‘Bonske’ ovlasti izravna su prijetnja demokraciji i vladavini prava u BiH

2

Ovo je drugi dio ogleda pod naslovom „Zašto Visoki predstavnik s „Bonskim“ mandatom nikada nije značio pozitivni pomak za Bosnu i Hercegovinu: četiri refleksije“ koji je izvorno objavljen na web portalu Instituta za društveno-politička istraživanja Mostar – www.idpi.ba. Tekst je prilagođen novinskom formatu, s našom opremom odnosno naslovima i izvatcima.

Piše: doc. dr. sc. Dražen PEHAR

Svaki Visoki predstavnik pod „Bonskim“ mandatom nalazi se u jednoj tužnoj i kognitivno nerazrješivoj situaciji. Naime, svaki svoj mandat opravdava pozivanjem na demokratska načela i pravila, u smislu da njegov mandat služi ili stvaranju ili razvoju ili promicanju demokracije u Bosni i Hercegovini. No, svaki vrlo brzo shvaća da se „Bonski“ mandat načelno ne može pomiriti s osnovama bilo koje demokracije, ne samo bosanskohercegovačke. Nije riječ samo o tome da se mandat ne može pomiriti sa načelima ili osnovama demokracije; riječ je o tome da taj mandat aktivno onemogućuje razvoj demokracije, odnosno da djeluje protivno svim važnim komponentama demokratskog etosa: zamislimo li taj etos kao skup vrlina, pravila, ideja i praksi koje podupiru razvoj demokracije u nekome društvu, sam „Bonski“ mandat djeluje neprijateljski i obeshrabrujući u odnosu na taj skup vrlina, pravila, ideja i praksi. Samo na prvi pogled paradoksalno, „Bonski“ mandat i počiva na predmodernom komunističkom mentalitetu koji obilježava veliki dio bosanskohercegovačkih političkih elita, pa čak i građana, ali i potiče i regenerira takav mentalitet.

Prisjetimo se nekoliko činjenica. Na osnovi odluke Ustavnog suda iz srpnja 2000., visoki predstavnik Petritsch donosi odluku o nametanju amandmana na Ustav Federacije BiH u travnju 2002. godine. Odluka je donesena neposredno prije Petritschevog odlaska i bila je poznata pod komičnim nazivom „odluka iz zračne luke“. No, iz kuta demokratskog etosa, neovisno o bilo kakvim užim nacionalnim brigama (naime, zaboravimo trenutno hrvatsku konstitutivnost), očevidno je da je odluka neuskladiva s tim etosom. U normalnoj demokraciji, naime, takvu bi odluku morao donijeti sam parlament. Parlament se možda uopće ne bi odlučio na donošenje takve odluke jer ima svoje pravo interpretiranja ustavnog okvira. Uglavnom, čak i ako bi parlament u ovome slučaju prihvatio odluku jednog vrhovnog suda kao obvezujuću, imao bi, zbog načelne prirode demokratskih odnosa, pravo raspravljanja o toj odluci i pravo interpretiranja te odluke. Funkcionalna od nefunkcionalne demokracije razlikuje se po tome što bi konačna odluka predstavljala ili rezultat konsenzusa, ili rezultat važećeg metoda demokratskog odlučivanja, kojemu bi prethodila slobodna, otvorena, pravedna i građanima transparentna rasprava. Parlament, koji mora naprosto usvojiti jednu nametnutu odluku, koja pak sama i nije izravno deducirana iz spomenute odluke ustavnog suda, naprosto nije demokratski parlament. Usporedite li normalni, demokratski proces donošenja ustavnih amandmana u nekome parlamentu s načinom na koji ih je, u slučaju Federacije i RS, naprosto proglasio Visoki predstavnik, brzo ćete razumjeti da potonji način naprosto nema nikakve veze s demokracijom. Amandmani na Ustav jesu nametnuti, ali amandmana, iz kuta demokratske teorije i prakse, zapravo nije niti bilo.

