Pratite nas

Bradonje su 1992. pokušale ponoviti pokolje nad Hrvatima obiju vjera

Objavljeno

na

Anuška mi još uvijek spava na krilu. A meni san ni ovu noć nikako na oči. Tišina je. Jezovita. Kao pred oluju. Nešto se tamo, među njima, čudno zbiva. Što li to pripremaju i što li opet snuju zlotvori?

Možda su se umorili ili su ranjeni, pa ližu zadobivene rane. A možda smišljaju i neka nova zvjerstva. Jer, ne ide im baš sve po njihovom planu, niti onako kako su njihove idejne vođe i planeri zacrtali i zamislili! Mislili su lako će. Doduše, mogu oni sada kako hoće, ali ne i dokle hoće!!! Jer, čuju se, i odjekuju rafali, i s naših položaja… A znali su vrlo dobro naši momcišto im se sprema. Imali su iskustva. I sada nas brane i ne daju im u Mostar.

Oduvijek su oni i znali s kime imaju posla. Jer je cijela zapadna Hercegovina nosila desetljećima, neopravdano im nametnuti, teret ustaštva. Tko još nije čuo za „ustašku Hercegovinu“, kako su drugovi govorili i širili laži, ili za jamu u okolini Čitluka? Jamu koja je pedeset godina slovila kao partizansko stratište, a u kojoj je, tek nedavno, pronađeno nekoliko životinjskih kostiju i dva ljudska kostura. Tko zna čija i od kada. I, eto, zašto se cijela zapadna Hercegovina i pripremala i organizirala za obranu. Zato su bradonje toliko i bijesne. Zato i prijete i napadaju. Bez prestanka.

I konačno oslobođenje. Djeca vrište. Uhvatila se za ruke pa skaču u krugu. Slobodno. Rafali pobjede. Salve radosti i smijeha. A smijeh i plač… u isto vrijeme. Svi smo izmili i nahrupili van iz podruma… gdje nas je zločinačka gamad prisilno zatočila. Nije stoga ni čudo što se teško privikavamo na svjetlo dana. I stari Emir, Fatimin djed, jedva hoda tapkajući. Poluslijep od dugog boravka u polumraku našeg podruma. Jednom rukom zaklanja oči, a drugom se pridržava za susjedu pored sebe.
─Počerasmo govna četnička! Počerasmo!!! ─jedva zamuckujući i susprežući suze, progovara stari Emir.
U jednom se ratu rodio, drugi jedva preživio, a treći mu se, evo opet, sa svom svojom žestinom, nemilosrdno natovario na njegova iznemogla staračka pleća. Tuga ga i pogledati. Skupio se jadan ko šolda sira. Ali, ne da se. Iz inata onim zlotvorima. Zašančenim još uvijek na padinama Veleža.

─Gamad treba i od tamo poćerati!!! ─diže starina ruku i prijeti. ─Vidjećete vi svoga boga, vidjet!!!

Vojnici u krugu kasarne. foto:Drasko GagovicSvi smo se skupili ispred naše zgrade. Iz svih ulaza. I zajedno se veselimo. Vičemo… Konačno slobodni!!! Vidim i Monika, moja stara prijateljica iz djetinjstva, je tu. Zovem ju. Grlimo se, vičemo, plačemo… Nije nas briga što nam suze ostavljaju tragove po našem, od bola i patnje, izmučenom i izobličenom licu. I svi se nadamo kako je prošlo vrijeme ratovanja i umiranja. Zato nam lice sada i blista od sreće. A srce puni Nada. U neko naše bolje sutra.

─Još samo da skinem ovaj smrad sa sebe! ─govorim ulazeći trkom u stan i otvaram vodu u kadi za kupanje. A onda, čista i osvježena, a da još ništa nisam ni stavila u usta, u dnevnom boravku odmah palim TV.

Na ekranu se nižu slike iz oslobođenog lijevog dijela Mostara. Ništa ne prepoznajem. Sve srušeno. Sravnjeno…Ljudi ispijena lica. Glavinjaju. Umorni i jadni. Ali lica ozarena. Oči orošene suzama. Radosnicama. Govorili bi, pjevali bi… Nešto stisnulo u grlu.
─Bogu dragom hvala! ─skrušeno se zahvaljujem. ─Hvala Bogu za svu ljubav i za svu hrabrost koju je darovao našim dečkima. Jer, iz te se ljubavi i rodila ova ogromna hrabrost i odlučnost da se brani i obrani svoje. Zauvijek.

