Pratite nas

Analiza

Bože Vukušić svjedoči na suđenju Perkoviću: Sve ću otkriti, a onda nek Bog pomogne Ivi Josipoviću

Objavljeno

na

U Munchenu počinje svjedočenje Bože Vukušića, jednoga od ključnih svjedoka protiv Josipa Perkovića: “Otkrit ću što su radili Nobilo, Saša Perković, Mladen Bajić, Ivo Josipović i drugi da zaštite udbaše Perkovića i Mustača!”

1) Izreći ću brojne nove spoznaje o proceduri odobravanja i izdavanja naloga za likvidacije hrvatskih emigranata, posebice o ulozi najviših državnih i partijskih dužnosnika u svemu tome. Naravno, otkrio sam i neke nove vrlo važne podatke o samome slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića. Više o svemu moći ćete saznati nakon moga svjedočenja 13., 14. i 26. siječnja. Uz ostalo, prikupio sam dosta materijala iz Nobilova profesionalnoga i privatnoga života

2) Nobilo izgleda još uvijek nije shvatio da se promijenilo vrijeme u kojemu su Udba i osobe poput njega bili gospodari života i smrti. Čak ga ni sudbina Perkovića i Mustača nije potaknula na razmišljanja da neke stvari više nisu onakve kakve su bili nekada i da on i njegovi štićenici nisu više nedodirljivi

3) Otvoreno je pitanje tko financira preskupu obranu Josipa Perkovića i Zdravka Mustača koji su rekli da nemaju imovine, a država energično demantirala da to čini ona. Neke procjene ukupnih troškova obrane barataju svotom većom od pola milijuna eura po okrivljeniku. Postoje informacije koje govore o tome da navodno neki tajkuni i gospodarstvenici dobrovoljno ili “dobrovoljno” daju novčane priloge za obranu Perkovića i Mustača, pa čak i neka državna poduzeća

4) Ako obavještajno podzemlje postoji i ako ga se može tako nazvati, s obzirom na sve što sam iznio u ovome razgovoru, središte mu je u Josipovićevu uredu na Pantovčaku i s njim upravlja Josipović uz pomoć Saše Perkovića. A ja sve što radim, radim otvoreno i javno. Josipović proglašava paraobavještajnim radom svaku djelatnost koju nisu odobrili Centralni komitet i Partija i tako pokazuje dio komunističkoga nasljeđa od svoga oca Ante koji je bio predsjednik partijske ideološke komisije u onim teškim vremenima odmah nakon gušenja hrvatskog proljeća

5) Suđenje bivšim čelnicima VSOA-e, generalima Grdiću i Preostu, proglašeno je tajnim, navodno upravo zato da bi se prikrila povezanost Grdića u tim aktivnostima sa Sašom Perkovićem, pa i samim predsjednikom države Ivom Josipovićem. Grdić i njegova ekipa “otuđili su ” najmanje pet milijuna kuna, a navodno je dio toga novca redovito mjesečno završavao i na Pantovčaku

U procesu protiv bivših čelnika jugoslavenske Udbe u Münchenu, kojima se sudi za okrutno ubojstvo hrvatskoga emigranta Stjepana Đurekovića, uskoro ćete se pojaviti u ulozi svjedoka, što se s posebnim zanimanjem očekuje. Naime, obrana optuženih svako malo Vas predstavlja kao jednoga od važnijih svjedoka. Zašto ste Vi važan svjedok protiv Perkovića i Mustača?

Od okončanja suđenja Krunoslavu Pratesu 2008. godine pa do početka prošle, 2014. godine dao sam petnaestak izjava njemačkome redarstvu o likvidacijama hrvatskih političkih emigranata na području Njemačke. U njima ima dosta novosti u odnosu na moje svjedočenje na suđenju Pratesu. Također, pronašao sam brojne nove dokumente i dostavio ih njemačkome pravosuđu, a i posredovao sam da se pred njemačkim sudom pojave novi važni svjedoci. Optužnica protiv Josipa Perkovića i Zdravka Mustača značajno se temelji na rezultatima tih mojih aktivnosti pa je to vjerojatno i razlog što je odvjetnik Anto Nobilo promijenio retoriku i prestao me u javnosti proglašavati nekompetentnim za taj posao.

Što možemo očekivati u Vašemu iskazu pred njemačkim sudom?

Brojne nove spoznaje o proceduri odobravanja i izdavanja naloga za likvidacije hrvatskih emigranata, posebice o ulozi najviših državnih i partijskih dužnosnika u svemu tome. Naravno, otkrio sam i neke nove vrlo važne podatke o samome slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića. Više o svemu moći ćete saznati nakon moga svjedočenja 13., 14. i 26. siječnja ove godine pred Visokim zemaljskim sudom u Münchenu.

Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo više puta pokušao Vas je diskreditirati. Rekao je da ste suradnik njemačkoga tužiteljstva i slično. Kako to komentirate?

Na taj način pokušava nadoknaditi nedostatak argumenata za činjenično osporavanje moga iskaza.

