Pratite nas

Povijesnice

Bošnjački istinocid nad Hrvatima

Objavljeno

na

Bosna i Hercegovina je povijesna hrvatska zemlja

Nasilno nametanje „normalizacije“ odnosa u ratnom i duboko podijeljenom, te još uvijek dijeljenom beha društvu, u kojem bošnjačka strana gotovo dvadeset godina od rata ne otkriva masovne grobnice Hrvata (Maljine, Bugojno…), zapravo je nastavak mirnodopskog etničkog i vjerskog čišćenja hrvatsko katoličkog naroda u Bosni i Hercegovini. Čiji smo suvremeni i svjedoci i žrtve.

https://i0.wp.com/www.hercegbosna.org/STARO/images/tomislav.jpg?resize=420%2C350

Provođenje nasilne „normalizacije“ i na način indiferentiziranja hrvatskog naroda prema tom procesu vodi ka potpunoj obespravljenosti, i nemoći mijenjanja takvog stanja. Takav nasilni pokušaj normaliziranja nenormalni odnosa poremećeni i pokidani ratom, a još više zamršenim stanjem neodgovornosti odgovorni kako za sukob tako i za betoniranje ratni posljedica, ima za cilj otuđivanje i udaljavanje Hrvata od i iz Bosne i Hercegovine.

Društvo koje ne čini ništa da kazni počinitelje zločina i koje im omogućava slobodan, čak i život od autoriteta, nije društvo mira i graditelj normalizacije u povjerenju. Ako bošnjačko čelništvo jednako i političko i vjersko, koja se u pogledima na unitarističko centralističku, u velikoj mjeri islamističku, beha budućnost nadopunjavaju i uveliko slažu zna za svoje zločince koji su poubijali, da navedem samo bugojanske, maljinske i miletičke Hrvate, i ne ćine ništa da ih sankcioniraju i kazne, šta je to onda drugo već znak da je to isto  vodstvo sudionik tih zločina. Jer tko god skriva tuđi zločin, on je zasigurno i njegov sudionik.

 Pored ratnoga nekažnjenog bošnjačkog genocida nad Hrvatima ista strana u nepravednom nametnutom dvadesetogodišnjem beha primirju, neometano i dakako nekažnjeno, provodi i istinocid nad hrvatskom žrtvom građansko konfesionalnog sukoba u Bosni i Hercegovini za teritorij. Istinocid koji se provodi u Bosni i Hercegovini je u svim dimenzijama zločina ravan poćinjenom genocidu. U beha sukobu vjera i nacija velikosrpski genocid u Srebrenici svijet je, u nekoj mjeri priznao i osudio, no velikomuslimanski u Lašvanskoj dolini, iz njemu poznati interesa, niti je „vidio“, a time ni osudio. Svjetsko nekažnjavanje i tog velikomuslimanskog genocida u stradalničkoj Središnjoj Bosni u kojoj je prepolovljen broj Hrvata katolika bilo je zeleno svjetlo upaljeno današnjim Bošnjacima da izvrše još jedan, za budućnost Hrvata katolika i katoličanstva u cjelini zločin istinocida.

Kao što su u tom još uvijek nezaustavljenom ratu progonjeni i ubijani Hrvati, a u Daytonu im oduzet i teritorij egzistencijalne opstojnosti, danas nad tim istim, preostalim, narodom i njegovim rezervatima u koje ih svijet kao Indijance ugurao, progoni se i ubija njihova istina. Stradalnička i povijesna istina njihova nacionalnog i vjerskog identiteta. Ubija se istina povijesti Hrvata u Bosni i Hercegovini, ubija se istina njihovog oslobodilačkog rata u toj zemlji, ubija se istina njihova stradanja, progona, i nestanka. Ubija se istina njihova cilja obrane, i naćina obrane. Sve te istine koje su na nezaštićenom džihadskom udaru u primirenoj Bosni i Hercegovini, istinocid je u kojem se nastoji dovršiti poćinjeni, nekažnjeni genocid u Lašvanskoj dolini.

