Pratite nas

U potrazi za Istinom

Bože Vukušić: SDP pod ključem drži 2000 Udbinih dosjea

Objavljeno

na

Odvjetnik Anto Nobilo, branitelj optuženog Josipa Perkovića kojemu u Münchenu započinje suđenje u sljedeći petak, 17. listopada, dan nakon 36-te obljetnice ubojstva Brune Bušića u Parizu, žali se posljednjih dana da mu vodstvo SDP-a ne daje suglasnost za uvid u arhiv Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (CK SKH) pohranjen u Hrvatskom državnom arhivu (HDA)  u Zagrebu. Ta mu je dokumentacija, tvrdi Nobilo, potrebna da bi mogao uspješno braniti Perkovića (i Zdravka Mustača) pred Višim županijskim sudom u Münchenu.

S druge strane, djelomično mu je odobren uvid u arhiv bivše Službe državne sigurnosti (SDS) također pohranjen u HDA. Prema Nobilovim izjavama proizlazi dakle da se u arhivu SKH nalaze važnije tajne nego u arhivu SDS-a za razotkrivanje istine o političkim ubojstvima hrvatskih emigranata!

Osobno sam, prikupljajući materijal za knjigu «Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva» (2001.), doznao da bi se dio dokumenata s podatcima o djelovanju Udbe u emigraciji mogao nalaziti u posjedu SDP-a, naime u tajnom dijelu arhive CK SKH koji je SDP naslijedio.

Uspio sam se povezati s osobom koja je imala neposredni uvid u tu dokumentaciju, smještenu u podrumskim prostorijama nekadašnjeg sjedišta CK SKH na Prisavlju, u tzv. Kockici, sagrađenoj 1968. iz doprinosa članova SKH (danas sjedište Ministarstva prometa…). Najzanimljiviji dio naslijeđene arhive od CK SKH, kako mi je dotična osoba tvrdila, svakako su bili osobni dosjei raznih partijskih dužnosnika, visokopozicioniranih osoba u gospodarstvu i financijskom sektoru, najopasnijih «državnih neprijatelja», odnosno potencijalnih političkih konkurenata, ali i suradnika raznih jugoslavenskih tajnih službi…

Takvih dosjea, posvjedočio je insajder, bilo je oko osam tisuća, ali je oko šest tisuća manje važnih ili uništeno ili predano u HDA. Zadržano je oko dvije tisuće dosjea, uglavnom ključnih osoba u novostvorenoj hrvatskoj državi – u politici, gospodarstvu, financijama, pravosuđu, medijima itd., s ciljem da se ti dosjei iskoriste kao sredstvo za zadržavanje dominacije i upravljanje hrvatskim društvom.

Dosjei političkih protivnika

ARHIV REPUBLIKE SLOVENIJERadi se o dosjeima, prema tvrdnji insajdera, primjerice najznačajnijih političkih protivnika poput Franje Tuđmana, Franje Kuharića, Marka Veselice, Dražena Budiše, Vladimira Šeksa itd., ali i jugoslavenskih obavještajaca Josipa Manolića, Josipa Boljkovca, Josipa Perkovića, Zdravka Mustača i Franje Vugrinca, kao i privrednika i financijaša poput Franje Gregorića, Franje Lukovića, Mladena Vedriša, Nikice Valentića itd. U isto je vrijeme, rečeno mi je, veliki interes za svojim osobnim dosjeom u tom arhivu pokazivao i danas optuženi Zdravko Mustač.

Nekoliko godina kasnije, na nekim portalima pojavilo se svjedočenje Radenka Radojčića, nekadašnjeg vodećeg pripadnika obavještajnih subverzivno-terorističkih skupina “Labrador” i “Opera”. Radojčić je dugo godina radio u Stručnim službama CK SKH, u tzv. Analitičkoj jezgri, paraobavještajnoj organizaciji koju je osnovao Mika Špiljak kad je sredinom 80-tih godina prošloga stoljeća došao na čelo hrvatske Partije. Kako otkriva Radojčić, “Analitička jezgra” prikupljala je na svakovrsne, počesto i protuzakonite načine informacije, obrađivala ih i pohranjivala u specijalizirani fond Arhiva CK SKH. Radojčić:

“Do informacija i dokumenata, barem kad je riječ o mom segmentu rada, dolazio sam na razne načine, da sam ih osobno prikupljao razgovarajući s interesantnim sugovornicima, dio dokumenata dobivao sam oficijelnim kanalima tadašnjeg informiranja i to iz tadašnje Službe državne sigurnosti, Vojnih službi sigurnosti, Saveznih službi sigurnosti, ali i preko Malobabića (Slavko Malobabić, specijalni savjetnik Mike Špiljka)… Međutim, znatni dio informacija i dokumenata dolazio je vaninstitucionalnim kanalima“.

