Pratite nas

BiH

Bolje je zapaliti i najmanju šibicu u mraku, nego se pjeniti i/ili piskarati o tami.

Objavljeno

na

Koliko god ga je bilo teško povezati, hrvatsko izvandomovinstvo je poglavito od nacionalnog otrježnjenja nakon ubojstva S. Radića 1928. do 1990. cijelo vrijeme nezaustavljivo nosilo baklju s idejom o slobodnoj i suverenoj državi Hrvatskoj. Svekolike hrvatske udruge, od političkih do vjerskih i kulturnih, djelovale su koliko su imale snage i koliko su im političke okolnosti po raznim zemljama svijeta dozvoljavale. I došlo je vrijeme kad ih treba sve predstaviti, bez obzira koliko značajne bile, nastale početkom 19. stoljeća u SAD-u, na Novom Zelandu ili negdje drugdje.  Jedna od novijih hrvatskih izvandomovinskih organizacija, Hrvatski svjetski kongres (HSK), ponikao je u ostvarenom snu sanjane međunarodno priznate hrvatske države.  Istina, lakše je bilo osnovati nego 20 godina sačuvati i voditi HSK, poglavito kad se znade da je u njemu ono osobno postavljeno na dragovoljnoj osnovi i o vlastitom trošku njegovih dužnosnika. Prema njemu je vodila ideja iznesena na povijesnom simpoziju „Književnost između dvije domovine“, 18.-21. listopada 1989. u Zagrebu, koji je organiziralo nekoliko hrvatskih ustanova na čelu s HAZU i DHK, a na koji su bili prvi put pozvani i pisci iz hrvatske političke emigracije. Tu je na odobravanje svih sudionika i naslovnu podršku medija prvi put iznesen prijedlog „da u Hrvatski Sabor ulaze i predstavnici hrvatskog iseljeništva, uvažavajući u našem narodu  stoljetnu tradiciju parlamentarnog  ostvarivanja prava i ciljeva“ koji je uključivao potrebu sustavnog povezivanja Hrvata u izvandomovinstvu. Nakon toga, od početka 1990. počeli su se osnivati raznoliki  međudruštveni i koordinacijski odbori hrvatskih udruga po državama diljem svijeta. Onda je došlo srpska agresija, stvaranje hrvatske države i vojna obrana hrvatskog naroda, a što je završilo stvaranjem dvije hrvatske države, HR i BiH, a praktično 1998. integracijom hrvatskog Podunavlja.

Formalni početak uvezivanja hrvatskih udruga u HSK dogodio se 1993, od 2. do 4. srpnja u Zagrebu na osnivačkom saboru HSK, ambiciozno zamišljene krovne organizacije koja će  okupljati hrvatske udruge izvan domovine, ali ne po nekoj obvezi ili službenoj dužnosti već  jedino koje jedno takvo umrežavanje svojevoljno žele, neovisno o njihovoj stranačkoj, vjerskoj i svjetonazorskoj opre­dijeljenosti. U velikoj sabornici hrvatskog državnog Sabora na Markovom trgu u Zagrebu skupilo se više od 400 delegata udruga i ustanova Hrvata izvan domovine koji su god željele u tome sudjelovati nakon javno objavljivanih najava. Nakon dugih desetljeća sotoniziranja Hrvata izvan domovine,  RH i BiH, bio je to prvi sa snažnom simbolikom „povratak kući“ prognane Hrvatske posebice nakon rečene 1928, dočekan raširenih ruku od službenih predstavnika hrvatske države i društva. Mnogima od delegata bio je to nakon dugih desetljeća „zabranjene domovine“ neopisivo dirljivi „povratak“, kad su nas pristigle dočekali i pozdravljali u državnoj Sabornici, osobno i govorima, primjerice, predsjednik HAZU Ivan Supek, predsjednik Hrvatskog državnog sabora Stjepan Mesić, predsjednik Matice Hrvatske Vlado Gotovac, rektor Sveučilišta u ZG Marijan Šunjić, predsjednik HVO-a Jadranko Prlić, u ime Crkve u Hrvata kardinal Franjo Kuharić i brojni drugi, a predsjednik države Hrvatske dr. Franjo Tuđman, uz desetak protokolarnih susreta toga dana, našao je vremena pozvati sebi delegaciju novoosnovanog HSK-a, za čijeg je predsjednika za tu godinu bio od delegata izabran Nikola Kirigin iz Kalifornije, za gl. tajnika Šimun Šito Ćorić iz Švicarske, za rizničarku Dianu Vukušić iz Švedske, te za svaki kontinent po jedan dopredsjednik HSK-a i cijeli niz drugih dužnosnika.

