Pratite nas

Analiza

Bliski istok pretvara se u buktinju kojom će dominirati novi savezi, iznenađujući raskoli i pažljivo odmjeravanje regionalnih interesa

Objavljeno

na

Već dugo Bliski istok nije bio u fazi ovakvih previranja kao što je danas, no period koji slijedi mogao bi biti veći i važniji od svega što se do sada moglo vidjeti. Dakako, Bliski istok je desetljećima sinonim za nestabilnost i sukobe, no u usporedbi s današnjim zbivanjima, neki raniji periodi doimali su se relativno stabilnijima.

Sukobi su uvijek, negdje, trajali. Uvijek su promjene bile negdje u zraku, ali danas možda po prvi put imamo situaciju da su promjene – na bolje ili na gore – moguće gotovo svugdje. Koja vlada, režim, ustroj se na današnjem Bliskom istoku uopće doima stabilno? Možda eventualno vječno diplomatski Oman, oaza u moru kaosa, no sve drugo je iznimno nestabilno.

Sjever Afrike je kaotičan, Libija bi uskoro mogla postati teatar jednog velikog rata koji će privući vanjske aktere. Egipat se još oporavlja od dva velika prevrata i suočava se sa sve većim prijetnjama radikala, kako na Sinaju tako i na ulicama Kaira.

Kada zaokrenemo sa Sjeverne Afrike na onaj tradicionalni Bliski istok, sve je još kaotičnije. Čak i Izrael, čija se uloga doimala toliko nepromjenjivom, ima pred sobom velike izazove – uz svu apsolutnu podršku SAD-a počeo je znatno gubiti istu u Europi. Švedska, Britanija, druge zemlje, mnoge se počinju okretati ideji o nezavisnoj Palestini, a i sve glasnije se spominje 2016. kao rok za povlačenje izraelskih trupa s okupiranog prostora nakon više desetljeća.

Možda Izraelu ne prijete drastične unutarnje promjene, kao nekim drugim zemljama, no proces koji se ipak okreće prema Palestincima učiniti će to da Izrael više nikada neće biti isti. Zemlje poput Izraela oslanjaju se na određene paradigme, a okupacija je postala izraelska “vrednota” čijim prekidom bi neminovno došlo do velikih i fundamentalnih promjena u samom Izraelu.

Zanimljivo je primijetiti da i SAD, glavni saveznik Izraela, osjeća neminovnost tih promjena pa smo tako ove godine imali pokušaj medijacije između Palestinaca i Izraelaca od strane američkog državnog tajnika Johna Kerrya. Potez je bio potpuni debakl te je završio brutalnim izraelskim napadom na Pojas Gaze. Dakako, formalni razlozi za sukob su drugačije prirode, no nema sumnje da je ovim putem Izrael SAD-u na neki način poslao poruku, poruku neslaganja s njihovom politikom i ponuđenim rješenjima.

Ovo nije jedini slučaj da SAD doživljava otpor koji se šalje vrlo brutalnim i krvavim porukama. Taj trend se naročito ponavlja otkako je na funkciji državni tajnik John Kerry koji je na neki način postao pravi tragičar – u svakom smislu te riječi.

“Poruka” je SAD-u prije Izraela poslana i iz Egipta. Nove egipatske vlasti, predvođene Abdelom Fattahom al-Sisijem, nikako se nisu slagale s američkim prijedlozima za organizaciju post-Morsi Egipta. Točnije, nikako se nisu slagali s opstankom Muslimanske Braće kao vitalne političke stranke i moćne oporbe. Kerry je bio čest gost u Kairu tih dana, kao i drugi visoki Zapadni dužnosnici (primjerice Catherine Ashton), no rezultat njegovih napora je i ovdje završio krvavo.

Fizička eliminacija Muslimanske Braće u Kairu, gušenje pro-Morsi prosvjeda u krvi, također je bila i poruka SAD-u, da se njihove “sugestije” o budućem ustroju zemlje neće tolerirati.