I ovaj grad. I ovaj kamen. I ovo nebo.
Koje nam nitko i nikada, ukrasti ne će!!!
Iz jednoga stana, s radio prijamnika, odvijenog tona gotovo do daske, dopiru, malo izmijenjene, Thompsonove Čavoglave. Iz inata i prkosa. A ispred zgrade, pjeva sva ovdje okupljena mladost.

U Mostaru, na izvoru
rijeke Neretve,
stala braća da obrane,
naše domove

Stoji Hrvat do Hrvata,
mi smo braća svi,
ne ćete u Herceg Bosnu
dok smo živi mi.

─Lucija! Lucija!!! ─netko me doziva, točno ispod moga balkona, gdje se skupila povelika gomila ljudi. Među njima i Ivanka. Živa i zdrava. Neko vrijeme nisam o njoj ništa znala niti sam što čula. Znam samo da je otišla praviti reportažu o sravnjenom Ravnom. I od tada o njoj nisam ništa ni od kog čula. Trčim niza stube kao bez duše.
─Živa si, živa si…živ-v-va! ─ vičem čvrsto ju grleći i grcajući u suzama.
─Bogu dragom hvala, živa si i ti! ─jedva procijedi i ona.
A od siline emocija, radosti i sreće, niti zna ona niti znam ja, što bismo rekle jedna drugoj. Ali svaka od nas i plače i smije se, u isto vrijeme. Sretne što smo žive i zdrave.
─ Gdje si najedanput nestala? Gdje si bila? ─pitam ja prva.
─E , moja Lucija! A gdje nisam bila? Išla po bojišnicama, bolnicama, rovovima… Pravila reportaže i intervjue s našim bojovnicima, i… evo me. Svašta se nagledala. Svašta doživjela i preživjela. Teško je bilo, teško. Ali, evo, uspjeli smo!!! Baš će se večeras emitirati jedna moja reportaža na Ratnom TV Mostar.

─Gospođo Zehra, kako Vi kao rođena Mostarka, doživljavate ovaj dan, veliki dan za sve nas skupa? ─pita Ivanka.
─Kako doživljavam!? E moj sinko, moj sinko! Hoćeš li da ti iskreno kažem? Nešto me guši u grlu. I plače mi se… I smije mi se…

I plače i smije…zajedno. Kako se osjećam? Pa to se ne da opisati! Ali mogu ti samo reći, kao da sam ponovo rođena! Konačno, konačno smo se oslobodili od one četničke bande. Sretna sam, presretna. Istina je, bubaju još s vremena na vrijeme, ali srediće i to naši momci. Zahvalna sam im do samoga neba. I cijeloj zapadnoj Hercegovini. Momcima sa Širokog, iz Posušja, Čitluka, Gruda, Ljubuškog. Neka se ne ljute neki ako ih nisam spomenula. Jer da ne bi njih, nikad ne bi ni istjerali tu bagru. Bog im dao zdravlje i dug život! ─ odgovara Zehra, sva u suzama radosnicama.
A u večernjim satima, negdje oko 20 h, emitira se cjelovita snimka ovoga razgovora i reportaža o oslobođenju Mostara. Nižu se slike jedna za drugom. Red domoljubne glazbe pa onda snimke razrušenog i sravnjenog Mostara.
Oslobođenog Mostara… I lijevog dijela razrušenog do temelja. Oslobođenog, ali u pepelu. U dimu… Oslobodile ga zvijeri… i od samoga sebe.
Na lijevoj obali ostvaren je njihov plan „spaljena zemlja“.
Spaljena je zemlja. Spaljen je grad. Ali nije i uništen.

srbi muslim─Treba priznati, prvi je HVO organizirao obranu i postao jezgra oslobodilačkog patriotskog pokreta. Zajedno sa cijelom zapadnom Hercegovinom. Na našu sreću, mnogo ranije od ostalih. Na čelu s Petrom Zelenikom,Tihomirom Mišićem, Slezakom i Jadrankom Topićem. Pripremili su oni i obranu i stvorili obrambenu frontu. Tek tada se i kod mostarske raje javlja isti osjećaj. Treba braniti svoje─govori voditelj na Ratnom TV Mostaru.

