Pratite nas

Istaknuto

Bolje “Most na Dravi” nego “Most na Neretvi”!

Objavljeno

na

Ostavka Davora Ive Stiera na mjesto potpredsjednika Vlade i ministra vanjskih poslova nije iznenadila Andreja Plenkovića. Očekivao ju je, kaže, jer je neuobičajeno da politički tajnik stranke, k tome i osoba visoko pozicionirana u Vladi, ne sudjeluje u stranačkim pregovorima oko stvaranja nove parlamentarne većine.

Doduše, na izričito novinarsko pitanje – znači li to da će Stier morati napustiti i funkciju političkog tajnika stranke – rutinski odgovara kako o tome nisu razgovarali. Ipak, redoslijedom funkcija kojima kiti svog donedavno najbližeg suradnika – najprije spominje stranačku, a tek potom Vladinu – Plenković suptilno poručuje da očekuje odstup Davora Ive Stiera i s mjesta političkog tajnika HDZ-a. Drugim riječima, Stier će moći nastaviti jačati demokršćansku sastavnicu stranke, ali ne kao politički tajnik. I ne će to biti prvi put da se Davor Ivo Stier razletio terenom kako bi svoje ideje predstavio članstvu. Još početkom 2014. godine, uoči izbora za Europski parlament, dakle u vrijeme Karamarka, pobirao je pljesak obilazeći ogranke HDZ-a diljem Hrvatske. Ipak, birači nisu izdašno honorirali te aktivnosti. Ostao je u debeloj sjeni Andreja Plenkovića, a još više Ruže Tomašić, provukavši se u Europski parlament kroz iglene uši.

Na Stierovu potrebu jačanja demokršćanstva u stranci Plenković odgovara vizijom HDZ-a kao stranke desnog centra po mjeri europske obitelji pučkih, narodnjačkih stranaka. U čemu je razlika? U onom “demo” sigurno nije. Bit će da je u pitanju ipak ovo drugo – kršćanstvo! To drugo, iako u nazivima nekih moćnih stranaka te europske grupacije stoji čak i kao prvo, danas više ne predstavlja čvrsto sidro ne samo Europske Unije, nego ni europske obitelji narodnjačkih stranaka. U vremenima posvemašnje relativizacije svih tradicionalnih vrednota opstaje tek kao formalni relikt prošlosti. No, stremljenja vanjskog središta moći nisu jedina prednost Plenkovićeve paradigme u odnosu na Stierovu u pokušaju transformacije HDZ-a.

Na krilima izvrsnih rezultata polučenih na lokalnim izborima, koje su tek u manjoj mjeri zasjenili zagrebačka opomena i poneka gorka pilula (Knin, Gospić,…), Plenkoviću je uspjelo i tzv. preslagivanje – nova Vlada s još većim udjelom HDZ-ovih dionica. Nakon Karamarkove Vlade s 6 ne-HDZ-ovih ministara (uključujući predsjednika Vlade) najprije je u rujnu prošle godine sastavio Vladu s 4 ne-HDZ-ova ministra (ali s predsjednikom Sabora izvan HDZ-a), da bi mu u posljednjem miješanju karata pošlo za rukom složiti Vladu sa svega 2 ne-HDZ-ova ministra, povrativši i mjesto predsjednika Sabora.

Premda je nakon ohrabrujućih rezultata lokalnih izbora izgledalo da bi “blitzkrieg” u vidu novih parlamentarnih izbora rezultirao još povoljnijim rezultatom za HDZ i njegove pouzdane partnere (Bandić, Čačić), čini se da mjesta tomu realno nije bilo. Nestrpljivo se, naime, očekivala injekcija bolesniku na izdisaju, Agrokoru, nasušno potrebna prije početka turističke sezone. Čudesnom podudarnošću sretna se vijest poklopila s objavom sporazuma o novoj parlamentarnoj većini. Na užas pobornika krilatice “što gore, to bolje” Agrokor i koloplet tvrtki ovisnih o njemu nisu se raspali u rasulu, već je novim zaduženjem kupljeno vrijeme da se preustroj provede uz što manje žrtava. Situacija je to nalik onoj povlačenju na pričuvne položaje u ratu pred silovitim naletom protivnika. Nipošto nije svejedno provede li se takva operacija organizirano ili kaotično u neredu, iako se u oba slučaja (privremeno) gubi nadzor nad teritorijem.