https://i2.wp.com/bih-x.info/wp-content/uploads/2010/03/Sv.-Mihovila-Arkan%C4%91ela.jpg?resize=488%2C325

Vareš

 Kako je tom istinocidu jedino granica biološko istrjebljenje Hrvata katolika iz njihove im obećane zemlje Bosne i Hercegovine govori i laž, jedna u nizu, muslimanskog akademika Muhameda Filipovića. Naime, taj muslimanski tajni pregovarač o srpsko-muslimanskoj podijeli Bosne i Hercegovine sa Miloševićem u Beogradu, ovih je dana proširio taj zločin istinocida agresijom na Hrvate, iste snage i brutalnosti kakvim džihadisti ubijaju i odrubljuju glave kršćanima u Iraku i Siriji.  Otkri taj, muslimanski akademik za sve i svako vrijeme, i za svaki režim i za svakog poslodavca, okupatora i agresora, ono ćime misli udariti zadnji udarac beha Hrvatima, s ciljem da im oduzme svako pravo na tu zemlju, te u konačnici, a što i jest muslimanski plan zločinačke politike, svesti ih na razinu nacionalne manjine i stranca u Bosni i Hercegovini. Vjerojatno plan je i teži od toga, prisiliti ih da prijeđu na islam, kao što danas džihadisti prisiljavaju kršćane u islamskim zemljama, i prisilna asimilacija. Sudjelujući već dugo u tom zločinu genocida, a danas i  istinocida, Muhamed Filipović reče: „…više od 200 tisuća katolika u BiH naselila je Austrougraska i tako promijenila demografsku beha sliku“. Zločin je to ravan onom izdaje BiH u Beogradu, onom muslimanskom zločinu u beha sukobu nad Hrvatima, onom kakav danas ćine džihadisti i beha džihadisti po Iraku i Siriji.

No, međutim, bilo bi dobro, a što očekivati od veleizdajnika zemlje, da je Muhamed koji se nameće „dobrim“ poznavateljem beha povijesti, one kakva odgovara njemu i njegovim poslodavcima, okupatorima i agresorima, da je rekao i objasnio odakle je on, ko je njega doveo, kako je postao Muhamed u zadržanom prezimenu Filip(ović). To je pitanje,  i ćiji odgovor i istina odgovora, bi moglo biti polazište za rješavanje beha problema. Stoljećima to pitanje čeka odgovor na koji mogu odgovoriti jedino Muslimani, tko su, što su, odakle su i kako su se nastanili u Bosni i Hercegovini. Odgovor na to pitanje poglavito je važan danas u vrijeme bošnjačke nacionalne i vjerske identifikacije sa Turskom i Turcima. Upravo to skrivanje odgovora, a kojeg zasigurno znaju svi Hrvati katolici koji su se uspjeli obraniti od turske prisilne islamizacije razlog je ratova, političke nestabilnosti i stalnog nestajanja kraljevske Katarinine Bosne i Hercegovine. Kad je Mustafa Cerić, bivši poglavar IZ BiH, priznao tko je mati beha Muslimanima, „Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati“ zašto to ne potvrdi i Muhamed.

Budući da je Muhamed počeo otkrivati kako su katolici došli i tko ih je doveo u njihovu Bosnu, bilo bi puno vjerodostojniji, više bi pokazao akademskog znanja da je počeo od sebe, od naroda u kojeg se ubraja, mada i to često mijenja, i kojem, barem danas dok otkriva tu „istinu“ pripada. Jer, ako ništa drugo ga ne mogne prisiliti na pisanje nacionalne autobiografije, nacionalnog identiteta, trebale bi ga prisiliti godine, koje bi mu mogle oprostiti sva ta silna lutanja, laganja, izdaje,  neznanje i poticanje na vjerske i nacionalne sukobe u toj „jugoslaviji u malom“, koju je takvom učinilo upravo takva akademska znanja kakvo je Muhamedovo. Zar može čovjek u tim godinama, a očito da Muhamed može, toliko lagati i lažima agresirati na hrvatski narod. Njegove „akademske“ izmišljotine, laž mu je jedina akademska znanost, i laži su tim veče što nije prvo otkrio i priznao način i put svog dolaska u Bosnu i Hercegovinu.

