Božić u Mrkodolu na planini

3

Stigla zima na Mrkodol, malo seoce sa samo četiri kuće, na vrhu planine Ljubuše. To idilično planinsko seoce smjestilo se između Osojnice, bukove i jelove šume s jedne strane i Karlića gaja ,guste privatne šume obitelji Karlića iz Zvirnjače. Sa sjevera pogled puca na šumovitu Radušu, a s južne strane je najviši vrh Ljubuše- Crnovro. Majušno selo Mrkodol smjestilo se gotovo na vrhu planine, na 1650 metara nad morem.

mrkodol

Težak je bio život Mrkodolčana, a osobito zimi kada napadaju visoki snjegovi i do dva metra visine. Nerijetko se događalo, kada bi zima bila jako oštra,da se ni do staje nije moglo doći. Tada smo pravili tunele kroz snijeg da bismo došli do pojate i napojili i nahranili blago.

I upravo pred Božić 1966. god. bila je neuobičajno oštra zima, sama bjelina svuda uokolo. Ledeni vjetar piri od Raduše. Studen stegla cijelu planinu. Vrh Crnovra prekrila gusta magla, a vrhovi Vrana i Čvrsnice prekrili su gusti oblaci. U kući toplo. Čuje se pucketanje suhe bukovine u šporetu, kojega smo zvali fijaker. Razgovor, dosjetke, igranje šaha i karata, bila je jedina zabava preko zime.

Bližio se Božić. Njemu smo se svi veselili, a posebno djeca. Znali smo da će za Božić biti darova. Dobivali smo za taj blagdan voća: suhih smokava,oraha, bajama ,ćuptera. Spremala su se ponajbolja božićna jela: pogača išarana ukrasima, božićna pita,uštipci ,prevrte, kiseli kupus… U to vrijeme prije četrdesetak god. u malom Mrkodolu svi smo se danima spremali što dostojnije proslaviti božićne blagdane.Otišli bismo u šumu po badnjake. Te godine ,dva tri dana pred Božić vrijeme se počelo pogoršavati. Zapuhao je hladan vjetar od Duvna i Malovana.
– Neće biti dobro – veli baba. -Sprema se veliko nevrijeme za iduće dane. Unesite puno drva u ganjak. Neka se nađe za Božić. Čini mi se djeco, da se sprema velika mećava. Na badnji dan vrijeme se naglo pogoršalo, vijavica je bivala sve veća. pred veče se ni do pojate nije moglo doći. Ipak uz velike napore ,nahranili smo i napojili stoku. Baba je zarana počela moliti božićne molitve. Molili smo tiho i pribrano i pobožno,dok je vani fijukao hladan i snažan vjetar. Došlo je vrijeme unijeti badnjake i staviti ih na ognjište. Unoseći ih baba je po nama bacala pregšti ješma i naglas molila. Ujutro, na Božić vrijeme se smirilo.
Takvog veselja danas više nema. Meni se bar tako čini. Danas svega ima puno više, pa i preko više,ali nedostaje ljudski otvorena i čista srca, iskrenih ljudskih odnosa i spremnosti žrtvovati se za drugoga. U ta prošla vremena blagdan Božića nas je sve obuzimao velikom radošću , blagošću, veseljem i vjerom u ljepotu života. Osjećali smo se zaštićeni i bezbrižni u našem Mrkodolu, na osami, na vrhu planine.

Oltar i Crkva, do koje nikako nismo mogli doći, zbog visokih snijegova, bili su u našim kućama, gdje se iskreno molilo svakodnevno, a osobito za Božić, iščekujući rođenje malog Isusa. Srca su nam bila puna zahvalnosti i sreće što smo tu skupa nas četiri kućanstva, na vjetrometini planinskih visova. Daleko od naselja, ali ipak postojani u vjeri,nadi, ljubavi i radosti božićnog ugođaja.

Emil Raspudić (Planinske Priče)

facebook komentari

  • Lilith

    Prava ‘starinska’ idila! Lijepa priča!

  • peppermintt

    “U kući toplo. Čuje se pucketanje suhe bukovine u šporetu, kojega smo
    zvali fijaker. Razgovor, dosjetke, igranje šaha i karata, bila je jedina
    zabava preko zime.”

  • peppermintt

    Danas svega ima puno više, pa i preko više,ali nedostaje ljudski
    otvorena i čista srca, iskrenih ljudskih odnosa i spremnosti žrtvovati
    se za drugoga. U ta prošla vremena blagdan Božića nas je sve obuzimao
    velikom radošću , blagošću, veseljem i vjerom u ljepotu života. Osjećali
    smo se zaštićeni i bezbrižni u našem Mrkodolu, na osami, na vrhu
    planine.”

    🙂