Bosanske Babuške

0

Povici „Ovo je Bosna“ što se čuju i tamo gdje Bosna nije, zaklinjanje u jednu i jedinu koja mora biti cijela a nikako u tri dijela, te blagost prema vandalima što počiniše izgrede čak i gore nego prije, a koje opet „niko ne sme da bije“, podsjetili su mnoge na ne tako davne događaje na ovim meridijanima. Navedeni simptomi prirodno navode na razmišljanje ima li još poveznica među akterima današnjih događanja i onih od prije sad već više od dvadeset ljeta. U tom smislu zgodno bi bilo usporediti političke scene najbrojnijih naroda, tada i sada. Naime, u oba slučaja nalazimo osjećaj sputanosti zakonitim konstitutivnim elementima složene države i težnju za unitarnim preuređenjem raznorodne zajednice temeljenom na načelu „jedan čovjek, jedan glas“.

[dropcap]U[/dropcap]ono je vrijeme bračni par Milošević igrao središnju ulogu na političkoj pozornici tada najbrojnijeg naroda. Slobodan se našao u poziciji vlasti na čelu komunista obraćenih u socijaliste s izrazito naglašenim nacionalnim nabojem. S druge strane, oni najtvrdokorniji komunisti opirali su se ovom, makar prividnom obraćenju. Nakon što se, iako po ideji internacionalna, komunistička partija raspala po nacionalnim šavovima, narodna armija ostala je bez paravana. Tako se ta nepokolebljiva čuvarica bratstva i jedinstva i puta s kojeg se ne smije skrenuti našla u paničnoj potrazi za novom partijom kojoj bi se klela. Kako se među nekoliko tuceta armijskih generala nije moglo naći nijednog čija bi karizma nadilazila onu današnjeg prosječnog eurokrata, vodstva nove partije starog imena morala se prihvatiti Slobina bolja polovica, krhka gospođa Mira. No tada je kuglica ruleta svjetske povijesti definitivno pala na crno.  

Danas je opet na crvenom, pa bivši, ipak samo stranački, supružnici, Zlatko Lagumdžija i Željko Komšić igraju važne uloge na sceni najbrojnijeg naroda. Zlatko, vođa socijaldemokrata s jakim nacionalnim pečatom, nimalo slučajno također slijednika komunista, energični je borac za što jaču središnju državu, time i manji utjecaj manje brojnih naroda. U središtu su pak Željkova političkog djelovanja nostalgija i sjeta za dobrim starim vremenima. Za velikim vođom i socijalističkim tvornicama, najpravednijim sistemom i sveznajućom partijom, istina pomalo zatečenom kad su joj svi narodi okrenuli leđa čim ih se pitalo. No kako sad oslonca u armiji više nema, trebalo je krenuti ispočetka.  A u početku bijahu plenumi. Baš kao i prije stotinu godina, sa Zapada je uvezen i financiran koncept boljševičke avangarde, angažiranih društveno svjesnih pojedinaca uvjerenih u vlastito poslanje stvaratelja novog, boljeg svijeta. U svom prvom naletu pokazao se dovoljno snažnim da sruši moćno carstvo i tjelesno i duševno rastroji jedan veliki narod široke duše,a usput i dosta malih. Danas se pak koristi za radikalizaciju i destabilizaciju slabih i nezrelih društava opet se gradeći zaštitnikom obespravljenih. S druge strane, u domaćim (zapadnim) prilikama ova umotvorina dokonih intelektualaca pokazala se posve jalovom i bezazlenom. Korištena je uglavnom u obliku parada, kao ispušni ventil za ispucavanje frustracija infantilnih pojedinaca zasićenih životom u blagostanju.

U biti više kao igračka u rukama onih protiv kojih je pompoznim riječima usmjerena, a sa čije se sise njezini protagonisti, razne „moralne vertikale“ nikako ne skidaju. Zato se kod onih slabijih i lako zbunjivih pokazala efikasnim oružjem. Kao odgojno sredstvo za „demokratizaciju“ naroda koji su demokraciju preozbiljno shvatili, malo se zaigrali pa krive izabrali. Odgojna palica sad je u rukama odabranih samozvanaca koji se žele nametnuti kao svojevrsni nadzorni odbor za kontrolu odluka predstavničkih tijela izabranih od većine. Jer loša iskustva iz prošlosti opominju kako provjera vlastitog mesijanskog poslanja na općim izborima u pravilu poluči neželjene rezultate. Za konkretne akcije i agitacije, kao udarna pest koristi se tzv. NVO sektor, neki čudan spoj SKOJ-a iz doba sedam sekretara i UJDI-ja iz dana prethodnog raspleta. U skladu s navadama vremena, osim nadobudnih omladinaca, ovu razgranatu industriju što puno zuji al’ samo pelin daje, čini i starija čeljad što odbija odrasti. Pa i nije čudo kako se od tih ljudi posebnog kova po već viđenom obrascu čuju poruke o jednom vođi i jednom jeziku, tako zavodljive uhu većinskog naroda. Sve u svemu, kako je krenulo, lako bi Zlatko mogao u menjševike.

Promotrimo li manje ortodoksno krilo ex-komunista, možemo uočiti kako pobornici prevladavajućih ekonomskih modela sa Zapada, nekad okupljeni oko Ante Markovića i njegovih reformista, danas bolju budućnost traže u okrilju Fahrudina Radončića. Mora se priznati da je Ante u svom djelovanju pokazivao priličan altruizam donoseći zakone po kojima su do vrijedne, dotad narodne, imovine bez po’ muke dolazili njegovi prijatelji, sudrugovi i dječica im, dok Fahro više voli sve sam. Iako su se ovi ptići izlegli iz raznobojnih jaja, jedan iz crvenog, drugi iz zelenog (što nema veze s Uskrsom), primijetimo i kako ih veže isti vanjski pokrovitelj.

Kad je u pitanju nacionalna desnica, u ranije najbrojnijem narodu bio je nazočan jak monarhistički sentiment što i ne čudi uzme li se u obzir njegova tradicija. Kako je ovaj sada najmnogoljudniji narod novijeg datuma, vladajuća dinastija prirodno proizlazi od njegova utemeljitelja, a što se danas oživotvoruje i u drugom pokoljenju. Primijetimo i kako je, unatoč naizgled oprečnim ideologijama, ranije postojao politički savez socijalista i nacionalističkih radikala. Iz te perspektive i nedavno srastanje crvene zvijezde sa zelenom podlogom u vidu tzv. „Heineken“ koalicije socijaldemokrata i islamskih narodnjaka ne doima se baš tako neobičnim. Očito, u specifičnim okolnostima neke veze i interesi nadilaze čak i oštre ideološke protimbe.

A ima i stvari koje su drukčije. Pa uočimo kako Al Jazeera, taj Yutel naših dana, ipak ne daje potporu Fahrinim ekonomskim reformistima kao nekoć Antinim, već sa simpatijama gleda na Željkove postkomuniste u pokušaju. A njezin direktor vijesti i programa jedini je lik u ovoj farsi koji glumi samog sebe. Da, farsi, jer ono što se već jednom odigralo kao tragedija teško da se može ponoviti drukčije nego kao farsa.

Svrnemo li pogled na manje brojne narode, položaju današnjih BiH Srba blizak bi bio onaj Slovenaca nekad. Nisu pretjerano zainteresirani za zbivanja u ostatku složene zajedničke države i rado bi se razdužili. Najbrojniji narod, Bošnjaci, ne bi se puno protivio uručiti im izlaznicu, pogotovo ako bi zauzvrat ušićario koji dulum zemljice. A ni to, iako poželjno, nije nužno, jer vladati državom s četvrtinom manjina je upravljivo, a zemljom u kojoj centralni narod čak i nije većina, puno teže. No takvo što (još) ne dopušta Ujak Sam, barem dok se Srbija skroz ne pripitomi i ruski utjecaj na nju svede na prihvatljivu, dakle neznatnu mjeru. A vjerojatno ni tad.

BiH Hrvate dopala je ne baš zahvalna uloga voljene im Hrvatske. Iako su im susjedi Srbi oteli više od Sv. Gere i Savudrijske vale, recimo kako ni Hrvati njima nisu ostali dužni. Uzeli su i oni njima podosta, doduše područje znatno slabije napučeno i manje pogodno za život ljudi od onog izgubljenog. Potom, baš kao što su nekad Hrvati u Hrvatskoj bili potiskivani od strane Srba u strateški važnim etnički miješanim područjima poput Petrinje i Benkovca, tako su i sunarodnjaci im u BiH gubili stoljetnu većinu na području Travnika, Bugojna i Jajca našavši se pod pritiskom Bošnjaka. Što zbog većeg iseljavanja Hrvata (iako ne tako velikog kao u drugim krajevima BiH), što zbog prekrajanja općinskih granica na hrvatsku štetu. U ono vrijeme su se Hrvati u Hrvatskoj susretali s prijetnjom najbrojnijeg naroda kako će se sve što ostane od Hrvatske moći vidjeti s križa na tornju zagrebačke katedrale.

Braći im u BiH danas bi njihov federalni partner velikodušno ponudio Herceg-Bosnu vidljivu s vrha brda Križevca ponad Međugorja.

Konačno, Sejdić – Finci, u ovoj priči ne bi bili ni Ugri ni Finci, već Crnogorci. Jer baš kao što su u onoj kataklizmi junačine vične oružju bili upotrebljivi na bojnom polju, u ovoj su lakrdiji upravo „ostali“ prepoznati kao iskoristivi na onom institucionalnom, gdje se biju bitke naših dana. Također, ne zaboravimo kako je u ono vrijeme baš crnogorski glas omogućio Srbima nadzor nad pola tadašnjeg predsjedništva. S druge strane, danas bi i glas „ostalih“ to omogućio Bošnjacima. Dakle, kao pričuvna varijanta i adut u pregovorima dobro dođe i Sejdić, izjalovi im se kojim slučajem mogućnost da i dalje biraju Sejdu, danas utjelovljenog u liku Željka Komšića.

Kad bismo se više potrudili, vjerojatno bismo našli još mnogo sličnosti između ove dvije mutnečorbe čiji sastojci mogu ostati na okupu tek ako ih neka (ne)vidljiva ruka izvana intenzivno miješa. A čim se makar malo umori od uzaludnog miješanja, oni se sukladno svojoj prirodi razdvoje k’o ulje i voda.

 

Grgur S/glashrsvijeta

facebook komentari