Ti vaninstitucionalni kanali bili su uglavnom službenici/operativci zagrebačkog centra SDS-a koji su, u želji da se dodvore Partiji, mimo procedure posjećivali Radojčića i Malobabića te im prenosili informacije do kojih je Služba dolazila primjenjujući tajno-policijske metode nadziranja i praćenja pojedinaca i grupacija u SRH. “Analitička jezgra” CK SKH je što institucionalnim, što izvaninstitucionalnim kanalima prikupila, otkriva Radojčić, oko 40.000 dokumenata! Najveći dio te dragocjene građe odavno nije u hrvatskim rukama. Radojčić:

“Nakon Kongresa SKH-SDP, prosinac 1989.g., novom predsjedniku (Ivici Račanu – op. a.) Slavko Malobabić je bio samo nominalno šef Kabineta. Stoga je Malobabić u prostorijama CK SKH negdje u veljači 1990.g. svu dokumentaciju pakirao u drvene vojne kovčege. Ja mogu sada procijeniti, da je te dokumentacije u Malobabićevoj prostoriji bilo otprilike 15-18 dužinskih metara. On je to spakirao, ne znam tko mu je pomagao, no znam da je ta dokumentacija u sanducima u rujnu ili listopadu mjesecu 1991.g. dopremljena u Beograd, u prostorije KOG-a RV i PVO (Kontraobaveštajna grupa Ratnog vazduhoplovstva i Protivvazdušne obrane JNA) jedan dio, a drugi dio tako izuzete dokumentacije iz CK SKH u prostorije „Opere” (obavještajno-subverzivno-propagandna skupina /operacija/ koju je KOS vodio protiv RH) u Domu vazduhoplovstva u Zemun”.

Pomno planirana akcija

Akcija otuđivanja dokumenata očito je bila dugo i pomno planirana. Lako je moguće, upozoravaju istraživači, da beogradski krugovi te materijale – inkriminirajuće za mnoge javne osobe – danas koriste kao instrument ucjenjivanja kako bi ostvarili neke svoje partikularne interese. I u Hrvatskoj. Opet Radojčić:

“Početkom 1990.g., veljača-ožujak, datum ne mogu točno kazati, meni je Malobabić kazao da izvršim mikrofilmiranje dokumenata, koji su iz takvog rada i na taj način bili kod mene, da sačuvam mikrofilmove, a dokumente da uništim. Preciznije, kazao mi je da mikrofilmove sklonim van zgrade CK SKH. Mikrofilmiranje tih dokumenata izvršeno je u Odsjeku za mikrofilm CK SKH, gdje je radila moja supruga Jadranka i Ozrenka, ne sjećam se prezimena. Mikrofilmiranje je izvršeno za cca 10 dana, a originalne dokumente sam uništio u mašini za mljevenje papira. Mikrofilmova, oko 1200-1400 đeketa, pohranio sam u kutiju od debelog kartona i ponio sebi u stan, pohranivši ih u podrumu. Ovi filmovi kod mene u podrumu bili su do svibnja 1991.g., kada sam ih prebacio u prostorije II. detašmana KOG-a RV i PVO u Maksimirsku 63, da bi bili kasnije u režiji KOG-a prebačeni u Beograd”.

U Beogradu je Radojčić mikrofilmove podijelio u tri skupine: I. kategorija: dokumenti manje važnosti (između 600 i 800 stranica); II. kategorija: materijali o privrednim aferama poput Ine ili Agrokomerca, uglavnom dobiveni od SDB-a SSUP-a (između 6.000 i 8.000 stranica); III. kategorija: najviši stupanj važnosti i povjerljivosti, dokumenti iz arhiva SDS-a RSUP-a SRH, SID-a te vojnih obavještajnih i kontraobavještajnih službi (između 13.000 i 15.000 stranica).