Petritsch je ovoga bio svjestan: nakon odlaska iz Bosne i Hercegovine znao je reći da se u tu zemlju demokraciju pokušalo uvesti nedemokratskim metodama, te da je on svaki dan, tijekom kojega je morao nametnuti neku odluku, smatrao tužnim za tu zemlju. Naravno, ovaj iskaz o tuzi najbolje je promatrati kao neku vrstu hinjene sentimentalnosti jer Petritsch je bio dobro plaćeni međunarodni namjesnik, no iskaz dobro pogađa bit problema Visokog predstavnika koji djeluje prema „Bonskome“ mandatu.

Ili, podsjetimo se slavnoga primjera Inzkovog donošenja odluke o privremenoj suspenziji Odluke Središnjeg izbornog povjerenstva (tijela koje je samo nastalo dekretom Paddyja Ashdowna) iz ožujka 2011. Inzko je de facto blokirao jedan demokratski proces. Možemo to usporediti s blokiranjem jednog mehanizma koji sam čini dio jedne veće institucionalno-demokratske cjeline, i samo unutar takve cjeline može biti smislen. Naime, nakon odluke Središnjeg Izbornog povjerenstva, neka druga domaća tijela bila su pozvana dati svoj sud o problemu. To znači da Inzko ne samo da je blokirao rad, ili anulirao rezultate rada, jednoga tijela, Središnje izborne komisije, blokirao je i rad mnogih drugih tijela koja prirodno funkcioniraju unutar jednog većeg demokratsko-institucionalnog sklopa koji ih stalno podsjeća na važnost demokratske prilagodbe, kompromisa i dobre prosudbe. Drugim riječima, Inzkova odluka domaćim je institucijama uskratila jednu potencijalno važnu i korisnu vježbu iz demokratskih i pravno-utemeljenih metoda i procedura odlučivanja.

To nas vodi sljedećem i vjerojatno važnijem problemu: naime, Visoki predstavnik s „Bonskim“ ovlastima ne samo da utječe neprijateljski na razvoj demokratskog etosa unutar BiH; on također predstavlja izravnu prijetnju i nanosi direktnu štetu „vladavini prava“ u Bosni i Hercegovini. Tijelo, koje je oslobođeno obveze zasnivanja svojih odluka na zakonima važećim za sve, naprosto ne može biti dobro za vladavinu prava u bilo kojoj zemlji, ne samo Bosni i Hercegovini. To tijelo stalno indicira da se možete ponašati arbitrarno, kako želite, da možete uvijek djelovati izvan zakonskih okvira, ili da se na tekst zakona uopće ne morate obazirati. Naime, ako trećina od 17 iznosi 5 u nekoj zemlji, onda u toj zemlji ne možete vjerovati da će ljudi biti uopće skloni poštivati opće valjane zakone jer sam sadržaj zakona doveden je do apsurda. Naravno, ovo nije nešto s čime se slažem; jednostavno naglašavam da, slijedite li konzistentno logiku Visokog predstavnika, „vladavina prava“ naprosto nema šanse. Primjeri su mnogobrojni, no dovoljno je izdvojiti dva. Naime, jasno je da, kada se neki izabrani dužnosnik smjenjuje u nekoj normalnoj demokraciji u kojoj postoji vladavina zakona, onda to treba proći kroz relativno komplicirane pravne i institucionalne procedure. Kao minimum minimuma, dotični izabrani dužnosnik morao bi uživati pravo na fer saslušanje; mogao bi izreći barem nekoliko rečenica u svoju obranu, a također bi mogao, u suvremenijem i razvijenijem svijetu, čak dobiti branitelja pro bono. Toga u Bosni i Hercegovini, u slučaju odluka Visokog predstavnika, nije bilo. Zapravo je svaka odluka takve vrste predstavljala flagrantno kršenje temeljnih ljudskih prava.

Primjerice, odluka o zabrani djelovanja Edhema Bičakčića 2000. godine, donesena je isključivo zbog političkih razloga. Nakon što je vlasnik Dnevnog Avaza promijenio kurs i otvoreno stavio svoju novinu na uslugu Socijaldemokratskoj stranci BiH, koju su međunarodni dužnosnici u to vrijeme (kao i 2011., u Federaciji) doživljavali i prezentirali kao potencijalni izvor istinske multietničke demokracije u BiH, Bičakčić je zatražio sudsku provjeru ispunjavanja poreznih obveza od strane vlasnika Avaza. To je bilo dovoljno da Visoki predstavnik Petritsch Bičakčića smijeni zbog „ometanja provedbe Daytonskog mirovnog sporazuma“. Zanimljivo je također da je Ustavni sud BiH tijekom 2007. donio odluku da, u slučaju takvih odluka visokih predstavnika o smjeni ili zabrani djelovanja izabranih dužnosnika, jest riječ o kršenju temeljnih ljudskih prava, no Visoki predstavnik Schwarz-Shilling tu je odluku dekretom proglasio nevažećom. I tu vidimo zašto se Visoki predstavnik naprosto ne može uskladiti sa idejom „vladavine prava“. On, da bi zaštitio svoj mandat, mora službeno pobiti odluku vrhovnog sudskog tijela jedne zemlje, a tu odluku ne može pobiti niti razlozima niti pozivanjem na važeće međunarodne norme u oblasti ljudskih prava. U biti, on sam od „vladavine prava“ u Bosni i Hercegovini čini lošu karikaturu koja zaslužuje samo podozrenje i ciničan podsmijeh.

To nas vodi trećoj, vjerojatno najvažnijoj posljedici postojanja Visokog predstavnika u BiH obdarenog „Bonskim“ ovlastima. Naime, Visoki predstavnik izravno, inherentno, vrši loš, dapače poguban utjecaj, na dinamiku konflikta unutar Bosne i Hercegovine. U jednoj demokratskoj zemlji konflikt, društveni, ekonomski, ideološki, socijalni, predstavlja i normalnu i poželjnu pojavu. Naime, tek se kroz iskustvo konflikta može testirati sposobnost jednoga demokratskog sustava da odgovori na ispravan način, institucionalno i miroljubivo, na činjenicu konflikta. Naravno, jedan od najvažnijih preduvjeta za postojanje takve sposobnosti sastoji se u demokratskoj i miroljubivoj kulturi općenito, odnosno, nešto specifičnije, u kulturi koja promiče dijalog u smislu sučeljavanja bitno različitih društvenih i političkih stavova, kroz argumentiranu debatu, dakle razmjenu uvjerljivih i za sve važećih razloga, usmjerenu na pronalaženje kompromisa, nekog srednjeg rješenja, koje u dovoljnoj mjeri zadovoljava sve strane u konfliktu. No, ovako opisani proces u Bosni i Hercegovini malo je vjerojatan upravo zbog postojanje jedne „treće“ instance koja jamči privremenu stabilnost i koja dodatno jamči da će neka odluka biti donesena neovisno o volji i sposobnosti lokalnih strana da kroz dijalog i razmjenu vlastitih stavova dođu do kompromisnog rješenja. Drugim riječima, barem jedna od lokalnih strana, a vjerojatno i obje i sve tri, demotivirane su samom činjenicom postojanja Visokog predstavnika, odnosno lišene važnoga unutarnjeg poticaja da kroz neposredni dijalog dođu do rješenja lokalno konstruiranih i obvezujućih primarno za neposredne sudionike dijaloga, odnosno pregovora. U tom smislu, bošnjačkoj političkoj eliti danas pripada posebna odgovornost jer, s obzirom na prošla iskustva s djelovanjem Visokog predstavnika u BiH, kod njih je stvoreno očekivanje da će, neovisno o njihovoj volji da se suoče s činjenicom konflikta, i da zauzmu potreban, stvarno partnerski dijaloški odnos sa sugovornicima iz RS-a, ili unutar Federacije, Visoki predstavnik nametnuti potrebna rješenja. Visoki je predstavnik, u njihovim očima, postao jedna vrsta deus ex machina, ili „Djed Božićnjak“, kako su ga neki djelatnici OHR-a sami cinično nazvali, koji, budući da govori u ime Bosne i Hercegovine, na neki način i jamči suverenost i nedjeljivost te zemlje, iako znamo da je potonja ideja, ili dojam, čista fikcija.