Ako je muslimanskog akademika stid, a izgleda da jest dok ne će da je prizna i dok je toliko puta lutao i nacionalno se tražio, tko je i otkuda na beha prostorima, onda neka laži ne prišiva hrvatskom narodu čiji su korijeni u toj zemlji puno stariji i od islama i od muslimana i od Osmanlija i od Turaka, koji su toj zemlji  prisilnom islamizacijom izmijenili i nacionalnu, i vjersku demografsku sliku. Mogao bi iz svoje akademske znanosti barem reći otkada i na koji način se u Bosni dobivalo i namećalo ime Muhamed. Ako je po Muhamedovom Austro-Ugarska dovela 200 tisuća katolika u Bosnu, neka beha javnosti kaže koliko su katolika prisilno poturčile i islamizirale Osmanlije, i koliko je Turaka i  Srba kao roblja, dovela i ostavila u toj zemlji. To bi bilo vrlo korisno čuti i od Muhameda i svi drugi bošnjačkih ubojica istine beha Hrvata katolika. Zbog skrivanja, pa možda i srama, svoga dolaska i nastanka, u Bosni traje bošnjački istinocid, kao nastavak genocida.

Od Muhamedova otkrića i priznanja otkrila bi se istina dolaska i širenja islama u Bosni. Priznalo bi se, a to je ono što  mora jednoga dana doći ako se misli dobro Bosni pa i vlastitom narodu, tursko nabijanje katolika na kolac ako nisu htjeli prijeći na islam, nasilno odvođenje njihove muške djece u Tursku i njihovo islamiziranje, kao i gradnja, u to vrijeme, a i danas nije puno bolje, džamija na temeljima katoličkih crkava diljem kršćanske Bosne. Muhamedovim priznanjem istine kako su islam i muslimani došli u Bosnu priznala bi se i istina kako je Ilija postajao Alija, a Mijo Mujo. Te se istine boje svi Muhamedi u Bosni i zato je džihadski progone i ubijaju. To je taj bošnjački istinocid u Bosni, koji je sve agresivniji što se više širi Islamska država za koju se po Iraku i Siriji bore i bošnjački džihadisti. Za taj brutalni i svirepi rat priprema ih i Muhamed ovakvim lažima.

[ad id=”40551″]

Vinko Đotlo, Švicarska

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

19. listopada 1991. – Konvoj liječnika bez granica

Objavljeno

na

Objavio

Konvoj humanitarne organizacije „Liječnici bez granica“ tek je 19. listopada 1991. napokon propušten u opkoljeni Vukovar.

Jedan od pokušaja ulaska 11. listopada zaustavljen je zato što je u kolima Hitne pomoći navodno pronađena ručna bomba.

U međuvremenu, 13. listopada zadnji veliki pokušaj proboja prema Vukovaru nije uspio, a hrvatske snage zaustavljene su, uz velike gubitke, na ulasku u Marince.

Unatoč svemu Europska zajednica zatražila je prekid operacija JNA kako bi humanitarni konvoj ušao u grad.

Nakon što su uz brojne prijetnje i opstrukcije ipak uspjeli ući, „Liječnici bez granica“ izvukli su iz vukovarske bolnice 112 ranjenika. No s druge strane ulazak konvoja u Vukovar srpske postrojbe zapravo su iskoristile da poprave i učvrste napadačke položaje, piše HRT

Kada je 19. listopada konvoj oko 11 sati krenuo prema Nuštru preko Bogdanovaca i Marinaca, započela je pucnjava te je  kolona zaustavljena. Do 15 sati konvoj s ranjenicima još uvijek je bio u Bogdanovcima, a napadi teškog topništva JNA na Nuštar nisu prestajali.

Konvoj je stoga nastavio put prema Srbiji, ali je jedan  kamion naletio na minu pri čemu su ranjene dvije medicinske sestre iz Švicarke i Luksemburga.

Konvoj je ipak nastavio prema Šidu, a na povratku, kod Lipovca, preuzeli su ga hrvatski redarstvenici. Tako je, nakon više od 12 sati lutanja, konvoj stigao u sigurne ruke. Zbog svih opasnosti kojima su bili izloženi medicinski djelatnici i ranjenici, odustalo se od daljnjih pokretanja humanitarnih akcija izvlačenja ranjenika.

Mali dio ranjenika nekako je ipak uspio naći put do slobode izvlačeći se početkom studenog. No najveći dio pacijenata vukovarske bolnice, naočigled europskih promatrača, po okupaciji odveden je na Ovčaru i likvidiran, što će ostati upamćeno kao najprimitivniji oblik neljudskosti velikosrpskog agresora.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

19. listopada 1991. – Bitka za Novi Farkašić

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine odigrala se konačna bitka za Novi Farkašić, malo mjesto na desnoj obali Kupe.

Novi Farkašić, selo na lijevoj strani rijeke Kupe, potkraj listopada 1991. bilo je poprište velike bitke kombinirane tenkovsko-pješačke postrojbe agresorske JNA te pobunjenih Srba s malobrojnim gardistima Prve satnije 2. brigade ZNG-a, legendarnih Crnih mambi.

Sudeći prema zapovijedima JNA, konačni cilj napadača bio je prodor preko Kupe i spajanje s postrojbama JNA kod Velike Gorice, ne bi li u predviđenim deblokadama vojarni JNA bili izravna prijetnja gradu Zagrebu. No u Novi Farkašić samo nekoliko dana prije stiglo je 20-ak pripadnika Crnih mambi koji su brzo uočili njegovu stratešku važnost kao jedinog pravca kojim se agresorska vojska morala kretati, piše HRT

Uz pomoć nekoliko domaćih branitelja pripremili su kružnu obranu, iskopali rovove na rubovima sela koje su osigurali protutenkovskim minama. 18. listopada, nakon zračnog i topničkog bombardiranja, slijedio je kombinirani tenkovsko-pješački napad mnogo nadmoćnijeg neprijatelja iz dva smjera, Vratečkog i Donjih Mokrica. Trajao je cijeli dan, a završio je potpunim porazom agresora kojemu je onesposobljeno više tenkova i borbenih vozila te je iz stroja izbačen velik broj pješaka.

Nakon ostvarene pobjede, branitelji su izvidjeli rezervni položaj neprijatelja koji se pripremao za novi napad. Ustanovili su da unatoč tome što je dodatno ojačan ljudstvom i tehnikom, zbog velikih gubitaka u redovima protivnika vlada rasulo i zbunjenost.

Stoga su rano izjutra, 19. listopada 1991. izveli iznenađujući napad koji je nadmoćnog neprijatelja demoralizirao i natjerao u panično povlačenje. Ojačana satnija Crnih mambi krenula je u progon te nekoliko dana poslije doprla skroz do Glinske poljane gdje se neprijatelj napokon uspio reorganizirati.

Sam uspjeh motivirao je zapovjedništvo u Sisku za daljnje protunapade i oslobađanje niza okolnih sela. Pobjeda Davida nad Golijatom kod Novog Farkašića omogućila je prvo oslobađanje okupiranog teritorija Hrvatske 1991. godine i stoga se s pravom obilježava kao Dan branitelja Sisačko moslavačke županije.

Premijerno prikazan “Boj za Novi Farkašić”

facebook komentari

Nastavi čitati