Bolje lud jezik od ludih lingvista

5

Akademik Radoslav Katičić, jedan od najpoznatijih hrvatskih lingvista, član HAZU, dao je „Školskim novinama“ od 15. maja – nakon što je pokrenuta rasprava o novom hrvatskom pravopisu predloženom od „Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ)“ – opširan intervju. Kao laiku, nije mi namjera suditi o njegovu kredibilitetu – kako stručnom tako i prigodnom za članstvo u HAZU (tamo ionako sjede i kojekakve individue, dok izvan Akademije tavore genijalci poput Radmana i Đikića, primjerice) – s obzirom da za to nisam stručan. Međutim, kako koristim jezik o kojem divani poštovani akademik, a smatram se manjim svjetonazorskim fosilom od gospodina (uz sve moje uvažavanje), reći ću par riječi o nekim zaključcima rad kakvih bi i dinosauri izumrli da već nisu imali drugih razloga. Kao korisnik jezika o kojem je elita namjerila nametati svoj sud javnosti, smatram se za to pozvanim s obzirom da osjećam kako žele utjecati na način moje verbalne i pisane komunikacije, pozivajući se na više no smiješne, poviješću odavno pokopane razloge. Stoga oni u osnovi više istupaju kao jezični arheolozi negoli suvremeni lingvisti. Za predloženi novi pravopis, koji na prvi pogled – no, zaljubljenost brzo prođe kad vidiš koga si odabrao – nudi smirivanje situacije i jezičnu toleranciju, nemam previše pohvala, osim da bi ga možda bilo bolje prihvatiti no se vječno prepucavati oko gluposti koje se pletu oko njega. Posebno splasne čovjekov optimizam kad se poslije netom završene javne rasprave direktor IHJJ javlja sa informacijom o pripremanju zakona o hrvatskom jeziku. Daklem, ništa od pretpostavljene tolerancije, manje rigidnosti i prilagodbe pravopisa realnom, a ne od stručnjaka van vremena i prostora definiranom, zamišljenom govorniku. Među četiri zida govori kako te volja, a u javnoj komunikaciji čeka te jezična inkvizicija – gomila lektora, zakona, kazni i sličnih instituta za suzbijanje jezične spontanosti govornika i svođenje forme njegova izražavanja u prinudne okvire.

        Intervju akademika Katičića toliko je prepun konfuznih i proturječnih zaključaka da je to naprosto nevjerojatno. Kaže uvaženi akademik:

“Po mojem mišljenju nesigurnosti koje postoje mnogo su manje zlo od svakog nasilnog ujednačivanja… U svakom slučaju, mislim da je pustiti stvari na miru da se slegnu i da se izgube ove nesigurnosti – da je to daleko bolje nego bilo kakvo nasilno ujednačivanje pod očitim i svima vidljivim političkim pritiskom.”

Takav je njegov stav, nakon što nije imao baš ništa izjaviti prilikom kroatističkog jezičnog terora preko medija i u prosvjeti, zdušno podržanog od HDZ-ovske vrhuške. Kaže nadalje:

“Mi moramo imati jezičnu politiku i pravopisnu politiku, a ona je dobra, po mojem mišljenju i po tom načelu koje sam upravo iznio, ako je koliko god je moguće približava tom poželjnom stanju, tj. ako provodi što manje promjena i ako nastoji na stabilizaciji situacije. Sve drugo vodi onesiguravanju, to više što onaj tko uvodi novotarije u pravopisu nema pod kontrolom kako će to djelovati, kako će na to jezična zajednica reagirati i tu onda mogu nastati velike štete.”

Daklem, s jedne strane su nesigurnosti bolje od nasilnog ujednačavanja, dok s druge strane želi “imati pod kontrolom novotarije u pravopisu” jer “sve drugo vodi onesiguravanju“ pa bi nastale velike štete, jer ne zna kako će jezična zajednica na njih reagirati. Pitanje je pritom, što Katičić smatra pod tom jezičnom zajednicom: skup elitnih lingvista koji kontroliraju jezik naroda, ili pak narod čiji spontani govor treba uzeti u obzir prilikom kodificiranja labavih pravopisnih načela. Poput Engleza i Amerikanaca čiji je pravopis, prema njegovim riječima:

“…lud kao što je engleski, ali ako se stoljećima ne mijenja kao što se ne mijenja engleski i ako u društvu funkcioniraju mehanizmi koji omogućuju da je svatko tko ga ne nauči diskvalificiran, onda je sve u redu i onda nikakve pravopisne politike ne treba. Mi nismo u tako dobrom položaju kao Englezi i Amerikanci koji imaju svoj stoljetni pravopis – sulud, potvrdit će tko god je učio engleski, sulud, ali nepromjenljiv stoljećima.”

