Pratite nas

Kolumne

Borbeni božićni domjenak u organizaciji Srpskog narodnog vijeća

Objavljeno

na

Ima li u kršćanskom svijetu ljepšeg blagdana od Božića?

Ovo je, jasno, retoričko pitanje, bar sa stajališta osnovne društvene zajednice – jest, najljepši je to obiteljski blagdan. Štoviše, Božić, zbog same činjenice da su kršćani najbrojniji u najutjecajnijim državama svijeta, već odavno nadilazi religioznu konotaciju i postaje period u godini kad se obitelji, neovisno o konfesiji i odnosu prema vjeri, okupljaju omamljene blagim božićnim duhom i svim onim što ga prati – od darivanja i pomaganja potrebitima, do blještavog kiča, obilja hrane, topline doma…

Ali u Hrvatskoj, jebiga, ni božićni blagdani ne mogu proći bez političkih turbulencija. Jer taman negdje o Bogojavljenju, onda kad se dani valjanja ispred TVa i prejedanja približe kraju, onda kad se par kilograma teži spremamo praznih džepova uploviti u siječanjsku depresiju, onda kad se počne vraćati prva tura skijaša nekad zaduženih u švicarskim francima, a mi, paznodžepaši, ispraćamo sljedeću, do groba nam zahvalnu jer smo pristali preuzeli teret od par milijardi kuna popušenih u trokutu budale-banka-država (nije to još gotovo, reći ćete… ha, ha);  dakle onda kad nam je Božić tek bljedunjavo prošlogodišnje sjećanje, eto opet priče o Božiću. Samo u Hrvatskoj!

Posljedica je to činjenice da uz nesreću što živimo na povijesno-politički turbulentnom području koje je previše patnje i smrti stoljećima ugrađivalo u naše živote, imamo i sreću da je, baš zato, jedan dio građana obogatio hrvatsku kulturu s običajima koje je sačuvao od etnosa davno, zbog neke gadne nevolje, napuštenog. Riječ je o nacionalnim manjinama koje su Hrvati kroz povijest otvorena srca prihvaćali da bi ih danas Ustavom i ustavnim zakonima izuzetno, najviše u Europskoj uniji, pozitivno diskriminirali.

I ova činjenica bi, doista, spadala pod božićno idiličnu, da najbrojnija nacionalna manjina u Hrvatskoj nisu Srbi. To, naravno, samo po sebi ne predstavlja nikakav problem. Štoviše, riječ je o manjini koja ima izuzetno sličan jezik hrvatskom i samim tim je asimilacija bila vrlo brza. Ali…

Ali prije stotinjak godina u nekim se (ironično, baš hrvatskim) glavama, kao rješenje za oslobađanje od tadašnjeg, Austro-Ugarskog, jarma, rodila ideja o nacionalnom jedinstvu južnih Slavena. Ideja koja se nakon prvog velikog rata i realizirala kao Kraljevina SHS, kasnije Kraljevina Jugoslavija. Uf, prođu nas trnci od samog spomena Jugoslavije… bar većinu nas, još su svježe rane. Gdje im je bila pamet?

Da. Lako je, prelako danas, generalski poslije bitke, iz tople fotelje osuđivati te jugoslavenske ideologe. Ali oni su tada djelovali u najboljoj namjeri i vrlo teško su mogli uočiti glavni problem. A taj problem je bio što Srbija nije Jugoslaviju gledala na isti način kao Hrvatska i hrvatski jugoslavenski ideolozi, odnosno zalagala se za integralno, unitarističko jugoslavenstvo i “nadilaženje plemenskih podjela” – samo drugi naziv za velikosrpstvo. Poluga za ostvarivanje velikosrpskih ideja su im bili upravo hrvatski Srbi koje su uspjeli ekstremno brzo disimilirati i uvjeriti da su oni, u stvari, onomad bili ratnici i osvajači, a ne izbjeglice i nevoljnici, i da je to, tamo, ovdje odnosno, gdje žive – Srbija.