Nešto slično ranije se desilo i u Iraku. Tamo je SAD također urgirao za jedno sasvim drugačije, političko, rješenje kada su buknuli masovni prosvjedi sunita na prostoru zapadne provincije Anbar. Na vlasti je tada još bio premijer Nouri al-Maliki. Još jedan pokolj i još jedna vrlo direktna poruka SAD-u.Naravno, neki će reći kako u svim ovim primjerima postoji jedna politička konstantna, jedno suptilno američko urgiranje za politički Islam sunitskog pravca. Tu su i toliko prepoznatljivi zaokreti, primjerice u Iraku, gdje je šijitska politička elita preuzela vlast u zemlji upravo zahvaljujući SAD-u. Washington je znao da sektaška dimenzija zasigurno vodi u probleme, no tamo im to nije bilo bitno. Kasnije se okreću drugoj struji i nastoje stvari “izbalansirati”, ali takvi pokušaji završavaju još i gorim posljedicama (ISIL je jedna od njih).

No, i ta konstantna nije toliko stabilna. Novi veliki preokreti upravo se događaju ili barem izgleda da se prema njima ide. Najbolji mogući primjer toga je aktualna Bitka za Kobani, kurdski grad na sjeveru Sirije. SAD sada već otvoreno koordiniraju vojne akcije s Kurdima – i to ne bilo kojim Kurdima, već ogrankom PKK-a, Radničke Stranke Kurdistana koju turska vlast smatra svojim najvećim neprijateljem.

U isto vrijeme, dok se upravo kuju temelji jedne potencijalno snažne nove američko-kurdske alijanse koja prelazi granice lojalnog Iračkog Kurdistana, Turska na razne načine pokazuje kako je ISIL za njih tek sekundarna prijetnja, ako i to.

Predsjednik najveće turske oporbene stranke otvoreno govori kako vlasti surađuju s ISIL-om , no na Zapadu je ovo još uvijek velika tabu tema. Kako i ne bi bila, jer ako se o ovome počne govoriti javno mogli bismo dobiti zaključke da SAD i Turska gotovo da ratuju jedna protiv druge putem posrednika na sjeveru Sirije.

Što je Turska učinila blokadom granice prema gradu Kobani tako da borci ne mogu dobiti pojačanje niti u ljudstvu niti u oružju? Bez obzira što Ankara ili bilo tko drugi danas govorio, ovim potezom data je prednost ISIL-u, ekstremistima je prepušten Kobani. Kada su stvari postale jasne, tj. kada je postalo jasno da je ovo još jedna u nizu poruka SAD-u, u ovom slučaju iz Turske, SAD su naglo pojačali zračne napade na ISIL u Kobaniju dok su samo dva dana ranije tvrdili kako nažalost ne mogu učiniti više zbog “nedostatka obavještajnih informacija”.

Sve ovo počinje poprimati obilježja kakvog “proxy” sukoba (sukob putem posrednika). Ako je zaista tako, magnitude možda ni nismo svjesni. To dapače zvuči toliko nestvarno da takvu paralelu zasigurno neće mnogi povlačiti, ali ako Turska zaista podržava ISIL, a SAD sirijske Kurde, što li je to onda ako ne sukob putem posrednika? Ali to je onda sukob između dvije NATO članice – drugim riječima, potencijalno tektonski događaj čije bi se posljedice daleko mogle osjetiti.

To bi također bio čin američke inicijative, jer u geopolitičkom smislu SAD zadnjih godina ni ne pokazuje neku ozbiljnu inicijativu. Naravno, gledaju svoj interes iznad svega, ali se u tom procesu priklanjaju ovim ili onim centrima bliskoistočne moći. Jednog dana je to Katar i cijela MB agenda, drugi dan je to povratak u okvire saudijskog manevriranja, da bi sutra – koliko god to negirali – koordinirali stvari s Iranom.

SAD gotovo da nema neki konkretan stav, samo odmjerava tuđe interese i gleda koji su im kompatibilniji. Najapsurdnije od svega je da neki zaista misle kako SAD želi pad režima u Siriji jer je Assad “autoritaran”. Pa SAD su doslovno izmislili vanjskopolitički pravac koji se bazira na oslanjanju na autoritarne režime. Do ne tako davno su gotovo cijelu Latinsku Ameriku držali u šaci upravo takvim savezima.

