Pratite nas

BiH

Bože Vukušić: Steže se obruč oko UDBE (Perković planira atentat na hrvatske emigrante Stjepana Bilandžića i Franju Goretu)

Objavljeno

na

Vesna Pusić i Slavko Goldstein pokrenuli su 1993. časopis ‘Erasmus Gilda’, koji su predstavljali kao ‘nevladin, nestranački projekt za promicanje kulture demokracije’. U životopisu Vesne Pusić na Wikipediji piše: ‘Već u prvom broju časopisa ostaje zapažen njen tekst o diktaturi s demokratskim legitimitetom’ (hr.wikipedia.org/wiki/Vesna_Pusić). Najpoznatiji takav slučaj ‘diktature s demokratskim legitimitetom’ u novijoj povijesti jest Treći Reich nakon pobjede Adolfa Hitlera na demokratskim izborima 1934., a odmah potom,  insinuira Vesna Pusić, dolazi Republika Hrvatska nakon pobjede HDZ-a i dr. Franje Tuđmana na prvim višestranačkim izborima 1991.

Glavnog krivca za ‘Tuđmanovu diktaturu’ Pusićeva otkriva u eseju ‘Hrvatska borba za demokraciju’ (‘Revija za demokraciju’, Zagreb, 1977.), u kojem je za navodni nedemokratski razvoj hrvatskog društva optužila ‘jednu novu političku snagu koja je izbila na površinu od samog početka događanja’, a to je hrvatsko političko iseljeništvo.
Pusićeva je cijelo desetljeće nakon uspostave neovisne hrvatske države provela djelujući na njezinu osporavanju, krivom tumačenju i ozloglašavanju – sve pod krinkom zagovaranja demokratskih standarda njezina unutarpolitičkog uređenja. Sjetimo se samo da je – uz Slavka Goldsteina, Stipu Mesića, Antu Nobila i brata Zorana Pusića – bila jedna od najgrlatijih zagovaratelja teze o ‘Oluji’ kao ‘zločinačkom poduhvatu s ciljem etničkog čišćenja’.
No u određenim međunarodnim krugovima, počela se sama raskrinkavati stavivši se u funkciju opstrukcije njemačkog pravosuđa i suđenja u Münchenu, da bi danas definitivno otkrila svoje pravo lice pokušavajući zaštititi osumnjičene Udbine zločince od progona za zlodjela najgore vrste, ubojstava političkih protivnika i državnog terorizma u inozemstvu. Štiteći udbaške zločince, usprkos preuzetim ugovornim obvezama prema Europskoj Uniji te legitimnim političkim i pravnim stajalištima predstavnika međunarodne političke zajednice, Vesna Pusić ne samo da narušava ugled hrvatske države i radi na njezinu ozloglašavanju (na novi način, ali s istom pozadinom), nego i na najizravniji mogući način radi na opstrukciji njezina političkog i gospodarskog pozicioniranja u Europi i svijetu. Takav odnos prema vođenju hrvatske vanjske politike posljedično može kobno utjecati na cjelokupni razvoj hrvatske države te njezinu orijentaciju, koja je danas nedvosmisleno okrenuta prema Europskoj Uniji i općenito prema Zapadu, nasilno preusmjeriti prema ‘regionu’ i dalje prema (sjevero)istoku.

Slučaj ‘Hamilton’

Tijekom rasprave o međunarodnoj tjeralici i EU-uhidbenom nalogu za Josipom Perkovićem svjesno ili nesvjesno previđa se jedna važna činjenica, da njemačko pravosuđe ne traga za njim samo zbog ubojstva Stjepana Đurekovića. U međunarodnoj tjeralici, pod stavkom 2., pisalo je: ‘Traženi Josip Perković, nadalje, osumnjičen da je s još jednim djelatnikom tajne službe u studenome 1977. nagovarao jednog Hrvata da ubije dvojicu hrvatskih emigranata u Njemačkoj.’
Upućeniji su odmah znali da se radilo o planiranju atentata na hrvatske političke emigrante Stjepana Bilandžića i Franju Goretu, kao i da je Perković djelovao u tandemu s operativcem Drugog odjela Centra SDS-a Osijek Ilijom Svilarom, rođenim 10. prosinca 1939. u Pečanima. Izvršitelj njihova naloga trebao je biti suradnik Centra SDS Osijek kodnoga naziva ‘Hamilton’, a pravoga imena Josip Müller, rođen 25. ožujka 1942. u Osijeku. Međutim, Müller je bio dvostruki agent koji je s Perkovićem kontaktirao prema instrukcijama njemačke tajne službe, o čemu je svojedobno opširno svjedočio autoru ovoga feljtona: ‘Ja zapravo nikada nisam radio za njih, već sam se preko Nikole Čuturila, policijskog istražitelja iz Osijeka, uspio ubaciti u njihove redove. Jugokomunisti progonili su moju čitavu obitelj. Oni su u mene usadili mržnju prema Jugoslaviji. Dolaskom u Njemačku, odlučio sam im se osvetiti. Mislim da je bila 1972. kad me Čuturilo pozvao da dođem u Osijek. Bio sam svjestan opasnosti, ali to me nije moglo pokolebati. Doduše, odlučio sam iskoristiti ta putovanja i za malu zaradu. Ponio sam sa sobom nekih dva kilograma zlata. Zlato sam nabavio večer uoči polaska. Međutim, glavni razlog zbog kojega su me tada uhitili bila je osveta zbog prekidanja kontakata s Udbom nakon moga prvog odlaska iz Jugoslavije. Htjeli su me zatvoriti i na taj način ucijeniti na čvršću suradnju. U istražnom zatvoru proveo sam tri mjeseca. Tada su me posjetili Marko Bezer i Josip Perković. Ispitivali su me u svezi hrvatske emigracije u Njemačkoj. Pokazivali su mi razne knjige i fotografije. Kad su vidjeli da im je posao uzaludan, organizirali su suđenje i dobio sam dvije godine zatvora. Kaznu sam izdržavao u Srijemskoj Mitrovici’ (Josef Müller, transkript razgovora, Zagreb, 16. kolovoza 1992.)

Perković uhićen u Švicarskoj

No nakon nekog vremena Josef Müller ipak je odlučio, u zamjenu za slobodu, prihvatiti ponudu i otpočeti suradnju s osječkom Udbom: ‘Nakon petnaestak mjeseci posjetio me Nikola Čuturilo. Predložio mi je da se pismeno javim osječkom SUP-u. Pristao sam na to jer mi je zatvor teško padao. Nekoliko dana nakon toga bio sam pomilovan i otpušten. Nikola Čuturilo mi je rekao da ću morati ozbiljnije surađivati s Udbom. On je trebao biti veza između mene i Josipa Perkovića.

Kako je unaprijed smislio, Müller je ovoga puta neposredno nakon dolaska u Njemačku cijelu stvar prijavio tamošnjoj tajnoj policiji te je nastavio surađivati s Perkovićem prema instrukcijama njezinih djelatnika: ‘Obučili su me. Iskreno su mi rekli da život stavljam na kocku. Perkoviću sam najprije davao sitne informacije o kretanju emigranata. Većinu tih informacija sastavljali su njemački obavještajci i putem mene plasirali. Oni su se čudili kako Udba dobro prihvaća bezvrijedne informacije. Nešto im je bilo sumnjivo. Pretpostavljali su da Udba priprema neki značajniji zadatak za mene. Ta pretpostavka ubrzo se i ostvarila. Nakon nekoliko mjeseci Perković je počeo inzistirati na neposrednom sastanku. Susreli smo se 25. studenoga 1975. u Zürichu. S Perkovićem je bio neki Alija Džonlić; izgledalo je kao da ima jednu nogu kraću. On je hodao ili iza nas ili ispred nas. Švicarska policija nas je cijelo vrijeme pratila i na kraju uhitila svu trojicu. To je bio dogovor između njemačke i švicarske tajne službe kako bi došli do podataka o Perkoviću i za dossier o njemu. Cijelu noć su ga policijski obrađivali. A rekli su mu da su ga uhitili zato što je bio u društvu sa mnom. U zatvoru smo proveli jedan dan. Otpušteni smo i protjerani iz Švicarske. Nakon dva dana, Perković me nazvao i pitao što je bilo. Rekao sam da se sve zbilo zato što me je pratila švicarska policija, jer sam se tada bavio trgovinom oružjem. Nakon toga je izbjegavao direktne susrete, pa je u tri navrata slao Čuturila k meni u Ludwigshafen.’