Od tisuću devetsto osamnaeste ne prestaje to huškanje hrvatskih Srba od strane Srbije. Nije prestalo ni u socijalističkoj Jugoslaviji, a ne prestaje, nažalost, ni danas. I jebena je, zato, ona sreća zbog obogaćivanja hrvatske kulture… teško je na to gledati kao na sretnu okolnost. Najbolju sliku aktualne srpske politike prema hrvatskim Srbima su pokazali događaji od petog siječnja, na božićnom domjenku u organizaciji Srpskog narodnog vijeća.

Nije li malo prekasno za božićni domjenak? Da, vjerojatno bi se ovako nešto i zapitao prosječni Amerikanac. On, naravno, nikad nije čuo za veliku šizmu, odnosno crkveni raskol koji je davne tisuću i pedeset četvrte kršćanstvo podijelio na katolicizam i pravoslavlje. Taj raskol je, čudi li vas, prošao baš između Hrvata i Srba, a pravoslavlje (iz inata, vjerojatno) nije prihvatilo znanstveno utemeljenu reformu kalendara koju je prije skoro pola milenija proveo katolički papa Grguru XIII. pa Božić slavi po znanstveno pogrešnom kalendaru, odnosno sedmog siječnja po pravom. E sad, umjesto da ta “dva Božića” budu pokazatelj naše kulturne raznolikosti i  bogatstva, sve se to ove godine pretvorilo u, hm, možemo blago ustvrditi – diplomatski incident.

Naime, na božićni domjenak Srpskog narodnog vijeća je pozvan premijer Andrej Plenković, ali i srpski premijer Aleksandar Vučić, kojeg je predstavljao izaslanik Vladimir Božović. I umjesto da sve završi s uobičajenim, ali i užasno neprimjerenim mjestu i vremenu, dnevnopolitičkim prigovorom predsjednika SNVa Milorada Pupovca predsjedniku Vlade RH, naravno stoički izdržanim od Andreja Plenkovića od kojeg se, pak, očekivalo nekoliko kurtoaznih i koegzistencijskih riječi uz obavezno: “Mir Božji – Hristos se rodi!“, s nekoliko diplomatskih – reci, a ništa ne kaži – riječi Vladimira Božovića, s obraćanjem metropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija, s lomljenjem česnice, s traženjem kune… Ne. Nažalost, iz ovoga već ustaljenog protokola je izletio Vladimir Božović pa sa svojom ratnohuškačkom retorikom božićni pretvorio u borbeni domjenak.

Istinabog, uvaženi gospodin izaslanik Božović se post festum čudio što pokvarene hrvatske uši (ljepota je, kaže, u uhu slušatelja) nisu čule kako je naglasio da “upućuje poruku zajedništva, sloge“, jer to je, ustvari, bitno, a ne onaj velikosrpski smrad koji je u istoj rečenici, samo koju riječ kasnije, napustio njegova usta: “uz obećanje da će ih matična država Srbija u svim problemima i iskušenjima, kada budu ugroženi, braniti svim raspoloživim sredstvima.” To vam je, na primjer, kao da ja izjavim: “Gospodine Božoviću, upućujem vam poruku mira, uz obećanje da ću vas prebiti s bejzbol palicom (to mi je, jebiga, jedino “raspoloživo sredstvo”) ako opet dođete zveckati oružjem.” Što hoćete!? Pa rekao sam da mu šaljem “poruku mira”…

Ne treba, doista, više trošiti riječi na ovog nosača piva nosaču piva četničkim vojvodama. Sam izbor ovog psihijatrijskog slučaja za izaslanika, istinabog, daje jasnu sliku o trenutnim odnosima Srbije prema Hrvatskoj, poglavito ako je poslan “predizborno”… ali to nije tema ovog članka. Ono što je tema ovog članka, ono što brine, je neadekvatna reakcija na incident i od strane domaćina domjenka Milorada Pupovca i od najvažnijeg gosta Andreja Plenkovića, et al.