Premoštenje “Mosta na Neretvi” “Mostom na Dravi” mnogima nije najbolje sjelo, uglavnom onima vođenima više emotivnim, nego zdravorazumskim razlozima. Takvi sad poput žene nezadovoljne najnovijim muževljevim ispadom računovodstvenom preciznošću, gotovo taksativno, iznose sve povijesne grijehe HNS-a podsjećajući na sablasti prošlosti koje tamo više ne stanuju (Mesić, Pusić). Naime, nakon što je s “Mosta na Dravi” kao “šrafincigerom” sastrugana hrđa u vidu jugofilije i akutnog oblika antifašizma, pa to još popraćeno demonstrativnim izlaskom čete izvorno HSLS-ovih profesionalnih dezertera predvođenih Jozom Radošem, ideološke razlike između dva “Mosta” vidljive su tek mikroskopom. Naime, i jedni i drugi su praktično lišeni bilo kakvog iole opipljivog sadržaja ideološke prirode. Kad se tu i tamo izjasne po tim pitanjima, to čine samo kako bi se dodvorili očekivanjima nastrano pristranih medija.

Razlika između sjevernog i južnog “Mosta” ipak postoji! Dok su ikonoklasti s Neretve neumorno rušili graditelje – koji su, uza sve ljudske slabosti svojstvene Božjem stvorenju stvorenom na Njegovu sliku i priliku, bili spremni činiti djela na dobrobit, radost i korist šire zajednice (Karamarko, Mamić, Todorić) – pritom koristeći i štiteći naslijeđenu aparaturu u ključnim državnim službama (Cvitan-Bajić, Ostojićeva ostavština u MUP-u), njihovi pragmatični pandani s Drave više su skloni štovanju boga Mamona. Drugim riječima, spremni su ostaviti postrani tih nekoliko rečenica nabiflanih u novoj kumrovečkoj školi profesorice Pusić čim osjete da su im izvori financiranja ugroženi. Sada još, u fazi privikavanja, iskazuju naučene obrasce ponašanja samo kako se ne bi baš preko noći rastrojila stranka čiji odvjetak u sjeverozapadnoj Hrvatskoj ionako jedini posjeduje parlamentarni potencijal. U stvarnosti su već duboko svjesni kako je raspad koji je uzeo nezaustavljivog maha neminovan. U takvim okolnostima, ako bi se i dogodilo kakvo iskakanje koje bi vodilo prema obnovi smjera kurikularne reforme na liniji Budak-Jokić s pogubnim utjecajem na hrvatski jezik i povijest, uz kulturnom marksizmu imanentno zanemarivanje tehničkih predmeta (STEM područja), HDZ sada raspolaže više nego dostatnim arsenalom poluga za njegovo suzbijanje. Kao krajnja mjera odvraćanja u pričuvi čeka nešto čvršći i stabilniji “Most na Dravi” (izborni pobjednici, župani, varaždinski Čačić i međimurski Posavec) za što su, doduše, neophodni novi izbori. No, nakon isplate kredita Agrokoru igra i ta opcija. Stoga, bude li se HDZ u takvoj, tek hipotetskoj situaciji ponio kao nijemi promatrač devastacije obrazovnog sustava, to ne može drugo značiti nego da se s tim slaže.

Rezimirajmo, “srednja velika koalicija” s Mostom koja je u svojim njedrima gojila zatečene SDP-ove kadrove i nastavila njihovu politiku u osjetljivim resorima pravosuđa i unutarnjih poslova zamijenjena je “malom velikom koalicijom” s, poput filetirane ribe, očišćenim HNS-om pri čemu je HDZ-ov utjecaj u vlasti bitno povećan. I sve to još uz nepromijenjeni položaj Pupovčevog SDSS-a u usporedbi s onim u prethodnoj Vladi koju su podržavali i nacionalno odgovorni zastupnici Hasanbegović i Esih.