Nešto drugo je ipak posrijedi u Siriji, a to najbolje danas uočavamo. Naime, da je SAD baš toliko strogo usredotočen na pad Assada, onda ne bi izvodili ovakve egzibicije oko napada na ISIL da bi, eventualno, proširili taj rat protiv Damaska. Da im je to toliki cilj ne bi se baš tako ustručavali. To nam pokazuje, još jednom, da je SAD zapravo vrlo “fleksibilan” po tom pitanju i svoju vanjsku politiku baziraju na odmjeravanju interesa u regiji i koliko će koji interes biti dobar po njih.

Postavlja se jedno vrlo ozbiljno pitanje – što SAD dobiva potencijalnim padom Assada i dolaskom pro-turskog režima na vlast u Damasku? Kolike koristi imaju od toga u trenutku kada im Ankara sve otvorenije prkosi, a taj isti Assad lukavo poručuje kako je upravo ova i ovakva Sirija ključna za borbu protiv terorizma.

SAD, uz svu retoriku, možda i nema nešto specifično protiv terorističkih skupina – povijest nas uči da se iste, po potrebi, nazivalo i “borcima za slobodu” – ali ovaj konkretan “brand” terorizma, ekstremne izvedenice Al-Qaede, nikako ne pašu SAD-u jer iste imaju tendenciju preotimanje “njihovog” prostora i sfere utjecaja (a isti bi tada mogli doći pod utjecaj regionalnih sila, od čega SAD ne bi imao previše koristi za sebe).

Regija upada u jednu fazu šizofrenije i savezi i raskoli mogli bi se događati sve većom brzinom. U konačnici istina je samo jedno, ono što su mnogi isticali na početku rata u Siriji – ovo je konflikt koji će malo po malo zahvatiti cijelu regiju koja će se pretvoriti u buktinju. To se danas i događa.

D. Marjanović/Advance.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

F-16 Block 70 pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina

Objavljeno

na

Objavio

Prošlotjednim otvaranjem ponuda za novi borbeni avion Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, saga o nasljedniku MiG-a 21 ulazi u pretposljednju fazu.

Ponude su plasirale četiri zemlje: Grčka, Izrael, SAD i Švedska. Peta zemlja, Južna Koreja, ponijela se korektno i priznala da njen školsko-borbeni FA-50 ne udovoljava taktičko-tehničkim zahtjevima HRZ-a.

Time su napokon i službeno zaustavljene često zlonamjerne priče kako će se Hrvatska odlučiti samo za protokolarno zrakoplovstvo: sada je sasvim jasno kako MORH teži ozbiljnim borbenim sposobnostima, piše jutarnji list

Motor cijelog projekta, Damir Krstičević, u samo godinu dana mandata pokazao se kao najbolji ministar obrane kojeg je Hrvatska imala od rata. Izvjesno je i da će Vlada Andreja Plenkovića, čija je podrška nabavi ključna, ostati zapisana kao ona koja je Hrvatskoj ne samo zajamčila zaštitu neba za naredna desetljeća, nego istovremeno učinila za naše gospodarstvo i prosperitet više nego ijedna do sada.

Naime, industrijska suradnja je vrlo važan segment cijele nabave, za koju jamči država ponuđač, a njezina vrijednost u nekim europskim nabavama daleko premašuje 100 posto vrijednosti nabave. Za Hrvatsku to znači da će, koja god ponuda pobijedi, aktualna Vlada otvoriti mogućnost znatnih ulaganja u visoku tehnologiju, znanost, industriju i cjelokupno gospodarstvo.

Važno je što o nabavi postoji konsenzus i sve vodeće stranke razumiju njenu golemu gospodarsku, ali prvenstveno sigurnosnu važnost. Zemlja koja raspolaže modernim lovcima sigurna je od svake agresije. A moderno je preblaga riječ za jednu od ponuda. Kako bi zadovoljila potrebe, Hrvatskoj treba nabava 12 aviona, 10 jednosjeda i dva dvosjeda. Treba naglasiti da sada lošeg odabira više nema. Čak i F-16 Fighting Falcon u verziji Block 30 predstavlja generacijski skok i ostavlja daleko u prašini zastarjele MiG-ove 29, a o MiG-u 21 da se i ne govori.