Prije svega razjasnimo jednu stvar. Ako ne računamo prvu… ma hajde i drugu generaciju onih hrvatskih Srba koje je, najčešće, vojna služba bivše države doselila i ostavila, pa se danas (što zbog ideologije, što zbog još čvrstih veza sa Srbijom) ne smatraju istinski hrvatskim građanima, najveća većina ostalih odavno više nema ni rodbinske veze u Srbiji. Njihova matična država je Hrvatska. Druge nemaju ni formalno ni pravno, odnosno ustavno. Ako se Milorad Pupovac u ovo Božovićevo “ne želi miješati“, kako je izjavio za N1 televiziju, odnosno ako njegova matična država jest Srbija, onda… E onda se nema što ljutiti kad ga neki tamo “šalju”, jer, onda, on nije nikakva hrvatska nacionalna manjina, pa je, onda, ne može ni predstavljati, i onda – o Bože, samo to ne – ne bi smjelo više biti ni unosnog etno biznisa s novcima iz hrvatskog proračuna.

Puno više, međutim, brine mlaka reakcija hrvatske političke elite, poglavito premijera Andreja Plenkovića i ministara. Nakon Božovićevih riječi su trebali nazvati vozače, navući kapute i napustiti domjenak. A onda odmah, još iz ugrijanih limuzina, nazvati suradnike da aktiviraju pravosudni sustav i zakonske propise kako bi se najprije onom buljookom nosaču piva, ratnom huškača koji je povrijedio i Ustav i brdo zakona, omogućio hitan transport do Bajakova i onemogućio povratak na duže vrijeme, pa onda diplomatske akcije, zatezanje odnosa… i sve ostalo što jedna iole suverena država u ovakvim situacijama radi. Stierovo “upozorenje” je, hm, gotovo pa smiješno.

Ne stoji tu ni ona teorija koju mediji guraju: “Pa neće valjda Plenković zbog nekog Božovića napuštati domjenak u vlastitoj državi?” Hoće i mora! Odnosno morao je… Štoviše, ovaj ga je božićni domjenak mogao napokon promovirati iz diplomatskog službenika u državnika. Ovako, sve će se više hrvatskih glasača, poglavito HDZovih, pitati ima li on, uopće, liderski potencijal.

Morao je oštro reagirati jer je najmanje tamo bilo Božića. Na dnevnopolitičko dociranje Milorada Pupovca je vjerojatno i bio spreman, ali nikako nije smio otrpjeti velikosrpsku retoriku. I to na domjenku u organizaciji vijeća srpske nacionalne manjine koja, po (ne)reakciji predsjednika Vijeća, ne priznaje da jest manjina, osim, naravno, kad treba prazniti proračun. Dok se to ne promijeni, odnosno dok Milorad Pupovac javno ne shvati koja mu je matična država, “Hristos se rodi!” ne smije izaći iz usta visokih hrvatskih dužnosnika. Osim u privatnim čestitanjima, naravno. Zato se treba nadati da će dogodine Pupovcu društvo praviti samo sveprisutni Milan Bandić. E da, i neki Vučićev pivonoša…

boris.traljic & Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Objavljeno

na

Objavio

TU GDJE HUČE MORSKI VALI
Tu gdje huče morski vali
vodili su borbe preci,
da bi sutra svojoj djeci
u amanet more dali. (A.Š)

 

O more, naše Jadransko more,  već tisuću ljeta pokušavali su te oteti brojni osvajači; i Mleci, Francuzi, Turci, Austrijanci, Mađari, Talijani, veliko Serbi, Rusi i Crnogorci, pa evo i naša braća po vjeri i susjedstvu – Slovenci, a da one druge povijesno daleke osvajače od stoljeća sedmog i ne spominjem.

O, more moje, to nije moguće, tebe nije moguće oteti jer u tebi živi hrvatski duh koji se zove Mare nostrum croaticum – to je duh naših djedova. Taj duh drži naše čudesno Jadransko more, prikovano uz hrvatske obale, duže od pet tisuća kilometara čudesno lijepe obale i preko tisuću  otoka.

