Bogopsovka: rak rana hrvatskog naroda

    0

    Tekst: Miroslav Baotić

    Nema tog mjesta gdje se kod nas ne proklinje/psuje ime Božje. Čine to zdušno i stari i mladi. Nekima su to „poštapalice”, ušlo ljudima u „naviku” da psuju tj. da proklinju. Nekome padne olovka sa stola – on opsuje ime Isusovo. Mladi često u nedostatku istinskih vrijednosti psuju Boga kako bi se dokazali i ispali veće face; psuju Boga i Isusa u svakoj rečenici barem po tri puta. Vrlo često je to slučaj, osobito kod mladih, psuju u svojoj isfrustriranosti i strahu da prikriju svoje nedosljednosti i nesposobnosti. Jer kad se psuje Boga odmah se pravi većim i bitnijim od njega. Ne postoji niti jedan dio naše domovine koji nema svoj specifičan način psovke/proklinjanja. Narod smo koji po prostačenju i bogopsovki prednjači nad svim narodima. Niti jedan narod ne psuje kao mi. Za vrijeme domovinskog rata, jedan je stari fratar u svojim propovijedima uvijek upozoravao da se u Hrvatskoj i BiH više puta opsovalo ime Božje nego što je ispaljeno i metaka i granata zajedno.

    O čemu se tu radi kad su u Hrvatskoj većina kršćani; dakle većinski Katolici, braća iz ortodoksne i reformirane Crkve. Kako je to moguće. Očito je da ta deklarativnost i folklor ne mogu imati učinka bez prisnog, osobnog odnosa sa Isusom Kristom, bez krštenja u Duhu Svetom.
    Veliki je to životni promašaj biti deklarativan – nazivati se kršćaninom, a psovati Boga u svakoj prigodi. Ako ljudi i nisu vjernici opet je to ružno za čuti jer je to nepristojno i jer je to pseći govor. Govorimo i zaključujemo kako puno toga ne štima u našim životima, školama, poslu, brakovima, domovini… Deklarativno smo dakle kršćani, molimo se Bogu a u isto vrijeme ga psovkom proklinjemo. Htjeli bismo blagoslov – posao, riješenu egzistenciju, zdravlje, prosperitet … Sve bismo to htjeli, a PROKLINJEMO. Pa ne može to tako; ne može se Božji blagoslov spustiti na nas, naše obitelji, gradove, domovinu kada ga psujemo/proklinjemo – čineći tako mi Boga tjeramo od sebe; psujući mu poručujemo da nam On ne treba, da možemo bez Njega. O plodovima ne moramo trošiti riječi – vidi se kako nam je.
    „Smrt i život u vlasti su jezika, a tko ga miluje, jede od ploda njegova” Izr 18,21
    Nekada davno, a o tome čitamo u Starom zavjetu; kada bi netko u nekoj zajednici opsovao/prokleo ime Božje – bio bi izveden pred cijelu zajednicu i kamenovali bi ga do smrti. Isto bi učinili i s onima koju su se bavili čaranjem i vračanjem, proricanjem budućnosti, vidovnjaštvom i svim drugim okultnim djelima.
    Što mislite da se danas tako postupa. Da li bi bio dostatan sav kamen dalmatinskog i hercegovačkog krša da se iskamenujemo koliko smo puta izustili ime Božje uzalud?! Hvatamo se u zamku vlastitih izgovorenih riječi. Isus nam daje ozbiljno upozorenje o opasnosti olako izgovorenih riječi: „Ja vam kažem da će ljudi za svaku nekorisnu riječ što je izreknu odgovarati na Sudnji dan. Tvoje će te riječi opravdati, tvoje će te riječi osuditi.” Mt 12, 36 – 37

    Gore ne može biti…

    Nedavno sam čuvao djecu na jednoj pješčanoj plaži dok su se igrali. Četvorica mladića su prolazili na kupanje i već izdaleka se moglo čuti o čemu razgovaraju jer su bili dosta glasni. Doslovno, ali baš doslovno svakom od te četvorice momaka svaka druga riječ je bila teška psovka u kojoj su proklinjali/psovali ime Isusovo. Isprva nisam znao što bih – a osjećao sam da moram reagirati. Ako ništa drugo, ta grozna prostačenja slušaju djeca… Moja kćerkica koja ima samo pet godina došla je do mene i kaže: “Tata ovi dečki jako ružno pričaju, psuju našeg Isusa”. U tom trenu sam se pomolio Gospodinu, zaštitio svoju djecu od utjecaja zloduha bogopsovke, sve nas zapečatio u Krvi Kristovoj. Zamolio sam Gospodina da mi po svome Duhu Svetomu udijeli riječ koju trebam uputiti tim psovačima; kazao sam: „Na usta mi Gospodine, stražu postavi, i stražare na vrata usana mojih!”(Ps 141,3) i „Moje ti riječi omiljele i razmišljanje srca moga pred licem tvojim, Gospodine, hridi moja, otkupitelju moj!” (Ps 19,14), idi ispred mene Isuse i put mi pripravi…
    Pozdravio sam ih i upitao zašto toliko proklinju ime Božje. Kazao sam im da je to moj Bog koga štujem i da to nije u redu što čine, da ako i nisu kršćani to nije u redu jer ih čuju kako prostače i mala djeca (nekada prije je to i pravno bilo uređeno pa onaj koji je prostačio mogao je platiti i kaznu kada bi ga se prijavilo policiji; danas ne znam kako točno stojimo s tim). Odmah su kazali kako oni jesu katolici, ali da im je to „onak’, iz navike samo.” Nastavio sam im govoriti da tako navlače prokletstvo na sebe i svoje obitelji, na svoju budućnost, no oni su nastavili u buntovnom stilu, koji se ipak počeo ispuhavati kao i njihov napuhani pubertetski ego, da ovo kakvo je sad stanje i ne može biti gore pa da im je onda kao svejedno koliko griješe/proklinju/psuju. Vidjeći da ne vrijedi raspravljati, a što mi i nije bila nakana već im samo skrenuti pozornost na psovanje, doviknuo sam im samo još; VAŠE ĆE VAS RIJEČI OSUDITI, VAŠE ĆE VAS RIJEĆI SPASITI – PAZITE ŠTO I KAKO GOVORITE. Zahvalio sam Gospodinu što mi je dao da se sjetim što ću im kazati, sjeli su, kartali, družili se ali grozne psovke se više nisu čule. Barem tada, jer ih je moje svjedočenje taj tren pogodilo. Ti će momci, nažalost opet nastaviti sa psovanjem. Tu su posrijedi puno veći problemi nego što nas velika većina misli. Radi se o zloduhu bogopsovke, koji se za osobu „prilijepio” zbog njenih pogrešaka ili otvorenosti okultnome, a može biti i nasljedni duh po obiteljskom stablu. Rješenje je opet i samo opet OBRAĆENJE – ODVRAĆANJE OD GRIJEHA. Iskreno odlučiti da više neću psovati i proklinjati ime Božje, priznati to Gospodinu u sakramentu pomirenja – svetoj ispovijedi i da nakon toga svećenik moli molitve otklinjanja i oslobađanja (ako možda župnik nije upućen u to potražite nekog svećenika koji je u službi Obnove u Duhu Svetome – katoličke karizmatske obnove). Nakon toga nastaviti živjeti sakramentalni život, ići na svete mise i blagovati Gospodinovo Tijelo i Krv u svetoj pričesti, moliti i postiti na nakane za oslobođenje od bogopsovke. Tada treba početi BLAGOSLIVLJATI, ne zaboravite da smo na to pozvani. Dakle, umjesto proklinjanja – blagoslivljati. Pavao nas u poslanici Rimljanima upućuje govoreći da mrzimo zlo, a da uz dobro prianjamo, da budemo gorljivi Duhom, da Gospodinu služimo (usp. Rim 12,9-11). A ako li pak psujemo i proklinjemo – tada služimo neprijatelju i njemu dajemo prostor za djelovanje u našim životima.

    Svjedočimo, opominjimo…
    Ohrabrimo se braćo i svjedočimo svoju vjeru. Nemojmo govoriti: nas se to ne tiče ili što ja imam s tim. Ako obljutavimo – zna se što se s takvom solju čini. Preporučimo se Gospodinu i zamolimo njegovu pomoć, zaštitu i vodstvo. U svoju dnevnu molitvu uvrstimo prošnju da nas Gospodin krsti Duhom Svetim, da nam udijeli sve darove i plodove Duha i sve karizme koje su nam potrebne u ovom vremenu kako bismo bili pravi nasljedovatelji i svjedoci Kristovi.
    Dozvolimo da Bog u našim životima bude Bog, da ide ispred nas i da nas vodi, da se služi nama za svoju slavu. Blagoslivljajmo, nemojmo proklinjati/psovati jer to kršćani ne čine. Ne dozvolimo si taj minimum da budemo kršćani samo na papiru, hrabro svjedočimo svoga Gospodina uvijek i na svakom mjestu i prilici.
    „Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim Ocem nebeskim. Tko se mene odreče pred ljudima, i ja ću se njega odreći pred svojim Ocem nebeskim.” Mt 10, 32-33

    nacija.hr

    facebook komentari