Pratite nas

Bošnjaci nemaju što prigovrati Srbima sve dotle dok sotoniziraju i preglasavaju Hrvate

Objavljeno

na

Sve je teže, gotovo postaje nemoguće graditi multinacionalnu i multikonfesionalnu Bosnu i Hercegovinu na isključivostima, kako to danas nastoji i čini bošnjačka strana, koja te civilizacijske vrjednote Zapadnoga svijeta uvjetuje brojnosti svoga naroda. Takav pristup tim vrijednostima je zapravo nepriznavanje isti. Multi-društvo, a to znači i beha društvo kojeg je prošlostna svakojake načine učinila takvim, te bez obzira na sve time i obogatila mora počivati, ne na isključivostima, već na uključenostima svih svoji sastavnica bez obzira na njihovu brojnost, i na njihove posebnosti.

https://i1.wp.com/www.hercegbosna.org/slike_upload/20110921/velicina1/herceg_bosna201109211025130.jpg?resize=389%2C292

Kao i svaka druga slojevita i kompleksna zemlja, a njih ima još u svijetu, i to vrlo uzorno funkcionalnih i Bosna i Hercegovina može biti održiva samo kao zajednica, kao društvo slobodnih ravnopravnih i jednakopravnih suverenih i konstitutivnih Bošnjaka, Srba, Hrvata, te drugih zajednica i manjina. Dakako, ne na papiru kako je to sada praksa u BiH brojnijih naroda u beha entitetima, već na djelu u teškoj i stagnirajućoj suvremenosti iz koje se mora izaći ako se želi boljitak, ne tom drugom i drugačijem, malobrojnijem i obespravljenijem narodu, već svom u ime kojeg se navodno bore vođe tih brojnijih entitetskih naroda.

Svaki izlazak iz euro dostignuća i izborenih dimenzija slobode i pravednosti, jednakosti i pravde, demokratičnosti i tolerancije, bilo prebrojavanjem krvnih zrnaca, bilo nametanjem dignutih ruku bez konsenzusa, bilo davanjem ili pisanjem nekih novih ahdnama ili biranjem tuđih predstavnika u institucije vlasti je zapravo proces nestajanja Bosne i Hercegovine i neki oblik priprema za novi sukob. A u bosanskohercegovačkom „buretu baruta“ dovoljna je i mala iskrica za veliku ratnu vatru. Zar nismo svjedoci toga, i zar svi zajedno ne plaćamo veliku cijenu te nepromišljenosti, koja bi se, na žalost, mogla ponoviti. Na žalost, ništa u Bosni i Hercegovini nema tako dug svoj kontinuitet kao što imaju ratovi koji se ponavljaju u nekim planiranim intervalima.

Talibanski je zločin ubijanje prava naroda zato što je on drugačiji u svom nacionalnom ili vjerskom identitetu, što je on malobrojniji i slabiji. Ništa manji zločin nije u BiH praksa brojnijeg naroda, bošnjačko biranje hrvatskih predstavnika u institucijama vlasti bilo koje razine. Zar se u takvoj političkoj praksi može govoriti o jednakosti, suverenosti, konstututivnosti i pravednosti razlika? Zasigurno da ne može, ne samo u bosanskohercegovačkoj suvremenosti već u svjetskoj zajednici općenito. To je prošlost u Europi koja je plaćena velikim ljudskim tragedijama i zbog čega je Stara Dama rekla – nikad više. A eto na tom prokletom mržnjom napunjenom balkanskim menatalitetom i ostavštinom okupatora ispunjenom, te mudžahedinskom prisutnošću iz Europe istrgnutom, komadiću zemlje živi i vlada stara europska crna prošlost.

Ni u jednom se društvu ne može tako snažno u svim svojim izgrađenim dimenzijama potvrđivati i izgrađivati, proširivati i jačati, sloboda i pravo, jednakost i ravnopravnost, pravda i pravednost, kao u multi zajednicama kakva je bosanskohercegovačka. A ne treba puno, dovoljno je samo da svaka njezina sastavnica, bez obzira na brojnost, ravnopravno sudjeluje u radu svih njezinih institucija, od lokalne do državne. Tu najveći doprinos širenju i uživanju slobode i pravednosti mogu i moraju dati brojniji narodi. U prošlosti su bili prisiljeni na to, danas im je to dužnost i obveza. Brojniji narodi u multi društvima, svojim političkim djelovanjem su ili graditelji ili rušitelji tih zajednica. U ovom ratom i daytonskom nepravdom ispregrađivanom i etnički očišćenom, čak i genocidom stvorenim entitetom bosanskohercegovačkom društvu to je zadaća, to je političko demokratski, europski ispit Bošnjaka i Srba, svakog u svom entitetu, a sviju zajedno u Bosni i Hercegovini.