To je duh stare  Bokeljske i Dubrovačke mornarice, senjskih, kliških i neretljanskih gusara. To je duh bitke kod Makarske iz 887. g. i brojne druge tog doba,  bitke kod Visa, bitake u Prvom i Drugom svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu.

Kad bi svi potonuli mornari u hrvatskom Jadranu ponovno ustali, opet bi zapjevali pjesmu o moru. Svatko onaj koji pokuša oteti hrvatsko more, suočit će se ne samo s hrabrošću hrvatskih branitelja i srčanih hrvatskih mornara, već će se suočiti i s duhovima umrlih

mornara od stoljeća sedmog pa sve do danas. Branit će ga i legije potonulih mornara iz cijele hrvatske povijesti Jadrana.

Jadran je sudbonosno nalijepljen na hrvatsku obalu koja  s otocima spada u najrazvedenije  obale na svijetu. Sastoji se od bezbroj uvala, plaža, sprudi, od 1244 otoka, grebena, hridi, koji su ostali nakon dizanja razine Jadranskoga mora 13 000 god. prije Krista, danas je samo 50 nastanjenih otoka.

Svaki onaj Hrvat koji s pozicije političara za zelenim stolom proda dijelove hrvatskog mora, čekat će ga prokletstvo tisuća i tisuća mrtvih hrvatskih mornara. Neće imati ni sna ni

počinka, svaki huk valova čut će kao jezu smrti koja mu ne da živjeti, a ni umrijeti.

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Danas pojedine dijelove tog mora, želi oteti narod koji nikada u svojoj povijesti (do 1945) nije imao u svom vlasništvu ni metra obale, niti najmanje pomorske tradicije. More je ljubav i narod koji nema pomorske tradicije ne zna što je to ljubav prema moru.

Nečuveno je da narod koji ima susjedstvo s cijelim Jadranom, kao neusporedivo najveću vrijednost svoje dežele, želi pravnim nasiljem oteti dijelove tog mora. Kao da nije svaki dan na njegovim valovima, koje doživljava kao svoje, kao da tisuće  svojih vikendica i vila nije sagradio u najljepšim uvalama i plažama hrvatskog ozemlja. Neusporedivo najveća vrijednost Slovenije, kao dežele, jest to što se nalazi u izravnom susjedstvu s prekrasnim Jadranskim morem. Toga bi trebali biti i te kako svjesni.

 

Savudrijska vala, u tom imenu spava duh hrvatskog mora. Možete ga zvati i Piranski zaljev, ali u tom imenu nema duha ni pjesničke ljepote koja pjeva o moru kao naziv Savudrijska vala.

More je živi organizam. Kao što neki ljudi ne vole more, tako jednako ni more ne voli neke ljude, one koji ga zagađuju i ne čuvaju, posebno one koji ga žele oteti, koji ga žele ograditi od drugih naroda.

 

Hoćemo reći, da vam je Jadran širom otvoren, da ga doživljavate kao svoj vlastiti, ali unatoč toga želite otrgnuti od njega kojih 150 kvadratnih kilometara, na koje mi ne bi smjeli stupiti našim brodovljem, pa ni onim najbezazlenijim ribarskim.  To je svetogrđe, tim i više jer gotovo da nemate nijednog mornara koji je pod vašom zastavom zauvijek potonuo u to more. Kroz tisućljetnu povijest niste imali nikakve pomorske tradicije, niti svoje flote, za to i ne znate što je to ljubav mora.

Hrvati su naslijedili umijeće brodogradnje još od tradicije Lliburna koji su bili vrhunski majstori u izradi brodovlja svih vrsta.

Vašim otimanjem tuđeg mora onemogućili biste  dijelu istarskih ribara da više ne smiju ploviti i ribariti na moru pred samim vratima svojih kuća. A tu su ribarili od pamtivijeka njihovi daleki preci.

To nam je hvala što smo Vam omogućili da u cijelom našem Jadranu se osjećate kao kod svoje kuće.