Nije u našem mentalitetu lako formirati ni najmanju udrugu sa složnim ljudima u njoj, a ne li pokušavati povezivati ljude diljem svijeta. Manjak takve tradicije, međusobno nepoznavanje i nepovjerenje među našim ljudima po pojedinim gradovima i krajevima stranih država bilo je očito, a ne li ono na globalnoj svjetskoj razini. Osobno sam u tome bio u maloj prednosti, jer već sam od svojih američkih godina od kraja 70-tih prošloga stoljeća bivao redovito pozivan po zajednicama hrvatskog izvandomovinstva od Australije, L. Amerike do Afrike, i držao redovite kontakte, vidim to danas i po brojnoj svojoj korespondenciji,  s dosta vodećih ljudi hrvatskoga vjerskog, kulturnog i općenito društvenog života, također njegujući tiho i diskretno veze i s brojnim vodećim, u politici i kulturi aktivnim, hrvatskim političkim emigrantima. Sve to spominjem kao veliku zahvalu svim našim ljudima koji su nas sa svih strana podupirali u organizaciji HSK i bez njih bismo teže došli i do Europskog parlamenta i do UN-a i do naših udruga diljem svijeta.

Uz već postojeću pomoć za vrijeme Domovinskog rata, prva velika akcija HSK bilo je sudioništvo nakon proglasa domovini i iseljeništvu predsjednika Vlade RH Nikice Valentića i predsjednika HSK Nikole Kirigina u ostvarenju ideje projekta „otočne veze“, spajanja hrvatskog sjevera i juga u vrijeme srpske okupacije i izoliranosti Dalmacije. Projekt je bio vrijedan četrdeset i neki milijun američkih dolara i pod stručnim vodstvom HEPA i HABORA „prosvijetlilo je“ u Dalmaciji za šest mjeseci. A onda su se nastavile manje i veće aktivnosti po u konačnici u više od trideset zemalja gdje je HSK imao svoje podružnice. Redale su se kontakti s domovinskim institucijama gdje smo bili glas vapijućeg u pustinji, stalno ukazujući na nacionalne potrebe Hrvata izvan Hrvatske, od „hrvatskog CNN-a“  i dopisnog glasovanja do programa za povratnike i potreba hrvatskog naroda u BiH. Bio je tu i cijeli niz izdavanih publikacija na više svjetskih jezika, predstavke za Internacionalne institucije za zaštitu ljudskih i narodnih prava, ponekad i na svih dvadesetak jezika u kojima djeluju članovi HSK, stipendije za studente u domovini,  inicijativa i velika financijska sredstva za izgradnju spomen-obilježja Bleiburg, članstvo u UN-u s konzultativnim statusom, promidžba za stvaranje državnog Zakona o Hrvatima izvan domovine,  Hrvatske svjetske igre itd. Brzo su bile vidljive i tri glavne smetnje  koje su HSK priječile uspješnije djelovati: nedostatak sposobnih i radinih dužnosnika HSK po državama, nedostatak potpore hrvatskih državnih vlasti i –  hrvatski jal. Naravno, za sve bi bilo bolje da nam barem ne umanjuju vrijednost i ne štete oni koji ne žele dobrovoljno pomoći ovo hrvatsko zajedništvo. Nažalost, ima ljudi koji troše svoju energiju u traženju negativnog, koji se služe manirama rekla-kazala, možda, što ako… i sličnim negativnim insinuacijama, sumnjičenjima i klevetama. Matoš je davno o takvoj ljudskoj gluposti i sitnosti rekao što treba. Ali nekima je lakše iz nekoga prikrivenog zavidnog kuta baš dugim godinama tražiti brvno u oku drugih, nego nešto jače sami društveno poduzeti izvan kruga svojih bioloških impulsa, kompleksa i čudnih osobnih interesa. Ta i oni su imali na raspolaganju za rad za opće interese svojih 20 godina!

Ipak je HSK dobro izdržao ova dva desetljeća i snažno zakoračio u treće. Koliko god smo se pitali zaslužujemo li takvu pohvalu, bile su nam drage riječi vodećeg političara čak aktualne vlasti na Otvorenju proslave 20-te obljetnice HSK sada u srpanjskom Zagrebu: „Ni među hrvatskim političarima nisam vidio toliko ljubavi za hrvatsku domovinu kao među vama, članovima Hrvatskog svjetskog kongresa“. Snagu su nam u ovom volonterskom radu ojačali spremnost ravnateljice po državnom zakonu novoosnovanog Državnog ureda za Hrvate izvan domovine i ravnatelja Matice, ali i onaj diskretni susret, dulji od sata, s predsjednikom Ivom Josipovićem. Jedan vodeći hrvatski akademik javno reče da je to pravo čudo da na dobrovoljnoj osnovi funkcionira sve te godine ova hrvatska međunarodna organizacija. Razveselio nas je također predsjednik saborskog Odbora za Hrvate izvan domovine javno pozvavši sve hrvatske političke stranke i dužnosnike da podupru stvaranje hrvatskog etniteta u BiH. HSK  godinama na stranoj i domaćoj sceni promiče ideju o sličnom uređenju BiH po švicarskom kantonalnom modelu, poštujući nacionalne, kulturne, socijalne i vjerske posebitosti triju naroda, posebice kad doživljavamo već dvadeset godina teško zapostavljanje hrvatskog naroda u toj drugoj hrvatskoj državi. Želimo li u njoj stati na svoje noge, nužno je da se na taj način u nekom (dis)kontinuitetu čvrsto međusobno uvežu hrvatski ljudi i krajevi, a stvar je demokratske narodne volje hoćemo li se nazvati Zajednica hrvatskih kantona, Treći etnitet, Hrvatska republika Herceg-Bosna ili nekako drukčije. Jer ipak najteža je sudbina Hrvata u BiH i za njih nam se svima posebno boriti.