Čini se kako upravo rigidni kroatisti žele nametnuti vrlo krute „mehanizme koji omogućuju da je svatko tko ga ne nauči diskvalificiran”, jer upravo oni, usiljavajući purističku varijantu hrvatskog jezika, nastoje u praksi diskvalificirati govornike koji je ne prihvaćaju. U svakoj ljudskoj djelatnosti mora postojati dovoljno široka margina prihvatljivog djelovanja, ako nizašto drugo onda stoga što je čovjek slobodno biće a ne robot. Uostalom, zašto proglašavati neprikladnim, neprihvatljivim, nedozvoljenim, njegov način izražavanja, a ne – pa čak i to izuzetno rijetko – suštinu izrečenoga, naročito ako se kosi s humanističkim moralnim načelima. Hoće li se lektorirati svaki pisani oblik, pa i intervju – također pisana forma – u kojem se sugovornik izražava na sebi svojstven, slobodan, od nikoga prisiljeni način? Ili će se to činiti samo sa pitanjima novinara? Hoće li se u kontakt emisijama živi govornici tjerati na kroatistima „prihvatljivi“ oblik izražavanja, ili ćemo praviti razliku između pisane i govorne forme? Struktura jezika kao dinamičke tvorevine, odraz je vremena u kojem se upotrebljava. Možda bi usplamtjele kroatiste i lektore trebalo natjerati da redigiraju ne samo tekstove suvremenika, već i renesansnih hrvatskih pisaca, slabo razumljivih današnjim generacijama, kad to već nastoje sa uzajamno svima razumljivim varijantama policentričnog srpskohrvatskog jezika?

        Jednomjesečnu, u principu demokratsku mada daleko prekratku i previše ograničenu brojem sudionika (a koliko su se usvojile dane primjedbe to mi nije poznato) javnu raspravu o predloženom pravopisu, on izjednačava sa nametanjem hrvatskih pravopisnih pravila od strane Khuena Héderváryja:

“I ova cijela priča s pravopisom i javnom raspravom, to je način da se ne da mira. To isto su pod Héderváryjem radili mađaroni i u hrvatskoj vladi i u prosvjeti, oni koji nisu dali da se hrvatski pravopis, koji se baš slijegao, slegne, da se od ilirskih početaka jače udalji u smjeru u kojem smo danas otišli, što je bilo na putu da se dogodi.”

Ovo više liči na kritiku suvremene hrvatske demokracije negoli pravopisne politike, kad stanje uspoređuje sa onim od prije stoljeća i pol. Veliki dio svog izlaganja posvećuje upravo tom navodnom nametanju pravila Hrvatima, prebacujući gro krivnje sa Vuka Karadžića na austrougarske političke i ekonomske ciljeve koji su diktirali to nametanje. Više od dvadeset godina slušamo o Karadžiću kao o hrvatožderu (mada je za svoju reformu odabrao istočnohercegovačko-krajiško narječje), e da bi ga sad gospodin Katičić rehabilitirao, prebacujući lopticu krivnje za navodnu devastaciju hrvatskog jezika (u stvari, tek jedne verzije standardne policentrične štokavštine) na Habsburgovce i književni jezik obrazovanih Beograđana:

 „Srbi nisu ostali kod Vuka Karadžića, nego su oni kao književni jezik uzeli razgovorni jezik obrazovanih Beograđana, a to je naravno sasvim drugo i to nije hrvatski. Dakle Karadžić nije izvan hrvatskoga, ali beogradski razgovorni jezik jest; svi mi to osjećamo, samo nam to nitko nije rekao. Malo tko se usudio reći. Ali to je tako – beogradski razgovorni jezik nije hrvatski, a Vuk Karadžić može biti hrvatski. Nas Karadžić ne smeta onim što uvodi, nego onim što ispušta.”

Eto, hvala bogu, skinut je bar dio anateme sa uvaženog reformatora jezika kojega je Evropa i ona “mračna” (bolje joj ne spominjati ime!) država, više cijenila od suvremenih hrvatskih kroatista i zaluđenih im sljedbenika.

        Osnovni nesporazum između Katičića i kroatista s jedne, te manjine naprednih hrvatskih i većine svjetskih lingvista s druge strane, leži u shvaćanju biti jezika. Dok konzervativni, nacionalističkim valom nošeni jezikoslovci smatraju jezik potvrdom nacionalne samobitnosti, argumentirajući to preko povijesnog razvoja jezika i nacionalne književnosti, suvremeni lingvisti (i obrazovaniji laici) jezik tretiraju naprosto kao sredstvo sporazumijevanja, mentalnu alatku za iznošenje vlastitih ideja, zamisli i stavova. Što vas veći krug ljudi bez problema razumije, to je jezik rašireniji, vrijedniji i dalje od izumiranja. Suvremeni čovjek, kojim ne smatram formalnog suvremenika što pluta nacionalističkim močvarama već obrazovano čeljade koje živi u skladu sa duhom vremena, nije obrazovan ni na zamislima ni na prastarom jeziku jednog Držića, Gundulića ili Mažuranića, čija djela – usput rečeno – Katičić svakome od nas preporuča dva-tri puta pročitati, što dovoljno govori na kakvim vanvremenskim oblacima plovi; u zemlji gdje je čitanje prije elitna zabava negoli svakodnevna potreba. Kao da iz prethistorije dolazi njegova izjava:

“Jestojska je Gundulićeva riječ za jelo, to je i naša riječ, to sam našao kod Frana Mažuranića: Bilo je tamo različitih jestojsaka. Dakle, ta riječ doista postoji, to je i moja i vaša riječ. To što ju ne znate nije vaša sramota, ali jest sramota našeg školstva jer to ste morali naučiti u školi.”

O hrvatskom školstvu nemam lijepo mišljenje, no zbilja nisam znao da su stvari tako daleko došle! Dok se bavi prezentacijom niza detalja posve nezanimljivih govorniku ili autorima koji jasno znaju što i na koji način to žele izreći, na prvi pogled zauzimajući i neke tolerantne stavove čak i prema nekim pravopisnim različitostima ili autorima koji su do sada bili stopostotno proskribirani (Anić, Silić, Goldstein; “…oni nisu mogli nego to napraviti i napravili su dobro u zadanim okvirima.”), sasvim je jasna njegova opredijeljenost, identična stavovima hrvatskih kroatista:

“Ali to da se oni u novoj slobodi nisu pridružili Babiću, Finki i Mogušu, pri tom dakako zastupajući svako rješenje koje smatraju da je ispravno, to što nisu učinili tako, ne može im se ne zamjeriti. I tu smo. Ovaj pravopisni rat dolazi odatle.”

        O postojanju (nepostojanju) suvremenog hrvatskog pravopisa i o “pravopisnom ratu”, govori:

“Sadašnja je pravopisna situacija, zapravo, doista zbunjujuća; rekao bih na djelu je zbunjivanje, sustavno zbunjivanje. Treba reći jasno i glasno – mi pravopis imamo. Imamo pravopis koji dobro funkcionira. Nemamo ga od jučer. U ono vrijeme poslije sloma hrvatskog proljeća kad je pravopis koji je inicirala Matica hrvatska, a poslije je izašao kao Londonac, bio zabranjen, nije bilo uopće pravopisa. Tada doista nije bilo uopće pravopisa, ali svi smo znali kako se piše, i tu se vidi da je standardizacija hrvatskog jezika doista dovršena i izvršena. I ako i postoji pravopis kao knjiga, priručnik koji je službeno obvezatan ili ne postoji, mi znamo kako se piše. Prema tomu, ovo što može izgledati, a doista može, kao pravopisni rat, to uistinu nije. To naprosto nije istina. Mi imamo pravopis. Problemi su u nekim nedovršenim razjašnjenjima pojedinosti, ali mi pravopis imamo.”

Na konstataciju novinara “Kao da pravopis nemamo…”, kaže:

“Rekao sam na početku – mi ga imamo. Imamo ga, on je zasnovan na praksi primjene Novosadskoga pravopisa u Hrvatskoj i hrvatskoj sredini, a budući da hrvatska jezična zajednica postoji, da hrvatska sredina postoji, a postojala je i SRH, taj je pravopis na temelju sve svoje povijesti tada nastao i sve što se sada zbiva sve se to radi samo još o detaljima, i to ne baš previše važnim.”

Nije baš jasno tko tu koga zbunjuje; lud normalnoga ili obrnuto. Kaže da poslije sloma hrvatskog proljeća “nije bilo uopće pravopisa”, pa nije jasno u kojoj je to državi Katičić živio, odnosno – jasno je da on, poput ostalih hrvatskih nacionalista, nije tadašnju državu doživljavao kao svoju. Jer što onda reći o Pravopisu hrvatskosrpskoga jezika s pravopisnim rječnikom“ koji je priredila tadašnja pravopisna komisija, i o Anić-Silićevom Pravopisnom priručniku hrvatskoga ili srpskoga jezika“ u upotrebi poslije Babić-Finka-Moguševog, zabranjenog „Hrvatskog pravopisa“ – takozvanog „Londonca“. Jesu li to bili pravopisi Marsovaca? E, da bi na kraju danas navodno ipak imali pravopis zasnovan na Novosadskom dogovoru, uz hrvatske specifičnosti i ne previše važnim detaljima o kojima se kao vodi rat. Treba reći da dogovorom ničim nije favorizirana ni jedna komponenta zajedničkog srpskohrvatskog jezika (kako se zove u međunarodnoj lingvistici), a napose u „Rječniku hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog književnog jezika“ u izdanjima „Matice hrvatske“ i „Matice srpske“, gdje su ravnopravno navedene specifične varijante svake riječi.

        Nakon što je novoštokavština izabrana kao supstrat za standardizaciju, Katičić postaje nezadovoljan, kao nemajući ništa protiv nje, ali eto – zanemarene su čakavština i kajkavština:

Ništa ja protiv novoštokavske stilizacije ovog našeg jezika ne govorim, nego samo ističem da ona ne smije biti ekskluzivna. I ne smije biti sve što je čakavsko i što je kajkavsko – krivo.”

Čovjek steče dojam da on takav stav zauzima uslijed karakteristične nacionalističke bojazni, koja se javlja na primjedbe kako se Hrvat i Srbin (Bosanac, Crnogorac) bolje razumiju govoreći standardnim varijantama zajedničkog policentričnog jezika, negoli što štokavac razumije čakavca ili kajkavca i obrnuto. A neke primjedbe da se u stvari radi o tri različita jezika (štokavskom, kajkavskom, čakavskom) žustro odbacuje, smatram ne iz lingvističkih razloga već iz straha da različitost jezika ne bi pokazala da se radi o različitim narodima. Tipično razmišljanje za one koji jezik poistovjećuju sa etnosom. Jer, ako se želi hrvatski jezik prikazati kao ekskluzivna karakteristika hrvatskog naroda, moglo bi nekome pasti na um da čakavski jezik prikaže kao karakteristiku čakavskog, a kajkavski – kajkavskog naroda, čime bi se ideja o jedinstvenom hrvatskom narodu razbila u paramparčad. Kolike li podsvijesne strahove samo proživljavaju ljudi koji nemaju prirodni stav prema govornom jeziku – prvenstveno kao sredstvu sporazumijevanja!

        Ne ulazeći u detalje njegova elaboriranja rada ukinutog “Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika”, koje je jedan ministar na svoju ruku osnovao a drugi na isti način ukinuo, spomenimo još samo izjavu koja prejudicira veliku etičku dimenziju potpisnika “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“:

Potom dolaze razdoblja jezične potištenosti, pokušaja unitarizacije, dolazi Deklaracija koja je dovela do toga da su svi jezikoslovci rekli NE i taj svoj NE ni pod teškim prijetnjama nisu nikada povukli, i tu je nastala potpuno nova situacija.“,

zbog koje je dovoljno baciti samo pogled na napomene Predraga Lucića, da bi se stekao bolji uvid o moralnosti nekih transmutiranih kroatista – među njima i potpisnika Deklaracije – koji su nakon odlučnog DA za srpskohrvatski jezik, kasnije rekli još odlučnije NE. Za isti jezik, naravno. Da zaključim; ako američki pravopis i jeste “lud” ili “sulud”, kao što kaže Katičić, kod nas je – čini se – ipak luda većina lingvista. Najbolji lijek za njihovo samoozdravljenje bio bi, kad bi prepustili da ludilo s njih prijeđe na pravopis, te on postane po svojoj suštini sličniji pravopisu naroda s kojim se inače jako volimo u svemu uspoređivati i kopirati njihove navade. Isn’t it?

Ladislav Babić/tacno.net

facebook komentari

  • peppermintt

    je ko ovaj ” mudrijaš ” ?? ne vidim potpis
    a levat je garant dok Radmana fali

    • Ovo je pisao Ladislav Babić.. molim uredništvo ako su zaboravili da nadopišu

  • dante

    Pa zar ne bi bio red i da napišete odakle ste preuzeli članak?
    http://tacno.net/kolumna/bolje-lud-jezik-od-ludih-lingvista/

    • Ispričavamo se kolegama sa tacno.net. ovo smo dobili na e-mail samo sa potpisom autora.