Zanimljivo je da je upravo Carlos Westendorp, nakon preuzimanja izvanrednih ovlasti, dao najplastičniji i najjasniji opis takve situacije; kako Paul D’Amato navodi: „on [Westendorp] jednom je rekao jednoj bosanskoj tiskovini da, ukoliko se izabrani dužnosnici u BiH ne mogu ‘dogovoriti o nekim odlukama, primjerice, o putovnici, registracijskim oznakama na vozilima, zastavi… ja ću prekinuti taj proces beskonačnih rasprava. U budućnosti stvari će izgledati ovako: dat ću im jedan rok da donesu neku odluku, odnosno da se slože o nekoj odluci. Ukoliko to ne učine, ja ću im reći da ne brinu, da ću ja odlučiti za njih.’“ Dakle, vidimo gdje je ključni problem. Strane ne moraju brinuti o tome kuda njihov pregovarački proces vodi. To znači da one mogu bez problema pregovorima pristupiti bez ikakve ozbiljne obvezatnosti ili odgovornosti. To nadalje znači da one mogu bez problema nastaviti zastupati maksimalističke stavove ili zahtjeve. I to također znači da one uopće ne moraju razmišljati o tome kako bi, kroz razumne i dobro utemeljene argumente, mogle utjecati na svog pregovaračkog partnera. Drugim riječima, sve to znači da je Visoki predstavnik domaćim stranama izravno poručio da naprosto nastave s unutarnjim konfliktom i to tako da se uopće ne pomiču s mjesta, da uopće ne rade aktivno na mirnom, dogovornom rješavanju konflikta. Njihova nesposobnost ili manjak želje da rade svoj posao osigurava posao njemu. Upravo stoga, utjecaj je figure Visokog predstavnika s „Bonskim ovlastima“ na unutarnju dinamiku konflikta u BiH poguban. Ta figura naprosto zamrzava, i povremeno naravno odmrzava, konflikt bez ikakvog realnog progresa u samim temeljnim stavovima domaćih političkih elita. Ona konflikt može, uvjetno rečeno, riješiti, ali je rješenje prividno jer je uvezeno. No, čak ako bismo rješenje uzeli kao stvarno, sam način na koji je doneseno aktivno je onemogućio domaćim stranama da kultiviraju jednu, za mirno i plodotvorno ophođenje s činjenicom konflikta, dakle i za stvaranje realnog demokratskog i pluralističkog etosa, nužnu vrlinu: vrlinu razumijevanja konflikta kao šanse za učenje i dijaloško testiranje svoj vlastitih kognitivnih sposobnosti u pravno-etičko-političkoj domeni, bez kojih nijedan pregovarački proces ne može donijeti poželjne, kompromisne i racionalne rezultate.
Zaključak nas ove refleksije neposredno vodi sljedećoj refleksiji o utjecaju Visokog predstavnika na dinamiku konflikta ne samo između unutarnjih strana, nego i šire, unutar same „međunarodne zajednice“.

 

facebook komentari

  • tvigi

    Dobar Pehar

  • peppermintt

    “Drugim riječima, sve to znači da je Visoki predstavnik domaćim stranama
    izravno poručio da naprosto nastave s unutarnjim konfliktom i to tako da
    se uopće ne pomiču s mjesta, da uopće ne rade aktivno na mirnom,
    dogovornom rješavanju konflikta. Njihova nesposobnost ili manjak želje
    da rade svoj posao osigurava posao njemu. Upravo stoga, utjecaj je
    figure Visokog predstavnika s „Bonskim ovlastima“ na unutarnju dinamiku
    konflikta u BiH poguban. Ta figura naprosto zamrzava, i povremeno
    naravno odmrzava, konflikt bez ikakvog realnog progresa u samim
    temeljnim stavovima domaćih političkih elita.”

    i kakvog onda smisla ima uopće izlaziti na izbore i novce trošiti ??????