Radojčić napominje da se u toj građi nalazio i spis Đureković, kao i brojni dosjei pojedinih osoba koji su bili u obradi SDS-a, dosjei nekih suradnika i niz drugih dokumenata.

Anti Nobilu najbolje bi bilo obratiti se mjerodavnima u Beogradu gdje se, dakle, prema svjedočenju Radenka Radojčića, nalazi veliki broj preslika i mikro-filmova važnih dokumenata iz arhiva CK SKH.

Naime, ako se mogu razumjeti razlozi zbog kojih vodstvo SDP-a ne želi otvoriti arhive SKH te štiti Zdravka Mustača i Josipa Perkovića, uz pretpostavku da je istina što Anto Nobilo stalno ponavlja o zaslugama Josipa Perkovića u rušenju Jugoslavije i obrani Hrvatske od veliko-srpske agreseije, u Beogradu bi ga trebali dočekati širokih ruku.

Bože Vukušić / Direktno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Pomoćnik ministra uprave-promicatelj velikosrpske ideologije! Je li Dejan Drakulić prošao sigurnosnu provjeru?

Objavljeno

na

Objavio

Na zatvorenom dijelu sjednice hrvatske Vlade 14. rujna 2017., na mjesto pomoćnika ministra uprave imenovan je Dejan Drakulić.

U demokratskom i uljuđenom svijetu, kada je riječ o demokratskim strankama, koje se ne vode totalitarnim ideologijama, samo po sebi se podrazumijeva da nije problem nečija ni narodna, ni stranačka pripadnost.

Kod Dejana Drakulića problematično je njegovo otvoreno zagovaranje i veličanje totalitarne, velikosrpske ideje i prenošenje iste na malodobnu djecu.

U srpnju 2012. Dejan Drakulić je kao dogradonačelnik Vukovara nazočio svečanom otvorenju “Međunarodnog omladinskog kampa Sabor 2012”.,u Vojvodini. U kmapu su boravila djeca i mladi od 10 do 19 godina, iz Hrvatske, Republike Srbije, Bosne i Hercegovine, itd. Sva djeca su isključivo srpske ili ruske narodnosti.

Organizator je ekstremistička i militaristička Udruga ratnih veterana srpskih zemalja 1990. – 1999., i savez sličnih udruga,tzv. Patriotska fronta. Naglašavam da oni Hrvatsku javno nazivaju „srpskom zemljom“.

U kampu su djecu od 10 do 19 godina obučavali rukovanju oružjem, bacanju bombi, rukovanju hladnim oružjem.

Patriotska fronta je u srpskoj javnosti postala poznata nakon što je nekoliko godina prije u jednom sibirskom kampu, organizirano obučavala grupu srpske djece rukovanju automatskim oružjem. Nakon oštrih kritika unutar Srbije navukli su masku ekologije i snalaženja u prirodi.

Ove organizacije su blisko, članstvom i institucionalnom suradnjom povezane s djelovanjem tzv. vlade Republike Srpske Krajine u progonstvu. Predstavnici te velikosrpske tvorevine postoje, održavaju sjednice i uporno pišu diljem svijeta, dok im Republika Srbija daje legitimnost.

Aktualno izvješće SOA-e, iz 2017., naglašava: Nastavljena je pojava velikosrpskog ekstremizma, a uz to, zamjetni su pokušaji kojima se Hrvatsku želi prikazati u negativnom svjetlu u međunarodnoj zajednici uz negiranje i pogrešno prikazivanje činjenica vezanih uz Domovinski rat i njegov obrambeni i oslobodilački karakter.

Pojava velikosrpskog i četničkog ekstremizma naglašena je i u izvješću za 2016.

Ključno pitanje se nameće – kako je netko poput Dejana Drakulića, 2017. g. mogao postati visoki dužnosnik u hrvatskoj Vladi? Je li prošao sigurnosnu provjeru? Ako nije, kako je postao pomoćnik ministra? Ako je prošao sigurnosnu provjeru, kako ju je prošao s obzirom na sve navedene činjenice?

