Bolje je zapaliti i najmanju šibicu u mraku, nego se pjeniti i/ili piskarati o tami.

2

Koliko god ga je bilo teško povezati, hrvatsko izvandomovinstvo je poglavito od nacionalnog otrježnjenja nakon ubojstva S. Radića 1928. do 1990. cijelo vrijeme nezaustavljivo nosilo baklju s idejom o slobodnoj i suverenoj državi Hrvatskoj. Svekolike hrvatske udruge, od političkih do vjerskih i kulturnih, djelovale su koliko su imale snage i koliko su im političke okolnosti po raznim zemljama svijeta dozvoljavale. I došlo je vrijeme kad ih treba sve predstaviti, bez obzira koliko značajne bile, nastale početkom 19. stoljeća u SAD-u, na Novom Zelandu ili negdje drugdje.  Jedna od novijih hrvatskih izvandomovinskih organizacija, Hrvatski svjetski kongres (HSK), ponikao je u ostvarenom snu sanjane međunarodno priznate hrvatske države.  Istina, lakše je bilo osnovati nego 20 godina sačuvati i voditi HSK, poglavito kad se znade da je u njemu ono osobno postavljeno na dragovoljnoj osnovi i o vlastitom trošku njegovih dužnosnika. Prema njemu je vodila ideja iznesena na povijesnom simpoziju „Književnost između dvije domovine“, 18.-21. listopada 1989. u Zagrebu, koji je organiziralo nekoliko hrvatskih ustanova na čelu s HAZU i DHK, a na koji su bili prvi put pozvani i pisci iz hrvatske političke emigracije. Tu je na odobravanje svih sudionika i naslovnu podršku medija prvi put iznesen prijedlog „da u Hrvatski Sabor ulaze i predstavnici hrvatskog iseljeništva, uvažavajući u našem narodu  stoljetnu tradiciju parlamentarnog  ostvarivanja prava i ciljeva“ koji je uključivao potrebu sustavnog povezivanja Hrvata u izvandomovinstvu. Nakon toga, od početka 1990. počeli su se osnivati raznoliki  međudruštveni i koordinacijski odbori hrvatskih udruga po državama diljem svijeta. Onda je došlo srpska agresija, stvaranje hrvatske države i vojna obrana hrvatskog naroda, a što je završilo stvaranjem dvije hrvatske države, HR i BiH, a praktično 1998. integracijom hrvatskog Podunavlja.

Formalni početak uvezivanja hrvatskih udruga u HSK dogodio se 1993, od 2. do 4. srpnja u Zagrebu na osnivačkom saboru HSK, ambiciozno zamišljene krovne organizacije koja će  okupljati hrvatske udruge izvan domovine, ali ne po nekoj obvezi ili službenoj dužnosti već  jedino koje jedno takvo umrežavanje svojevoljno žele, neovisno o njihovoj stranačkoj, vjerskoj i svjetonazorskoj opre­dijeljenosti. U velikoj sabornici hrvatskog državnog Sabora na Markovom trgu u Zagrebu skupilo se više od 400 delegata udruga i ustanova Hrvata izvan domovine koji su god željele u tome sudjelovati nakon javno objavljivanih najava. Nakon dugih desetljeća sotoniziranja Hrvata izvan domovine,  RH i BiH, bio je to prvi sa snažnom simbolikom „povratak kući“ prognane Hrvatske posebice nakon rečene 1928, dočekan raširenih ruku od službenih predstavnika hrvatske države i društva. Mnogima od delegata bio je to nakon dugih desetljeća „zabranjene domovine“ neopisivo dirljivi „povratak“, kad su nas pristigle dočekali i pozdravljali u državnoj Sabornici, osobno i govorima, primjerice, predsjednik HAZU Ivan Supek, predsjednik Hrvatskog državnog sabora Stjepan Mesić, predsjednik Matice Hrvatske Vlado Gotovac, rektor Sveučilišta u ZG Marijan Šunjić, predsjednik HVO-a Jadranko Prlić, u ime Crkve u Hrvata kardinal Franjo Kuharić i brojni drugi, a predsjednik države Hrvatske dr. Franjo Tuđman, uz desetak protokolarnih susreta toga dana, našao je vremena pozvati sebi delegaciju novoosnovanog HSK-a, za čijeg je predsjednika za tu godinu bio od delegata izabran Nikola Kirigin iz Kalifornije, za gl. tajnika Šimun Šito Ćorić iz Švicarske, za rizničarku Dianu Vukušić iz Švedske, te za svaki kontinent po jedan dopredsjednik HSK-a i cijeli niz drugih dužnosnika.