More nije samo voda, more je ljubav, more je i hiža, more je sloboda koja nema cijene, ono je i grobnica, i najveći arheološki rezervat.

Zato, nikad vam nećemo dopustiti da otrgnete i najmanji dio našeg mora, kao što to ne bismo dopustili nijednom drugom narodu. Nikakvim lažnim arbitražama, pravnim začkoljicama, pritiskom EU, jer je more naša ljubav, a kako nam možete oduzeti našu ljubav.

Mile Prpa/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Razmahana ljevičarska farizeiština ustraje u dvoličnosti i kukavičluku

Objavljeno

na

Objavio

Teško da će se naći egzemplarniji primjer državnog kukavičluka nego što je financiranje lista koji svoju mržnju prema svom financijskom sponzoru ne može zatomiti.

No, dobro. I to je Hrvatska. Trajno podijeljena. Srećom u omjeru 30 prema 70 posto.

U Hrvatskoj ”status quo vadis”. U Jutarnjem Flego Jurasiću: “Borba za bolju prošlost sve mi je gadljivija“. I nama, dragi ex ministre! Trideset posto državljana ove države od 5. kolovoza 1995.g. upornošću nosoroga nastoji uvjeriti preostalih 70 posto u bolju prošlost. Onu od 8.maja 1945. do 30. svibnja 1990.g. Do 5. kolovoza se mučalo, čkomilo, mijenjalo prezimena i imena. Pazilo se na sebe i ”familiju”, jer ustaše su ustaše makar ih vodio i Titov najmlađi general. Četiri pune godine Thompson je provocirao demokratsku javnost s Čavoglavima, ali se neki tadašnji Miletići nisu, poput Tarzana, busali u prsa i tražili zatvor za “fašiste“. Miletić i IDS-ovci, puni revolucionarnog kokaina, predlažu zatvor za simbole pod kojima je dobiven rat. Simbole protiv kojih se ratovalo kao petokraka, srp i čekić, četiri C itd. ne bi dirali. Bar za sad. U prijevodu, po uzoru na Snešku Banović, primirje bi trebalo trajati bar idućih 700 godina. Krenulo ih kada je Haaški “sud“ počeo ”štancati” optužnice. Ohrabrili su se tada prvo Čičak, Puhovski, Zoran Pusić i HHO, a potom i Meske, gledatelji Žikine dinastije, Jelena Lovrić, Miljenko Jergović, Ante Tomić, Boris Dežulović i stotine tisuća progresivnih i profesionalnih jugo-nostalgičara. Prije nego se Istra odcijepi od RH i “Istarski pasoš“ uđe u upotrebu, treba nešto raditi. A kako vrijeme odmiče i novog Tuđmana nema ni na vidiku, drugovi i drugarice postajali su sve nabrijaniji. Željka Markić predlaže referendum za promjenu lošeg izbornog sustava u Lijepoj našoj.

”Novosti“ skaču kao oparene. 25. kolovoza kažu: “Hrvati, Željka Markić vas laže“. Pazite radi se o referendumu. Oblik neposrednog glasanja o nekom važnom pitanju. Što izborni zakon i te kako jest. U pravu je Tanja Bjelobrajdić kad piše: “Slažem se s “Novostima“ da ne šire mržnju prema Hrvatima, oni potiču mržnju prema Srbima“. Sjetite se naslovne stranice i revolucionarne slike: Thompson, njegova glava između srpa i čekića i krv kaplje iz vrata. Gdje je tada u “nedozvoljenom položaju“ zaspao drug Miletić? Je li Miletić u svom političkom off-sideu pročitao progresivna razmišljanja Novosti o Oluji: “Pobjeda to veličanstvenija što je zločin gnjusniji.“ Oluju je kreirala prljava politika, s govnarom Tuđmanom na čelu, ona je dokaz da je kultura mržnje postala državni projekt.“ Vrijeme ide. Branitelja je sve manje i manje. Od silnih “SUBNOR-ovskih“ privilegija ubijaju se iz dana u dan. Koliko se “pobjedničkih“ partizana ubilo u 45 godina “bratstva i jedinstva“? Nastavi li se za sada samo verbalni teror 30 postotnih jugo-nostalgičara bilo bi dobro razmisliti da se Goli otok malo “osvježi“, malo udobnijim ćelijama, modernijim čekićima za tucanje kamena. Zlu ne trebalo. “Prijatelja“ u zemlji i okruženju koliko ti srce želi. Dali bi život za nas, naše more i otoke. A nas rigidne, ustašoidne ognjištare najbolje je malo preseliti na more, i to na onaj mitski otok.