Od odgovornosti u cijelom slučaju ne može biti izuzet ni Milorad Pupovac. Njega je još 2013., Stožer za obranu hrvatskog Vukovara i javno i pisanim putem zatražio odgovor na pitanja:
1. Objasnite hrvatskoj javnosti zašto vaša organizacija i stranka u tajnosti odvodi hrvatsku djecu srpske narodnosti u ovakove militarističke kampove koje čak i u Srbiji nazivaju fašističkim?
2. Zašto politički predstavnici srpske narodne mnajine u Hrvatskoj sudjeluju na proslavama unutar ovakovih kampova u Srbiji?
3. Koji je cilj neprimjerene militarističke obuke djece u pucanju iz automatskog naoružanja, bacanju ručnih bombi, uporabi noža i ostalog hladnog oružja i drugim vojnim vještinama a izvan institucija Hrvatske vojske?

Do dan danas Milorad Pupovac nije odgovorio na postavljena pitanja, izgovarajući se da nije informiran, da nije pri računalu….

Predsjednik hrvatske Vlade, predsjednik hrvatskog Sabora, predsjednica države, saborski odbor za nacionalnu sigurnost i predstavnici HDZ-a dužni su odgovoriti na tri jednostavnih pitanja:

Je li Dejan Drakulić prošao sigurnosnu provjeru? Kojega ranga? Jesu li uvaženi opće poznati neoborivi argumenti o njegovu radikalnom velikosrpskom djelovanju?

Ž.M.-Zenga

 

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Franjo Tuđman je bez ikakve sumnje najoklevetanija osoba u hrvatskoj povijesti

Objavljeno

na

Objavio

Istaknuti znanstvenik dr. sc. Davor Marijan obogatio je našu historiografiju svojom novom knjigom “Hrvatska 1989.–1992. Rađanje države”. U briljantnom istraživačkom radu ruši brojne tendenciozne tvrdnje o zbivanjima 1990-ih koje su stalnim ponavljanjem postale “općepoznata stvar”

Hrvatska historiografija od ovog je ljeta bogatija za novu knjigu dr. sc. Davora Marijana “Hrvatska 1989.–1992. Rađanje države”.

Taj istaknuti znanstvenik s Hrvatskog instituta za povijest, iza kojeg je desetak knjiga i velik broj znanstvenih radova, već nas je naviknuo na dobra istraživačka djela, no ova mu je knjiga jednostavno – briljantna. Moglo bi se reći da je napisao pravi udžbenik o slomu komunizma i Jugoslavije i stvaranju neovisne hrvatske države. Knjigu je pisao više od deset godina, a utemeljio ju je na arhivskom gradivu koje se nalazi u Središnjem vojnom arhivu, u Uredu predsjednika Republike Hrvatske te na službenim internetskim stranicama Haaškog suda.

Posebnu pozornost posvetio je JNA

Iako je obradio događaje koji su se zbili nedavno, autor je imao težak posao jer, kako kaže, “gradivu hrvatskih institucija sve je teže prići premda je kontroverzna suradnja države s Haaškim tribunalom morala olakšati taj posao zbog goleme količine dokumenata izručenih tome sudu, od kojih je većina navodno deklasificirana”, a posao mu je otežavalo i to što SDP kao pravni sljednik nije dopuštao pristup gradivu iz socijalističkog razdoblja. Unatoč svemu uspio je prikupiti i obraditi golemu količinu dokumenata te zaljubljenicima u povijest podastrijeti više od 600 stranica izrazito kvalitetne analize rastakanja Jugoslavije, raspada Saveza komunista, višestranačkih izbora, stvaranja hrvatske države…

Jugoslavenskoj narodnoj armiji, koja je pola stoljeća bila oružano krilo Partije, Marijan je posvetio posebnu pozornost. JNA se popunjavala po kriteriju moralno-političke podobnosti, što znači da su većinu profesionalnog sastava činili članovi SKJ. Sredinom 1981. u partijskoj organizaciji JNA bilo je 99 posto oficira, 95 posto mlađih oficira, 48 posto civila i 17 posto vojnika. Ukupno je u JNA tada bilo 110 tisuća komunista ili 5,2 posto ukupnog broja u Jugoslaviji. U cjelini je svaki treći pripadnik mirnodopske JNA i svaki četvrti pripadnik ratne JNA bio član SKJ.