U nedavnome intervjuu Večernjem listu odvjetnik Nobilo naglasio ja da je u njegovu uredu najveća hrpa papira Sindičićev dosje, a odmah iza toga dosje Bože Vukušića. To znači da vas dvojicu smatra ključnim svjedocima čije će iskaze svim silama pokušati osporiti i obezvrijediti. Jeste li spremni na to i što se može očekivati od Nobila?

Kad je Udba u pitanju, spreman sam na sve. Međutim, takav njihov odnos ne samo da me ne će pokolebati nego predstavlja još veću stimulaciju za moja istraživanja. Nobilo izgleda još uvijek nije shvatio da se promijenilo vrijeme u kojemu su Udba i osobe poput njega bili gospodari života i smrti. Čak ga ni sudbina Perkovića i Mustača nije potaknula na razmišljanja da neke stvari više nisu onakve kakve su bile nekada i da on i njegovi štićenici nisu više nedodirljivi. Evo, upravo nakon te Nobilove izjave u Večernjem listu javili su mi se neki ljudi s raznim materijalima o njemu.

GERMANY TRIAL

Možete li reći o čemu se konkretno radi?

Ima dosta toga, i iz njegova profesionalnoga i iz privatnoga života. Najvažnijima, zbog dubioza koje postoje oko financiranja njemačkih odvjetnika Perkovića i Mustača, čine mi se dokumenti o poslovanju njegova odvjetničkoga ureda, o tome kako je naplaćivao odvjetničke usluge. Troškovi su obrane golemi, a u javnost su izišli dokumenti iz kojih proizlazi da su Perković i Mustač bez ikakve imovine osim mirovina koje primaju. Vlada RH navodno je odbila njihovo plaćanje. Postavlja se pitanje tko onda plaća najskuplje hrvatske i njemačke odvjetnike

Otkud vam podatci o Nobilu?

Recimo tako – od “dobrih ljudi”. Šalim se, ali istina je da je ljudima dosta Nobilove bahatosti potpomognute nekim proudbaški orijentiranim novinarima koji tu bahatost gotovo svakodnevno potpomažu i potenciraju pravdajući to navodnim interesom javnosti za karijeru uspješnoga i bogatoga odvjetnika. Stvarni podatci koje dobivam ukazuju na nešto sasvim drugo. Primjerice, dok je Nobilo bio aktivan kao odvjetnik u Haagu, iz raznih razloga nadziran je s više strana. Kažu mi da se tu svašta moglo doznati – od kriminala u poslovanju do nekih perverzija iz njegova osobnoga života.

I to ćete iznijeti na suđenju u Münchenu?

Nisam siguran hoće li uopće koga u Münchenu zanimati podatci koji diskreditiraju Nobila kao odvjetnika, kao što njega zanima diskreditacija pojedinih svjedoka u postupku, pa i diskreditacija same žrtve, Stjepana Đurekovića, čije je ubojstvo predmet suđenja. No, bude li me tko o tome pitao ili potezao za jezik, naravno da ću reći sve što znam.

Imate li nekih podataka o stvarnim financijerima Perkovićeve i Mustačeve obrane?

Novinar Željko Peratović mjesecima je pokušavao utvrditi financira li država putem Vlade RH, MUP-a ili SOA-e obranu Perkovića i Mustača i sve te institucije to su energično demantirale. Ostalo je otvoreno pitanje na koje nije bilo odgovora: događa li se državno financiranje putem nekoga od trgovačkih društava u vlasništvu države ili, posebno, putem nekoga trgovačkog društva koje kontroliraju tajne službe. Već mjesecima o toj temi nije moguće doznati baš ništa iako su i Nobilo i odvjetnica Lidija Horvat, koja brani Mustača, jedno vrijeme u medijima najavljivali tužbe protiv države. U posljednje vrijeme kolaju glasine da je u angažiranje njemačkih odvjetnika izravno uključen Saša Perković, Josipov sin i savjetnik za unutarnju politiku i državnu sigurnost trenutačnoga predsjednika države Ive Josipovića. Ako je točno da je Saša Perković osobno angažirao njemačke odvjetnike, otvara se pitanje odakle Saši Perkoviću toliki novac jer ne treba zaboraviti da svako sudsko ročište, bez troškova putovanja, istraživanja, prijevoda i drugih sporednih troškova, stoji najmanje pet, šest tisuća eura. Čak i konzervativne procjene ukupnih troškova obrane barataju brojkom od više od pola milijuna eura po okrivljeniku. U ovo se uklapaju i informacije koje govore o tome da navodno neki tajkuni i gospodarstvenici dobrovoljno ili “dobrovoljno” daju novčane priloge za obranu Perkovića i Mustača.

Nedavno ste se požalili saborskome Vijeću za građanski nadzor tajnih službi protiv Saše Perkovića.

Da, nakon što sam još jednom dobio informaciju da se u tim krugovima spominjala mogućnost moje fizičke likvidacije, a povezano s mojim svjedočenjem u Münchenu.

To bi značilo da predsjednik Josipović nije bio u pravu kad je tvrdio da njegov savjetnik Saša Perković nije u sukobu interesa i da se on ne koristi svojom funkcijom kako bi pomogao ocu Josipu.

Naravno da Josipović nije u pravu. Saša Perković već je godinama izravno uključen u opstruiranje istrage i suđenja u Münchenu, pa i tako što je na potpuno ilegalan način pokušavao pribaviti podatke kojima bi se diskreditirali svjedoci protiv njegova oca Josipa. Do te se mjere upetljavao da je i putem zajedničkih poznanika Gizele Đureković i svoje punice Emire Prusac, majke svoje supruge Lejle, slao diskretne poruke, vjerojatno s namjerom da gospođu Gizelu nagovori na povlačenje iz slučaja. Pa možete pretpostaviti na što je sve drugo bio spreman kad je i vlastitu punicu, stariju ženu, angažirao na opstrukciji slučaja.

Ne znači da predsjednik Josipović zna i odobrava takvu aktivnost svoga savjetnika.

Možda bih u to povjerovao kad mi ne bi bilo poznato da Saša Perković u najužim krugovima uvjerava svoje suradnike kako će predsjednik Josipović “nakon pobjede na izborima izgladiti odnose s Nijemcima”, i to, tvrdi Saša, “uz pomoć Amerikanaca”. Dakle, njih dvojica raspravljaju o toj problematici i Saša Perković očigledno sa znanjem i odobrenjem predsjednika Josipovića radi to što radi.

Očekujete li pitanja i prvooptuženoga Josipa Perkovića?

To je Perkovićevo pravo, kao i Mustačevo, i njihova je osobna stvar hoće li ga iskoristiti. Nemam nikakvih problema odgovoriti na bilo koje njihovo pitanje.

Vjerojatno Vam je poznato što su sve dosad poduzimali Perković i njegov odvjetnik Nobilo da ne dođe do izručenja kao i što su sve pokušavali nakon izručenja te tijekom samoga suđenja. Dobar dio toga poznat je i javnosti. Postoji li dio njihovih aktivnosti koje nisu poznate javnosti i koje to?

Već smo mnogo toga doznali o nevjerojatnim pokušajima opstrukcije rada njemačkog pravosuđa i suradnje s Europskom unijom. Međutim, moglo bi biti još dosta iznenađenja oko toga. Iz dvaju sam izvora doznao da su Dorh pod vodstvom Mladena Bajića i dijelovi policije, navodno u suradnji sa Sašom Perkovićem i Antom Nobilom, čak radili na montiranju kaznenih postupaka protiv nekih svjedoka da bi ih zastrašili i potakli na povlačenje izjava koje su dali o djelovanju Josipa Perkovića i Zdravka Mustača.

Ili, ono što je javnosti nepoznato, a moglo je imati ključnu ulogu kod izručenja Zdravka Mustača Njemačkoj: prije nekoga vremena, u doba pred ulazak Hrvatske u EU, gospođa Gizela Đureković završila je desetak dana na traumatologiji s ozljedama glave i teškim potresom mozga nakon što ju je netko, vjerojatno “slučajno”, gurnuo na tramvajskoj stanici u središtu Zagreba dok je sasvim mirno i izvan svake gužve čekala tramvaj. Naravno, počinitelj ili počinitelji do danas su ostali nepoznati.

Je li se odvjetnik Nobilo doista sreo sa svjedokom Vinkom Sindičićem, o čemu je svojedobno kazivao da je on promijenio optužujući iskaz i mahao njegovom novom izjavom?

Pretpostavljam da će se Sindičić pojaviti kao svjedok na suđenju u Münchenu i da ćemo doznati izravno od njega što se sve zbivalo oko te njegove izjave te da će istina o tim navodnim susretima Sindičića i Nobila mnogo više štetiti nego koristiti Perkovićevoj obrani.

Jesu li pokušali utjecati na Vas, pored ovih prijetnji koje ste prijavili saborskom Vijeću za građanski nadzor tajnih službi?

Stalno je bilo pokušaja da mi se onemogući ili barem oteža rad. Najozbiljniji pokušaj dogodio se u Splitu gdje je Mladen Bajić još dok je tamo bio županijski državni odvjetnik, na osnovi izjava Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, protiv mene podigao optužnicu zbog navodnoga organiziranja otmica dvojice udbaša. Na kraju je i sam predsjednik države Ivo Josipović javno zatražio ubrzavanje moga procesuiranja. Time su htjeli preduhitriti ovo što se sada događa u Münchenu. U to vrijeme dobio sam informaciju da se je u cijeli slučaj na ilegalan način uplela i Vojna sigurnosno obavještajna služba (VSOA) i to tako što je iz tzv. crnoga fonda financirala neke obavještajne aktivnosti protiv mene. Tada je na čelu VSOA-e bio Darko Grdić, tazbinski povezan s Josipom Perkovićem (op.ur.: Grdić je oženio kćer Perkovićeva brata koji živi u Našicama), kojemu se upravo sudi zbog pronevjere novca VSOA-e. Suđenje pred Županijskim sudom u Zagrebu proglašeno je tajnim, navodno upravo zato da bi se prikrila povezanost Grdića u tim aktivnostima sa Sašom Perkovićem, pa i samim predsjednikom države Ivom Josipovićem. Grdić i njegova ekipa “otuđili su ” najmanje pet milijuna kuna, a navodno je dio tog novca redovito mjesečno završavao i na Pantovčaku.

Kako ocjenjujete dosadašnji tijek suđenja Perkoviću i Mustaču u Njemačkoj?