Svim avionima osnovno oružje predstavlja top. Tri verzije F-16 dijele šestocijevni, rotirajući top M61A1 Vulcan kalibra 20 milimetara i efektivnog dometa od oko 1600 metara te maksimalne brzine vatre od 6000 granata u minuti. Gripen je naoružan jednocijevnim topom BK-27 kalibra 27 mm, maksimalne brzine vatre od 1800 granata u minuti te nešto većeg dometa. No Vulcan se mora zavrtjeti do maksimalne brzine vatre, dok je ona konstantna kod BK-27, pa u prvih pola sekunde vatre BK-27 ispali oko dva kilograma granata više od Vulcana.

Iz raspona arsenala jasno je da svi kandidati mogu biti naoružani za izvršavanje gotovo svih tipova borbenih zadaća: ostvarivanja i zadržavanja zračne premoći, bliske zračne podrške snagama na zemlji, izvršavanja strateških dubinskih udara, protubrodsku borbu te neutralizaciju protivničkih radara i protuzračnih sustava. Tu je naravno i najjednostavnija zadaća, a to je zaštita zračnog prostora, odnosno air policing.

Same ponude su u startu iznenadile. Mnogi su očekivali da SAD ne ponudi ništa. Među onima koji su smatrali da će se ipak nešto ponuditi prevladavala su predviđanja da će u najboljem slučaju SAD ponuditi rabljene F-16, samo reda radi, jer se ponovno pojavila teza o fantomskom stajalištu SAD-a da nam lovci ne trebaju. Ali ne samo da je SAD, kao najmoćnija sila svijeta, poslao ponudu nego je riječ o potpuno novim avionima nevjerojatnih sposobnosti. Naime, Hrvatska bi mogla postati korisnik najnovijeg F-16 Block 70/72.

Razlika je tolika da ono što su preostala tri aviona za MiG-21, to je Block 70 za njih. Većina njegovih sustava razvijena je iz iskustva razvoja i korištenja F-35 i F-22, lovaca pete generacije.

Block 70 omogućava potpunu umreženost na bojnom prostoru, sa svim zračnim i kopnenim platformama u realnom vremenu, a specifično je razvijan da bi se jednako lako umrežio s lovcima pete generacije F-35, pa i F-22.

F-16 Block 70 je vrhunac evolucije 4. generacije borbenih aviona. U sebi objedinjuje sve revolucionarne karakteristike lovca 5. generacije: umreženost u realnom vremenu, senzorsku i podatkovnu fuziju, AESA radar.

Jedino izostaje stealth. Koliko je napredan, svjedoči i to da ih SAD namjerava naručiti nekoliko stotina da zamijeni izvanredne lovce presretače F-15 Eagle. Oni su, naime, stariji od 40 godina i naprosto ih se više neće moći držati u zraku.

Uspoređivati Block 70 s MiG-om 29 je neozbiljno, jer je Block 70 optimiziran da se ravnomjerno suprotstavi Su-35S, koji je u višoj kategoriji kao jedan od najboljih lovaca presretača na svijetu.

U slučaju da bude odabran, Hrvatska bi bila prvi korisnik Blocka 70. U praksi on pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina.

Nikakve modernizacije neće biti potrebne u tom periodu, jer riječ je o trenutno najsofisticiranijem borbenom avionu na svijetu, piše jutarnji list

Amerikanci su nam pomalo neočekivano ponudili potpuno nove borbene zrakoplove F-16

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Srbija je izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH

Objavljeno

na

Objavio

Možda bi se i u ovom slučaju  HDZ-ovci trebali zapitati zašto je baš sada Pupovac otvorio pitanje pozdrava „za dom spremni“ i tako skrenuo medijsku pozornost sa ponovnog suđenja Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću u Haagu i suđenja njihovu glavnom operativcu Draganu Vasiljkoviću zvanom Kapetan Dragan u Splitu.

Puno važnije od pozdrava „Za dom spremni“ bile su riječi tužitelja Douglasa Stringera u sudnici u Haagu:

Ovo suđenje bavi se kaznenom odgovornošću Jovice Stanišića i Franka Simatovića na temelju njihove vodeće uloge u udruženom zločinačkom pothvatu kojemu je cilj bio uspostava nacionalno homogenog teritorija na području Hrvatske i BiH. Njime su trebali dominirati Srbi i to se trebalo postići nasilnim uklanjanjem nesrpskog  stanovništva, ponajviše Hrvata i muslimana, kampanjom zločina koja je uključivala progon i ubojstva”, rekao je na početku ponovljenog suđenja u Haagu nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti tužitelj Stringer.

Istovremeno u Splitu u završnoj fazi suđenja, Vasiljković je iznio svoju obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces “opsesivno fašistički progon”, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa, nastavio je u  klasičnom srpskom tonu navodeći da od procesa ne bi ostalo ništa “kada bi isključili fašizaciju Hrvatske”!

CIA – Srbija je izvršila agresiju

A tko su zapravo bili agresori i fašisti pokazuje u detalje dokument američke obavještajne službe CIA-e (The Military Role of the Serbian Interior Ministry in the Yugoslav Conflict, napisan 26.10.1995, deklasificiran 01.10.2013)
https://www.cia.gov/library/readingroom/docs/1995-10-26C.pdf
u kojem su opisani korijeni srpskog terorizma i agresije na Hrvatsku čiji je nositelj bila Srbija i srpsko ministarstvo unutrašnjih poslova. Krajem osamdesetih u Beogradu Vlada Srbije pretvorila je svoje  Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) u glavni alat vlade koji će terorizmom pokrenuti sukob i tako omogućiti, uspostaviti, kontrolirati i braniti “Veliku Srbiju”.

Deklasificirani CIA izvještaj o ulozu srpskog ministarstva unutrašnjih poslova od 26. 10. 1995., objavljen ovdje u fdf formatu.

Organizaciju tog terorizma i pripreme za agresiju Milošević je povjerio  nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti Jovici  Stanišiću i Franku  Simatoviću  koji su tajno formirali, pomagali i vodili tajne policijske i paravojne postrojbe, u stvari “odrede smrti”,  na području Hrvatske i BiH te su tako aktivno sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu Srbije koji je za posljedice imao progon, ubojstva, deportacije i prisilno premještanje hrvatskog i muslimanskog stanovništva u ratovima devedestih godina.

CIA: Srbijanski MUP uplitao se u Hrvatsku i prije 1990.

Tako se u ovom izvješću piše  da postoje  ozbiljne naznake da je Srbijanski MUP bio uključen u organizaciju i  naoružavanje srpskih separatista u Hrvatskoj i BiH prije izbijanja rata, još od 1988., dakle nekoliko godina prije hrvatske samostalnosti.

Nakon hrvatske samostalnosti taj srpski plan dobio je na zamahu kada je u Knin sve češće počeo dolaziti Franko Simatović s dokumentima na ime Dragan Simendić, predstavljajući se kao novinar Politike ekspres.

Njegov glavni zadatak bio je nadziranje Dragana Vasiljkovića s kojim je  osnovao prvi teroristički kamp za obuku u Golubiću kod Knina, gdje su obučavane tzv. „Knindže“.

U drugom slučaju,  američkim službenicima  jedan “bivši pripadnik MUP-a Srbije“  rekao  da je Srbijanski MUP imao  dugu tradiciju sudjelovanja i uplitanja u unutarnje stvari u Hrvatskoj, u tzv. “Krajini”, puno prije početka otvorenog sukoba. Taj američki izvor posebno je naglasio da bi svaki istražitelj za ratne zločine trebao posebno pogledati uloge Radovana Stojičića- Badže i Franka Simatovića – Frenkija  koji su sudjelovali u organiziranju i naoružavanju Srba u  istočnoj Slavoniji.

Mnoga obavještajna izvješća upućuju da su šefovi Srpske tajne službe Jovica Stanišić i Franko Simatović preko svog poslušnika Milana Martića gotovo sigurno organizirali terorizam i vodili oružani otpor prema hrvatskoj vlasti 1990.-1991., radi stvaranja velike Srbije.

Borbene operacija Srpske specijalne policije

Kako piše u ovom obavještajnom izvješću, specijalne jedinice MUP-a Srbije od početka sukoba direktno su uključene u borbene operacije u Hrvatskoj, a poslije i u BiH. U većini slučajeva, njihova je glavna borbena uloga bila izvoditi “elitne pješačke  napade” i tako sačuvati “separatiste” od brzog poraza. Nakon osvajanja terena uslijedio bi teror, protjerivanje stanovništva, pljačka i uništavanje imovine.

Tako etnički očišćen teren čuvali bi lokani separatisti kojima bi zaštitu pružala JNA. Kada opisuju direknu vezu MUP-a Srbije sa srpskim teroristima u Hrvatskoj, u izvješću Amerikanci posebno naglašavaju ulogu Radovana Stojičića –Badže, za kojeg navode da je  kao “Pomoćnik inistra unutarnjih poslova  Srbije” zapovijedao jedinicom specijalne policije Srbije u Vukovaru tijekom rata 1991.

Odmah nakon toga, da bi se prikrila ta veza, beogradski radio je u prosincu 1991. izvjestio da je Stojičić bio i zapovjednik tzv. Slavonske teritorijalne obrane.

U „Oluji“ poslali 600 specijalaca u Istočnu Slavoniju

Kada su hrvatske snage krajem 1994. i početkom 1995. počele pomalo potiskivati srpske agresore, navode amerikanci, srpski MUP preventivno je preusmjeravao “specijalne snage” na okupirani teritorij tzv. “Krajine” nastojeći sačuvati otete teritorije.

U tom vremenu Milošević je bio naredio Jovici Stanišiću da rasporedi te “posebne jedinice” i da njihova osnovna zadaća u prvom redu bude odbijanje svakog hrvatskog napada, a zatim osposobljavanje “srpskih snaga Krajine” u naprednim taktikama pješačke borbe tako da mogu sudjelovati u borbenim operacijama ako Hrvatska vojska napadne.

Nakon uspješne hrvatske operacije “Oluja” u kolovozu 1995., navode Amerikaci dalje u izvješću, Srbija je bila zabrinuta da će ista sudbina pogoditi i Istočnu Slavoniju. Razna izvješća ukazuju da je Resor državne bezbednosti Srbije (RDB) odmah poslao svoju “specijalnu policiju” da u biti preuzme kontrolu sektora – politički i vojno – kako bi se osigurala kontrola Beograda i poboljšala “obrana”.

Američki vojni izaslanik u Beogradu dobio je podatke od svog pouzdanika da je 9. kolovoza 1995. posebni MUP-ov policijski konvoj s oko 600 dobro obučenih srpskih specijalaca prešao granicu i ušao u Istočnu Slavoniju, tj. u Hrvatsku.

Svaki tjedan po 20 kamiona streljiva za srpske teroriste

Amerikanci tvrde u izvješću da je tadašnji srbijanski ministar unutarnjih poslova Radmilo Bogdanović bio ključni posrednik sa srpskim terorističkim i paravojnim skupinama, uključujući Arkanovce i Šešeljevce. Bogdanović je u ime Srbije, kako se izvješćuje, bio glavni organizator i financijer paravojnih snaga.

Godine 1992. uz Bogdanovića, Amerikanci navode i pomoćnika ministra unutarnjih poslova Srbije Mihajla Kertesa kao ključnog čovjeka u formiranju i osposobljavanju terorističkih i paravojnih jedinica.

Koliko je bila intenzivna ta zločinačka djelatnost možemo vidjeti po dijelu izvješća u kojem Amerikanci opisuju kako pomoćnik šefa Resora državne bezbednosti (RDB) Franko Simatović zvani “Frenki” dvaput tjedno organizira transport streljiva po deset (10) kamiona, pod pratnjiom MUP-a, iz tvornice Krušik u Valjevu, za srpske teroriste u Hrvatskoj i BiH.

Čini se da su ove misije koordinirane s Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA)” pišu američki obavještajci.