Posebna je vrijednost ove knjige to što je Marijan argumentirano srušio niz tendencioznih tvrdnji o razdoblju 1989.–1992. koje su stalnim ponavljanjem postale “općepoznata stvar”. To se ponajprije odnosi na djelovanje HDZ-a i njegova prvog predsjednika Franju Tuđmana. “Mnogo toga što im se pripisivalo da su učinili nakon preuzimanja vlasti”, piše Marijan, “učinjeno je mjesecima poslije, kad je srpska pobuna potpuno zakočila mogućnosti da se neki problemi riješe na miran način.” Povijesnim gradivom dokazao je da je hrvatska politika pokazala mnogo više takta nego što joj se priznaje i da su problemi eskalirali u rat voljom srpske strane.

Jedna od lažnih tvrdnji tiče se Saveza komunista Hrvatske, kojemu se pogrešno pripisuje demokratizacija društva u drugoj polovici 1980-ih. To je bila anarhija i kaos, a ne programski izbor čelništva Partije, smatra Marijan. U optjecaju je i čuvena tvrdnja o masovnom otpuštanju srpskih policajaca neposredno nakon izbora, no do ljeta 1991., dok je Josip Boljkovac bio ministar unutarnjih poslova, za to nema nikakvih dokaza. Iz policije se odlazilo samovoljno zbog neprihvaćanja promjena, počevši od imena i zamjene zvijezde petokrake hrvatskim grbom. I brojni Hrvati napustili su MUP ne želeći prihvatiti novu, nekomunističku vlast.

Srpsko pitanje u Hrvatskoj

Tzv. srpskom pitanju Marijan je posvetio cijelo poglavlje. Zašto su se Srbi u Hrvatskoj pobunili? Je li ih potaknuo “strah od ustaške države i od ponavljanja genocida” ili je riječ o nesklonosti bilo kakvoj hrvatskoj državi? U prvoj polovini 1990. beogradski i drugi mediji sustavno su strašili hrvatske Srbe tvrdnjama tipa “dolaze fašisti”, što je bio samo nastavak rabote započete mjesecima prije izbora, u kasnim 1980-ima. Pobjeda HDZ-a prikazana je kao pobjeda ustaštva, a poistovjećivanje Republike Hrvatske s ustaškom NDH bilo je osnovno opravdanje za pobunu. Kampanja je počela Tuđmanovom izjavom potkraj veljače 1990. da “NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom”. Izjava je odmah dobila neodrživu konotaciju i sustavno se izvlačila iz konteksta i navodila kao primjer sklonosti ustaškim zločinima. Ustaše su bili alibi za sve izgrede i znakove nezadovoljstva Srba.

Sljedeći argument za pobunu bila je promjena ustavnog položaja Srba iako je ona provedena nakon početka pobune i – što se često prešućuje – nakon što je Srbija srušila savezni Ustav iz 1974., čemu se Srbi iz Hrvatske nisu protivili. Time je Hrvatska imala opravdanje za redefiniranje njihova položaja u Hrvatskoj.

Česta je i tvrdnja da je srpsku pobunu izazvala politička diskriminacija i represija, no ona je samo djelomice održiva. S izbornom pobjedom HDZ-a počeo je mukotrpan proces demokratizacije Hrvatske te je kadrovska politika odmah stavljena pod povećalo. Promjene su proglašene revanšizmom, što su dijelom zasigurno i bile. Od lipnja 1990. tvrdilo se da se smjenjuje članove SKH-SDP i Srbe. Takva tumačenja, piše Marijan, zanemaruju kontekst događanja i izborni rezultat. Stranka pobjednica imala je pravo mijenjati sustav koji nije imao legitimitet i koji je bio civilizacijski anakronizam. U razgovorima koje je u ljeto 1990. Predsjedništvo SFRJ obavilo s čelnicima republika zabilježeno je stajalište hrvatskoga vrhovništva da je u međunacionalnim odnosima u Hrvatskoj rukovodstvu “bilo teško održavati mir i razboritost u situaciji kada je u Izvršnom veću Sabora 40 posto zaposlenih bilo srpske nacionalnosti, više od 50 posto u miliciji, u upravi sindikata Republike 61 posto, a slično je stanje na Televiziji Zagreb, u elektroprivredi, Narodnoj banci Hrvatske (a u strukturi stanovništva Srba je 11 posto)”.