Potpuno u skladu s njemačkim zakonima i sudskom praksom. Predsjednik sudskoga vijeća suvereno vodi glavnu raspravu s podjednakom distancom prema državnome odvjetniku i obrani. Jedino je na početku Nobilo malo iskakao dok nije shvatio da svojim pomalo šarlatanskim nastupom ne može nikoga impresionirati.

Osim Vas i Vinka Sindičića, koje obrana smatra važnima, najvažniji im je bio Krunoslav Prates. On je potpuno promijenio iskaz u odnosu na onaj koji je dao ranije kada je osuđen na doživotnu robiju zbog sudjelovanja u likvidaciji Stjepana Đurekovića. Jesu li ga na promjenu nagovorili odvjetnici Nobilo i drugi? Je li obrana time postigla ono što je željela?

Pretpostavljam da je to napravio u dogovoru s obranom. Siguran sam da nije uspio uvjeriti sudsko vijeće u svoju novu priču, pa, kako mu to nije pošlo za rukom, može se očekivati kako će taj njegov pokušaj biti kontraproduktivan i za njega i za Perkovića i Mustača. Logično je da će takva nesuvisla promjena iskaza samo učvrstiti sudsko vijeće u uvjerenju da je prijašnji Pratesov iskaz, kojim teško tereti Perkovića, a posredno i Mustača, bio istinit.

U već spomenutome intervjuu, odvjetnik Nobilo govori o porijeklu svoga poznanstva s Josipom Perkovićem. Ono datira iz doba suđenja Andriji Artukoviću kada je Nobilo bio komunistički tužitelj. Odvjetnik priča da mu je Perković pripremio i skrivenoga čuvao ključnoga svjedoka Bajru Avdića. Dugo godina poslije, povjesničar Ivo Goldstein javno je rekao da je to bio lažni svjedok. Što znate o tomu?

Bajro Avdić bio je suradnik bosansko-hercegovačke Udbe, točnije Centra SDB-a u Goraždu. Pseudonim mu je bio “Molunt”. Kao takav doveden je u Zagreb da lažno svjedoči protiv Andrije Artukovića, a za to su ga zajedno preparirali Josip Perković i Anto Nobilo. Ivo Goldstein rekao je 29. studenoga 2010. u televizijskoj emisiji “Markov trg” OTV-a da Bajrić, Perković i Nobilo nisu samo izmislili opis događaja u kojem je Artuković navodno sudjelovao, nego i sam događaj. Radi se nekakvome navodnom sukobu pripadnika ustaške vojske i partizana u okolici Samobora, za koji je Ivo Goldstein ustvrdio da se nikada nije dogodio. Iz drugoga mi je izvora poznato da je Nobilo još u vrijeme pripremanja suđenja Artukoviću znao da je taj događaj izmišljen i da ga je na to već tada upozorio i Josip Boljkovac, dobar prijatelj Nobilova oca.

Nobilo kaže da je Perković imao velike zasluge za prvi Opći sabor HDZ-a jer je pustio sve emigrante da dođu na taj skup, zatim da je Perković bio meta KOS-ove akcije Labrador, pa tako sve do danas, da je Perković žrtva i čovjek kojega je Hrvatska trebala štititi, a ne ga, kako kaže, izručiti stranim gospodarima. Zaslužuje li doista Perković takvu percepciju u odnosu na sve što je radio i u Jugoslaviji i u samostalnoj hrvatskoj državi?

Krimeni zbog kojih se Perkoviću sudi u Münchenu dogodili su se znatno prije događaja koje navodite. Premda se ne slažem s pozitivnom percepcijom koju neki žele nametnuti o njemu, u načelu nemam ništa protiv da bude pozitivno tretiran za neko dobro djelo ako ga je stvarno napravio, kao što treba odgovarati i za brojna nedjela za koja ga se tereti.

Završnica je predsjedničkih izbora. Predsjednički kandidat Ivo Josipović, na prigovore protukandidata, da je i sam nanio štetu Hrvatskoj štiteći Perkovića famoznim lex Perković, odgovara da je on djelovao suprotno, dakle kritizirao Milanovićevu Vladu. Što znate o držanju Ive Josipovića u tome slučaju?

Dovoljno je prolistati tadašnje novine i vidjeti što je Josipović izjavljivao o mogućem izručenju Perkovića njemačkome pravosuđu. Josipović je bio izričito protiv izručenja te je tvrdio da se Perkovića ne smije izručiti čak da “lex Perković” i ne bude donesen. Josipović je rezerve prema “lex Perkoviću” počeo iznositi tek kad je postalo jasno da Europska unija ne će olako prijeći preko prijevare pripremljene u Zagrebu, ali i dalje uz napomenu da se Perkovića ne treba i ne smije izručiti. Znači, njegov stav po tom pitanju bio je još gori od stava Milanovićeve vlade.

Predsjednik Josipović više je puta izjavio da u Hrvatskoj postoji “obavještajno podzemlje”. I Vas je svrstao među pripadnike obavještajnog podzemlja koje stalno djeluje protiv njega.

Ako obavještajno podzemlje postoji i ako ga se može tako nazvati, s obzirom na sve što sam iznio u ovom razgovoru, središte mu je u Josipovićevu uredu na Pantovčaku i s njim upravlja Josipović uz pomoć Saše Perkovića. Ja sve što radim, radim otvoreno i javno. Moji interesi i ciljevi poznati su javnosti, o njima pišem u novinskim člancima i knjigama, a o rezultatima svojih istraživanja javno svjedočim pred sudom u Njemačkoj. Mislim da Josipović proglašava nedopuštenim paraobavještajnim radom svaku djelatnost koju nisu odobrili Centralni komitet i Partija i tako pokazuje dio komunističkog nasljeđa od svoga oca Ante koji je bio predsjednik partijske ideološke komisije u onim teškim vremenima odmah nakon gušenja hrvatskog proljeća.

Ivica Marijačić/Hrvatski list

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Dr. sc. D. Ljubić: Rješenje je jedna izborna jedinica

Objavljeno

na

Objavio

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (II.)

Biračko pravo je temeljno političko pravo i kao takvo je neizostavan čimbenik kreiranja poštene političke utakmice. Općenito gledano, biračko pravo kao ustavna kategorija novija je tekovina društvene evolucije.

Ono je u svom današnjem sadržaju nastalo po ukinuću elitističkog elektorata, koje je mogućnost glasovanja uvjetovalo imovinskim, socijalnim, spolnim ili obrazovnim cenzusom. Biračko pravo u demokratskim zemljama uređuje se kao opće, neposredno, slobodno, jednako i tajno.

Ujedno, razvidna je intencija napuštanja klasičnog koncepta teritorijalnoga državljanstva koji se zasnivao na ius soli, odnosno postavci kako samo pripadnici neke državne zajednice koji su rođeni na njezinu tlu i imaju stalno prebivalište u njoj imaju sva državljanska prava.

Koncept etničkog državljanstva i izborno pravo

Korektor ovakvog stajališta je koncept etničkog državljanstva ili ius sanguinis, prema kojem pripadnici svih etničkih ili nacionalnih zajednica u određenoj državi, neovisno o tome gdje su rođeni i gdje im je stalno prebivalište, imaju na temelju činjenice postojanja poveznice državljanstva jednaka prava uključujući i biračko. Pored osnovnog određenja sva ostala pitanja vezana uz biračko pravo su u pravilu delegirana na uređenje zakonodavcu. Pri svojoj normativnoj djelatnosti zakonodavac nema mogućnosti pretjerane kreativnosti. Ovo iz razloga što niti jedan ustavni institut nije podložan manipulacijama kao što je to izborni sustav. Zakoni se ne smiju mijenjati na način koji osigurava poziciji prednost pred konkurentima u slijedećem izbornom procesu.

Državni poredak mora počivati na jednakosti izbornog prava

U suprotnom, načelo jednakosti biračkog prava i jednakosti izbornih šansi gubi svoju uvjerljivost, a izabrana vlast svoj legitimitet, što posljedično utječe na legalnost parlamentarne pravne države uopće. Izbori omogućavaju vlasti priskrbiti si demokratsku legitimaciju, ali samo u slučaju njihove slobodne provedbe. Sloboda izbora ne zahtijeva samo da čin predaje glasa bude slobodan, već cijeli proces mora biti oslobođen od prisile i nedopuštenog pritiska pri čemu birači moraju moći svoj izbor formirati i artikulirati u otvorenom postupku uspostave mišljenja. Tijelima državne vlasti zabranjeno je poduzimati mjere koje bi mogle utjecati na formiranje javnog mnijenja, kao i bilo kakvo reklamiranje ili identificiranje sa sudionicima u izbornom procesu te davanje financijske potpore dionicima izborne utakmice. Svaki izborni proces mora biti utemeljen na načelima jednakosti biračkog prava i jednakosti izgleda sudionika na izborima.

Jednakog političkog prava nema bez jednakoga utjecaja na saziv Sabora

Načelo izborne jednakosti osigurava svakom biraču jednakost izborne moći, odnosno mogućnost raspolaganja jednakim brojem glasova i jednakim utjecajem na saziv predstavničkog tijela. Za odstupanje od pravila izborne jednakosti zakonodavac mora imati poseban, objektivno legitiman i kogentan razlog, koji mora biti nužan i primjeren za ostvarivanje svoje svrhe. Nadalje, u teoriji i praksi demokratskih zemalja ustavnopravno je neprihvatljiv i učinak negativne glasovne težine, odnosno unaprijed propisane razlike po broju mandata koji se može osvojiti po pojedinoj izbornoj jedinici u odnosu na brojnost biračkog tijela. S jedne strane ovdje je aktivno biračko pravo udaljeno od principa jednakosti moći, dok s druge strane nije dopustivo da na istim izborima broj osvojenih mandata ne bude u korelaciji s podrškom birača izraženom kroz dobiveni broj glasova.

U Republici Hrvatskoj, sukladno odredbama sadržanim u članku 45. Ustava, hrvatski državljani s navršenih 18 godina imaju opće i jednako biračko pravo te mogu sudjelovati u postupku odlučivanja na državnom referendumu. Aktivno biračko pravo se ostvaruje na neposrednim izborima tajnim glasovanjem na biračkim mjestima u zemlji ili na biračkim mjestima u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništava Republike Hrvatske u stranoj državi u kojoj birač prebiva. Na prvi pogled, ustavno uređenje biračkog prava ovdje se čini definiranim na klasičan način pri čemu svaki birač tijekom izbora može izraziti svoje mišljenje te iskazati privrženost društvenoj zajednici kroz želju za sudjelovanjem u njezinom demokratskom ustrojavanju. Biračko pravo se naizgled određuje kao temelj demokracije koji se zasniva na djelatnom uživanju prava i ispunjavanju dužnosti, odnosno kroz proces u kojem treba sudjelovati i zauzimati se za postizanje općih boljitaka, dok su kreatori i izvršitelji politike osobe s političkim legitimitetom dobivenim na slobodnim izborima.

Ustavna nedosljednost i potiranje političke jednakosti

Međutim, načelna jednakost biračkog prava se potire već u odredbama sadržanim u članku 45. stavku 2. Ustava Ustav rhkojim se određuje fiksna kvota zastupnika koje biraju državljani sa prebivalištem u inozemstvu, pri čemu ova kvota trenutno iznosi tri zastupnika neovisno o broju potencijalnih birača. Naime, propisana stalna kvota ne uvažava razmjernost između broja birača sa biračkim pravom u posebnoj izbornoj jedinici i stvarnog broj glasova koje kandidati u toj jedinici moraju dobiti kako bi stekli status zastupnika. Nejednakost biračkog prava prema trenutnom normativnom rješenju proizlazi i iz činjenice nerazmjera u brojnosti biračkog tijela u zakonom utvrđenim izbornim jedinicama uslijed čega birači nemaju istu izbornu moć utjecati na formiranje tijela državne vlasti.

Međutim najveće odstupanje od načela općeg i jednakog prava glasa čini članak 15. stavak 3. Ustava kojim je propisano kako se zakonom pored općega biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina može utvrditi dodatno pravo birati svoje zastupnike u Sabor prema posebno propisanim pravilima.

Privilegirane nacionalne manjine

Ovdje se radi o privilegiji pripadnika nacionalnih manjina, odnosno o pravu nepripadnom većinskom narodu, koje se očituje u pravu izbora participacije u izbornom procesu prema općim pravilima ili prema posebnom režimu u kojem pripadnici nacionalne manjine, ukoliko to žele, mogu birati osobe isključivo istovjetne etničke pripadnosti ili osobe određene etničke pripadnosti. Navedena ustavna odredba bila je ustavna osnova za kodifikaciju prava nacionalnih manjina kojom je izvršena daljnja diferencijacija biračkog prava i između pripadnika pojedinih nacionalnih manjina. Zakonskom regulativom omogućeno je srpskoj nacionalnoj manjini imati fiksno tri zastupnika u parlamentu, zatim talijanskoj, mađarskoj i češkoj po jednoga dok ostale manjine predstavljaju po jedan zastupnik ovisno o tome jesu li njihove matične države bile ili ne u sastavu bivše SFRJ. Dakle, zakonodavac se od 1991. opredijelio pripadnicima nacionalnih manjina unaprijed zakonom jamčiti i osiguravati određen broj mjesta u Saboru na izborima provedenim na temelju posebnih zakonskih pravila, u posebnoj izbornoj jedinici. Neovisno o tome s koliko je glasova birača kandidat nacionalne manjine bio izabran za zastupnika na mjesto u Saboru, on je u svom zastupničkom mandatu, u svojim zastupničkim ovlastima, pravima, dužnostima i odgovornostima bio u cijelosti izjednačen sa zastupnicima koji su u Sabor bili izabrani u okviru općeg izbornog sustava. Dakle, jedan glas pripadnika nacionalne manjine je na izborima zastupnika u Sabor u sebi istodobno nosio i potencijal općeg glasa i potencijal posebnog glasa.

Ustavna neprihvatljivost privilegija nacionalnih manjina

Kako Ustav prihvaća građanski koncept države u kojoj svi njezini državljani čine naciju, odnosno zajednicu slobodnih i ravnopravnih državljana koja ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika u predstavničko tijelo na temelju općeg i jednakog biračkog prava, onda je ustavno nedopustivo unaprijed zakonom jamčiti i određivati broj zastupničkih mjesta za bilo koju manjinu u okviru izbornog sustava. Svako izdvajanje bilo koje društvene skupine iz ukupnog korpusa državljana po bilo kojem kriteriju, pa tako i kriteriju nacionalne pripadnosti, te kreiranje rješenja po kojem takva skupina biva posebno predstavljena u političkom životu jest ustavnopravno neprihvatljivo. Možebitno priznavanje posebnog glasa pripadnicima nacionalnih manjina, mora imati svoju racionalnu osnovu i razumno opravdanje utemeljeno na činjeničnom supstratu. Ono mora biti legitimno s aspekta razmjernosti što znači da bi osiguravanje posebnog biračkog prava pripadnika manjina moglo biti opravdano samo ako ne bi postojala blaža sredstva za ostvarenje cilja koji se želi postići, to jest takva sredstva koja ne bi zadirala u jednakost općeg biračkog prava. Međutim, ovakva rješenja mogu imati svoj ratio u tranzicijskom razdoblju, no ni u kojem slučaju ne mogu biti trajno rješenje. Sukladno Ustavu u Republici Hrvatskoj narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem. Izabrani predstavnici naroda nemaju obvezujući mandat, već predstavnički mandat kao temeljni oblik ostvarivanja narodnog suvereniteta.

Narodni suverenitet mora biti – nedjeljiv

Sustav narodne vladavine ustavnopravno se izražava kroz predstavnički sustav koji proizlazi iz teorije o nedjeljivom narodnom suverenitetu. Predstavnički mandat znači takav odnos između birača i njihovih zastupnika prema kojem su zastupnici u svom djelovanju neovisni o stavovima birača koji su ih izabrali, pa ih stoga birači ne mogu ni opozvati. Izabrani zastupnik nositelj je kolektivnog mandata kojeg je stekao izborom. On zastupa cijeli narod, a ne samo birače koji su ga izabrali ili izbornu jedinicu u kojoj je izabran. Ustav u cjelini sadrži sveobuhvatna načela u vezi s kojima se moraju tumačiti sve njegove pojedinačne odredbe. Stoga se nijedna ustavna odredba ne može izvući iz konteksta i samostalno interpretirati. Svaka pojedina ustavna odredba uvijek se mora tumačiti u skladu s najvišim vrednotama ustavnog poretka iz članka 3. Ustava koje su temelj za njegovo tumačenje, među kojima su i jednakost i nacionalna ravnopravnost.

Pravosuđe i izborno zakonodavstvo generiraju destrukcije u Hrvatskoj

Empirija pokazuje kako su u ovom trenutku osnovne smetnje našeg društvenog napretka neučinkovito pravosuđe (DORH) te neustavno izborno zakonodavstvo. Prvi problem je personalne naravi i zato je lakši za otklanjanje. Međutim, izborno zakonodavstvo jest sustavan problem koji zahtjeva cjelovito i stručno rješavanje. U Republici Hrvatskoj svi dosadašnji izbori održani su na temelju neustavnog izbornog sustava, neovisno o tome proizlazi li neustavnost iz neprimjerenog kreiranja izbornih jedinica, mogućnosti postavljanja oktroiranih zastupnika bez izborne legitimacije, propisivanja neprimjerenog izbornog praga, fiksnih kvota za dijasporu ili nacionalne manjine te drugih okolnosti koje su u pravilu bile kodificirane radi ostanka na vlasti pozicije.

Izborni zakon je neustavan

Za primijetiti je da je neustavnost izbornog zakonodavstva utvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: U-I-120/2011 i dr. od 29. srpnja 2011. Isto tako valja istaknuti kako je primjena naznačene odluke suda odgođena ad kalendas graecas, pri čemu ustavotvorac i zakonodavac uporno već šest godina odbijaju integralno riješiti pitanje izbornog zakonodavstva, iako je ono nedvojbeno utvrđeno neustavnim. Stoga u ovom trenutku nije pitanje razvoja demokracije u Hrvatskoj referendumsko pitanje o već apsolviranim temama, već je to kako natjerati zakonodavnu vlast baviti se njezinim stvarnim poslom na što je obvezuju odluke Ustavnog suda koje implicite imaju snagu zakona i koje su dužni poštivati svi. Dakle, bit političkog života lijepe naše je natjerati Sabor na uvažavanje Ustava i zakona ove zemlje, a ne dati mu baviti se nebitnostima kao što je rasprava o kvasi-atentatu na predsjednika neke udruge ili razglabanjem o tekstualnom sadržaju spomen ploča koji je pravno neupitan a svjetonazorski podložan manipulacijama.

Jedna nacionalna izborna jedinica je – rješenje

U ovom trenutku dobro su došle sve građanske inicijative koje će permanentno i opetovano našim vrlim zastupnicima nabijati na nos izvršavanje njihovih ustavnih i zakonskih obveza, jer je iluzorno očekivati od nadležnih institucija sustava, ovakve kakve jesu, bilo kavu reakciju. Ujedno je potrebno unutar javnog mnijenja artikulirati prihvatljive modele izbornog sustava koji bi uvažavali temeljne postulate njegove neposrednosti, općenitosti, jednakosti, slobode i tajnosti. Kao prilog toj raspravi, a uvažavajući povijesne okolnosti egzila hrvatskih ljudi i okupacije hrvatske države u razdoblju od banovanja grofa Károly Khuen Héderváry-a pa do 1991. te asimetriju napućenosti naših regija, predlažem razmotriti izborni sustav utemeljen na premisama postojanja samo jedne izborne jedinice, pri čemu bi aktivno i pasivno pravo imali svi hrvatski državljani uz propisivanje određenog starosnog limita. Aktivno biračko pravo podrazumijevalo bi slobodno raspolaganje s 3-5 disperzivnih preferencijalnih glasova, dok bi Sabor imao 100 zastupnika.

Izborni prag bio bi 1% što se čini dostatnim za sprečavanje izbornog egzibicionizma, dok bi se popunjavanje mjesta do punog broja zastupnika, uslijed postojanja decimalnog viška, izvršavalo na temelju liste kandidata sastavljenoj prema broju osvojenih preferencijalnih glasova, neovisno o stranačkoj pripadnosti. Čini se da je došlo vrijeme u ovoj zemlji birati kvalitetne ljude, a ne stranke i njihove bezlične aparatčike. Iskustveno promatrano političke stranke, neovisno kojem svjetonazoru pripadale, su na političke afinitete svojih birača u pravilu zaboravljale danom objave rezultata izbora, odnosno društvenog procesa kojeg neopravdano u Hrvatskoj nazivamo festivalom demokracije. Neustavni izborni sustav ni na koji način ne može ustrojiti tijela državne vlasti koja bi bila kadra brinuti se za ostvarivanje vladavine naroda kao temelja svakog demokratskog društava.

dr. sc. Dubravko Ljubić/HKV

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (I.)

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Špijunski napad iz BiH: OSA prisluškivala političare iz Hrvatske i BiH

Naivno ili neoprezno, ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić potvrdio je navode tjednika Nacional, ali i nekoliko svojevrsnih domaćih glasila obavještajnog i paraobavještajnog podzemlja u BiH, da su se na udaru prisluškivanja i praćenja državne Obavještajno sigurnosne agencije (OSA) našli hrvatski dužnosnici iz Hrvatske i BiH te razne kompanije.

U BiH je nastala prava konfuzija oko toga što je rečeno pa su pojedini portali čak uklanjali vijesti o tome što je Mektić rekao na upit o navodima zagrebačkog tjednika Nacional o tome da Obavještajno-sigurnosna agencija BiH vodi specijalni rat protiv Hrvatske te da nelegalno prisluškuje i špijunira hrvatske političare i poduzetnike.

Najprije su Mektiću u usta stavili da je izrijekom spomenuo dužnosnike, a nije, jednako kao i da je spomenuo Hrvatsku, a nije. Ali se iz njegova odgovora apsolutno podrazumijevalo da OSA, kojoj je na čelu pouzdanik vladajuće bošnjačke obitelji Izetbegović, Osman Mehmedagić Osmica, stoji iza praćenja gospodarstvenika i hrvatskih dužnosnika, piše Večernji list

– Sve je učinjeno sasvim legalno, legitimno i u tome nema ništa novo. Ali, sve te interese BiH, koje i nastojimo zaštititi od nelojalnih i, rekao bih, profiterskih udara, dužni smo raditi u skladu s Ustavom i zakonima BiH. Sve do čega smo došli, sve što smo saznali u čitavoj ovoj situaciji, o kojoj je pisao i portal Žurnal, o kojoj piše i Nacional, poduzimali smo u skladu sa zakonom i Ustavom ove države, štiteći ekonomski interes i ne dopuštajući podrivanje ekonomskog sustava BiH – rekao je Mektić.

A Nacional i Žurnal izvješćivali su o toma da OSA ima informacije o navodnim nelegalnim poslovima Elektroprivrede Herceg Bosne, Šuma Herceg Bosne, HT Mostara, Aluminija, Agrokora te poslovima vezanim uz korištenje vode iz Buškog jezera, koje bošnjačka politika godinama nastoji diskreditirati, umanjiti utjecaj, povezati s kriminalnim krugovima, vodstva BiH Hrvata u funkciji ostvarenja bošnjačke unitarne države.

Neimenovani bivši obavještajni dužnosnik ističe kako se Mektić, protiv kojega postoji niz prijava u Tužiteljstvu BiH, a koje u ladicama drže bošnjački tužitelji, posve razotkrio jer on ne bi smio imati nikakve operativne podatke ili znati o “tajnim operacijama”.

– Kod nas se ljude prisluškuje da bi se nekome pronašlo nešto. To je ustaljeni način rada, a to je nezakonito i neustavno. Druga stvar je da preko granice nikoga ne smijemo slušati. Postoji načelo teritorijalnosti – rekao je bivši obavještajac koji tvrdi da u posljednjem slučaju “nije narušen samo Ustav i zakoni nego je prekršeno i međunarodno pravo”.

Jedini koji u BiH može naložiti tajno praćenje i prisluškivanje jeste predsjednik Suda BiH, osim u slučaju izravne prijetnje terorističkog napada.

Na upit Sudu BiH je li izdao nalog nismo dobili odgovor. Prema sporazumu dviju država o suradnji u kaznenim stvarima, BiH je trebala izvijestiti institucije pravosuđa RH, no to, prema dostupnim podacima, nije učinjeno, što potvrđuje sumnje u legalnost prisluškivanja. Postavlja se pitanje koji je to ekonomski interes imala BiH.

– Tko je odredio te ekonomske interese? Država ih nema – rekao je sugovornik. Osim ako cilj operacije nije da se paukovom mrežom prisluškivanja gospodarstvenika s političarima, policajcima, novinarima… dođe do glavne mete – hrvatskog političkog vrha.

U Vladi jučer nisu odgovorili na pitanje o prisluškivanju OSA-e. Izvor iz Vlade samo je kratko uputio da se o svemu pita SOA-u, hrvatsku tajnu službu. Iz Agrokora poručuju da, ako je prisluškivanja bilo, to pitanje moraju rješavati druge službe.

 

Ivo Lučić: Očito postoje skupine unutar bošnjačke politike koje su instrumentizirale obavještajnu službu

facebook komentari

Nastavi čitati