Specijalna policija MUP-a Srbije tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji razvila je reputaciju “elitnih borbenih snaga” zbog svoje rigorozne i temeljite obuke. Služba u specijalnoj policiji bila je dobrovoljna, prema izvješću američkog vojnog izaslanika. Svaki dobrovoljac prolazio je odgovarajuća fizička i psihološka testiranja te medicinske pretrage.

Nakon toga dobrovoljci bi prolazili godinu dana posebne izobrazbe koja je uključivala osnovnu i specijaliziranu. Tako su obukom dobrovoljci mogli naučiti različite vještine, osnovne taktike pješaštva, borilačke vještine, borbu noževima, planinarenje, padobranstvo, korištenje eksploziva, upoznavanje stranog oružja i obuku timova za posebne misije, navode Amerikanci.

Zanimljivo je  da je srpska specijalna policija, kako su to uočili Amerikanci, imala obuku koja je bila gotovo identična obuci koju su imale specijalne snage JNA a poslije Vojska Jugoslavije. Primijećeno je da je Vojska Jugoslavije davala odgovarajuću potporu srpskom MUP-u u obuci osiguravajući oklopna vozila, tenkove, raketne bacače, padobrane i slično.

Isto tako, primijećeno je da je velik broj časnika Vojske Jugoslavije prelazio u specijalne snage MUP-a Srbije, zbog većih plaća, privilegija i drugih materijalnih davanja koje je osiguravao Miloševićev režim. Odlijev časnika iz Vojske Jugoslavije u srpski MUP bio je toliko velik da je o tome raspravljano i Vrhovni  Savet obrane Jugoslavije u siječnju 1994. na kojem je rečeno da je gotovo trideset posto (30%) posto časnika napustilo vojsku i prešlo u MUP Srbije.

Kao što vidimo iz ovog američkog dokumenta, Srbija je preko svog Ministarstva unutarnjih poslova izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH. Nastojanja mnogih da to prikažu kao građanski rat ili da prikažu srpske specijalne snage “samoorganiziranim sitnim kriminalcima”  kakvi su bili arkanovci, ljudima koji se vole praviti važni svojim vezama i zaslugama i po kavanama tražiti kavgu, ovim dokumentom padaju u vodu.

Radi se o puno značajnijim akterima srpskog zločinačkog plana, ljudima poput načelnika „Resora javne bezbednosti“ i zamjenika ministra policije Srbije Radovana Stojčića Badže i takvih.

Odgovornost hrvatskog pravosuđa

Zahvaljujući čitavom nizu uglavnom nerazjašnjenih ubojstava, od “velikih imena” srpskog četništva devedesetih ostali su samo Jovica Stanišić, Franko Simatović i Dragan Vasiljković zvani “Kapetan Dragan” jedini živi svjedoci srpske agresije na Hrvatsku. Upravo oni, kako pokazuje i ovaj dokument CIA-e,  bili su idealani za dokazivanje Srpske agresije, zločinačkog plana i zapovjedne linije koja vodi točno u Beograd.

Recimo, Vasiljković je bio dovoljno nisko na hijerarhiji da zna što se događalo na terenu, a dovoljno visoko da poznaje i beogradsku stranu priče, stranu planiranja i podrške bez kojih do zločina nikada ne bi došlo. Drugi “preživjeli” svjedoci, Jovica Stanišić i Frenki Simatović, su eksponenti upravo te „beogradske strane“.

Nažalost, hrvatsko pravosuđe nikada nije imalo tužitelja koji bi se imalo ozbiljnije pozabavio dokazivanjem srpske agresije, iako je za to postojala, a i danas postoji  sva dokumentacija i stručna pomoć hrvatske obavještajne zajednice. Čak se čini da su taj posao otvoreno sabotirali.

Da su se Mladen Bajić i Dinko Cvitan angažirali u progonu ovakvih ratnih zločinca s barem približnom strašću s kojom su gonili Antu Gotovinu, Mirka Norca i mnoge nedužne hrvatske branitelje danas bi u sasvim drugom svjetlu gledali Pupovca i njemu slične koji se rugaju pravdi, rugaju žrtvama i rugaju državi od koje žive.

Autor: Joško Buljan

facebook komentari

Nastavi čitati