Pratite nas

Kolumne

Božanski obrat JNA podoficira: Josipović pobjedi na izborima, Dežulović se vrati u srpski Vukovar, a Butković postane urednik 7Dnevno

Objavljeno

na

josipovic 2

Kako Toma grobar (kako Srbi od milja tepaju svom predsjedniku) misli doći do srpskog Vukovara? Referendumom? Pa, za to bi glasovao Ante Tomić i kolumnisti Jutarnjeg. Ipak, bojim se da je to premalo! Ratom sigurno ne! Iz dva razloga. Prvi je jer su oni kao ponizni i miroljubivi. Drugi je razlog što su skoro sve ratove koje su vodili uglavnom gubili. Ima pravo naš famozni Ante. Oni koji neprekidno spominju Srbe u kontekstu Vukovara, Ovčare, Krajine, okupacije, balvana i sličnog, rade to zato da mogu: “i lagati i izmišljati stalno nove razloge da bi nastavili svoje mizerne, strašne, mržnjom ispunjene živote.”

Don Damir Stojić još do danas nije pritvoren. Usudio se na propovijedi u Savskoj reći kako liječnici iz Srbije dolaze u Hrvatsku raditi abortuse. I još nešto gore od toga. Ustvrdio je da rat još nije gotov. Ne da je gotov, nego Predsjednik Republike kaže na jednom predizbornom skupu, kako nije važno tko je gdje bio ’91. g. Trebamo se kao okrenuti budućnosti, a ne se neprekidno vraćati u prošlost. Potpuno se slažem s Predsjednikom. Ako se već mazohistički vraćamo u prošlost onda imamo 41.g., a mi k’o klokani preskačemo 50 godina i vraćamo se u 91. g. Uostalom, lijepo nas uče Tvrtko Jakovina i Hrvoje Klasić da su ustaše podmuklo napale Lijepu našu, a koju su partizani i četnici jedva spasili. 1991. je godina građanskog rata. Pa onda cjepidlačiti tko je gdje bio u građanskom ratu znači odvlačiti pažnju javnosti sa stvarnih problema. Kao na primjer kako sačuvati još jedan mandat od uskrsle zločinačke organizacije.

No, vratimo se nesretnom don Damiru. Njega je u predistražnoj radnji u Večernjaku saslušao Darko Pavičić. Darko, nakon što je upozorio Damira na njegova procesna prava, odmah prelazi na glavnu inkriminaciju: “Vašu je propovijed dio javnosti doživio kao govor mržnje pa je u tihoj božićnoj noći nastala prava bura reakcija?” Don Damir dao je sve od sebe. Pozivao se na cara Augusta, spomenuo poslanicu Efežanima, sjetio se Heroda, ali sudac istrage je strog i neumoljiv. “A što je s liječnicima iz Srbije?” “Nisam ni spomenuo Srbiju!” pokušava izmigoljiti don Damir. “A tko nam je preko Dunava, nego Srbija?”, željeznom logikom šćepao je istražni sudac nesretnog selezijanca. “Pa mogu doći Rumunji i prijeći preko Dunava”, mulja Damir. “Ali da je to i istina, to nije novi rat?”, ne popušta sučev stisak. Uglavnom, don Stojić ni krive ni dužne Srbe optužio da maštaju o još jednom pobedosnom ratu. Kojih je inače puna srpska istorija. Počevši od Kosovske bitke pa do 5. kolovoza 1995. g. I sam se pitam dokle će neodgovorni pojedinci maštati o novom ratu sa Srbijom? Nije li dosta svih tih agresija i okupacija Srbije od strane genocidnih Hrvata? “Dobro!”, kaže poznati intelektualac opće prakse Ante Tomić koji je onako intelektualno zagrmio protiv okrivljenika Stojića. “Badnjak i demonska mašta don Stojića.” Kaže nadalje drug Ante: “Za njega rat još nije gotov jer on jednostavno ne žele da bude gotov.” On ne žele – to je vjerojatno gramatika iz podoficirske škole u Bileći.