─Kako ste se osjećali, kada ste na lijevoj obali, ugledali sravnjen grad? ─pita dalje voditelj jednoga našega bojovnika.
─Kako sam se osjećao!? Najprije nevjerica i ogorčenje pa onda bijes. A što drugo živ čovjek može i osjećati, kada se suoči s takvom bestijalnošću, i takvim jadom. Pa još uz sve to, kada si i rođeni Mostarac. Srce mi se paralo. Svugdje ruševine i zgarišta… Pustoš. I nigdje ništa. Ostao samo skoro napola srušen Stari most. Ali mi, iskreno govoreći i ovdje nešto smrdi. Nije li i Vama ovdje nešto mutno? Pa oni, onakvi kakvi jesu, najprije bi srušili, upravo, Stari most!!! Nije li i Karadžić vikao: „Ili ćete biti Srbi ili vas neće biti“. Zašto bi onda ostavljali sada nešto što su mrzili iz dna duše? I odakle im odjedanput tolika ljubav prema posljednjem turskom povijesnom spomeniku? A bilo ih je u Mostaru i okolini trinaest. I sve su ih srušili… Ili je i to dio njihovog zacrtanoga i razrađenog plana s braćom Englezima? Živi bili pa vidjeli!!!

Gledam sav taj jad. Otupjela od boli. Nema kuća, nema ulica, nema… Ničega nema. Pustoš. Ništa ne prepoznajem. Jer ništa ni nema.

BOLI… B-O-L-i-i-i-iiiii…

Iz pravca Bijelog polja, malenog mjesta na putu iz Mostara prema Sarajevu, još uvijek odjekuje žestoka paljba. Borbe još traju. A na ekranu TV-a prizori iz jednog oslobođenog dijela, zvanog Sutina. Slike unakaženih leševa. Ljudi, žena i djece. Svaka nova stravičnija od prethodne. Slike leševa otkopanih iz zajedničke jame u koju su ih nemani zatrpali. Tamo su ih koljači buldožerima zatrpavali. Pobijene i zaklane… LjUDE. I Hrvate i Muslimane.
Ne mogu to više gledati. Grozota!!! Okrećem glavu. Muka mi je… u želudcu. Trčim u WC, a kćer šaljem iz hodnika u spavaću sobu da se tamo igra. Da ne čuje glas spikera i ne poveže neke stvari.
─Bože, Bože moj, kakve su to ljudi!? Kakav je to bolestan um koji je mogao sve to uraditi!? Ne mogu više trpjeti ovu nagomilanu bol. Mora mi nekako izbiti. I oteći. Inače ću presvisnuti. Moram jauknuti i zavapiti do neba. Zavapiti za pravdom…
Preklani… Smrskani… Bezglavi… Bez udova. Bez očiju… Nabacani leševi.
─O, Bože, Bože-eee!!!─jaučem.

Ali nije im dugo trebalo, pa da se opet na nas obruše. Još žešće i silovitije. Sada udaraju na ono što nisu uspjeli do kraja uništiti. Čekaju… I opet čačkaju. Čačkaju gdje god nisu završili svoj prljavi posao. Zaurlaše iz svih oružja s padina Veleža, rigajući vatru. Opet bljuju plamen i siju smrt.
─Ma, dosta mi ih je više!!! Ne idem nigdje! I točka. Dosta mi je i podruma i bježanja. Ne interesira me ni uzbuna ni njihove prijetnje. Što će biti, bit će… Kako je dragi Bog odredio.
Topovi i minobacači i dalje siju smrt. Jedna je roknula, čini mi se, ravno u cilj. Tresak odjekuje cijelim Mostarom. Tresu se prozori i frcaju stakla. A na svaki njihov novi pucanj, moja se Anuška sakriva ispod stola u kuhinji ili bježi u WC. Ne mogu više to gledati. Srce mi se slama i nešto me guši u grlu. Moram nešto učiniti! Moram maknuti, dok je još na vrijeme, ovo moje jadno dijete. Možda… možda je vrijeme za odlazak. U izbjeglištvo. Daleko od svega. Daleko od ovog pakla. I bezumlja.
Odjedanput je sve utihnulo. I paljba prestala. Utihnuo i prasak od detonacija i tutanj od eksplozija. Možda ćemo ipak imati, bar donekle, mirnu noć!