Šimun Šito Ćorić/hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

BiH

Dragan Čović: Iz ovih krajeva otići će još 100 000 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Nezaposlenost mladih od kojih stvaramo izgubljene generacije najveći je od bezbroj problema s kojima se bori Bosna i Hercegovina, a za koje političke elite niti imaju rješenje niti žele raditi na poboljšanju.

Podaci CIA-e za 2017. godinu vrlo su jasno i govore o današnjoj katastrofi BiH – BiH je vodeća po ovom statističkom podatku sa 62,8 posto nezaposlenih mladih.

Isto tako, podaci govore kako je populacija mladih mnogo bliža granici siromaštva nego populacija odraslih te da oni koji nisu nastavili školovanje čine najveći udio u siromašnoj populaciji – njih 57 posto! Naravno, nikoga u takvim okolnostima ne treba čuditi situacija u kojoj iz BiH posljednjih godina mladi i školovani ljudi bježe “glavom bez obzira”.

O tom problemu govorio je i predsjedavajući Predsjedništva BiH i lider HDZ-a BiH Dragan Čović prigodom sastanka s predstavnica vlasti u USŽ-u rekavši kako je taj problem prisutan u svakom dijelu BiH, a u Krajini možda izraženije jer je granica EU pred vratima.

Mladi bježe u inozemstvo

– Kako bi se to promijenilo moramo stvoriti ambijent tim ljudima da vjeruju u svoju državu. Ovo je naša domovina i ovdje treba živjeti, ali ni to neće biti dovoljno. Premoćna je zapadna ponuda koja se nudi, prije svega u Austriji i Njemačkoj. Njima naši ljudi trebaju, oni su dio snažne industrijske i obrazovne kulture, a mi smo dio europske tradicije, kazao je Čović. Isto tako, jasno navodi kako će se negativni trendovi nastaviti ukoliko država nešto ne uradi.

– Što je najgore poticat će ga upravo te zemlje jer njima naprosto treba takva kadrovska struktura. Ukoliko ste pratili plan njemačke kancelarke za iduću godinu, i to uz uvjetovanje novih partnera u vlasti, jeste novih 200 tisuća ljudi izvana. Računamo kako će tu biti bar 100 tisuća iz ovih krajeva. Ako ne napravimo strategiju onda ćemo biti u velikim problemima. To što mladi ljudi odlaze više nije političko pitanje, nije pitanje jednog naroda, jedne politike. Jednostavno, odlaze svi. Čak i investitori koji dolaze iz tih krajeva kod nas ne daju takve uvjete radnicima kakvi su u Švicarskoj ili Austriji, istakao je Čović.

Zapošljavanje mladih

Problem zapošljavanja mladih bio je i tema dvodnevne  međunarodne konferencije “Program garancija za mlade kao prevencija nezaposlenosti mladih” na kojoj se razgovaralo o mogućim rješenjima problema koji muči čitavu regiju.

– Zapošljavanje mladih, kao jedne od ugroženih grupa na tržištu rada, predstavlja izazov za sva regionalna i nacionalna tržišta rada, rekao je Muamer Bandić, direktor Agencije za rad i zapošljavanje BiH. Dodaje da zbog toga sve javne službe za zapošljavanje veliki dio svojih aktivnosti usmjeravaju na povećanje zapošljavanja ove populacije jer je to preduvjet za kvalitetan život i napredak mladih u svim zemljama.

Cilj konferencije je razmjena najboljih praksi u zapošljavanju mladih među zemljama članicama Svjetske asocijacije javnih službi zapošljavanja (VAPES), sa posebnim naglaskom na prenošenje iskustava i praksi u zapošljavanju mladih u EU putem programa “Garancija za mlade”. Konferencija, koju su organizirali Agencija za rad i zapošljavanje i VEPES, prilika je da se usporede raznovrsne mjere, utjecaj koji na definirane mjere imaju politike, odobreni proračuni, sustav obrazovanja, sustav rada službi za zapošljavanje.