I dok don Damir čeka poziv iz Remetinca, preko onog istog Dunava stižu pastoralni tonovi. Milorad Buha, vjerojatno rođak legendarnog Boška Buhe, je predsednik Republike Srpske Krajine u progonstvu. Na prigodnoj traktorijadi Milorad je poručio Stojiću i sličnim ratnohuškačima preko Dunava: “Rat nije izgubljen, vratit ćemo Republiku Srpsku Krajinu”. Nije Mile megaloman! On misli samo na Vukovar, Dubrovnik, Zadar, Karlovac, Knin, Petrinju… i još pola Hrvatske. Dobro, Milorad je iz kategorije – kako to kažu Srbi – “Ej, bre Stavro, kud si navro!”. Međutim, iz te kategorije nije recimo Predsjednik Nikolić koji jasno i glasno kaže da je Vukovar srpski grad. Kako Toma grobar (kako Srbi od milja tepaju svom predsjedniku) misli doći do srpskog Vukovara? Referendumom? Pa, za to bi glasovao Ante Tomić i kolumnisti Jutarnjeg. Ipak, bojim se da je to premalo! Ratom sigurno ne! Iz dva razloga. Prvi je jer su oni kao ponizni i miroljubivi. Drugi je razlog što su skoro sve ratove koje su vodili uglavnom gubili. Ima pravo naš famozni Ante. Oni koji neprekidno spominju Srbe u kontekstu Vukovara, Ovčare, Krajine, okupacije, balvana i sličnog, rade to zato da mogu: “i lagati i izmišljati stalno nove razloge da bi nastavili svoje mizerne, strašne, mržnjom ispunjene živote.” Svi mi koji mislimo i osjećamo malo drugačije o ratu i životu nakon rata, trebali bismo ozbiljno razmisliti što dalje s našim mizernim, strašnim i mržnjom ispunjenim životima. Ako bi eventualno poslušali genijalnog JNA podoficira i odlučili ne nastaviti naše mizerne i strašne živote, odmah bi se desio božanski obrat. Josipović bi pobijedio na izborima sa 120% glasova. Dežulović bi se vratio iz Beograda u srpski Vukovar. Milorad Buha bi u ime Republike Srpske Krajine unaprijedio Antu Tomića u starijeg vodnika prve klase. Davor Butković bi postao glavni urednik 7Dnevno pa neka netko onda pokuša hakerski udar na Dnevno.hr. Nino Pavić bi se vratio u EPH, a novi vlasnik bi zajedno sa Zdravkom Mamićem otišao na skijanje. U Dalmaciji bi izašao prvi broj Slobodne orijunaške Dalmacije. Hajduk bi u nogometnom prvenstvu Hrvatske vodio izjednačenu borbu sa Zvezdom i Partizanom. Ivanka Toma bi se zabrinula jer se zadnjem popisu samo 331 Jugosloven izjasnio kao Jugoslaven. Kad bi se ognjištari, klerofašisti i neoustaška gamad povukla iz Lijepe naše, u Lepoj njihovoj broj 331 postao bi 1.331.000. Sve bi bilo idealno, osim što bi možda opet poludili Torcida i BBB pa se ujedinili kao 1991.g. To bi označilo povratak fašizma, ustašluka, nacionalizma i Thompsona. Mentalni Jugoslaveni opet bi pali na brojku 331, a demokracija bi opet otišla u vražju mater!

Otto von Bismarck je jednom rekao: “Ako se ikada dogodi još jedan rat u Europi, on će sigurno nastati zbog neke glupe stvari na Balkanu.”