(Svršetak u sljedećem broju)

Vera Primorac, Hrvatski fokus

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Plenković: Rasprava u Saboru pokazala kritizerstvo bez argumenata

Objavljeno

na

Objavio

U povodu prve godine rada svoje Vlade, premijer Andrej Plenković Hrvatskom je saboru podnio izvješće.

U jednosatnom govoru spomenuo je mnoge probleme s kojima se Vlada susrela u protekloj godini. Oporbeni klubovi žestoko su kritizirali njegov govor.

U razgovoru za HRT premijer Plenković je rekao kako je rasprava u Saboru pokazala jedno kritizerstvo bez argumenata koje nije bilo na razini jedne konstruktivne rasprave. Meni se čini da smo na sva četiri ključna stožerna programa naše vlade odgovorili. Unijeli smo gospodarsku sigurnost, rast i društvenu solidarnost.

Naglasio je činjenicu da nije bilo trećih izbora u manje od 24 mjeseca, a to bi bilo jako loše i za institucije i za političke stranke. S te strane sam jako zadovoljan da su kolege iz HNS-a prepoznali poruku važnosti stabilnosti, koja je bila poruka međunarodnim financijskim, gospodarskim institucijama.

Pogledajte gospodarski rast, smanjenje javnog duga, proračunskog manjka, najnižu stopu nezaposlenosti, najbolju turističku sezonu… Svi pokazatelji idu u pozitivnom smjeru, istaknuo je Plenković.

Govoreći o problemu iseljavanja iz Hrvatske, premijer je rekao kako to nije problem nastao 16. listopada 2016. godine, već problem koji traje već nekoliko godina. Naš je cilj demokratska revitalizacija zemlje i u tom smislu smo poduzeli niz mjera. Sve njih sam pobrojio u godišnjem izvješću pred zastupnicima. Od rodiljnih naknada, porezne reforme, sufinanciranja stambenih kredita.

Sve su to mjere koje idu za demografskom obnovom, a sadržane su u našem programu. One će ići za tim da našim mladim obiteljima stvorimo preduvjete da ostanu u Hrvatskoj, kazao je. Istaknuo je kako je jučer na užem kabinetu Vlade odlučeno da će se pronaći sredstva za svih 2400 zahtjeva koji  su podneseni za stambeno sufinanciranje.

Premijer je istaknuo kako su početkom godine prepoznali probleme u Agrokoru i na njih reagirali na najbolji mogući način. To je kompanija koja je u privatnom vlasništvu i koja je imala velik utjecaj na hrvatsko gospodarstvo. Nismo imali drugog scenarija nego ići s posebnim zakonom koji bi spriječio gospodarski i financijski krah ne samo te kompanije već i kompanija koje su s njom povezane, rekao je. Dodao je i da je to bila politička odluka i jedini mogući politički odabir.

Kolege iz oporbe ne prepoznaju ono što smo učinili i dobili s Lex Agrokorom. Ispadamo kao netko tko je napravio neki potez koji nije bio dobar. Nismo radili populistički, nismo radili napamet. Na nama je bilo da utvrdimo činjenice, a na savjetnicima da pomognu u dogovoru s vjerovnicima kako napraviti  put prema nagodbi i dugoročnoj održivosti kompanije i očuvanju radnih mjesta, istaknuo je Plenković.

Na pitanje je li potrebno utvrditi političku odgovornost kad je u pitanju Agrokor, premijer je kako im je u interesu da se se rasvijetle sve okolnosti koje su dovele do ove situacije u Agrokoru. Hoće li to biti istražno povjerenstvo ili neki drugi način rasprave u Saboru pred nekim saborskim odborom – to je pitanje u vezi kojega smo otvoreni.

Ono što je važno reći je to da samo istražno povjerenstvo regulirano zakonom te da njegov Članak 4 ne ostavlja baš previše mjesta za interpretaciju. Prema mišljenju mnogih pravnih autoriteta ukoliko se pokrene kazneni postupak istražno povjerenstvo prestaje s radom. To ne znači da Vlada i HDZ ne žele da se rasvijetli sve vezano uz Agrokor. Upravo obrnuto, mislim da bi to bilo zdravo za hrvatsko društvo, naglasio je Plenković.

Plenković: Ova godina bila je za Hrvatsku jedna od najizazovnijih nakon Domovinskog rata

facebook komentari

Nastavi čitati