Boris Dežulović: Republika Evropska

    2

    Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

    Elem, otišao Milorad Dodik u Beograd na sjednicu nekakvog Vijeća za suradnju Republike Srbije i Republike Srpske, pa poslije sastanka izjavio novinarima kako “politika u Sarajevu zaustavlja evropski put Republike Srpske”.

    Bogami, ja bolji vic nisam čuo mjesec dana, još od onoga kad je Mile Duduk, nezadovoljan presudom bijeljinskog suda o naplati dugova zvorničke Alumine prema jednoj litavskoj banci, javno izjavio kako “Opštinski privredni sud u Bijeljini treba ukinuti i premjestiti na neko drugo mjesto”.

    Sjele tako u kafanu Republika Srbija i Republika Srpska, baš kao Republika Glupa i Republika Gluplja, pa udarile češati mudre glave ne bi li potonjoj nekako iznašle taj, kako se zove, europski put. I kako god bi pronašli neku prečicu, ispriječila bi im se “politika u Sarajevu”.

    A u Europi već pomalo nervozni.

    – Da im se nije šta dogodilo? – zabrinuto gledajući u sat pita povjerenik za proširenje Europske unije Štefan Füle.

    Sve je u Bruxellesu spremno, šampanjac se hladi, gudači belgijskog Nacionalnog simfonijskog orkestra s partiturama Beethovenove Ode radosti dahću u promrzle ruke, svečano odjeveni policajci iz počasnog odreda cupkaju na zimi čekajući da podignu dvadeset devetu zastavu na stup pred zgradom Europskog vijeća, a predsjednici i šefovi vlada država članica Europske unije unutra svako malo nestrpljivo proviruju kroz prozor kad će se na parkiralištu pojaviti crna limuzina sa zastavicama Republike Gluplje.

    Mile, međutim, u crnom Bossovom odijelu što ga je nabavio kod šanera u Beogradu, već pola sata sjedi u svojoj limuzini na graničnom prijelazu Bosanska Gradiška i gleda u graničnog policajca.

    – Nažalost, ne smijem vas pustiti – nemoćno ovaj sprema toki-voki u džep uniforme, pa vraća Dodikove dokumente. – Ne da politika u Sarajevu.

    – A da pitate neku drugu? – očajnički pita Mile, iako mu je i samome jasno da od toga nema ništa.

    – Žao mi je, gospodine predsjedniče, za te stvari je politika u Sarajevu – nemoćno policajac sliježe ramenima, kao da se pravda.

    – Pa ima valjda neki otvoreni evropski put, jebo ga otac?

    – Ne znam… jedino da probate dolje preko Kamenskog, ili na Metković.

    – Bili smo već. Isto – rezignirano će Mile. – Ne da Sarajevo.

    – Pfu, mamu mu jebem – ljutito pljune policajac, pa skoči kao oparen. – Ups, izvinite, predsjedniče, sad ću ja to rukavom.

    Tko o čemu, eto, vojnik o skraćenju, oficir o unapređenju, a Mile Dodik o Europi.

    Njegova je Republika Gluplja, shvatili ste, posve spremna za svoj europski put, besprijekorno je to jedna uređena, moderna europska država skandinavskog tipa, takorekuć Republika Švedska, sve je u njoj na svom mjestu, državna uprava, pravosuđe, ekonomija, prosvjeta, zdravstvo, sve je tip-top, hoćeš ljudska prava, hoćeš građansko društvo, iskorijenjeni su organizirani kriminal, mito i korupcija, odnos prema manjinama i ratnim zločinima stani pa gledaj, cijela je Dodikova država ustrojena po najvišim standardima koje zahtijeva Europska unija, ni najstroži inspektori iz Bruxellesa godinu dana da traže ne bi joj našli zamjerku.

    Preostalo tako Dodiku još samo da kod šanera u Beogradu nabavi crno Bossovo odijelo i ispuni formalnu pristupnicu Europskoj uniji, sve je on nabavio i obavio – “treba li ti šta kad već dolazim?”, pitao on Štefana Fülea dok mu je žena peglala košulju, “ajde, kad si već navalio, može dvije kile Sakibovih ćevapa”, odgovorio mu povjerenik za proširenje EU – i jedva sat kasnije, nije čestito Mile ni krenuo na europski put, u Bosanskoj Gradiški ispriječila mu se, oca joj jebem, politika u Sarajevu.

    Živo me, eto, zanima kako to izgleda, taj Dodikov europski put. Nema mnogo stvari kojima bih baš volio prisustvovati, svega ih je par, i uz finale Lige prvaka Hajduk – Željezničar na Camp Nouu to su možda još samo pristupni pregovori Republike Srpske s Europskom unijom. Nije kraćih pregovora bilo još otkako je ono drug Tito u Karađorđevu pregovarao s drugovima iz Hrvatske.

    – Dame i gospodo, proglašavam otvorenim pristupne pregovore s nezavisnom i suverenom državom Republikom Srpskom. Započet ćemo s prvim poglavljem… – svečano bi najavio Štefan Füle, kad bi mu Milorad Dodik nešto šapnuo u uho.

    – Kako mislite, niste baš država? – zbunjeno bi ga pitao gospodin Füle.

    – Jebiga – slegnuo bi ramenima Mile. – Ne da politika u Sarajevu.

    – Pfu, oca joj jebem – siknuo bi onda gospodin Füle. – Šta ćemo sad?

    Zloglasna “politika u Sarajevu” stala je tako na put europskog blagostanja Miloradu Dodiku, iako zapravo ne postoji nijedno jedino, ali baš nijedno jedincato poglavlje iz europskog kataloga oko kojega bi Republika Gluplja – ilegalna privatna državica Milorada Dodika – da joj Europska unija sutra ujutro ponudi pristupne pregovore, mogla započeti ikako drugačije nego rezigniranim “jebiga”.

    – Dvanaesto poglavlje, pravosuđe – započet će glavonje u Bruxellesu. – Što je onom presudom bijeljinskog suda o dugu Alumine prema litavskoj banci?

    – To je riješeno – spremno će odgovoriti Mile. – Sud je ukinut i premješten u Laktaše.

    Prava je, naime, istina da Milorad Dodik na čelu Republike Srpske zapravo i postoji i opstoji zahvaljujući gotovo isključivo “politici u Sarajevu”, kojoj Mile kao “unutrašnji neprijatelj” treba jednako koliko i ona njemu, da se međusobno tako optužujući zajedno drže dovoljno daleko od svake ideje uređene pravne države, od koje i jedni i drugi – i “politika u Sarajevu” i ona u Banjoj Luci – bježe kao vrag od tamjana. Takvo izmišljanje unutrašnjih neprijatelja kao moćnog oružja u borbi za opstanak na vlasti nije u politici osobito nova stvar, ali izmišljanje vanjskih prijatelja svakako jest. A Europa je upravo idealan vanjski prijatelj. Nije se rodio tko ima išta protiv Europe.

    Zato Dodiku nema druge nego nastaviti kako je započeo na svom europskom putu. Ukinuti i premjestiti jedan po jedan sve sudove i uopće sve institucije, pa ukinuti na kraju i Republiku Srpsku, i premjestiti je na neko drugo mjesto.

    Europska unija, recimo, dušu bi dala za tako nešto.

    Al ne da politika u Sarajevu, oca joj jebem.

    Tekst preuzet iz Oslobođenja

    facebook komentari

    • Karanfilov

      ….oca im jebem :p

    • Karanfilov

      ….oca im jebem :p