Nije u našem mentalitetu lako formirati ni najmanju udrugu sa složnim ljudima u njoj, a ne li pokušavati povezivati ljude diljem svijeta. Manjak takve tradicije, međusobno nepoznavanje i nepovjerenje među našim ljudima po pojedinim gradovima i krajevima stranih država bilo je očito, a ne li ono na globalnoj svjetskoj razini. Osobno sam u tome bio u maloj prednosti, jer već sam od svojih američkih godina od kraja 70-tih prošloga stoljeća bivao redovito pozivan po zajednicama hrvatskog izvandomovinstva od Australije, L. Amerike do Afrike, i držao redovite kontakte, vidim to danas i po brojnoj svojoj korespondenciji,  s dosta vodećih ljudi hrvatskoga vjerskog, kulturnog i općenito društvenog života, također njegujući tiho i diskretno veze i s brojnim vodećim, u politici i kulturi aktivnim, hrvatskim političkim emigrantima. Sve to spominjem kao veliku zahvalu svim našim ljudima koji su nas sa svih strana podupirali u organizaciji HSK i bez njih bismo teže došli i do Europskog parlamenta i do UN-a i do naših udruga diljem svijeta.

Uz već postojeću pomoć za vrijeme Domovinskog rata, prva velika akcija HSK bilo je sudioništvo nakon proglasa domovini i iseljeništvu predsjednika Vlade RH Nikice Valentića i predsjednika HSK Nikole Kirigina u ostvarenju ideje projekta „otočne veze“, spajanja hrvatskog sjevera i juga u vrijeme srpske okupacije i izoliranosti Dalmacije. Projekt je bio vrijedan četrdeset i neki milijun američkih dolara i pod stručnim vodstvom HEPA i HABORA „prosvijetlilo je“ u Dalmaciji za šest mjeseci. A onda su se nastavile manje i veće aktivnosti po u konačnici u više od trideset zemalja gdje je HSK imao svoje podružnice. Redale su se kontakti s domovinskim institucijama gdje smo bili glas vapijućeg u pustinji, stalno ukazujući na nacionalne potrebe Hrvata izvan Hrvatske, od „hrvatskog CNN-a“  i dopisnog glasovanja do programa za povratnike i potreba hrvatskog naroda u BiH. Bio je tu i cijeli niz izdavanih publikacija na više svjetskih jezika, predstavke za Internacionalne institucije za zaštitu ljudskih i narodnih prava, ponekad i na svih dvadesetak jezika u kojima djeluju članovi HSK, stipendije za studente u domovini,  inicijativa i velika financijska sredstva za izgradnju spomen-obilježja Bleiburg, članstvo u UN-u s konzultativnim statusom, promidžba za stvaranje državnog Zakona o Hrvatima izvan domovine,  Hrvatske svjetske igre itd. Brzo su bile vidljive i tri glavne smetnje  koje su HSK priječile uspješnije djelovati: nedostatak sposobnih i radinih dužnosnika HSK po državama, nedostatak potpore hrvatskih državnih vlasti i –  hrvatski jal. Naravno, za sve bi bilo bolje da nam barem ne umanjuju vrijednost i ne štete oni koji ne žele dobrovoljno pomoći ovo hrvatsko zajedništvo. Nažalost, ima ljudi koji troše svoju energiju u traženju negativnog, koji se služe manirama rekla-kazala, možda, što ako… i sličnim negativnim insinuacijama, sumnjičenjima i klevetama. Matoš je davno o takvoj ljudskoj gluposti i sitnosti rekao što treba. Ali nekima je lakše iz nekoga prikrivenog zavidnog kuta baš dugim godinama tražiti brvno u oku drugih, nego nešto jače sami društveno poduzeti izvan kruga svojih bioloških impulsa, kompleksa i čudnih osobnih interesa. Ta i oni su imali na raspolaganju za rad za opće interese svojih 20 godina!

