Borova sela u Hrvatskoj – Mržnja sa spuštenim roletama

2

Za par dana slijedi 25. obljetnica stradanja dvanaest hrvatskih policajaca, ubijenih 02. svibnja 1991. od strane četnika u Borovom Selu. Abolirano Borovo Selo i njihov četnički komandant Vukašin Šoškoćanin Vule više su nego reprezentativni primjer kako se prema Hrvatima i državi odnose i ostali brojni abolirani četnici i njihova „lepa“ sela u Hrvatskoj.

Vule i njegovo četinarsko selo

U tek stvorenoj državi u kojoj se rodio, Vule iz Borovog Sela nije bio zadovoljan bojom zalaska sunca koju je inače obožavao pri izlasku na istoku. Zbog toga granice njegove Velike Srbije moraju prijeći na drugu obalu Dunava i dalje na zapad.  Unutar novih granica sunce će biti „lepota“ i kada izlazi iza vrha Avale, i kada zalazi za vrhove Gorskog Kotara i u plavetnilo Jadrana. Stare zidine Dubrovnika ionako će biti „lepše“ kad ih oni sruše i ponovo sagrade.

[ad id=”93788″]

Tih balvaniziranih dana Vule je sa čežnjom promatrao istočnu obalu Dunava i bliskim ljudima pleo zanosnu priču o nečemu što je već bila javna tajna. Pleo je o srpskoj sili kojom će junački zaklati tzv. ustaško-fašističku tvorevinu i nametnuti njihovu Veliku Srbiju. Dok podigneš tri prsta, Vule je postao dio velikosrpske hegemonističke estrade. Što su vojničke trube u Beogradu bile glasnije, a tenkovi cvijećem okićeniji,  Vuletov orkestar je bio sve brojniji.

Vuletov san je ubrzo dobio opipljive konture načertanijskog predatora koji je rastao u dubini pećine njegovog uma. Paravojne konture, mentalni sklop i krvavi rukopis predatora osmisli su pjesnici mržnje što se i danas nazivaju „Srpska akademija nauka i umetnosti“. Posvetila ga je njegova pravovjerna crkva, hranio ga je režim čovjeka koji se perverzno zvao Slobodan, dok mu je oštre kandže darovala JNA okićena lažnom pripadnošću svim narodima.

Zašto su Vule i družina u gluho doba noći izlazili iz svojih kuća sastajući se na obali Dunava?! Koju su ribu lovili odlazeći čamcima u mračnu noć i opasne valove duboke rijeke?! Vraćali su se pred zoru s kovčezima punim ulova od čijeg tereta nosači su se očevidno naginjali na stranu. Zašto su pri ulasku u kuću spuštali rolete na prozorima?! Kako netko znatiželjan ne bi vidio njihov ulov i raspodjelu?!

Nakon što bi spustili rolete (anti)fašistički junaci su kovali planove dok im je njihova ženska nejač kroz rupice virila vani i čuvala stražu od sporadičnih patrola tek utemeljene „ustaške“ policije.

Te 91. godine na tromeđi Hrvatske, BiH i Srbije hegemonistički gigant iz Beograda započeo je fuziju svih težnji  proizašlih iz velikosrpskog  „vekovnog“ prava na nesrpske živote, dobra i teritorije u susjedstvu. „Tamo daleko“ je odlučeno da svaki hrvatski Srbin u svoju kuću useli Srbiju.

Drugog svibnja 91. Borovo selo je izgledalo jednako pusto kao selo Kusonje u filmu „Broj 55“. Doimalo se mirno i skoro napušteno. Tu i tamo ulicom bi kao sjena prošla poneka nejač. U centru sela izvješena velikosrpska zastava jedina je dala naslutiti – gdje su nejačni pilići tu je i snažna kvočka.

Potpomognuti četnicima iz Srbije Vuletovi četnici su iz zasjede mučki ubili dvanaest hrvatskih policajaca od kojih su neke bestijalno mučili i do neprepoznatljivosti masakrirali. Ubrzo im je stigla i zaštita njihove JNA. Nakon masakra na glave Vukovarca slijetali su milijuni granata poput krvožednih ptica u Hitchcockovom psiho filmu Ptice. U srušenim kućama ostali su samo plišani medvjedići prekriveni slojem prašine i gareži. Poput švicarskog sira izbušeni Vodeni toranja simbolizirao je uništenje tek rođene generacije uskraćene za dobre vile i vilenjake, kuću od čokolade, uspavanu ljepoticu i brojne druge bajke. Malim Pepeljugama brutalno je oteta mogućnost pronaći svoju cipelicu, a prinčevima njihovu princezu.

Vule nikad nije dočekao svoje boje zalazećeg sunca u srpsko more. Nakon počinjenog zločina u hladni Dunav odvukao ga je smrtonosni teret kojeg je u Hrvatsku prebacivao iz Srbije.

Što je nakon toga uslijedilo svi znamo. Tijekom Oluje 95. predator je postao lovina, Hrvatska se obranila, dok su pjesnici mržnje na trenutak ušutkani. Umjesto zaslužene kazne sustigla ih je abolicija, obnova kuća srušenih njihovim bombama  i neiscrpna sisa državnog proračuna.

Dva desetljeća od prestanka uvoza srpske salate

Što je danas s brojnim Vuletima i Borovim selima diljem Hrvatske? Srbi s aktivnim vojnim i političkim sudjelovanjem u velikosrpskoj agresiji drmaju hrvatskom političkom scenom umjesto izdajom kažnjenih skoro 20.000 Srba i njihovih obitelji koji su umjesto etničkog opredjeljenja uzeli državno, i tijekom Domovinskog rata bili pripadnici HV-a?!

Zamislite u današnjoj Hrvatskoj Srpski demokratski forum, njihovu tiskovinu Novosti, tzv. nevladine udruge, Vukovar, Sabor ….. u kojima bi, umjesto brojnih agresorskih Velikosrba i komunističkih (anti)fašista, srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj predstavljali dokazani domoljubi iz reda hrvatskih Srba?! U tom slučaju u Hrvatskoj bi komunistički i četnički prst pokazivač ostao bez posla.

Hrvatska je propustila prigodu kroz sudske instance riješiti se zla i sada je na djelu isti scenarij kao u WWII kad su preobučeni u pobjedničke redove abolirani četnici nesmetano nastavili sa svojim nedjelima. Njima pravna država još može suditi, a neće, ali ne može strašno velikom broju mladih Srba koji su nastali i stasali na sliku i priliku svojih starijih uzora. Pomladak je tu i vreba svoju prigodu koju im pripremaju njihovi i naši pomagači. Ta nepovratno unakažena  mladost, skupa sa svojim ratnim uzorima, za pravoslavne blagdane ne maršira s vjerskim obilježjima već s fašističkim kojima dokazuju vidljive znakove svoje prisutnosti, mjesto, vrijeme i način na koji ovdje i sada, u najneposrednijem mogućem aktu, dočaravaju budući susret sa žrtvom na istom onom mjestu gdje su 95. bili poraženi i natjerani stati. Oni fašističkim orgijanjem žrtvi namjerno čine dostupnim ponovno proživljavanje najstrašnijeg iskustva. Slobodno se šeću i s ciničnim osmijehom podsjećaju žrtve tko ih je pljačkao, ponižavao, silovao, protjerivao, mučio, ubijao…, stavljajući do znanja da znaju za mjesta sa skrivenim kostima ubijenih Hrvata, ali ih zbog mržnje ne žele pokazati.

Spomenici u Hrvatskoj podignuti poginulim četnicima

Abolirana nelojalnost diljem Hrvatske svojim poginulim četnicima sagradila je spomenike sa ćirilična četiri „C“ i epitafima koji slave njihove zločine. Na jednom od njih piše: “Poginuo sam i nije mi žao, za Krajinu svoj sam život dao, sad Krajina postoji slobodu – to je ponos srpskome narodu”.

Na groblju u Lipovači pokraj Vukovara nekoliko je četničkih spomenika. Na jednom od njih piše: “Volio je oružje, volio je lov, a život je izgubio za narod svoj”.

Trn u oku hrvatskog naroda svakako su dva četnička spomenika podignuta u čast onih koji su masakrirali dvanaest hrvatskih policajaca.

spomenik borovo

Jedan od njih podignut je četničkom komandantu iz Borovog Sela: “Ovdje počiva Vukašin Vule – Šoškoćanin, tragično preminuo u talasima Dunava u 32. godini života 15. 5. 1991. – komandant obrane Borova sela. Za narodnog junaka proglašen na velikoj narodnoj skupštini u Belom Manastiru 25. 9. 1991. I sada gledam Borovo rođeno moje selo, braću i sestre i srpske borce. Moje bitke biju žestoko, ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje”.

Drugi spomenik u Borovu sagrađen je poginulim  četnicima „Belim Orlovima“: “Na koreji kraj Dunava, levo i ulazak je u Borovo Selo gde se mutni sastaju oblaci, tu padoše krajiški junaci. Živote su dali za slobodu, slobodu srpskome narodu. Slava im čelesi, Beli orlovi ORK, Borovo 1997.“

Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskoga rata grada Petrinje 1997. zahtijevala je  kazneni progon Nikole Drakulića – tadašnji predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine u općini Majur –  koji je u emisiji Istraga o četničkim spomenicima, prosuo nezamisliv fašizam: “Za vrijeme Domovinskoga rata nije ubijen dovoljan broj Hrvata. Barem u odnosu na broj Srba ubijenih od strane ustaša u Drugom svjetskom ratu. Da, trebalo bi pobiti još Hrvata i ne dopustiti da se i oni koji su ubijeni u Domovinskom ratu ikada nađu”.

Ujedno su podnijeli zahtjev kojim su od državnih i nadležnih tijela zatražili da se s groblja diljem Hrvatske uklone četnička neprimjerena obilježja.

Bilo je to davne 1997. Svi tadašnji četnički spomenici, i još brojni naknadno podignuti, i danas prkose diljem Hrvatske. Uz to još nitko nije procesuiran zbog ubijenih dvanaest hrvatskih policajaca?!

Kao mrtvačke oči spuštene rolete

Tko bude htio može se 02. svibnja još jednom uvjeriti kako se Borovo Selo odnosi naspram obilježavanja obljetnice ubijenih dvanaest hrvatskih redarstvenika. Obratite pozornost – ni na jednoj kući nema hrvatskog stijega ali su velikosrpskim fašističkim simbolima išarani čak i poštanski pretinci. U te pretince od svega hrvatskog stižu samo mirovine, socijalno džabaljebarenje i poticaji iz državnog proračuna.

Iznad svega najviše su primjetne masovno spuštene rolete na njihovim kućama. Taj dan glavne seoske ulice lišene su aboliranih koraka. Sa spuštenih roleta vrišti jasna poruka – marš sa srpske zemlje! Koliko je Srbije u brojnim Borovim selima u Hrvatskoj dokazuju njihove facebook stranice na kojima su postavili slike svojih idola Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Slobodana Miloševića, četničkih vojvoda Draže Mihailovića, Šešelja, Nikolića i Vučića, zatim slike njihovih baka, „deka“ i njih samih okićenih s kokardom na šajkači. Na sportskim natjecanjima Hrvatske i Srbije njihov habitus ordinira među navijačima iz Srbije  s kojima u Hrvatskoj uzvikuju – Ovo je Srbija!

Spuštene rolete imaju višestruki značaj i provodnik su kojim dvanaest hrvatski policajaca iz humki u parku Spomen obilježja već dvadeset i petu godinu upoznaju svoje susjede. Kroz svaku rupicu na spuštenoj roleti viri ponosno junaštvo koje ih je bestijalno mučilo i egzekutiralo.  Riječ je o susjedima koje najbolje možemo upoznati kad misle da ih ne vidimo. Izdaleka s kamerama. Prislušnim uređajima. Dalekozorima i moćnim lećama foto-aparata. U konstruktivnom razgovoru nikako, jer su i njemu spustili rolete.

Slično je i Hrvatima u BiH. Kada na red dođu medijske đenaze u Srebrenici, obljetnica Ahmića i sarajevskog ratnog šverca, ne samo što su rolete podignute već je proširen i kapacitet baščaršijske zračne luke.

Na drugoj strani obljetnice ubijenih Hrvata u Trusini, Grabovici, Malinama, Kraljevoj Sutjesci ili Bugojno  negiraju rolete spuštene od međunarodne zajednice, kao i bošnjačke političke, intelektualne i vjerske elite. Stradanje Hrvata u BiH je planski i sustavno stjerano u najdublje jame zaborava i haaške katakombe u kojima međunarodni Poncije Pilat svoje grijehe pere nevinošću zatočene „Hrvatske šestorke“.

Istina, pravda i pravo za Hrvate uvijek završe u anegdoti Antuna Gustava Matoša koja nepravdu objašnjava situacijom pri oblačenje hlača: “U jednu rupu ulaziš, na dvije izlaziš, i kad pomisliš da si izašao tek se onda nađeš u rupi”.

Filip Antunović/ Kamenjar.com

 

facebook komentari

  • EMINƎM

    vule talas, 😉

  • živko

    četnici se opet sastaju i čekaju novu priliku a hrvatska šuti