No, veći utjecaj uključuje i veću odgovornost što se posebice odnosi na područja pravosuđa i policije. Tako ćemo konačno dobiti odgovor na pitalicu koja se nametala pred rujanske parlamentarne izbore – u čemu je razlika između Karamarkovog i Plenkovićevog HDZ-a? Pomalo maliciozan odgovor je glasio – Plenkovićem HDZ-u, za razliku od onog Karamarkovog, doista je svejedno čiji će biti MUP i Ministarstvo pravosuđa, HDZ-ovi ili Mostovi. Da za Karamarkova HDZ-u to nije bilo slučaj, pokazuje žar kojim su se mostovci rukama i nogama borili upravo za ova ministarstva. Potom su se, ne manje gorljivo, trudili slijediti u stopu Josipović-Ostojić-Jovanovićevu (JOJ) politiku obračuna s hrvatskim nogometom – s tom močvarom koja donosi financijsku dobit, punjenje a ne pražnjenje državnog proračuna i visoko mjesto na svjetskoj ljestvici kakvo Hrvatska u bilo kom drugom području može samo sanjati. Recentna bračka divljanja (m)ostoja-jugenda predstavljaju bolan podsjetnik na posljedice politike tetošenja huligana na tribinama, autocestama, vlakovima, trajektima, barkama, … ali i huškanja na “huligane u ložama”. Ministri od Plenkovićeva povjerenja identičnih inicijala (D.B.) imat će priliku ovakvu politiku dokončati, ili je možda nastaviti, o čemu će zacijelo ovisiti i vrednovanje rezultata Vlade u očima biračkog tijela. Uz navedeno, bliži se kraj školske godine, a time i još jedan ispit, svojevrsna matura Plenkovićeve Vlade na temu smjene veleposlanika koji nedolično predstavljaju Hrvatsku, ili kako se predsjednica Republike još zimus izrazila – ponašaju se kao da predstavljaju domicilne zemlje, a ne Hrvatsku. Dometnimo tomu kako se u ne tako davnoj prošlosti za takva djela koristio samo jedan izraz za što je bila propisana i jedna jedina vrsta kazne. Odgovor na ovo pitanje željno se iščekuje, između ostalog i u svijetlu razlaza Plenkovića i Stiera.

Za razliku od neuralgičnog pitanja veleposlanika gdje se, logično, propitkuju razlozi oklijevanja, u vezi odnosa s europskim središtem moći Plenković je najčešće neutemeljeno kritiziran, a u nedostatku argumenata i ismijavan. Posebno je u tome glasan dio desnice, tradicionalno pogubljen u prostoru i vremenu. Poslovično oboružan manjkom strpljenja i viškom taštine zdušno je prigrlio posprdnu, feralovsku terminologiju (“briselski ćato”, “sin vojne lekarke”, …) čiji je rodonačelnik od euro-birokrata neovisni, introvertirani Zoran Milanović. Skeptike sigurno ne će razuvjeriti, ali polako se naslućuje kako ima neka mala razlika između “Euroslavije” i Jugoslavije. Možda upravo u tome što kapitalistička neoliberalna kominterna financira izgradnju Pelješkog mosta, dok je onomad u socijalističkom bastionu bratstva i jedinstva Hrvatska izgrađivala HE Đerdap i TE Obrenovac? Promatrano s nebeskih visina gdje caruju velike ideje vjerojatno se radi o jednom posve prizemnom detaljčiću. Ipak, spuštanje na zemlju pokazat će kako korisnici EU fondova namijenjenih razvoju infrastrukture i domaćoj proizvodnji dobro znaju da se ne radi samo o tome, ma koliko u to teško bilo povjerovati korisnicima sredstava iz državnog proračuna koja troše uglavnom na kupnju uvozne robe. E, sad kad bismo još ovo povezali s dinamikom iseljavanja iz Hrvatske i nezavidnom demografskom slikom …

Ništa bolje u tim vrednovanjima ne prolazi ni tradicionalno biračko tijelo HDZ-a. Uporno stavlja sva jaja u jednu košaru, a može u njih barem deset – jadaju se dežurni mudrice i pismoznanci. Kako to nerijetko biva, ono što učenim ljudima zaslijepljenim fiks idejama često nije jasno, običnom čovjeku čista srca i zdrave pameti jest. Od razmrvljenosti ništa dobra, u nacionalnu memoriju duboko uklesana je poruka koju je Hrvatima ostavila tegobna povijest. Svjesno ili podsvjesno, izborno tijelo HDZ-a osjeća da bi rastakanjem vodeće hrvatske stranke, kao organizacijske strukture i emocionalne snage koja je stvorila hrvatsku državu, mogućnost bilo kakve značajne promjene otišla za dulje vrijeme u nepovrat. Ako pod trećim putem smatramo sposobnost kreiranja većih društvenih i političkih promjena sukladnih interesu hrvatskog naroda, drugog okruženja pogodnog za njegov nastanak jednostavno nema na vidiku. Uostalom, HDZ je i nastao kao “treći put” pored anacionalne i nacionalne varijante (mentalnih) komunista, čiji su danas slijednici SDP i nedavno izlučeni dijelovi HNS-a okupljeni oko Vesne Pusić i Joze Radoša. Pojava Tomislava Karamarka na političkoj pozornici, bez obzira na njegovo histerično uklanjanje prije nego što je uspio doći na štih, podgrijala je nadu da je treći put moguć i danas. Ostali instant treći putići, stazice, zidići, mostići tek su dimna zavjesa kreatora javnog mnijenja pod nadzorom vladajućih gremija. Svjesno toga, HDZ-ovo biračko tijelo ostaje lojalno stranci koja iza sebe ima djela, pa i kad mu vodstvo nije u svim elementima po volji. Pritom ga se ne ustručava upozoriti ako krene u nepotrebno eksperimentiranje, poput nedavnog pokušaja “prgometizacije” kao oglednog primjera otupljivanja unutarnje pokretačke snage stranke. U razrađeni motor ne treba ulijevati neadekvatno gorivo, pouka je ove epizode.

Koliko god to bilo teško prihvatiti, Hrvati su još od onog zlokobnog 3. januara okrugle godine u vlastitoj, međunarodno priznatoj državi na NEPRIJATELJSKOM terenu, samo za razliku od onih koji su povjerovali da vrag ne postoji i kako je konačno došlo vrijeme da procvjeta tisuću cvjetova, HDZ-ovo biračko tijelo ne kupuje tu priču. Vladari iz sjene, koji su otada opet otvoreno ovladali Hrvatskom (medijima, nevladinim udrugama i mnogim državnim institucijama), su svjesni kako im u političkoj areni samo HDZ predstavlja ozbiljnu prijetnju (izvan nje tu su još Katolička crkva i hrvatski nogomet i zato su stalno na udaru medijskih vučjih čopora). S drugima će lako, pa i s onima dobrih namjera koji bi htjeli sami i po svom! Opasan je jedino HDZ – i to svaki HDZ – bio “divlji” i “ekstreman” kao Tuđmanov i Karamarkov, ili pripitomljen i podatan kao Sanader-Kosoričin. A i takav nije bio dovoljno pitom da ne bi bio priveden u lancima na optuženičku klupu, jer mu se nije moglo vjerovati. Ne će vjerovati ni HDZ-u kakvog nastoji stvoriti Andrej Plenković. Čak i uspije li u tom naumu.

Andrej Plenković dosad u bitnome nigdje nije pogriješio – od porezne reforme, preko sprječavanja naglog sloma Agrokora, sve do racionalne zamjene destruktivaca u Vladi s kakvim-takvim konstruktivcima. Drugo nije bilo moguće, jer još tanja većina koju bi činili oni koji su se unaprijed iz nje međusobno “ekskomunicirali” to sigurno nije. Uzevši u obzir i jačanje HDZ-a izmjereno izborima, otvaranje pitanja čelnika stranke u ovom bi trenutku bilo apsurdno, tim više što se ne nazire čovjek kalibra koji bi ga mogao zamijeniti. To, uostalom, zorno ilustrira činjenica da se Plenkoviću nitko nije usudio suprotstaviti u srpnju prošle godine kad je pitanje predsjednika HDZ-a bilo na stolu. Eventualna ideološka skretanja i kriva srastanja, što suradnja iz nužde s ideološki bezličnim ostatkom HNS-a sama po sebi sigurno nije, a na čiju mogućnost upozoravaju neki kadrovski odabiri i operativni propusti, treba pokušati neutralizirati unutarstranačkim mehanizmima, ako je to moguće. U suprotnom, ne preostaje drugo, nego strpljivo održavati poziciju i graditi strukturu unutar stranke spremnu uskočiti kad se za to ukaže prilika, odnosno potreba. Žmigavac u tom smjeru dao je i Tomislav Karamarko u nedavnom intervjuu jednom dnevnom listu. Na upit o mogućnosti političke suradnje s Esih i Hasanbegovićem, odgovara kako kao član Hrvatske demokratske zajednice u Institutu kojeg je nedavno osnovao može surađivati sa svima koji se zauzimaju za Hrvatsku temeljenu na vrijednostima Domovinskog rata.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Događaji

Ukrcajte se na ‘Vlak slobode’: ‘Sjećamo se dana kada je 100.000 ljudi na Rivi pokazalo što je hrvatsko jedinstvo’

Objavljeno

na

Objavio

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom

“Vlak slobode” Split-Knin-Split, u spomen na istoimeni vlak koji je vozio na današnji dan 1995. od Zagreba do Splita i kojim je označen završetak oslobodilačke vojno-redarstvene operacije “Oluje,” krenuo je u subotu sa splitskog Željezničkog kolodvora, organiziran na poticaj splitskog gradonačelnika Andre Krstulovića Opare.

