Pratite nas

Kolumne

Bliže se izbori, a nogomet nam je močvara iz koje smrdi

Objavljeno

na

Sjetite se nedavne tekme Italija-Hrvatska na San Siru. Već za vrijeme prijenosa crvenili smo se više nego što se Predsjednik RH u snu nadao sanjajući o crvenoj Hrvatskoj. Koliko tek nakon susreta!

Metamorfoza ili grčki “metamo’rphosis” predstavljala je u staroj Grčkoj 250 mitoloških priča raspoređenih u 15 knjiga. Zanimljivo je da svaka priča sadrži neku preobrazbu tj.metamorfozu. Svaka čast Grcima i Ovidijevom Drugom razdoblju stvaralaštva, ali danas njihovu slavu prenose časni hrvatski sinovi koji se bave novinarstvom. Preobrazbe onih, koje je genijalni Trocki od milja nazivao intelektualnim proleterima, daleko su nadmašile pišljivih grčkih 250 priča i 15 knjiga. Evo nekoliko konkretnih primjera hrvatskih majstora preobrazbe ili, učenije, metamorfoze.

Sjetite se nedavne tekme Italija-Hrvatska na San Siru. Već za vrijeme prijenosa crvenili smo se više nego što se Predsjednik RH u snu nadao sanjajući o crvenoj Hrvatskoj. Koliko tek nakon susreta! Našoj sedmoj sili bilo je potpuno marginalno što smo četverostrukom prvaku svijeta odnjeli važan bod i potpuno ih nadigrali. Njima su cijelim dogođajem dominirali samo huligani, divljaci i njihovo divljanje. Uostalom, u svakom dogođaju svatko vidi prvenstveno ono što ga zanima! Čak su i Talijani dobili od naših novinskih pera po prstima. Kako su mogli dopustiti da im se na stadion prošvercaju huligani koji imaju sudsku ili policijsku zabranu posjećivanju nogometnih susreta. Pojedini novinari su inteligentno zaključili kako bi navijači na utakmici izgledali kao da su došli iz djevojačkog internata da nije bilo ustaške ikonografije. Talijani su trebali prodavati karte samo istaknutim članovima SDP-a, HNS-a (ali ne nogometnog) i IDS-a. Tada bi se susret održao u pastoralnoj atmosferi punoj ljubavi i tolerancije. Zagrljeni Talijani, Istrani i Riječani prisjećali bi se bacanja Talijana u fojbe kad su “naši” oslobodili Rijeku i Istru. Kroz smijeh bi se evociralo herojsko razdoblje nakon drugog svjetskog rata. Međutim, sve pokvariše divljaci sa dimnim bombama i petardama bez petokrake zvijezde, ali sa zastavom na kojoj je slovo “U”.

lalic01K’o dvije debele muhe u čaši mlijeka istakli su se intelektualni proleter Aleksandar Holiga u Jutarnjem i dr. sociologije Dražen Lalić. Huligani su po njima preko noći postali borci za pravdu, slobodu i ravnopravnost u nogometu. “Svi na prosvjed – kontra mraku, kontra sili!” Lalić doktor za Torcidu je snužden: “Danas se može posve proizvoljno zabraniti pristup stadionu i osobama koje nemaju sudsku zabranu ni neku sudsku presudu.”

Istu sudbinu doživljavaju k’o curice fini BBB-i. Oni također smatraju: “Kad nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost!”. Nepravda je evidentno Hrvatski nogometni savez. Slažem se! Međutim, spektakl baklji i žvižduka u Milanu bio je uperen protiv HNS-a! Ondje su bili divljaci i huligani, a samo tjedan dana kasnije ti isti su postali odjednom borci čija je dužnost borba za pravdu. Zamislite tu preobrazbu u samo tjedan dana, a uvijek je riječ o manje-više istim momcima! To su momci koji ne mijenjaju svoje dresove i zastave. Metarmofozu su doživjeli samo novinari, ovisno koja im je boja pri srcu. Neka idu na utakmice I neka se deru i bacaju baklje, ali neka Lalić i Holiga ne puštaju dimne zavjese koje s nogometom nemaju veze.

Kad vidim u Večernjem naslov: “Mogu li se zbog nogometa poremetiti odnosi sjevera i juga, Zagreba i Dalmacije?” Ne da mogu već jesu debelo poremećeni! Obiteljski biznis braće Mamić bio bi prošlost u svakoj iole pravno uređenoj državi. Međutim, nema nigdje države gdje bi predsjednik Hajduka Brbić imao 30.000 kn neto plaću, a jedan od najboljih igrača Mijo Caktaš – kad plati sve doprinose – igra za samo 6.500 kn. Kako se onda itko može čuditi stanju u hrvatskom nogometu? Za to vrijeme triumfiraju razni Lalići, Holige i vrhunska stručnjakinja Jelena Lovrić. Kod nje, a što je vrlo pohvalno, nem metarmorfoze! Vidi Jele zašto nam je nogomet na tako niskim granama i zašto u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo imamo samo 10 bodova. Otkrila je da od 17 članova Izvršnog odbora HNS-a, njih čak 11 dolazi iz HDZ-a. Znači prvih 11 u momčadi su Hadezovci, a ostalih 6 rezerve iz HSP-AS, Hrvatske Čiste stranke prava, HSP-1860 i dr. U Srpskom fudbalskom savezu nema četnika. Sve sami početnici. Zato, očišćeni od utjecaj desničarske politike, ponosno gledaju onaj svoj 1 bod koji su dosad osvojili u istim kvalifikacijama u kojima igraju Hadezovci. Jele ne baca dimne bombe i ne pušta dimne zavjese.

mamićBliže se izbori, a nogomet nam je močvara iz koje smrdi. Kako ga vode Hadezovci imamo samo bijednih 10 bodova. Znači smrdi iz ili zbog HDZ-a! Ma zamislite, osjetio se smrad baš sada neposredno pred izbore. Neće ga moći suzbiti ni Kolinda osobno sa cijelim setom svojih najskupljih parfema. Siguran sam da kad bi nam nogometni savez vodili pravi ljudi k’o recimo Nenad Stazić, Peđe Garbin (koji bi mogao biti golman jer je viši od “golštange”) Ingrid zvana Mare, riječki Gradonačelnik (koji s Frljićem može tvoriti najjaču antifašističku obranu od 1945.g., do danas) i slični, imali bi “momčad snova”. Kad bi oni pokazali na terenu sve što znaju I mogu kao što nam to stalno pokazuju dok su na vlasti, imali bi mi bodova skoro k’o Srbi. Bez obzira što su se u zadnje vrijeme pojačali s robusnim napadačem ćosavim vojvodom Vojom Šešeljem.

U svakom slučaju mislim da treba razbiti taj ortakluk između Mamića i HNS-a. Treba ubaciti zdrave snage, ljubitelje nogometa kao što su Željko Sabo i Marina Lovrić (koja kuži nogomet isto tako dobro k’o Jelena Lovrić). Jelu baš briga bi li čišćenje HNS-a od kužnih Hadezeovaca bilo dobro za Niku Kovača i nacionalnu vrstu. Samo van iz HNS-a s Hadezeovcima!

Takav mentalni sklop opisao je francuski revolucionar Comte de Mirabeau kazavši: “Žene su kao generali; njih se ne tiče koliko je poraza koštala jedna pobjeda.”

U meni se još od studentskih dana iskristalizirao čvrsti stav: za povijesne nevolje u koje je upadala Lijepa naša najmanje su krivi Srbi. I dan danas Srbi ne predstavljaju ozbiljan faktor nestabilnosti za Hrvatsku. Uostalom nisu Srbi postavljali ćirilične ploče po gradu heroju. Hrvatske nevolje uzrokovali su u 95% slučajeva sami Hrvati. Jugoslaveni, orjunaši, mađaroni, vječiti poltroni koji uvijek žude za stranim gospodarom. Oni koji danas pomoću nogometa fabriciraju mržnju između juga i sjevera. Mišljenja sam da se trebamo okrenuti našim sjeverozapadnim susjedima Slovencima koji su itekako nadmašili Bizantince bez obzira na koje mislili.