Perković želi likvidirati Stipu Bilandžića

U nastavku svoga svjedočenja Müller je opisao dolazak Perkovića u Njemačku s namjerom konkretnog organiziranja likvidacije Stjepana Bilandžića, predsjednika emigrantske organizacije ‘Hrvatski narodni otpor’ (HNO): ‘Perković mi je već ranije ponudio šezdeset tisuća maraka za ubojstvo Stjepana Bilandžića. Nijemci su mi rekli da prihvatim sve što mi Perković predloži. Zato sam prihvatio Perkovićevu ponudu. Rekao mi je da ću pištolj s prigušivačem dobiti u Njemačkoj i da otvorim račun u nekoj švicarskoj banci. Nijemci su htjeli odigrati igru do kraja kako bi imali potpune dokaze protiv Udbe. Na zadnjem sastanku s Čuturilom, 13. rujna 1977., ja sam mu predao fotografije zgrade u Kölnu u kojoj je Bilandžić živio i razne druge podatke koji su trebali dokazati da ću zadatak izvršiti bez problema. U stvarnosti, ja do tada nikada nisam bio u Kölnu. Bilandžića sam nekoliko puta vidio na nekim priredbama i demonstracijama, ali se nismo upoznali. Te fotografije i podatke dali su mi ljudi iz njemačke tajne službe. Ja sam do tada imao visoko profesionalno mišljenje o Udbi, ali sam tada vidio da su to najobičniji majmuni. Nitko mi ne može reći da lažem, jer sve moje kontakte s Perkovićem su snimale njemačka, švicarska i talijanska tajna služba. Oni imaju trake, fotografije i pisma. Perković mi je javio da će doći kod mene u Ludwigshafen na konačni dogovor, ali nije rekao kada. Njemačka policija mu je pripremila zamku. Prisluškivali su sve moje telefonske brojeve te stalno nadzirali moj restoran i sve okolne ulice. Odlučili su ga uhititi. Perković je nazvao u moj lokal 22. studenoga 1977. i rekao mi da se nalazi u blizini. Pozvao me da dođem u ulicu nekoliko stotina metara dalje. Rekao sam mu da dolazim za desetak minuta, jer moram završiti neki posao u lokalu. Htio sam dati vremena njemačkim policajcima da opkole mjesto na koje me je Perković pozvao. Pošao sam tamo i iz daljine sam vidio Perkovića. S njemačkom policijom sam se dogovorio da im dam znak kad mi Perković bude predavao oružje. Htjeli su ga uhititi u tom trenutku. Ali Perković mi se samo približio, predstavio mi čovjeka koji će dalje sa mnom kontaktirati i udaljio se nekoliko koraka. Taj drugi (Ilija Svilar – op.a.) me je pozdravio, zavukao ruku ispod sakoa i htio mi nešto predati.