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom. Tada se na splitskoj Rivi okupilo više od 100 tisuća građana, podsjetio je gradonačelnik Krstulović Opara.

“Mi u Splitu smo jako ponosni na taj događaj i tadašnji doček ‘Vlaka slobode’ kojim je označeno hrvatsko nacionalno jedinstvo i kraj ‘Oluje’. U povijesti Splita i Republike Hrvatske ostat će sjećanje na tadašnji upit predsjednika Tuđmana okupljenima na splitskoj  Rivi – ‘što im još može obećati’, a oni su svi jednoglasno glasno odgovorili ‘Vukovar’, ‘Vukovar’ ” , naglasio je u izjavi novinarima splitski gradonačelnik.

Direktor HŽ Putnički prrijevoz Željko Ukić, koji se pridružio današnjem “Vlaku slobode” Split-Knin-Split, izjavio je kako su Hrvatske željeznice podržale prijedlog grada Splita za obilježavanje spomena na “Vlak slobode” koji je prije 22 godine  putem od Zagreba do Splita povezao do data razdijeljenu Hrvatsku zbog velikosrpske oružane agresije.

“‘Vlak slobode’ prije 22 godine važan je i za Hrvatske željeznice jer je njime povezan Zagreb i Split,” rekao je Ukić.

U današnjem “Vlaku slobode” su brojni uzvanici među kojima i župan splitsko-dalmatinski Blaženko Boban. Na putovanju do Knina ovaj vlak staje na mjesnim gradskim i općinskim željezničkim postajama gdje u njega ulaze gradonačelnici i načelnici mjesta.

facebook komentari

Nastavi čitati

Istaknuto

25. kolovoza 1991. – početak bitke za Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Današnji dan 25.08.1991. smatra se početkom bitke za Vukovar. Borbe u gradu i oko grada, sa poginulim i ranjenim, vodile su se od svibnja 1991., ali tog dana grad je napadnut iz svih smjerova svim raspoloživim naoružanjem “JNA”, uključujući avione.

Naime tog dana “Jugoslavenska narodna armija” koja je sve vrijeme uoči napada glumila suzdržanost i neutralnost kao ” tampon zona sukobljenih strana” otvoreno se svrstala na stranu agresora u trenucima kad je bilo vidljivo da regularne hrvatske policijske snage polako preuzimaju nadmoć na terenu nad srpskim teroristima i paravojnim formacijama.

Vidjevši da bi se ratna sreća mogla okrenuti na hrvatsku stranu, “JNA” je sve svoje potencijale, naoružanje i kompletnu ratnu mašineriju stavila na raspolaganje paravojnim srpskim snagama i pridružila se u sveopćem napadu na Vukovar.

To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane “Jugoslavenske narodne armije”, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine tijekom Domovinskog rata.

Bitka je završena porazom Zbora narodne garde i jedinica MUP-a, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva.

Grad je naposljetku potpuno uništen i okupiran 18. studenoga 1991.

Prema specijaliziranom elektroničkom portalu o Domovinskom ratu “Domovinski rat On Line”, ukupan broj stradalih boraca na hrvatskoj strani, gardista i policajaca, procjenjuje se na oko 2.500.
Oko 7.000 osoba, civila i vojnika, završilo je nakon pada grada u logorima u Srbiji. Poginulo je oko 1.000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci (Ivan Kljajić), koji je poginuo od krhotina srpske granate dok ga je otac Pavle Kljajić držao u rukama (ranjen u tom napadu, i on je uskoro umro).
Ranjeno je 2.500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece.
Još uvijek se traži gotovo 500 nestalih Vukovaraca.

Prema istom specijaliziranom elektroničkom portalu ukupan broj stradalih vojnika “JNA” i četničkih snaga na širem području Vukovara procjenjuje se do 8.000 poginulih, do 15.000 ranjenih te između 400-600 uništenih tenkova, oklopnih i transportnih vozila (JNA priznaje 110) , te oko 20 uništenih zrakoplova i helikoptera (“JNA” priznaje dva).

Za mnoge ratne zločine: ubojstva civila, mučenja i ubijanja, progone, etničko čišćenje, potpuno uništenje grada (tzv. famozno „prekomjerno granatiranje“), rušenje bolnice, kulturocid, logore u Srbiji i drugo još nitko nije odgovarao.

facebook komentari

Nastavi čitati