U SDSS-u velika zabrinutost i nevjerica. Pupovac kaže: “Dokazi protiv osuđenih Srba su upitni.” Javlja Robi Bajruši da je: “Vodstvo Samostalne demokratske srpske stranke snažno osudilo prošlotjednu presudu Županijskog suda u Osijeku kojom su na ukupno 139 godina osuđena desetorica pripadnika teritorijalne obrane i milicije u Trpinju, selu nedaleko Vukovara, za ratni zločin nad ratnim i civilnim zarobljenicima hrvatske nacionalnosti u vremenu od 14. rujna do kraja studenog 1991. godine.” SNV upozorava da je čak 97% suđenja za ratne zločine u Hrvatskoj odnosi na Srbe, a ostali 3% na Hrvate. Ja sam u nevjerici. Ustašidni Hrvati napali miroljubive Srbe, provalili u Srbiju, palili i rušili sve do Svetozareva, a sad se sudi više Srbima negoli Hrvatima. Zato i treba snažno osuditi osuđujuću presudu. Ne znam samo ima li sud pravo žalbe protiv Pupovčeve osuđujuće presude. Presuda je između ostalog još i presedanska. Odmah nakon Drugog svjetskog rata, dogovoreno je da se agresoru i napadnutom sudi podjednako. Da se napadnuti nisu tako sumanuto branili, agresor ih ne bi tako sistematski ubijao. U Hrvatskoj se otišlo u krajnost. Hrvatski agresori gonjeni pred sudom samo 3%. Kaže Mile Pupovac: “Nitko ne spori da su počinjeni zločini i da krivci trebaju biti kažnjeni…” Ali zašto Srbi? Na to pitanje nažalost nitko ne zna odgovor. Čisti Rašomon! Sporno je i vrijeme ratnog zločina. Od 14. rujna do kraja studenog kraj Vukovara. Mislim da je sud trebao uvažiti razmišljanja našeg Predsjednika. Ne vraćati se neprekidno u prošlost i nije važno tko je gdje bio 1991. g. Osobito je to sad nevažno za one koji su se od 14. rujna do kraja studenog ’91.g., u Trpnju našli na krivom mjestu.

Pablo Picasso je rekao: “Od mrlje se ne može napraviti sunce, niti od sunca mrlju.”

(mpk) ushićeno javlja čitaocima Večernjaka iz Splita o kulturnom čudu na kultnoj splitskoj pjaci. Ante Tomić predstavio je svoj najnoviji od novih romana “Veličanstveni Poskokovi”. Kaže zapaljeni (mpk) da su, u stilu splitskog đira, mnogi došli u bistro Nostres želeći vidjeti Tomića i čuti najpoznatijeg Jugoposkoka. U samoupravnom demokratskom ozračju pojavilo se neuobičajeno mnogo policajaca u civilu. Čak su i bivši podoficiri JNA, koji su s Antom studirali u Bileći, došli u civilu. Ali od nositelja štafete ni traga ni glasa. Kanta za led bila je sumnjiva. Hvala Bogu da je sve prošlo u mirnom i samozatajnom splitskom ambijentu. Važno je da Ante nije morao opet mijenjati svoje književne pelene.

Portugalski pisac Jose’ Maria de Eca de Queiro’sa napisao je: “Političare i pelene treba često mjenjati iz istog razloga”. Bojim se da se to odnosi i na jugonostalgičare u Hrvatskoj.

Još malo i znat ćemo predsjednika ili po prvi put predsjednicu Lijepe naše. Toma Nikolić zna znanje. Kaže: “Rezultat na izborima u RH ovisi o nacionalizmu.” Sad je sve jasno. Ako pobjedi dr. Josipović, to može zahvaliti nacionalistima. Možda jugonacionalistima kao što su Jergović, Pavičić, Tomić, Butković, Jelena Lovrić i brojnim gledateljima Žikine dinastije. Međutim, što ako slučajno pobijedi Kolinda? Kolike zasluge će za to imati oštroumna i britka politička analitičarka Milanka Opačić. Ona je lukavo skužila da je Sinčić lažov. Na taj način pozvala je oko 300.000 njegovih glasača da glasuju za… Ivu. Meni su se u prvom krugu najviše svidjeli, čak me i zadivili Zagorci. Da je Josipović barem iz Dalmatinske zagore. Ajde de! To je tu odmah iza brega. Upoznali su oni svoje Zagorce. Tito je bio glava. Ali Tuđman. Crni diktator. Trgovac. Iz Velikog Trgovišća. Zato sad i imamo toliko velikih trgovačkih lanaca koje nam prodaju uvozno smeće. Sjetih se nekih razmišljanja mojih ličkih ognjištara o tome zašto u Zagorju nikada nije bilo rata? Zato što tamo nema ni Srba ni Hrvata!

Duhovita Bobi Mandić iz Splita objavila je na facebooku otprilike ovo: tko god pobijedio u drugom krugu, imat ćemo predsjednika bez muda. Sto posto… !!!

Autor: Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

PS. Prisjetimo se pozdrava SDP-ove saborske zastupnice kada je u Saboru govor završila sa ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’:

facebook komentari

Nastavi čitati