Isto tako, tijekom konferencije bit će predstavljeni dosadašnji rezultati i iskustva o provođenju mjera za zapošljavanje mladih, a poseban naglasak bit će na programu “Garancija za mlade” koji se sprovodi u EU.

Na konferenciji sudjeluju predstavnici službi za zapošljavanje Austrije, Azerbajdžana, Belgije, Bugarske, Crne Gore, Estonije, Francuske, Hrvatske, Kine, Mađarske, Slovenije, Švedske, Turske, kao i zavoda za zapošljavanje RS-a, FBiH i Brčko distrikta, te županijskih službi.

BiH na trećem mjestu po nezaposlenosti u svijetu

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

EU poručila: Izmjene Izbornog zakona se moraju provesti do izbora 2018. godine

Objavljeno

na

Objavio

Bosna i Hercegovina nije mogla čuti ključne poruke Europske unije nakon sastanaka ministara vanjskih poslova zemalja članica unije u Luxembourgu o tome da se u zemlji moraju promijeniti odredbe Izbornog zakona kako bi se održali izbori sljedeće godine što je posve suprotno tvrdnjama visokih dužnosnika Stranke demokratske akcije da se izborni mogu održati i provesti i bez preinake po apelaciji Bože Ljubića, piše Večernji list BiH.

“Vijeće očekuje od BiH da unutar potrebnih rokova reagira na presudu Ustavnog suda BiH koja se odnosi na konkretne izborne odredbe federalnog Doma naroda.

Vijeće smatra da se izbornoj reformi treba pristupiti u duhu konsenzusa i dijaloga kao važnom pitanju, te također poziva BiH da provede preporuke Ureda za demokratske institucije i ljudska prava OESS-a (OESS-ODIHR) kako bi se približila europskim standardima, poboljšavanjem demokratskog procesa budućih izbora”, kaže se u zaljučcima Vijeća za vanjske poslove na kojemu je sudjelovala i hrvatska ministrica vanjskih poslova Marija Burić-Pejčinović, piše Večernji List.

Ustavni sud BiH je 28. prosinca prošle godine prihvatio aperlaciju Bože Ljubića, koji je u žalbi dok je bio predsjedatelj Zastupničkog doma naveo da je neustavna odredba da se iz svih županija u FBiH bira najmanje jedan pripadnik konstitutivnih naroda, bez obzira na brojnost pripadnika pojedinih konstitutivnih naroda u toj županiji. Ustavni sud je prihvatio navode Bože Ljubića da ne mogu jednak broj izaslanika za Dom naroda dati Bosansko-podrinjska županija s 23 Hrvata i Posavska županija koja ima oko 33.000 Hrvata. Na taj su način u dva navrata ključne hrvatske stranke za koje glasuje najveći broj Hrvata izbačene iz vlasti. No, u SDA ne smatraju kako je potrebno promijeniti Izborni zakon, a njihov visoki dužnosnik Šefik Džaferović lak je ustvrdio kako to nije uvjet za održavanje, ali niti provedbu odredbi izbora,

“Mi trebamo ozbiljno raditi na izmjenama Izbornog zakona, ali, ako do toga i ne dođe, izbori 2018. godine će se održati. Nema razloga da bude drukčije. I do sada smo pokušavali provesti neke odluke, ali izbori nikada nisu dovođeni u pitanje, osim u slučaju Mostara. Međutim, konkretna situacija vezana za odluku Ustavnog suda po apelaciji gospodina Ljubića nije ni slična onoj vezanoj za Mostar”, rekao je Džaferović. No, zanimljivo je da je odluka Ustavnoga suda o Mostaru apsolutno identična situaciji u Mostaru jer su hrvatske stranke prosvjedovale upravo zbog neproporcionalnosti vrijednosti glasova birača za izbor vijećnika u Gradsko vijeća, što je Ustavni sud potvrdio, a uz ostale identična je i formulacija o presudi oko izbora izaslanika za Dom naroda s obzirom da se odredbom o biranju po jednoga izaslanika iz svake županije narušava upravo načelo proporcionalnosti.

Uz način izbora izaslanika za Dom naroda EU je istaknula i kako treba provesti presudu Europskog suda za ljudska prava, koja bi trebala osigurati da se i predstavnici nacionalnih manjina mogu kandidirati za članove Predsjedništva BiH, što sada nije slučaj, ali i da budu birani u gornji, nacionalno koncipirani Dom naroda. Pri tome sud nije odredio na koji će se način provesti ta odluka. SDA sada ucjenjuje da se ove odredbe ne mogu mijenjati bez provedbe slučaja Sejdić-Finci a za što je potrebna izmjena Ustava BiH.

facebook komentari

Nastavi čitati