Ipak je HSK dobro izdržao ova dva desetljeća i snažno zakoračio u treće. Koliko god smo se pitali zaslužujemo li takvu pohvalu, bile su nam drage riječi vodećeg političara čak aktualne vlasti na Otvorenju proslave 20-te obljetnice HSK sada u srpanjskom Zagrebu: „Ni među hrvatskim političarima nisam vidio toliko ljubavi za hrvatsku domovinu kao među vama, članovima Hrvatskog svjetskog kongresa“. Snagu su nam u ovom volonterskom radu ojačali spremnost ravnateljice po državnom zakonu novoosnovanog Državnog ureda za Hrvate izvan domovine i ravnatelja Matice, ali i onaj diskretni susret, dulji od sata, s predsjednikom Ivom Josipovićem. Jedan vodeći hrvatski akademik javno reče da je to pravo čudo da na dobrovoljnoj osnovi funkcionira sve te godine ova hrvatska međunarodna organizacija. Razveselio nas je također predsjednik saborskog Odbora za Hrvate izvan domovine javno pozvavši sve hrvatske političke stranke i dužnosnike da podupru stvaranje hrvatskog etniteta u BiH. HSK  godinama na stranoj i domaćoj sceni promiče ideju o sličnom uređenju BiH po švicarskom kantonalnom modelu, poštujući nacionalne, kulturne, socijalne i vjerske posebitosti triju naroda, posebice kad doživljavamo već dvadeset godina teško zapostavljanje hrvatskog naroda u toj drugoj hrvatskoj državi. Želimo li u njoj stati na svoje noge, nužno je da se na taj način u nekom (dis)kontinuitetu čvrsto međusobno uvežu hrvatski ljudi i krajevi, a stvar je demokratske narodne volje hoćemo li se nazvati Zajednica hrvatskih kantona, Treći etnitet, Hrvatska republika Herceg-Bosna ili nekako drukčije. Jer ipak najteža je sudbina Hrvata u BiH i za njih nam se svima posebno boriti.

Šimun Šito Ćorić/hrsvijet

facebook komentari

  • peppermintt

    “Želimo li u njoj stati na svoje noge, nužno je da se na taj način u
    nekom (dis)kontinuitetu čvrsto međusobno uvežu hrvatski ljudi i krajevi,
    a stvar je demokratske narodne volje hoćemo li se nazvati Zajednica
    hrvatskih kantona, Treći etnitet, Hrvatska republika Herceg-Bosna ili
    nekako drukčije. Jer ipak najteža je sudbina Hrvata u BiH i za njih nam
    se svima posebno boriti.”

    🙂

  • peppermintt

    “Želimo li u njoj stati na svoje noge, nužno je da se na taj način u
    nekom (dis)kontinuitetu čvrsto međusobno uvežu hrvatski ljudi i krajevi,
    a stvar je demokratske narodne volje hoćemo li se nazvati Zajednica
    hrvatskih kantona, Treći etnitet, Hrvatska republika Herceg-Bosna ili
    nekako drukčije. Jer ipak najteža je sudbina Hrvata u BiH i za njih nam
    se svima posebno boriti.”

    🙂