Recimo, ovih dana naši EU zastupnici na čelu s Andrejom Plenkovićem, Ružom, Toninom Piculom i dr., odradili su kvalitetan posao. Predložili su, a EU parlamenat usvojio, rezoluciju kojom se “snažno osuđuje Šešeljevo huškanje na rat, poticanje na mržnju i teritorijalne pretenzije…” Velika većina zastupnika EU parlamenta glasovala je za rezoluciji. Osim nekih. Ti “neki” bili su prijatelji Jadranke Kosor. Naši prijatelji Slovenci. Godinama nam nisu željeli vratiti novac hrvatskih štediša iz Ljubljanske banke; Piranskim zaljevom ucjenjivali su nas prilikom pristupnih pregovora; na hrvatskom teritoriju drže svoju vojarnu na Svetoj Geri. Joško Joras, mali slovenski trojanski konj, u svakoj bi normalnoj državi već davno odlužio kaznu za sve svoje kontinuirane ispade prema RH. Sad se Slovencima činilo da Hrvati zlostavljaju “jadnog vojvodu”. Skoro k’o Jorasa! Naši “prijatelji” Eduard Kukan,Ivo Vajgl i najoštrija od svih -Tanja Fajon rekli su od prilike “Bljak! Opet ti Hrvati!” Punčka Tanja priopštila je novinarima na srpskom jeziku žalenje i protest što se nije spriječila rezolucija za koju prepametna Tanja smatra da dolijeva ulje na vatru. Opet se prisjećam pokojnog predsjednika Tuđmana i njegove reakcije na slovensku uobičajenu licemjernu politiku prema Hrvatima. Znam da se radi o kompleksu patuljka, ali i takovi kompleksi moraju barem u politici biti donekle kontrolirani. Otvoreno podržavati primitivne eksebicije četničkog vojvode pod firmom zastupničkog prava na vlastiti stav je odiozno. U svari to je čak primitivno! Ali tko bi od domaćih političkih patuljaka mogao suvislo odgovoriti slovenskom patuljku? Jadranka Kosor ili Vesna Pusić!!?

Pitanje: koja je najkraća ljubavna šetnja u povijesti diplomacije? Šetnja Jadranke Kosor i Boruta Pahora od početka pa do kraja slovenskog primorja!

ivan rudeIvan Rude je stečajni upravitelj koga su uvjerili da je idealan čovjek za predsjednika RH. Možda i nisu tako daleko od istine. Možda je dobar stečajac. Možda! Ako već predsjednik treba biti iz redova stečajaca, predlažem da to bude čovjek koji je preuzeo stečaj Peveca. Preuzeo je očerupanog pjevca, a danas raširenih krila radi, prodaje robu i opet se širi. Tom uspješnom stečajcu šira javnost ne zna čak ni ime. Međutim, naš Rude-stečajac je fasciniran Oktobarskom revolucijom. I Rusi su bili ipresionirani Staljinom, Lenjinom, Trockim, Beriom, Tuhačevskim i da ne nabrajam dalje. Jedva su dočekali 1989.g., da ta impresija zauvjek nestane. Ako je Rude impresioniran Velikim Oktobrom kao što sam to i ja, onda u redu. Ali ako misli na povijesna dostignuća Lenjina i kasnije Staljina, onda se mora zamisliti i to ozbiljno. Ta dva lika ostavila su iza sebe oko 5o milijuna žrtava komunističke strahovlade, glad i gulage. No dobro, ima Rude pravo na svoj stav.

Isto k’o i Tanja Fajon EU parlamentarka iz Slovenije. Za nju je važan problem modernog liberalnog društva povampireni rasizam u USA. Zgraža se čak i Davor Butković koji kiruškim skalpelom secira taj karcinom moderne Amerike. Micheal Brown, crnac skoro dijete, tek 18 mu je godina. Nedužno je hodao ulicom i to sredinom. Naišao bijeli policajac Darren Wilson u autu te naredio Brownu da se skloni na pločnik. Brown se usprotivio, a policijski rasist propucao crnog dječaka. Američka sudska porota zaključila da se protiv policajca ne digne optužnica! Liberalna Amerika je ogorčena! Ogorčen je CNN, ogorčeni su Butković i Inoslav Bešker koji se potpuno logično pita: “Je li ubojstvo crnca uopće ubojstvo?”

Evo kako rasisti i desničari vide čitavu priču. Micheal Brown ima 18 godina. Visok je 2 metra i težak 130 kila. Višestruki je prijestupnik. Neposredno prije tragičnog događaja ušao je u dućan sićušnog Kineza, prebio ga i opljčkao. Kad ga je policajac Wilson upozorio da se popne na pločnik kroz otvoreno staklo auta, Brown ga je opalio po glavi te počeo bježati. Policajac je potrčao za njim, Brown se iznenada okrenuo i krenuo, onako sićušan, na policajca. Žalosni epilog se zna. Porota, koja je zaključila da policajac nije kriv, broji 12 članova, a od toga su tri bili crnci. Odluku je donjela jednoglasno. Na temelju iskaza crnih i bjelih svjedoka, vještaka, balističara, forenzičara i dr. Mislite da je to moderni Rašomon? Za mene nije!

Oscar Wilde je napisao:” Ne ginu ljudi samo zbog istine – puno ih je stradalo i zbog laži.”

Zvonimir Hodak/dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati