BOL NEDUŽNIH

0

Kad normalan čovjek vidi da djeca ginu, mora mu se srce stisnuti, mora osjetiti duboku nutarnju bol. Nije to samo stvar empatije, to je stvar jednog dubljeg osjećaja života.

djecaDijete u sebi čuva ono iskonsko što smo mi odrasli već odavno izgubili. Nije slučajno Isus rekao budite kao djeca. Nije rekao budite infantilni, nego budite čisti, neposredni, bez zamršenih predumišljaja i pokvarenosti koju stvara um prepredenog čovjeka. Naravno, i kod neke djece može postojati stanovita zloba pa i okrutnost u igri. No dijete time još nije izgubilo nukleus svoje dječje nedužnosti, ono još nema svijest o moralnim posljedicama, ne može zaključivati kao što zaključuje um odraslog čovjeka. Dijete još živi u spontanitetu nedužnosti čak i kad je okruženo zlom.

Ono vidi neposredno, srcem, intuitivnim uvidom, bez unaprijed zadanih pojmova i definicija i racionaliziranja. I u japanskoj zen filozofiji postoji sličan koncept: da se vratimo u prvobitno stanje čistoće dječjeg uma, da stvari vidimo izvan naših dihotomija pobjede i poraza, uspjeha i neuspjeha, siromaštva i bogatstva, prijatelja i neprijatelja. Te stvarnosti, dakako, postoje, ali postoje jer ih mi podržavamo čak i po cijenu stradanja djece. Dijete nosi u sebi univerzalno čisto čovještvo. Pogledajmo djecu iz bilo kojih krajeva svijeta, bilo koje rase, u Africi, Europi, južnoj Americi, Aziji, svugdje su ta djeca prekrasna, nose u sebi nesvjesnu mudrost svijeta. Ako nam njihovo stradanje ne dirne srca, ako svijet ne stane na trenutak kad ona umiru od gladi ili ginu pod granatama, kad ih zlostavljaju, muče ili prodaju u bijelo roblje, ako je svijet indifirentan na činjenicu da njegova mizanscena zna biti vrlo podmukla za sigurnost i nedužnost djece, onda smo već dotaknuli samo dno postojanja onkraj svake nade da će se čovječanstvo promijeniti bez neke velike i apokaliptične katarze.

Bol roditelja koji oplakuje svoje dijete u Gazi ili bilo gdje u svijetu, nema ni svoju nacionalnost ni rasu, ona je primarno čisto ljudska bol i pred njom treba zastati. Istu bol osjeća i Izraelac i Palestinac. Patnja ne razlikuje tko je tko. Patnja je ljudska. Na žalost, i mržnja koja je proizvodi. Topovi bi morali zašutjeti na svim stranama jer ih nadglasavaju krikovi djece i vapaji očeva i majki. Svijet je ovo latentnog ludila i mržnje. Čemu sve to? Svi ćemo umrijeti i doći pred lice Gospodinovo. Odgovarat ćemo za svaku riječ i svako djelo. Zar nismo dovoljno zreli i osviješteni da iz nedavnih ratova ne izvučemo pouku kako se preko boli i patnje najnedužnijih ne mogu graditi nikakve civilizacije i poredci, politike i ideologije a da ne urode još većom mržnjom, fanatizmom i osvetom? Teško je gledati kako nedužni stradaju širom svijeta, od Ukrajine do Gaze i Izraela i osjećati se nemoćnim. Ili baš i nismo tako nemoćni? Nije li duh sila koja nadrasta ljudske strahove i ograničenja, a bol i patnja su mudre učiteljice života. Samo treba biti dobar učenik.

Zoran Vukman/velecasnisudac.com/kamenjar.com

facebook komentari