    Hrvatski tjednik

    facebook komentari