Povijesna je zadaća bošnjačkoga i političkog i vjerskog vodstva da pokažu i dokažu svojim djelovanjem kakvu Bosnu i Hercegovinu žele u budućnosti. Je li europsku multi i slobodnu zemlju ravnopravnih suverenih Bošnjaka, Srba, Hrvata i drugih ili unitarnocentraliziranu, etnički i vjerski čistu bošnjačko-islamsku. Oni bi to morali pokazati i živjeti prvo u Federaciji, koja je zajednica njih i Hrvata, kako bi to isto pravo mogli tražiti i u etnički čistoj genocidnoj Republici srpskoj. Treba prvo pomesti ispred vlastite kuće, da bi si čist došao do susjeda.

Pravo i jednakost hrvatskoga naroda kao malobrojnije suverene i konstitutivne bosanskohercegovačke zajednice, ne smije se od strane bošnjačkog brojnijeg suverenog i konstitutivnog naroda nametati i proizvoditi kao problem. Problem ne može i nije pravo hrvatskog naroda, isto onakvo kakvo imaju i uživaju i Bošnjaci i Srbi. Onaj tko to pravo negira taj ne prizna ni hrvatski narod koji to pravo traži. To je suština problema, to je izvor problema, nepriznavanje hrvatskog naroda kao jednakopravnog i suverenog, u prvom redu u Federaciji, budući da samo ime govori što je to taj entitet, a zatim i u genocidnoj Republici srpskoj.

Bošnjačko političko i vjersko vodstvo ne samo da ne priznaje ono što je u Daytonu i od svjetske zajednice kao sudionika riješavanja beha problema, priznato, a to je suverenost i konstitutivnost Bošnjaka, Srba i Hrvata, oni ne priznaju time ni beha stvarnost, koja je postojala daleko prije, a to je da je Bosna i Hercegovina zemlja i Bošnjaka, i Srba, i Hrvata. Bilo koji drugi put izgradnje Bosne i Hercegovine je zapravo jugoslavenski viđeni način vladavine brojnijeg srpskog naroda, u bosanskohercegovačkom slučaju bošnjačkog. U toj juzajednici srpski narod je nerijetko birao predstavnike drugih naroda i osiromašivao te druge, izvlačio novac iz drugih republika, napose iz Hrvatske i Slovenije, te gradio novu junaciju i jujezik, a sve to kao gradnja Velike Srbije. Sve se to danas ponavlja u Bosni i Hercegovini, Bošnjaci biraju hrvatske predstavnike u gotovo sve institucije vlasti, izvlače se novci iz hrvatskih županija, gradi se nova bošnjačka nacija, uvodi i silom nameće novi bosanski jezik i sve to s namjerom izgradnje neke Velike muslimanske Bosne i Hercegovine.

Radilo se to pola stoljeća u juzajednici i igralo na vrijeme, isto kako to danas čine Bošnjaci u Federaciji Bosne i Hercegovine, betonirajući neodrživo stanje u kojem će vrijeme ili prognati, ili stopiti, ili „građanizirati“, ili bošnjaćizirati, ili jednostavno porobiti  Hrvate. Svi bošnjački putevi vode k tom cilju. Jedan od tih puteva kojim idu k tom vrlo opasnom cilju, a cilj bi mogao biti poput velikosrpskoga, raspad i Federacije i Bosne i Hercegovine, bošnjaćizirana ili „građanizirana“ Bosna i Hercegovina svakako je i neodgovornost za počinjene ratne zločine nad Hrvatima, te mirnodopski proces obespravljivanja, marginaliziranja, kao i biranje „hrvatskih“ predstavnika u političke institucije.

Neodgovornost za počinjene ratne zločine danas je najsnažnija prepreka izgradnje poslijeratne pravednosti, kao osnove međunacionalnog povjerenja. Kako graditi hrvatsko bošnjačko federalno povjerenje kada ni 20 godina poslije muslimanskog zločina nad Hrvatima Lašvanske doline, a tako je diljem Federacije, niti jedan muslimanski ubojica i zločinac nije odgovarao i bio kažnjen za počinjeni zločin. Cijela Bosna i Hercegovina je sazdana na nepravdi, no Lašvanska dolina je najveće mjesto te nepravde za hrvatske žrtve muslimanske agresije. Za 653 ubijena Hrvata među kojima su bile i žene, i djeca, i starci, pa i bolesnici, kao u selu Maljine, nitko od muslimanskih zlikovaca nije izveden pred sud pravde i odgovarao za taj talibanski genocid. Na takvom političkom terenu ne grade se nikakve zajednice, a poglavito ne moderne europske, regionalne federacije.

 I ova nepravda, i ovo bošnjačko betoniranje poslijeratne zaista neodržive Federacije, te njihovo igranje na kartu vremena zaista je, pa gotovo nepobitan, razlog za novu međunarodnu konferenciju o Bosni i Hercegovini. U tom mirnom traženju trajnog rješenja dugovječnog problema, aktivnije nego li prije zbog sve veće suvremene umiješanosti u Bosni i Hercegovini, trebale bi se uključiti, pored Amerike i Europe, Rusija i Turska. Bosanskohercegovački problem danas sve više zamrsuje rusko-turska upletenost na srpskoj i bošnjačkoj strani. Potvrđuju to i bošnjački prosvjedi u kojima se dolaskom i iskazivanom potporom svatko svome, Rusija i Turska kazale na čijoj su strani. Zbog toga bi njihovo sudjelovanje u traženju riješenja trebalo biti puno veće, jer njihovo današnje miješanje u bosanskohercegovački problem zapravo još više i dijele podijeljeno društvo, a njihov utjecaj na svoje mogao bi biti od velike koristi u budućim pregovorima.

Vinko Đotlo/Hrvatski-fokus/Croportal

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

‘Ostala mi je samo ova slika majke kako ju odvode u smrt…’

Objavljeno

na

Objavio

Mariju Cerenko su s još 12 staraca dovezli u Bobotu. Ubili su ih hicem u potiljak. Njihovih kosti nema. Od trojice krvnika jedan je oslobođen…

Najteže mi je kad trebam obilježiti godišnjicu mamine smrti.

To me uvijek podsjeti na dane dok mi je kao djevojčici govorila da je ni slučajno ne pokopam u zemljani grob, nego u grobnicu. Jer naši se grobovi u Tenji napune vodom tijekom velikih kiša, a toga se zaista grozila. Nije bila Slavonka, nego Imoćanka, a ondje svi imaju grobnice.

Na kraju si je grobnicu napravila 1988. godine, a eto, nažalost, već 26 godina u nju nemamo što staviti. Nisam joj ispunila jedinu želju koju mi je izrekla, tiho nam kaže Ivka Trajković (70) iz Tenja, piše 24Sata.hr

Ona već godinama traga za majkom Marijom Cerenko, nestalom 1991. godine u tada okupiranoj Tenji. Četnici su je odveli iz njezine kuće, usred bijela dana, i zatvorili s još 11 starih ljudi koji su ostali u selu. Jedan dan su ih držali u kino sali, maltretirali i zlostavljali, a onda odvezli u Bobotu i tamo ubili. Svatko od njih dobio je metak u potiljak. Ubio ih je čovjek kojega su dobro znali, koji je odrastao u Tenji s njima i s njihovom se djecom igrao u prašini. Za taj mu je zločin i suđeno u Beogradu, ali je oslobođen.

– Posljednja slika mame snimljena je dan ili dva prije nego što će je ubiti. Snimile su je žene koje su živjele u kući pored kino sale. Napravile su rupicu u roleti i kroz nju snimale što se događa. Tako su snimile i mamu baš kad su je dovodili u dvoranu. Slika prikazuje naoružanog čovjeka koji je tjera u zatvor. Vidi se i nečija pružena ruka koja je zove unutra. Čovjeka s puškom ne znam, vidjela sam ga prvi put kad je davao izjavu na sudu. On je bio stražar – pripovijeda Ivka, koja je s tatom i svojom obitelji iz Tenje otišla u progonstvo početkom srpnja 1991. godine. Tad su počela noćna puškaranja, naoružane straže, barikade na cestama… Mislili su da će to trajati dan ili dva pa će se smiriti. No kad su jedne noći bradati četnici ispalili rafal na njihovu kuću, shvatili su da to ipak nije tako bezazleno.

– Mama je rekla da moramo otići te odvesti tatu jer je teško hodao. Ona je odlučila ostati, nije željela ostaviti kuću i stoku. Protivila sam se, ali nije odustajala. Otišli smo u susjedni Antunovac kod rodbine i već nakon nekoliko dana otkrili da u Tenju više ne možemo ući jer su je zatvorili.

Svaki dan sam zvala mamu na telefon, a zadnji put čule smo se 2. srpnja. Rekla sam joj kako brinem što je ostala, ali ona je rekla da je sigurna i da joj nitko u selu neće ništa nažao učiniti jer je sa svima dobra. Nekoliko noći je spavala kod susjede, a onda su je treći dan odveli od kuće i više je nisam dobila na telefon. Zvala sam uokolo ljude i rekli su mi da je odvedena u kino salu s još desetak staraca. Nadala sam se da je to privremeno. Da će je držati zatvorenu dok ne opljačkaju kuću i da će je onda pustiti. Ali nisu. Imala sam nadu da je živa, sve dok iz Tenje nisu izašle žene koje su živjele pored kino dvorane. One su sve to gledale. Kad su mi rekle da u kino dvorani više nema nikoga, znala sam da je kraj. Da su ih sve negdje odveli i ubili – susprežući bol priča Ivka.

Svoje crne slutnje morala je skrivati od oca Antuna koji se nadao da je njegova Marija još živa, da ju je netko od ljudi u selu ipak sakrio ili spasio. U toj je nadi i preminuo, u progonstvu.

Kad je prvi put imala priliku doći u selo 1997. godine, Ivka je u svojoj kući zatekla nepoznate ljude. Živjeli su tu. Godinu i pol dana kasnije više ih nije bilo te su se Ivka i njezina obitelj vratili u svoj napušteni dom. Istoga dana krenula je u potragu za majkom.

– Kad smo se vratili, tražila sam bilo kakvu informaciju, bilo kakav trag. Ispitivala i sam ljude, išla od vrata do vrata, molila za bilo kakvu informaciju. Čak ni oni koje smo smatrali velikim prijateljima nisu ništa htjeli reći. Iz Tenje je 1992. godine izašao čovjek koji inače nije iz sela. Zvali su me u policijsku upravu da pročitam njegovu izjavu u kojoj stoji da su mamu došli tražiti u kuću i da je netko rekao da je ona odvedena negdje kraj silaške šume. Zato sam u potragu krenula od Silaša. Kasnije sam čula da je viđena u Borovu Selu, ondje su bili zatvoreni u nekom vatrogasnom domu. I tamo sam otišla. Nakon toga sam išla u Bobotu. Saznala sam ime čovjeka koji ih je pokopao nakon što su ubijeni, ali je on ubrzo nakon toga umro pa ga nisam našla. Jedna baka rekla mi je da je u Ludvincima, no tamo sam saznala da u to selo nisu ni dovezeni. Svi koji su bili zatvoreni s mojom majkom ubijeni su na stočnom groblju u Boboti – pripovijeda Ivka.

Prema izjavama svjedoka, Žarko Čubrilo im je pucao u potiljak, jednom po jednom, kako ih je skidao s kamiona s kojim su voženi od Tenja do Bobote. Otišla je na to groblje i vidjela strašan prizor.

– To je stočno groblje i danas. Stotine životinjskih strvina. Najgora moguća lokacija za nekoga ubiti i pokopati. Počelo se tražiti tamo, iskapati, ali je komisija shvatila da je gotovo nemoguće tražiti ljude. Jedino čime se tješim je da je bila prva ubijena, da ne gleda sve to znajući da i ona stoji u redu. Teško je pomisliti da postoje ljudi koji to uopće mogu napraviti onima s kojima su živjeli, s kojima su bili dobri. A onda su se preko noći pretvorili u krvoloke – tužno zbori Ivka.

Iako je željela u Beograd na suđenje krvnicima, to joj nije odobreno. Mogla je sve pratiti jedino videolinkom. Naime, za ubojstvo 12-ero staraca iz Tenja osumnjičeni su Žarko Čubrilo, Milan Macakanja i Božo Vidaković. Ivka je Žarka znala iz viđenja, a s Milanom i Božom je odrastala, išla u školu, a kasnije i radila. Oni su jako dobro znali čiju majku voze u kamionu na stratište.

– Htjela sam se suočiti s njima, pogledati ih u oči te ih pitati gdje su ubili moju majku i gdje su joj danas kosti. Svu trojicu sam poznavala dobro. Milan i ja smo u školi čak bili dobri prijatelji. Ne znam bi li mi htjeli reći gdje mi je majka, ali bih bila mirnija. Do njih danas ne mogu jer žive u Srbiji. Čubrilo je oslobođen, nejasno je zašto. Boži se stalno odgađa suđenje zbog bolesti – kaže Ivka razočarana činjenicom da se s njima tako malo toga odradilo, a oni su ti koji imaju sve informacije.

– Bilo je nekoliko iskapanja i ekshumacija na mjestima gdje su odvozili ljude iz Tenja. Nekoliko ih je pronađeno u Ćelijama i Boboti ali oni su bili pojedinačno zakopani. Mama i ostali iz kino dvorane ubijeni su u Boboti, ondje su prvotno i zakopani, a postoje indicije da su iskopani i da su im kosti premještene. Ja sam uspjela doći do imena čovjeka koji je te kosti premještao za 100 maraka. To su mi napisali u anonimnom pismu koje sam dobila. Pismo sam predala u odvjetništvo, ali taj čovjek nikad nije ispitan – razočarana je Ivka, koja kaže da je većina svjedoka iz tog vremena sad već mrtva i da su jako male šanse da ona ikad pronađe kosti svoje majke.    (24sata.hr)

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

facebook komentari

Nastavi čitati