Treba napomenuti da se i tvrdnja o otkazima u zagrebačkom SUP-u pojavila u beogradskoj Politici potkraj svibnja 1990., znači prije nego što je HDZ preuzeo vlast. To samo svjedoči o djelovanju prema unaprijed određenom obrascu po kojem su Srbi u Hrvatskoj diskriminirani već time što u njoj žive. Spomenimo i izvješće ministra Josipa Boljkovca koje je početkom kolovoza 1990. poslao saveznom sekretaru Petru Gračaninu. Prema njemu, 1. kolovoza 1990. u Ministarstvu unutarnjih poslova bilo je 4696 ili 29,2 posto Srba, od kojih 3575 ili 31,9 posto ovlaštenih osoba, a 2662 ili 34,7 posto bili su milicionari. U stanicama javne sigurnosti Benkovac, Obrovac, Knin, Donji Lapac, Gračac, Vojnić, Vrginmost, Dvor i Petrinja postotak Srba kretao se od 66 posto (Obrovac) do 87 posto (Gračac). Izuzetak je bila Petrinja sa 56 posto Srba.

Posljedice pobune

Naznake diskriminacije Srba vidljive su tek potkraj 1990., što koincidira s razvojem srpske pobune, čije posljedice osjećaju svi građani, pa i Srbi koji u njoj nisu sudjelovali. Stvoren je osjećaj straha, koji je vodio prema homogenizaciji stanovništva i podvajanju po nacionalnoj pripadnosti. Pobuna je stvorila dvije grupacije: Hrvate i lojalne manjine na jednoj i Srbe na drugoj strani. I HDZ je pridonio homogenizaciji Srba, no taj poticaj nije bio dominantan, već je bio popratna pojava. U ratu koji je slijedio na vidjelo je izbila činjenica da je pobuna zahvatila sva područja s većinskim srpskim stanovništvom. Upadljivo je da su pobunjena područja bila oslonjena na dijelove Bosne i Hercegovine s većinskim ili dominantnim srpskim stanovništvom.

Predrasude i iskrivljene tvrdnje najviše se vežu uz lik i djelo Franje Tuđmana. Prema Davoru Marijanu, Tuđman je bez ikakve sumnje najoklevetanija osoba hrvatske povijesti. Optužuju ga za sve što je učinio i što je propustio učiniti, a dokumenti pokazuju da je u promatranom razdoblju pokazao vrlo visoku razinu razumijevanja stvarnosti i tolerancije prema drukčijim mišljenjima. On nipošto nije žestoki nacionalist čija je životna misija podijeliti BiH s Miloševićem, kako ga se redovito prikazuje, jer dokumenti, posebice transkripti, pokazuju da je bio otvoren saslušati različita mišljenja, a potom odlučiti. Također je očito da se jako trudio izbjeći rat i da je ratnu opciju prihvatio tek kada je JNA za račun Srbije počela otvorenu agresiju i otimačinu dijela hrvatskog teritorija, odnosno kad izbora više nije bilo: ili se boriti ili predati.

U razdoblju 1989.–1992. Tuđman je bio na svom državničkom vrhuncu premda je imao i loših procjena. Nadao se da će političko pomirenje biti dostatno da riješi podjele duge gotovo pola stoljeća, no poslije se pokazalo da pomirba nije moguća. Koliko je vjerovao u nju, vidi se iz personalne politike, koja je možda i najproblematičniji dio njegova državništva. Prihvaćao je sve koji su bili spremni sudjelovati u stvaranju Hrvatske bez obzira na njihovu političku prošlost i trenutačne svjetonazore. Ipak, zaključuje Marijan, bio je državnik, jedini te razine kojeg su Hrvati imali u XX. stoljeću. Povjesničar Davor Marijan svojom je knjigom potvrdio vrlo čest slučaj u historiografiji – da se znanstvena istraživanja i percepcije suvremenika uglavnom ne poklapaju.

Autor: Žarko Ivković/Vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati