Bog u hrvatskom Ustavu

0

Treba pozdraviti zahtjev predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, i Zadarskog nadbiskupa, msgr. Želimira Puljića, upućen vlastima Republike Hrvatske na blagdan Velike Gospe, od dana 15. kolovoza 2013. godine, da se u hrvatskom zakonodavstvu ukine jugoslavenski komunistički zakon iz 1978. godine s kojim je dozvoljen abortus do 12. tjedna trudnoće, i da se u budućem novom zakonu zabrani pobačaj (abortus) ili ubojstvo nerođenog djeteta.

Uz budući novi zakon o zaštiti života, s kojim se od umjetno-izazvanog pobačaja zaštićuje plod nerođenog djeteta, (i djetetova duša), treba promjenom Ustava zaštititi život od začeća do prirodne (biološke) smrti, i zabraniti sprečavanje začeća.
Također, novim predstojećim ustavnim promjenama treba u Ustavu RH spomenuti Boga (to je moj osobni prijedlog, iz uvjerenja na osnovi moje savjesti i ljubavi), i naravno definirati brak kao zajednicu isključivo između muškarca i žene.
Ako aktualna (izvršna i zakonodavna) vlast RH (Kukuriku-koalicija na čelu sa Socijaldemokratskom partijom) odbije spomenute prijedloge o ustavnoj promjeni i zakonskoj izmjeni (ne treba dvojiti da će ih odbiti i HDZ, jer „vuk dlaku mijenja, al’ ćud nikada“, treba sakupljati peticiju za raspisivanje referenduma.

Pošto sadašnji Ustav iz 1991. godine ionako nije donijet na narodnom referendumu, treba raspisati referendum i o tom pitanju, i u cjelini raditi na tome da jednog dana demokratska vlast donese potpuno novi hrvatski Ustav koji će biti potvrđen od strane hrvatskih državljana na narodnom referendumu, i u novom Ustavu Hrvatska ne smije biti utemeljena na jugo-komunističkoj šumsko-partizanskoj skupštini „ZAVNOH“ nego na ratu za nezavisnost i slobodu tijekom velikosrpske (fašističko-komunističke) agresije nakon pada Berlinskog zida i sloma komunizma u Europi i raspadu titoističke Jugoslavije, te treba naglasiti da je hrvatska obrana u gradu-heroju Vukovaru spasila opstanak Republike Hrvatske.

Radi osvježenja pamćenja potrebno je napomenuti, da se devedesetih godina 20. st. jedino Hrvatska stranka prava pod vodstvom Dobroslava Parage, i poslije stranka HSP 1861., programski  i u političkoj praksi zalagala i zalaže (dakle, danas HSP 1861.) za zaštitu života od rođenja do naravne smrti, te je kreirala, vodila i vodi humanističku politiku, i od ondašnje vladajuće Hrvatske demokratske zajednice, kao i od svake vlade RH, i sastava Hrvatskog sabora, zahtijevala ukidanje komunističkog zakona o pravu na abortus, međutim, HDZ se oglušio na spomenuti zahtjev (kao i Račanov SDP), a Rimokatolička crkva u Hrvatskoj, koja je protiv abortusa, nalazila se u izvjesnoj kohabitaciji s Hrvatskom demokratskom zajednicom, i propustila svoju suradnju s vlašću uvjetovati ukidanjem navedenog zakona koji je bez ikakve promjene preuzet iz razdoblja totalitarnog komunizma (propust jest grijeh).

 Koliko je od 1978. do 2013. na području Hrvatske izvršeno abortusa ili ubojstva nerođene djece samo Bog zna, dok se u komunističkoj Kini statistički podatci koji obuhvaćaju otprilike isto razdoblje kreću na razini od oko 300 milijuna abortusa, odnosno ubojstava, i u taj broj nisu uključena masovna i pojedinačna ubojstva komunističkih neistomišljenika, i njihovo pritvaranja u psihijatrijske ustanove i logore. Posljedica toga u Kini, i inače u svijetu, tako i u Hrvatskoj, i posebno na liberalnom Zapadu, jest opći raspad duša ljudi, koje se domino-efektom još više prepliću u spirali zla koja se vrti u današnjem čovječanstvu, i prijeti raspadom civilizacije (koji se, u međuvremenu, u dobroj mjeri već i dogodio) i uništenjem kulture, a ne samo Trećim svjetskim ratom, s tim da je raspad duše puno opasniji za opstanak čovječanstva od Trećeg svjetskog i nuklearnog rata, jer raspad duša vodi bolestima i degeneraciji, pa sve do smrti ljudi prije reda, i zlim ratovima i sukobima, i epidemijama, svake vrste.

Životna i liječnička praksa je pokazala, i dokazala, da već sama pomisao roditelja, (supružnika, ljubavnih parova), tako i potencijalne majke, prije začeća, da (se) ne želi začeće, i rođenje svog djeteta, (razlozi pri tome su nebitni, od želje za karijerom i odgađanjem majčinstva, itd.), kao i verbalno i pismeno iskazivanje takve želje, izaziva u duši djeteta, koja već postoji prije začeća, osjećaj da je neželjeno, i jednog dana kada dijete ipak bude rođeno, ono u sebi nosi unutarnju agresiju, dakle, agresiju na podsvjesnoj razini koju čovjek ne kontrolira, koja je usmjerena, ili protiv muškaraca (ako muški potencijalni roditelj izrazi želju da ne želi začeće i/ili rođenje djeteta), ili protiv žena, a pošto se agresija blokira, Božjim mehanizmom, bolešću, kao blagoslov radi spasa duše od daljnjeg onečišćenja, i čišćenje duše, nastaje u potencijalnih roditelja neplodnost, i druge razne bolesti, sve do smrtonosne bolesti raka. Ako se neplodnost zaobiđe uplitanjem u Božju kreaciju, npr. umjetnom oplodnjom, i operacijom, i majka rodi dijete, ono u sebi nosi agresiju iz razloga maloprije naveden, jer je nekoć na svjesnoj i podsvjesnoj razini svojih roditelja (i drugih ako drugi silom o tome odlučuju) bilo neželjeno, i velika je vjerojatnost da bude boležljivo (od raznih alergija na dalje).
Najveći grijeh jest ono što se zove ubojstvo ljubavi prema čovjeku, čime se prekida kontakt s Božanskim, jer se zemaljska sreća, i ono što se zove ljubav za „savršenstvom“, pretpostavlja Bogu, i time se gubi vitalna životna energija, a gubitak energije (ljubavi) rezultira slabljenjem imunološkog sustava, i bolestima.

Većina liječnika još ne shvaća da ne liječe bolesnike odnosno pacijente, nego ih eventualno samo ozdravljuju, i to ako u svojoj duši imaju dovoljno ljubavi, jer ne liječe uzrok bolesti koji se nalazi u čovjekovoj duši, tako da se bolest samo premješta u organizmu s jednoga organa na drugi, sve do prerane smrti, međutim, ako se liječi uzrok bolesti, onda dolazi do izlječenja čovjeka, i bolest više nije potrebna ako se liječi uzrok.
Istinski liječnici koji bolesnog čovjeka mogu izliječiti jesu slijedeće tri skupine liječnika: To je, kao prvo, sam čovjek ili bolesnik (pacijent) svojom voljom da uopće želi ozdraviti i biti izliječen, i svojim moralom, i ljubavlju prema Bogu, dakle, da nije u prvom redu vezan za ljubav prema osobi, za novac, karijeru, položaj, intelekt, nekretninu i pokretninu, i ovisan o tome, itd., dakle, čovjek je sam sebi najbolji liječnik, zatim, produhovljeni svećenik, i isto takav bio-energetičar koji zna postaviti dijagnozu karme.

Liječnici medicine, kao što je rečeno, ne izlječuju nego evtl. ozdravljuju pacijenta, pri čemu je dijagnostika organizma naravno odlična stvar, ali nedovoljna za izlječenje, međutim, s vremenom i uskoro će se u liječnika medicine razviti potrebna svijest, da su uzroci svih bolesti: odreknuće od Boga i prekid kontakta s Božanskim svaki puta kada je čovjek – čovjeku vuk, kada se drugog čovjeka ili skupinu ljudi i drugi narod osuđuje i okrivljava, zatim, ubojstvo ljubavi (npr. preljub, odbacivanje voljene osobe radi statusa i materijalnog dobra, i abortus), te ljubomora (koja se od ljubavi pretvara u mržnju koja može voditi do ubojstva), zatim, ljutnja i srdžba, bijes i ogorčenost, i mržnja i prijezir na svjesnoj i podsvjesnoj razini, u dubini duše, jesu glavni uzroci svih bolesti, uključujući onih najtežih, onkoloških, kao i raznih epidemija, od kuge do side i raznih vrsta gripa, itd.

Bolest nije sudbina odraslih ljudi nego njihov izbor koji izabiru nepravilnim životom, krivom životnom filozofijom, i stavljanjem sebe na mjesto Boga koji je nas ljude, naša tijela i naše duše, stvorio. Čovjek, nažalost, u pravilu radije prije reda umre, nego što se promijeni na bolje, da promijeni svoj karakter.

Abortus jest ubojstvo ljubavi, ne samo ubojstvo čovjeka u majčinoj utrobi, jer u svakoj duši nalazi se Božja iskra, tako da pobačaj sa sobom nosi dvostruku štetu: s jedne strane se gasi novi život, a s druge strane se onečišćuje duša majke, oca, i djeteta i potomaka općenito, koja se može očistiti jedino kroz kajanje grijeha, i traženjem oprosta od Stvoritelja, pri čemu se u molitvi ljubavlju prema Bogu i Božjom ljubavlju čiste duše naše djece, a ne samo duše roditelja, jer, inače se, djeca ili uopće ne rode, ili se rode s podsvjesnom agresijom, i boležljiva. Deformacije bio-energetskog polja ili čovjekove duše prouzrokuju i naši preci, ne samo mi koji ih prenosimo u duše naših potomaka, koji su ni krivi ni dužni. Stoga je naša individualna odgovornost za naš život, i živote drugih i naših potomaka, neizmjerno velika, ali savladiva ako u svojoj duši razvijamo dovoljno ljubavi, u prvom redu za Boga, a zatim i za ljude i svijet.

Što se tiče Boga u hrvatskom Ustavu, najnormalnije je da politički Hrvati spomenu Boga u svom Ustavu, jer čovjek, pa tako i Hrvati, nisu nastali od majmuna kako je tvrdio evolucionist Charles Darwin, i komunisti i liberali, odnosno borbeni ateisti, nego je Bog stvorio čovjeka, kao što je stvorio „nebo i zemlju“, odnosno naš planet, i cijeli Svemir, stojeći iznad Svemira, Zemlje i nas ljudi. Stoga prva rečenica hrvatskog Ustava, dakle, preambula Ustava, treba glasiti na slijedeći način:

„Bog je Stvoritelj neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga, i cijelog Svemira, i nas ljudi, naših duša i tijela, i sva čovjekova zemaljska sreća i smisao života jest ljubav prema Bogu, a tek onda prema voljenoj osobi, obitelji i svijetu, i općenito zemaljskoj sreći.“

Prvi pak članak Ustava treba glasiti:

„Hrvatska jest narodna država političkih Hrvata u kojoj glavna vlast izvire iz hrvatskog naroda koji svoj Ustav i pravedne zakone donosi na Saboru hrvatskog naroda ili referendumu (plebiscitu), i na Saboru ili u parlamentu hrvatske države. Iznad hrvatskog Sabora jesu i smiju biti samo Bog i Hrvati!“

Novim Ustavom hrvatske države, koja se ima definirati kao „nacionalnu državu hrvatskog političkog naroda, i njezinih državljana“, treba se obavezno zabraniti čipiranje ljudi, i općenito na bilo koji način obilježavanje ljudi, uključujući identifikacijskim brojevima i drugim oznakama, te zabraniti za zdravlje i život štetne genetski modificirane organizme u prehrambenom lancu ljudi, životinja i biljaka, kao i eksperimente koji svoj izvor imaju u rasističkoj eugenici koja je nakon Drugog svjetskog rata preimenovana u genetiku. Hrvatski ustav treba jamčiti sva ljudska prava po Povelji UN, i inače, uključujući manjinska prava, s time da o pravima odlučuje uvijek (demokratska i kvalificirana) većina društva hrvatskog naroda (50 posto plus jedan glas), a ne manjina. Podrazumijeva se ustavno jamstvo građanskih sloboda, tako i sloboda govora, te se ima zabraniti verbalni delikt na bilo koji način, uključujući kroz manipulirajuće kazneno djelo „iz mržnje“ „i klevete i uvrede“.

Poštapalicu „Samo radim svoj posao“, koja služi kao izgovor za činjenje nepravde, treba odbaciti, jer i oni koji su osuđivali, osudili i razapeli Isusa Krista, također su „samo radili svoj posao“.

Uz spomenuto, Hrvatska treba dobiti Visoki apelacijski sud koji će poništavati sve nepravedne presude raznih sudova i kvazi-sudova na hrvatskom području od 1941. godine do danas, uključujući na hrvatskom području unutar Titove Jugoslavije, i u Republici Hrvatskoj, i donijeti žrtvama i njihovim potomcima pravdu. Visoki apelacijski sud hrvatske države treba biti izvan ingerencije bilo kojeg drugog suda na svijetu.)

Samo tako uređeni Ustav, s pravednim zakonima, može spasiti civilizaciju, i kulturu hrvatskog naroda, i težiti suradnji znanosti kao nositeljice materijalnog napretka, i religije kao nositeljice duhovnosti, kao i duhovni, materijalni, dakle i gospodarski, i demografski i svaki drugi oporavak i napredak hrvatske države i njezinog stanovništva.

prof. Goran Jurišić/tinolovka

facebook komentari