U Zapadnoj Gani lijepo kažu: “Nije teško umrijeti za prijatelja, ali teško je naći prijatelja za kojeg ćeš umrijeti!”

U prošloj kolumni sjetio sam se maloljetnog Frane Tente i njegove tragične sudbine. Da vas prisjetim, mladi Splićanin je 1947.g. na Marijanu umjesto jugoslavenske razvio hrvatsku zastavu. Za taj “zločin“ bio je osuđen na 5 godina zatvora. Nije se živ vratio iz Lepoglave. Čitajući to javila mi se čitateljica iz Zadra. Čudi se kako neki koji i danas glorificiraju Tita i Jugoslaviju ne osjećaju sram zbog ubojstva maloljetnog Tente. Kaže da je osjetila sram kad je u Jutarnjem pročitala pismo oca Slavka Goldsteina sinu Slavku iz ustaškog zatvora. Nije joj jasno da se maloljetnik može osuditi na egzemplarnu kaznu od 5 godina jer je u srcu Hrvatske, u Splitu, razvio hrvatsku zastavu… A što joj odgovoriti? Jeste li negdje pročitali da su se Gvozden Flego, Neven Budak, Jurica Pavičić, Ante Tomić, Jelena Lovrić ili hiper senzibilni Branimir Pofuk…zasramili kad su čuli za 3000 tisuće živih zakopanih “narodnih neprijatelja“ u Hudoj jami? To je već legendarna ljevičarska dvoličnost i farizeiština. Svi komunistički zločini su ustvari samo pravedna osveta za ustaške. Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Dragan Markovina, Gvozden Flego, Goran Gerovac… dobro podmazani kriptokomunistički roboti-bojovnici reagiraju pritiskom na gumb. Nema kod njih ni srama, ni emocija, ni logike. Kao i inače kod robota. Uvijek će početi s Jasenovcem pa nastaviti sa židovskom imovinom koju su ustaše nezakonito koristili četiri godine. Kad im kažeš da su njihove komunjare tu istu imovinu koristile 45 godina, a i danas je koriste, odgovore tipično za njih: a vi ste donijeli rasne zakone! Za te rasne zakone Hrvatska je platila smrću skoro pola milijuna ljudi. I danas plaća svojim poltronskim kompleksom manje vrijednosti, financiranjem izlaženja tjednika koji kontinuirano pljuje po Hrvatskoj – Novostima. Teško da će se naći egzemplarniji primjer državnog kukavičluka nego što je financiranje lista koji svoju mržnju prema svom financijskom sponzoru ne može zatomiti. No, dobro. I to je Hrvatska. Trajno podijeljena. Srećom u omjeru 30 prema 70 posto.

