Bosanskohercegovački džihadisti i karadžićisti, Osmanlije i Načertanije

0

Prije pet stoljeća prihvaćali islam, a danas džihadiste

[dropcap color=”#206802″ font=”0″]N[/dropcap]a tim u svjetskim razmjerama vrlo malim prostornim krajevima, šareni nacionalnim, vjerskim i kulturnim razlikama i raznovrsnostima okićene Bosne i Hercegovine, sudaraju se najveći, ali u nekim dimenzijama i najprljaviji svjetski interesi. A oni su ti koji ometaju bosanskohercegovački rast i ruše sklad te šarolikosti koja bi trebala biti čovječanstvu, jer Bosna i Hercegovina je čovječanstvo u malom, bogatstvo i dar, a nikako kako ga vanjski čimbenici koji imaju pristalica i u redovima brojnijih bosanskohercegovačkih naroda Bošnjaka i Srba, doživljavaju i zbog toga osuđuju, siromaštvo i kazna. Zbog te definicije bosanskohercegovačke šarolikosti vanjski sukobljeni interesi se u njoj ne samo ne snalaze, već te prostore u kontinuitetu osiromašuju i kažnjavaju najvećim i najstrožijim kaznama, ratovima, prisilama, progonima i etničkim čišćenjima. Više od pola tisućljeća vrše se te nepodnošljive, brutalne, neljudske kazne nad onim narodom koji je snagom življene i branjene, no i obranjene, katoličke svete vjere prihvatio nametnuto šarenilo, ne kao teret već kao dar i bogatstvo.

Dokumenti o prijelazu Hrvata na islam tijekom osmanske vladavine

Bosnjaci - Stara BosnaUvažavao je i priznavao fratarski vjernički puk tog drugog i drukčijeg u svim njegovim osobinostima i prepoznatljivostima i onda kada je bio nemilosrdni i brutalni okupator koji ga prisiljavao na islam i sve ono što je taj agresor nametao pokorenoj zemljici Bosni i njenom autohtohnom katoličko hrvatskom narodu. Prihvaćao je taj fratarski narod u Bosni i Hercegovini i one koji su zbog spašavanja vlastitog života, u ljudskim, pa i vjerskim, slaboćama, prihvaćali islam, kao i one koje je turski okupator prisilno islamizirao, ili one koje je kao roblje dovodio sa sobom.

Odnosili su se prema svima njima fratarski, kao učenici svojih „ujaka“ i prema onima koji su ih ponižavali i obespravljivali, siromašili i prisiljavali na odlazak, koji je bio plansko zlodjelo etničkog i vjerskog čišćenja hrvatsko katoličkog identiteta u obećanoj im zemlji Bosni. I ti ideolozi ateističko komunističko načertanijskog režima nisu se u svojim zlodjelima i zločinima, brutalnostima i prisilama prema tisućljetnim fratarskim narodom razlikovali od Osmanlija i osmanlijskih zlikovaca. Jedni i drugi, prvi Osmanlije, zasigurno puno više i za budućnost Bosne i Hercegovine opasnije i pogubnije, izmijenili su do nepoznavanja, sliku fratarske Bosne i Hercegovine. Tragedija je veća zbog toga što i danas, nakon poraza i jedne osmanlijske vjerske i druge načertanijsko ateističke obje one imaju i dalje svojih, vrlo radikalnih boraca u ovoj mirnoj i tolerantnoj zajednici naroda i vjera. Suvremena Bosna i Hercegovina puna je i prepuna i osmanlija i načertanija i džihadista i karadžista. Sve je više tuđinaca negoli domaćih Bošnjaka, Srba i Hrvata. Sve je više ubojica Bosne i Hercegovine negoli pravih branitelja.

Bosna i Hercegovina je, stoga, pred gubitkom identiteta, a kada se izgubi identitet gubi se i državnost. To je taj stravični put nestanka zemlje u onom izvornom, koljenovičkom, znaku i vrijednostima. Džihadisti i karadžićisti, Osmanlije i načertanlije zapjenušeno je dijele, otkidaju joj dijelove, trgaju i u svoju nacionalnu i vjersku boju farbaju. Koljenoviće, one što ih džihadisti i karadžićisti gotovo izbrisali i iskorijenili iz svojih osvojenih i zidom ograđenih rezervata, Hrvate koji su danas europski Palestinci, jedini europski narod bez svog oznaćenog i priznatog teritorija na kojem više od jednog tisućljeća žive.

Nestaje ubrzano fratarske Bosne, nastaje fratarskih učenika, katolika, nestaje franjevačkih univerzalnih vrjednota ugrađivanih više od 700 godina u bosanskohercegovačke vjerske, kulturne, civilizacijske, i europske, temelje. Na meti suvremenih džihadista i karađićista, gledajući ljudskim ograničenostima, nezaštićeno se našla franjevačka „revolucija“ mira, koja nigdje u svijetu nema tako duboko korijenje i tako raširene grane kao u toj, stalno otimanoj ali nikad i otetoj, zemlji. Ne daju da se čuje franjevački pjev pticama i suncu, njegov razgovor sa vukovima koji zavijaju u Bosni. Ne daju džihadisti i karadžićisti da se čuje Franjina pjesma smrti, ne kao kraju već novom početku. Početku sa kakvog je često poćimala i njegova Bosna.

Za džihadiste i karadžićiste te vertikalne, neprolazne, vrijednosti nemaju cijenu pred njihovim crnim ciljevima u ime kojih su počinili i čine, barbarstva izvan svih okvira suvremene ljudske civilizacije. I stoga između suvremenih velikobošnjačkih džihadista i velikosrpskih karadžićista jedina razlika je u vjeri i cilju za i u ime kojeg ubijaju, progone, muče, siluju, glave žrtvama odrubljuju. Džihadistima u Bosni i Hercegovini koji svoj početak imaju još u zločinačkom vremenu Osmanlija kada su dankom u krvi vladali fratarskom Bosnom, u ime cilja u ime islama, za koji se bore, ubijaju, siluju, progone i etnički čiste prostore, sve je dozvoljeno. Cilj opravdava sredstvo. Tako oni tumače i svoja zlodjela opravdavaju. Karadžićistima, koji također dolaskom kao roblje sa džihadistima u vrijeme osmanlijskog osvajanja kršćanske Europe imaju korijenje u Bosni i Hercegovini, i na kojima je izrastao genocidni zločin u Srebrenici, a na Srebrenici Republika srpska, cilj, pravoslavlje, opravdava sredstva.

To je ta džihadističko-karadžićistička razlika, vjera. Jedni, džihadisti, su ubijali i ubijaju u ime islama, karadžićisti u ime pravoslavlja. Džihadisti u ime muslimana, karadžićisti u ime Srba. Džihadistima je cilj islamska država Bosna i Hercegovina, karadžićistima pravoslavna srpska Bosna i Hercegovina unutar Velike Srbije. Nakon što su borci tih genocidnih ciljeva podijelili Bosnu i Hercegovinu i svoje vjerske prostore ogradili neprolaznim vejrskim islamsko-pravoslavnim zidom, ratno iskustvo genocida koriste, bošnjački džihadisti u Iraku i Siriji, srpski karadžićisti u Rusiji i Ukrajini. A onda kada barem djelomično ostvare svoje barbarske ciljeve u tim područjima, i kada ih svijet vjerojatno i nagradi za njih kao što je Srbe nagradio za Srebrenicu, a Bošnjake za zločine u Križančevu Selu, Buhinim Kućama i svim beha prostorima kroz koje su vojno prošli, zapravo za cijelu Federaciju BiH koja je sve više preslik Republike srpske, zlikovci i jedni drugi nekažnjeno će se vratiti u svoje matice. Džihadisti u Federaciju Bosne i Hercegovine, karadžićisti u Republiku srpsku.

Vinko Đotlo
izvor:Hrvatski fokus

facebook komentari