Stara tjeralica za Perkovićem

Na kraju svjedočenja Müller je opisao kako je Perkoviću bilo pripremljeno uhićenje koje je on sretnim stjecajem okolnosti za sebe izbjegao: ‘Mislio sam da se radi o pištolju i dao sam ugovoreni znak njemačkim policajcima. Njih je bilo desetak u blizini. Neki su se ponašali kao prolaznici, a neki su bili prerušeni u čistače ulica. Odmah su se bacili na tog Perkovićeva suradnika. Na kraju se ispostavilo da mi taj nije imao namjeru predati pištolj, već kuvertu s dvije tisuće maraka kao akontaciju za likvidaciju Stipe Bilandžića. Njega su uhapsili, a Perković im je pobjegao. Išao sam na prepoznavanje u zatvor. Kada sam ušao u njegovu ćeliju, on je sjedio na krevetu i plakao. Rekao sam: ‘Serem se na takvu Udbu’.’
Dok je Svilar ležao u njemačkom zatvoru, Udba je razmišljala kako ga izvući. U Beogradu se nalazio njemački državljanin Eberhard de Haan, službenik njemačkog radničkog sindikata. Njega su jugoslavenske vlasti uhitile 10. veljače 1978. ispred beogradskog hotela Park i prebacile u Ljubljanu, gdje je optužen zbog navodnog nagovaranja jugoslavenskog konzula u Frankfurtu Edvina Zdovca na suradnju s njemačkom obavještajnom službom. Nakon nekoliko mjeseci izvršena je razmjena – Svilar za de Haana. No međunarodna policijska tjeralica za Perkovićem postoji još od 22. studenoga 1977., kada je izbjegao uhićenje u njemačkom gradu Ludwigshafenu. U tjeralici koju je potpisao sudac njemačkog Vrhovnog saveznog suda (Bundesgerichtshof /BgH/) Buddenberg opisani su razlozi njezina raspisivanja:  ‘Nakon više sastanaka Josipa Müllera s osumnjičenim Josipom Perkovićem, visokim oficirom jugoslavenske tajne službe, i njenim suradnikom, osumnjičenim Nikolom Čuturilom, koji su se odvijali u raznim zapadnim zemljama i u Njemačkoj, Perković je obećao Mülleru visoku novčanu nagradu ako likvidira Stjepana Bilandžića, hrvatskog emigranta koji je živio u Njemačkoj. Kao daljnja žrtva spomenut je Franjo Goreta. (…) Kako je u međuvremenu utvrđeno, osumnjičeni Perković je, u pratnji suosumnjičenog Svilara, 21. studenoga 1977. zrakoplovom doputovao u Frankfurt. Obojica su se smjestili kod jedne jugoslavenske obitelji u Pforzheimu. Povratak su rezervirali za 23. studenoga 1977. Prijepodne 22. studenoga 1977. pozvali su Müllera na sastanak u Ludwigshafenu. Čim su se sreli, Svilar je Mülleru predao 2.000 DEM i pozvao ga da sljedećeg dana dođe na sastanak u jedan restoran na TV tornju u Stuttgartu. Dodao je da će Müller tamo ‘još nešto’ dobiti. Time je, prema stanju stvari, mislio na pištolj.’

Perković priznaje plan ubojstva

U njemačkim tjeralicama nalazi se i Perkovićevo lažno, alias ime pod kojim je putovao u Njemačku – Tomislav Novaković. Na kraju krajeva, cijeli slučaj opisao je i sam Perković nakon povratka u Osijek. Da se radilo o specijalnom zadatku, priznao je u uvodu Izjave: ‘U toku septembra, oktobra i novembra ove godine vršene su pripreme za kontakt sa saradnikom ‘Hamilton’ koji je trebao uslijediti u SR Njemačkoj da bi se saradniku prenijeli specijalni zadaci’ (Josip Perković: Izjava o neuspjelom izvršenju operativnog zadatka u SR Njemačkoj 22. 11. 1977. godine, SDS – Centar Osijek, 24. studenoga 1977.). Prethodno je Perković referirao i o uhićenju u Švicarskoj u Izjavi u vezi hapšenja od strane švicarske policije u Zürichu dana 25. 11.1975. godine (SDS – Centar Osijek, 3. prosinca 1977.).

Bože Vukušić / Hrvatski tjednik

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

BiH

Dragan Čović: Iz ovih krajeva otići će još 100 000 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Nezaposlenost mladih od kojih stvaramo izgubljene generacije najveći je od bezbroj problema s kojima se bori Bosna i Hercegovina, a za koje političke elite niti imaju rješenje niti žele raditi na poboljšanju.

Podaci CIA-e za 2017. godinu vrlo su jasno i govore o današnjoj katastrofi BiH – BiH je vodeća po ovom statističkom podatku sa 62,8 posto nezaposlenih mladih.

Isto tako, podaci govore kako je populacija mladih mnogo bliža granici siromaštva nego populacija odraslih te da oni koji nisu nastavili školovanje čine najveći udio u siromašnoj populaciji – njih 57 posto! Naravno, nikoga u takvim okolnostima ne treba čuditi situacija u kojoj iz BiH posljednjih godina mladi i školovani ljudi bježe “glavom bez obzira”.

O tom problemu govorio je i predsjedavajući Predsjedništva BiH i lider HDZ-a BiH Dragan Čović prigodom sastanka s predstavnica vlasti u USŽ-u rekavši kako je taj problem prisutan u svakom dijelu BiH, a u Krajini možda izraženije jer je granica EU pred vratima.

Mladi bježe u inozemstvo

– Kako bi se to promijenilo moramo stvoriti ambijent tim ljudima da vjeruju u svoju državu. Ovo je naša domovina i ovdje treba živjeti, ali ni to neće biti dovoljno. Premoćna je zapadna ponuda koja se nudi, prije svega u Austriji i Njemačkoj. Njima naši ljudi trebaju, oni su dio snažne industrijske i obrazovne kulture, a mi smo dio europske tradicije, kazao je Čović. Isto tako, jasno navodi kako će se negativni trendovi nastaviti ukoliko država nešto ne uradi.

– Što je najgore poticat će ga upravo te zemlje jer njima naprosto treba takva kadrovska struktura. Ukoliko ste pratili plan njemačke kancelarke za iduću godinu, i to uz uvjetovanje novih partnera u vlasti, jeste novih 200 tisuća ljudi izvana. Računamo kako će tu biti bar 100 tisuća iz ovih krajeva. Ako ne napravimo strategiju onda ćemo biti u velikim problemima. To što mladi ljudi odlaze više nije političko pitanje, nije pitanje jednog naroda, jedne politike. Jednostavno, odlaze svi. Čak i investitori koji dolaze iz tih krajeva kod nas ne daju takve uvjete radnicima kakvi su u Švicarskoj ili Austriji, istakao je Čović.

Zapošljavanje mladih

Problem zapošljavanja mladih bio je i tema dvodnevne  međunarodne konferencije “Program garancija za mlade kao prevencija nezaposlenosti mladih” na kojoj se razgovaralo o mogućim rješenjima problema koji muči čitavu regiju.

– Zapošljavanje mladih, kao jedne od ugroženih grupa na tržištu rada, predstavlja izazov za sva regionalna i nacionalna tržišta rada, rekao je Muamer Bandić, direktor Agencije za rad i zapošljavanje BiH. Dodaje da zbog toga sve javne službe za zapošljavanje veliki dio svojih aktivnosti usmjeravaju na povećanje zapošljavanja ove populacije jer je to preduvjet za kvalitetan život i napredak mladih u svim zemljama.

Cilj konferencije je razmjena najboljih praksi u zapošljavanju mladih među zemljama članicama Svjetske asocijacije javnih službi zapošljavanja (VAPES), sa posebnim naglaskom na prenošenje iskustava i praksi u zapošljavanju mladih u EU putem programa “Garancija za mlade”. Konferencija, koju su organizirali Agencija za rad i zapošljavanje i VEPES, prilika je da se usporede raznovrsne mjere, utjecaj koji na definirane mjere imaju politike, odobreni proračuni, sustav obrazovanja, sustav rada službi za zapošljavanje.

Isto tako, tijekom konferencije bit će predstavljeni dosadašnji rezultati i iskustva o provođenju mjera za zapošljavanje mladih, a poseban naglasak bit će na programu “Garancija za mlade” koji se sprovodi u EU.

Na konferenciji sudjeluju predstavnici službi za zapošljavanje Austrije, Azerbajdžana, Belgije, Bugarske, Crne Gore, Estonije, Francuske, Hrvatske, Kine, Mađarske, Slovenije, Švedske, Turske, kao i zavoda za zapošljavanje RS-a, FBiH i Brčko distrikta, te županijskih službi.

BiH na trećem mjestu po nezaposlenosti u svijetu

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

EU poručila: Izmjene Izbornog zakona se moraju provesti do izbora 2018. godine

Objavljeno

na

Objavio

Bosna i Hercegovina nije mogla čuti ključne poruke Europske unije nakon sastanaka ministara vanjskih poslova zemalja članica unije u Luxembourgu o tome da se u zemlji moraju promijeniti odredbe Izbornog zakona kako bi se održali izbori sljedeće godine što je posve suprotno tvrdnjama visokih dužnosnika Stranke demokratske akcije da se izborni mogu održati i provesti i bez preinake po apelaciji Bože Ljubića, piše Večernji list BiH.

“Vijeće očekuje od BiH da unutar potrebnih rokova reagira na presudu Ustavnog suda BiH koja se odnosi na konkretne izborne odredbe federalnog Doma naroda.

Vijeće smatra da se izbornoj reformi treba pristupiti u duhu konsenzusa i dijaloga kao važnom pitanju, te također poziva BiH da provede preporuke Ureda za demokratske institucije i ljudska prava OESS-a (OESS-ODIHR) kako bi se približila europskim standardima, poboljšavanjem demokratskog procesa budućih izbora”, kaže se u zaljučcima Vijeća za vanjske poslove na kojemu je sudjelovala i hrvatska ministrica vanjskih poslova Marija Burić-Pejčinović, piše Večernji List.

Ustavni sud BiH je 28. prosinca prošle godine prihvatio aperlaciju Bože Ljubića, koji je u žalbi dok je bio predsjedatelj Zastupničkog doma naveo da je neustavna odredba da se iz svih županija u FBiH bira najmanje jedan pripadnik konstitutivnih naroda, bez obzira na brojnost pripadnika pojedinih konstitutivnih naroda u toj županiji. Ustavni sud je prihvatio navode Bože Ljubića da ne mogu jednak broj izaslanika za Dom naroda dati Bosansko-podrinjska županija s 23 Hrvata i Posavska županija koja ima oko 33.000 Hrvata. Na taj su način u dva navrata ključne hrvatske stranke za koje glasuje najveći broj Hrvata izbačene iz vlasti. No, u SDA ne smatraju kako je potrebno promijeniti Izborni zakon, a njihov visoki dužnosnik Šefik Džaferović lak je ustvrdio kako to nije uvjet za održavanje, ali niti provedbu odredbi izbora,

“Mi trebamo ozbiljno raditi na izmjenama Izbornog zakona, ali, ako do toga i ne dođe, izbori 2018. godine će se održati. Nema razloga da bude drukčije. I do sada smo pokušavali provesti neke odluke, ali izbori nikada nisu dovođeni u pitanje, osim u slučaju Mostara. Međutim, konkretna situacija vezana za odluku Ustavnog suda po apelaciji gospodina Ljubića nije ni slična onoj vezanoj za Mostar”, rekao je Džaferović. No, zanimljivo je da je odluka Ustavnoga suda o Mostaru apsolutno identična situaciji u Mostaru jer su hrvatske stranke prosvjedovale upravo zbog neproporcionalnosti vrijednosti glasova birača za izbor vijećnika u Gradsko vijeća, što je Ustavni sud potvrdio, a uz ostale identična je i formulacija o presudi oko izbora izaslanika za Dom naroda s obzirom da se odredbom o biranju po jednoga izaslanika iz svake županije narušava upravo načelo proporcionalnosti.

Uz način izbora izaslanika za Dom naroda EU je istaknula i kako treba provesti presudu Europskog suda za ljudska prava, koja bi trebala osigurati da se i predstavnici nacionalnih manjina mogu kandidirati za članove Predsjedništva BiH, što sada nije slučaj, ali i da budu birani u gornji, nacionalno koncipirani Dom naroda. Pri tome sud nije odredio na koji će se način provesti ta odluka. SDA sada ucjenjuje da se ove odredbe ne mogu mijenjati bez provedbe slučaja Sejdić-Finci a za što je potrebna izmjena Ustava BiH.

facebook komentari

Nastavi čitati