To se plastično pokazuje povodom zadnjeg “gafa“ premijera Plenkovića. Naime Plenki je pred Općom skupštinom UN-a jasno i glasno rekao kako je Hrvatska izašla iz arbitraže jer je Slovenija varala. Nakon što je čuo tu “klevetu“ Miro Cerar je skočio s “konja sa hvataljkama“ i otkazao put u Zagreb. I Slovenci su jedinstveno stali kraj “konja s hvataljkama“. To je u redu. Cerar je sad prvi puta u New Yorku čuo kako Hrvatska misli da je arbitraža kompromitirana. Erjavec mu je to navodno zaboravio reći. Ali zanimljiva je reakcija tzv. Hrvateka. Oni su zinuli. Jezuš na…! Vesna Pusić misli da je na scenu trebala stupiti “tiha diplomacija“ pa tiho, tiho priznati arbitražu. Arbitraži iz koje smo izašli jednoglasnom odlukom Hrvatskog sabora. Opozicija optužuje Premijera za tešku laž. Naime, on je rekao da Miro Cerar dolazi u Zagreb na konju s hvataljkama, a on ne dolazi – što je izazvalo nervozu kod hrvatskih konja bez hvataljki. I sad se vidi da su Predsjednica i Mate s pravom smijenili Lošu. Dobro obavješteni Ante Gugo na fejsu otkriva pravi razlog. “Do Ljubljane bi pješaštvu trebalo 48 sati ako se uključi jednodnevno kupanje u Čatežu. To je nedopustivo u ozbiljnoj vojsci“.

Na fejsu se pojavilo nagradno pitanje koje glasi: “Zašto bi – Slovenci odustali od svojih potraživanja, Bošnjaci od zahtjeva da postanu pomorska sila sa sjedištem u Neumu i ne dozvole gradnju mosta na našem teritoriju jer im zaklanja vidik na Havaje, a Crnogorci od Prevlake, Srbija od Vukovarskih Ada, Mađari od INE – kad imaju posla sa narodom koji abolira i zapošljava svoje agresore, pljuje po svojim braniteljima, o sastavu čije vlade odlučuju manjinski zastupnici koji trebaju 1.600 glasova za ulazak u Sabor za razliku od ”nemanjinaca” kojima treba 17.000 tisuća glasova kako bi sjeli u saborske klupe pored zastupnika Furio Radina. Zastupnika koji ne traži ratnu odštetu od agresora usprkos odluci Haaga o 43 milijarde eura koliko aproksimativno ta šteta iznosi, koji skida ploče svojim braniteljima usprkos 39 četničkih spomenika diljem Hrvatske koje ne dira, čiji novinari iz portala Indeks od Crkve proglašenog jedinog sveca nazivaju lešinom, o čijem obrazovanu djece odlučuje stranka za koju glasuje oko jedan posto birača i koji se ispričava svakoj kišnoj glisti koja izađe iz zemlje. Osobito ako je crvenkaste boje.

Svaki razred uvijek je imao nekog kojem su se svi rugali, otimali hranu i đeparac, ismijavali ga i šamarali… U EU to je Hrvatska. Ružno, zar ne? Tko su ti koji nam kroje takav status? Takvu sudbinu nam kroje oni koji su promijenili vlastita imena i prezimena da sakriju porijeklo, misli na fejsu Mladen Visković. Promijenili su partiju da sakriju opredjeljenje. Promijenili su retoriku da sakriju namjere. Promijenili su dlaku, ali ćud je ostala ista. Oni nas i danas uvjeravaju da su radnici u Jugi imali sva prava. Osim što je štrajk bio zakonom zabranjen. Sjetite se štrajka rudara u Trepči kad se UDBA spuštala u rudarska okna i hapsila.

Za vrijeme Tita nisi morao platiti autoput za putovanje na more, osobito na neke otoke.

Na napuštenoj zgradi stare šumarije u Ulici Stjepana Radića br. 11 u Udbini osvanuo je multietnički natpis: “Oj’ustaše neka, neka, duboka vas jama čeka!“ Ogorčeni progresivac napisao je svoj iskreni grafit pred zavjetno hodočašće vjernika u Crkvu hrvatskih mučenika koje se svake godine organizira na obljetnicu Krbavske bitke. Jeste li negdje pročitali za ovu bratstvo-jedinstvenu poruku mržnje? Naravno da niste! Ali da je umjesto “Oj ustaše…“ netko napisao “O’j četnici…“ već bi na zadnje noge skočio Indeks, javio bi se Dragec Pilsel, o povampirenim ustašama mucao bi prestrašeni Pofuk. Sigurnosno-obavještajna agencija uporno ”trubi” o nabujalom četništvu u RH. Četnički spomenici niču k’o gljive nakon kiše. Sve je to ispod radara lijevo-liberalnih medija. Oni se bave Trumpom i njegovom “smjenom“. Silno im ide “na živce“ Biskup Košić koji još nije shvatio “jugoslavensku sintezu“. Kaže Biskup: “Sramotno postupanje vlasti. Šarafciger vlasti. Ako bude sutra braću Srbe smetala i hrvatska himna, ova vlast će je zabraniti jer su i ustaše pjevale tu himnu. Živjela srpska Hrvatska! Pitam se što bi bilo da su u Francuskoj ili u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji koja se oduprla njihovoj agresiji vlast ukloni spomenik jer to njih smeta. Quo vadis Croatia?“ Ne čini li vam se da se tu pomalo već radi o samoj slobodi. Mi ćemo vama zabraniti vaše totalitarne simbole, a što je sa onim drugima? Četničkim, agresorskim… Tada odmah počnu urlati: ej, pa vi nas dijelite s pozicija hrvatskog nacionalizma. Stvarno otrcana ploča.

Još je Ciceron napisao: “Ubi libertas, ibi patria”. Gdje je sloboda, tu je domovina.

Što se tiče Obrazovne reforme jedna riječ se nameće sama od sebe. Pušiona! HNS na čelu sa “nestranačkom “blaženom” Blaženkom Divjak je pobjednik. Bora Jokić i ekipa opet su u sedlu! Najprije su Mate i Predsjednica KGK stali na stranu naše Blaženke. Razlog će dugo ostati nepoznat. Sve nam je objasnila Blaženkina Mirela Lilek, zvana Lili. Trebalo se imenovati 7 novih članova Nacionalnog vijeća za odgoj i obrazovanje. To je odgođeno jer je u svibnju Vlada donijela odluku da u to tijelo uđu osobe bliske konzervativnim udrugama, pokretima i pojedincima, Crkvi i strankama poput Hrasta. Lili je zgrožena. Zamislite Neven Horvatić profesor na Odsjeku pedagogije Filozofskog fakasa u Zagrebu i član odbora biskupske konferencije za pastoral Roma. Takav lik za predsjednika!!! Lili se trese…Valentina Jerković bila je koordinatorica udruge U (vidite li vi ovo veliko slovo U) ime obitelji… Suzana Vuletić, docentica je na Katoličko-bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Još k tomu ovlaštena promotorica prirodnog planiranja obitelji. Lili ne može vjerovati!!!? Alexander Busczynski, povjesničar koji je 2016.g. branio Zlatka Hasanbegovića (brrr!!!), i napokon Eva Kirchmayer Bilić glazbena urednica u tjedniku ‘Hrvatsko slovo’, koja je podržala inicijativu za uklanjanje imena Trga maršala Tita. Dotična je i profesorica na Glazbenoj akademiji, što je Lili “slučajno“ promaklo. I na kraju šećer: “Odabrani su nakon javnog natječaja u veljači prošle godine po javnosti nepoznatim kriterijima“. Na isti natječaj javio se, između ostalih, i Neven Budak zadnji partijski sekretar na Filozofskom faksu. Sad će proći po poznatim kriterijima. I odoše djeca u ruke Budaka, Jokića, ljevičarskih nevladinih udruga, istospolnih zajednica itd. Analizirat će na satovima hrvatskog jezika i književnosti Antu Tomića, Zorana Feića, Štulića, Juricu Pavičića, Miljenka Jergovića, Frljića, Mile Kekina… A sve to zahvaljujući i našoj Predsjednici te Vladi RH. Hvala im i s moje strane za sveopći napor i trud što su pokazali da i stranka s jedan posto glasova može toliko doprinijeti općem obrazovnom rasulu u RH. Šuvar je opet među nama.

Tamo, u zlatno doba školstva, kolao je vic: koja je razlika između Šuvara i Mengelea?

Nikakva. I jedan i drugi eksperimentirali su na živoj djeci, no ni jedan nije kažnjen za svoj zločin.

Zvonimir Hodak/7Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati