Bogatstvo naroda – Vrijeme je za lustraciju

0

[dropcap color=”#666666″ font=”0″]A[/dropcap]ko netko još nije primijetio, demokracija koja postoji samo kao prostituirani pojam, negdje na papiru ili u udžbenicima koji su promašili vrijeme i mjesto svog izdavanja, više jednostavno ne egzistira. Na Internetu, najdemokratskijem od svih medija, opstrukcija slobodnoga korištenja vlada nesmanjenim intenzitetom. Na stranu što besmislene reklametine, leteće ili lebdeće promičbene poruke sjedaju na monitor kad god im se prohtije, doletivši iz najmračnijih kutaka nekog otrcanog projekta za razvoj domaće ili čije već gospodarske aktivnosti, odnosno punjenja džepa ako ljudi bez kune u džepu nasjednu. Uopće, ljudi koji brode Internetom pokušavajući nešto pametno pronaći ili tek pročitati, silno su zainteresirani za to što im neka robna kuća ili međunarodna korporacija ima za ponuditi. Živimo, naime, u svijetu gdje novac teče potocima, a s njime i sklonost ka potrošnji. Neobuzdanoj.

Mirando Mrsić je hrvatski ministar. Nije bitno čega, jer to ni njemu samom previše dobro nije jasno. Nedavno je pristigao u Split, kako bi domorodnim biračima objasnio da država, odnosno narod, trebaju više zanimanja za kuhare i konobare. Jer je to upravo ono što treba njima samima, za koje država i narod općenito trebaju više brinuti, ali neće im uspjeti – ni državi ni narodu – ne budu li oni sami poduzeli nešto na tom planu, pa se tako pobrinuli usmjeriti svoju djecu u prava zanimanja. Na pravi put i u pravome smjeru.

Prevedeno, zemlja se žestoko okrenula turizmu, toj propulzivnoj ekonomskoj branši gdje prihodi samo rastu a ne jenjavaju. Jasno je stoga da Dalmatinci a i svi ostali koje je Bog doveo do obale naše hrvatske, moraju jako dobro pa i dvaput razmisliti, i onda se zrelo orjentirati na razmišljanje o poslovima pa i na same poslove. Bez turizma nema života, a ni Mirandu nema ministarstva kako god se ono zvalo.

Eto toliko o radu i poslovnoj klimi, u ovom letimičnom biltenu gdje pokušavamo raščlaniti što se događa. Sumanuta situacija koja vlada u hrvatskom društvu nekako se uspjela preliti i u hrvatski šport. Nekim čudom. Kad bi se bar šport ugledao u kulturu. Vodeći EPH mediji podržavaju takvu kulturu, kao i takav šport. I to je u redu. Kako se lako da identificirati kojega su profila čitatelji, odnosno koja je razina kulture a i niže pokretač društveno-političkog razvoja, a to je nešto što slijedi iz jasno definiranoga odgoja i obrazovanja i s njime usmjerene političke situacije u jednoj perspektivnoj postkomunističkoj sredini gdje najcrnji segmenti crvene partije i dalje ostaju zimzeleno zakržljali u razvoju preko Interneta, putem mobitela i ostalih moždanih funkcija, to je sasvim u redu da vodeće hrvatske novine odnosno neumorni portali i dalje pišu kako pišu, odnosno objavljuju što objavljuju. Iako je to i kvalitetom a posebno kvantitetom zaista marksistički produktivno, odnosno osuđeno samim odlaskom na WC, na kroničnu propast.

Ljubitelji crvene kravate

Drazen LalicKako je međutim reciklaža u modi, to se i komunistički pristup svakodnevnoj budućnosti nudi vjernome čitatelju preko Dražena Lalića i ostalih neprikosnovenih vrijednosti društvene piramide. Tu je sada i opravdani revolt – kakav bi mogao i biti nego opravdan, ako ga podržavaju mediji – svega i svakoga, pa i navijača nogometnih klubova koji zaista s nogometom imaju sve manje veze, uzročno-posljedično i s nekakvim smislom makar se radilo i o lopti.

Revolt hrvatskih branitelja, međutim, za iste te medije vrlo je sumnjiv, i treba svakodnevno podrobno i u tančine ispitivati i propitivati ne bi li se došlo do srži, koja je prosječnom EPH novinaru unaprijed poznata: radi se o dubinskoj diverziji jednih na račun drugih. Odnosno onih nepoćudnih – pazite, u demokraciji smo, klasičnoj – spram onih pravednih, naprednih, ne-zatucanih. Obrazovanih i načitanih, kulturom impregniranih ljubitelja crvene kravate i početnoga crvenog polja. Uz još neke simbole za koje sad baš i nije trenutak.

Ima tu i čitav niz portala – slobodnih, kao ptica na grani, od utjecaja politike i mogućih kuna negdje u blizini, po šumama i nizinama – koji svesrdno zagovaraju razne mjere kojima bi ovo društvo ozdravilo. Ne od ove vlade, ne bi oni išli toliko daleko, nego od Crkve, branitelja, Mamića, HDZ-a, dijaspore, Dinama, stranaca u hrvatskom nogometu, ustaša, kriminalaca, tycoona, obavještajnog podzemlja, hercegovačkog lobija, sprege Berlin-Vatikan-desnica, i raznih inih. Jesam li nešto propustio? Jesam, namjerno ali zašto bih nastavio.

Crvena kravataDovoljno je imenovati samo neke, odmah je poštenom čovjeku, drugu, bivšem komunistu danas demokratski orjentiranom poduzetniku koji je okrenut EU-u i čvrstim, regionalnim vrijednostima poput decentralizacije Hrvatske te poslovne suradnje na zapadnom Balkanu, jasno. Sve što treba biti, pa i više. Zemlja smo znalaca, sa sve više centara izvrsnosti.

Jednoga dana, kad se mladi i perspektivni kadrovi obuče, porješavati će sva ova pitanja, odnosno valjda će prirodnim, marksističkim procesom odumrijeti svi nepoćudni elementi. Prije svega, to su oni koji i dalje insistiraju na Domovinskom ratu, barem pod tim imenom, kao nekakvom temom. To nije tema, tema su ljudska prava i prava svih manjina, njih dvadeset i kusur. Plus još veća prava jedne od manjina, one koja bi htjela i želila postati ravnopravna. Barem toliko ako ne i ravnopravnija, što već i jest, ako ne na papiru onda u stvarnosti. Zašto to onda ne provesti i na papiru. To je recept za iznalaženje rješenja za budućnost. Jer ćemo ionako jednoga dana svi biti u istoj državi. Ne mora to biti država, može biti i neka unija, federacija, autonomija, tko zna što.

Budućnost je poželjna i neizvjesna, samo treba znati oguglati na poruke koje vam skaču preko zaslona dok čitate tekstove. A njih čitate kako biste se informirali, što vam omogućavaju ljudi koji su informirani i rade danonoćno, ne bi li na tome ostalo. Drugoga načina nema, jer do kuna se dolazi uglavnom letećim i lebdećim oglasima. Od gospodara života i smrti koji žive negdje drugdje. Ovdje će živjeti kuhari i konobari, uz prateće i opslužne službe. Djeco moja, otiđite k drugima. Ili ostanite ovdje, i radite što vam se kaže. Ili gledajte TV, može i N1. Ili pak kucajte po mobitelima i glumite Znanje. Nešto se mora raditi, ništa se ne mora učiniti. Jer ima tko misli, a tko ima taj i misli, i uvijek ima i vizionara. Onih koji su sposobni kreirati nove aplikacije, napisati i uručiti neke nove molbe. Pronaći sredstva. Potegnuti veze.

Hrvatska trava raste sve teže

Eto kako je svakodnevica dinamična, budućnost ružičasta. Možda čak i crvena. Nikako crna, to ne smijemo priznati ni u ludilu. Sve dok je tu analitičara formata Dražena Lalića, sve će nam biti jasno. On je nepobjediv, zajedno s njegovim drugovima, ratnim i poratnim. Ali daleko da je jedini, kad je tu čitava fronta, nadarenih i nadahnutih. A to se upravo traži. Ta bespregledna vizija, taj jedinstveni uzorak razmišljanja koji je još Marx tako dobro razradio, a mnogi preuzeli, i zacrtali put. Badava se kapitalizam u svom najgorem, novoliberalnom obliku obrušio na Hrvate. Ili Jugoslavene, kako već to neki Hrvati vole. U EPH ne mare previše, tamo se zna red i poredak.

Znaju ga i u hrvatskom pravosuđu, navodno. Znaju sve to i na Pantovčaku, da ne spominjemo stvarnu vlast u državi, to je ona koalicijska koja je odgovorna za ovakvo stanje sveopćeg napretka i poleta. Ne bi sad trebalo čačkati po trogodišnjoj bilanci bez rasta punoj dugova i nagomilanih problema, svega što je nasljeđe dugotrajne nacionalističko-šovinističke ekspanzije provedene nakon zloglasnog režima upregnutog u sablasnu kontrarevolucionarnu aktivnost, spram vlastitog naroda a još više naroda i narodnosti zajedno s manjinama, nacionalnog i inoga karaktera, ostavilo kako bi se današnji vlastodršci suočili ne s prošlošću nego s ovakvom svakodnevicom. Epskom situacijom za koju nema bezbolnih rješenja, nego se moramo svi pomiriti s godinama upornoga rada na izlasku iz krize. Ta ne može valjda vlada pa ni ova biti odgovorna za neuspjehe.

Vladin je posao uspješno vladati, a ako ne ide, krivi su birači.

Zoran Milanović je, nikakvo čudo, izjavio kako ”Hrvatska neće nikad biti bogata zemlja”. Kako bi i mogla, ako su na vlasti on i SDP? Slažemo se, nikada. I to je to. Kriv je rat, kriv je HDZ, a najviše su krivi sigurno oni koji su krivi i za rat i za HDZ. To su, posve sigurno, ljudi koji čak i danas podržavaju SDP i još puno toga što nema veze niti s HDZ-om, niti s Domovinskim ratom – s ove, obrambene crte bojišnice. Ali ima itekako veze s nekakvim drugim crtama, linijama, putevima i razmišljanjima. Hrvatska neće biti bogata u prvom redu zbog ljudi kakav je Zoran Milanović, inače mu ne bismo ni mogli vjerovati. Ali moramo, jer dok je on na vlasti, hrvatska trava raste sve teže.

Vrijeme je za lustraciju, i u hrvatskoj politici i u društvu. Ima ljudi koji znaju kako Hrvatska može biti bogata, i prosperirati. Nećemo nikada biti ni Švicarska ni Norveška, ali možemo biti – Hrvatska. Uspješna i bogata. Samo, da bismo to bili treba početi raditi na tome odmah. Još jučer. Osnovni preduvjet za to bio bi odlazak Milanovića i njegovih s vlasti, kao i Lalića i svih sličnih koje ova država plaća, s njihovih položaja i iz fotelja, kakve god one bile. To bi bili, i jedino u tome smislu i takvi, ”novi temelji” ove države. To bi bili temelji koji bi omogućili ovoj državi i narodu krenuti nekim novim putem.

Ako ima i truna istine u Milanovićevim tvrdnjama, svemu što je dosad rekao bilo na koju temu, onda bi, vjeruje li taj čovjek samome sebi, trebao dati ostavku istoga časa i prepustiti Hrvatsku i njezinu budućnost, u ovome trenutku, izborima. S njime i ovakvom ”demokracijom”, pod mudrim rukovodstvom ove vlade, ne samo da nema bogatstva, nema ni budućnosti. Ex nihili nihil.

dr. Slaven Šuba/HKV

facebook komentari