Bože Vukušić: Nijemci su hrvatskim vlastima održali lekciju iz demokracije

8

Kratko iza ponoći 1. listopada o.g. na ARD-u prvi put je emitiran Dokumentarni film „Ubojstva u Titovo ime – Tajni eskardoni smrti u Njemačkoj“. Slijede emitiranja neposredno pred početak suđenja Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću pred Višim zemaljskim sudom u Münchenu koje započinje 17. listopada o.g. Kao svojevrstnu medijsku pripremu njemačke i međunarodne javnosti za suđenje Perkoviću i Mustaču, BR će film prikazati u srijedu 15. listopada u sklopu vrlo gledane emisije „Kontravers extra“ (21:00 sati), a DW sljedećeg dana, u četvrtak 16. listopada (vrijeme emitiranja ovisno o regiji).

U snimanju ovog filma udružile su se tri najvažnije njemačke televizijske kuće ARD, DW, BR. Das Erste, metonimički nazvan ARD, zapravo je prvi program njemačke televizije, najgledaniji i najutjecajniji u čitavoj državi.

Deutsche Welle je njemačka državna radio-televizija koja emitira program na trideset stranih jezika u inozemstvu. Osnovana je posebnim zakonom i financira se iz državnog budžeta, a njenu programsku realizaciju nadzire njemačko Ministarstvo vanjskih poslova. Osnovna zadaća DW-a je „širenje njemačke kulturne politike u inozemstvu“.

Bayerische Rundfunk je glavna pokrajinska radio-televizijska kuća u Bavarskoj, u sklopu koje postoji i Bayerische Fernsehen (Bavarska televizija). BR, kao i ARD, za razliku od državne DW, osnovane su po zakonu o javnim medijima, s tim da u strukturi vlasništva BR ima i privatnih dioničara.

Suatori filma su Philipp Gruell, reporter BR-a,  i Frank Hofmann, reporter DW-a, obojica poznati kao televizijski reporteri specijalizani za područje jugoistočne Europe. Gruell i Hofmann neovisno su jedan od drugoga započeli snimanje dokumentarnog filma o likvidacijama hrvatskih političkih emigranata u Njemačkoj. Putevi su im se spojili upravo prilikom istraživanja u Hrvatskoj, pa su se odlučili na zajednički projekt. Za ideju su pridobili i svoje produkcijske kuće, a na kraju zainteresirali i ARD.

Tematika djelovanja tajnih službi bivših istočnoeuropskih komunističkih država posebno zanima njemačku javnost zbog činjenice da je dio njemačkog naroda prije ujedinjenja živio pod komunističkim režimom u tzv. Deutsche Demokratische Republik /DDR/ i bio izložen teroru tajne političke policije koja je djelovala pri Ministarstvu državne sigurnosti (Ministerium für Staatssicherheit), po kojem je skraćeno nazvana STASI.

Stoga nije slučajno što je u Talk-showu „Menschen bei Maischberger“ prije prikazivanja filma „Ubojstva u Titovo ime – Tajni eskardoni smrti u Njemačkoj“ na ARD-u, od 22:45 do 24:00 sata, vrlo popularna voditeljica Sandra Maischberger ugostila nekolicinu bivših državljana DDR-a koji su iznosili osobna iskustva o djelovanja STASI-ja na ugnjetavanju ljudskih prava i sloboda u Istočnoj Njemačkoj. Najpotresnije je bilo svjedočanstvo novinarke Ellen Thiemann koja je 29. prosinca 1972. pokušala pobječi iz DDR-a u Zapadnu Njemačku. No bijeg nije uspio, uhićena je i osuđena na tri i pol godine zatvora. Tijekom istrage bila je fizički i psihički zlostavljana. Nakon izlaska iz zatvora sredinom 1975., Bonn je za nju platio „otkupninu“ te je nastavila živjeti u Zapadnoj Njemačkoj gdje je objavila knjigu o svojim zatvorskim iskustvima „Stell dich mit den Schergen gut – Erinnerungen an die DDR. Für mein Kind durch die Hölle des Frauenzuchthauses Hohenek“ (München 1990.).

Ellen Thiemann je novi šok doživjela 1994. godine kad je dobila na uvid tajni dosje STASI-ja o njoj. Tada je saznala da je agent STASI-ja koji je izdao njen plan bijega iz DDR-a bio nitko drugi do njen tadašnji suprug – Klaus Thiemann, inače poznati istočno-njemački nogometaš i sportski novinar. Za STASI je radio pod pseudonimom „Mathias“, a redovno ju je posječivao u zatvoru – da bi nakon posjete sastavljao izvješće za STASI o razgovoru s njom. Ta saznanja inspirirala su Ellen Thiemann za pisanje nove knjige „Der Feind an meiner Seite – Die Spitzelkarriere eines Fußballers“ („Neprijatelj na mojoj strani – Špijunska karijera jednog nogometaša“, München 2005.), za koju je uvodnik napisao Joachim Gauck, tadašnji voditelj Ureda za istraživanje arhive STASI-ja (tzv. „Gauck-Behörde“), koji je u međuvremenu, 2012., izabran za (jedanaestoga) Predsjednika Savezne Republike Njemačke.

I dok se njemačko društvo, tamošnji državni mediji i njemački državni vrh s posebnom senzibilnošću odnose prema žrtvama komunizma, a na čelu države nalazi se čovjek koji je zagovarao, poticao i predvodio prevladavanje trauma iz komunističke prošlosti u njemačkom narodu, među ostalim i raščišćavanjem mračnih stranica djelovanja STASI-ja, zadnja dva hrvatska predsjednika, Stipe Mesić i Ivo Josipović, čine sve upravo suprotno.

Pa ipak, događaji proteklih mjeseci, prouzrokovani zahtjevima njemačkog pravosuđa za izručenjem dvojice posljednjih šefova hrvatske i jugoslavenske Udbe, Josipa Perkovića i Zdravka Mustača za Hrvatsku su imali golemo značenje. Razlika između funkcioniranja njemačke i hrvatske pravne države i razlika njemačkog i hrvatskog suočavanja s prošlošću, kao preduvjeta efikasne zaštite ljudskih i građanskih prava i sloboda, izašla je na vidjelo kao nikada do sada.

Zaključno: Vladajuća politička oligarhija u Hrvatskoj, naslijeđena iz jugokomunističke državne, političke i ekonomsko-financijske nomenklature, kako bi po svaku cijenu sačuvala svoje pozicije, privilegirajući pojedince i stajališta koji su, između ostaloga, protiv prevladavanja trauma iz vremena komunističkog režima, zapravo podržava prenošenje tih trauma u nasljeđe novim generacijama sa svim, vrlo štetnim posljedicama za sveukupan razvoj države i društva.

Bože Vukušić / Direktno.hr

facebook komentari