Pratite nas

Brak vina i hrane

Objavljeno

na

Sljubljivanje vina i hrane postalo je moderno. Klasično sommelierstvo je počelo puno više pozornosti polagati tome što jedemo i što pijemo – i kako to radimo zajedno. Naime, loš izbor vina kao i hrane može vam apsolutno uništiti sav užitak. Često se kombiniranje vina i hrane uspoređuje sa skladnim brakom: ako među supružnicima nema sklada, ništa ne pomaže.

Bijelo je zakon!

Postoje ljudi koji isključivo piju samo crna vina. Zašto? Jer je zdravije! Ma kakvi!

Jedna od najvećih zabluda o vinu je, da je crveno vino zdravije od bijelog. Razlog je, navodno, u boji vina, točnije u resevratrolu, koji se navodno nalazi samo u kožici crvenih sorti.

Nije potrebno posebno naglašavati, da su tu ”patku” lansirali Francuzi, kraljevi crvenih kupaža, početkom 70-ih godina prošlog stoljeća. Tada je, naime, snažno palo konzumiranje crvenog vina i time i profiti velikih chateauxa. Posebno velike regije kao što je Bordeaux, odjednom su se izuzetno teško borile s jakom konkurencijom koja je dolazila prvenstveno iz Kalifornije.

Berba grožđa

Svježina i lakoća bijelih vina, vrhunski okusi stečeni tek poslije godinu ili dvije i relativno niska cijena su ozbiljno zaprijetili stoljećima vladajućim vinskim podrumima. Kako spasiti živu glavu? Francuzi su u tome bili velemajstori marketinga: odjednom se pojavilo stručno istraživanje, koje je iskorištavalo zdravost ispijanja crnih vina koja su osobito dobra za srce i krvožilne sudove. Uspjeli su! Crveno vino se vratilo „među žive“, i još danas među narodom kruži uzrečica, da je crveno vino zdravije od bijelog.Nije tako. Suština je u kožici i u reservatrolu. Međutim, taj isti reservatrol ima i u kožicama bijelih vina. Doduše, malo ga je manje, ali usprkos tome razlika nije dramatična. Suvremene studije pokazuju da je vino stvarno dobro za ljudsko tijelo i da smanjuje rizik od srčanih udara i problema s kardiovaskularnim sustavom bez obzira na boju vina. Naravno, uz čašu-dvije dnevno. S druge strane, dokazano je da nije problem u boji vina, nego u stupnju neprovrelog šećera koji se nalazi u samome vinu. Vino s malo šećera prikladno je za ispijanje i za dijabetičare, dok su slatka vina više kalorična, a i manje „zdrava“.

Kontinentalac u duši

Uspoređeno s crvenim vinima, bijela vina su „blažeg“ karaktera. Za sazrijevanje im u prosjeku treba malo manje sunca, tako da daju izuzetno dobre rezultate: okuse i u regijama s malo manje sunčanih sati. Da bi bijele sorte mogle sazreti, treba im minimalno 1.500 sunčanih sati godišnje, a dobro podnose i trebaju vlagu. Za odlično bijelo vino, znači, treba puno manje ugodna klima nego za crvena vina. Bijeli i sivi pinot, graševina, silvanac, rajnski rizlinzi i chardonnayji su perfektni iz tzv. kontinentalnih klima, područja daleko od mora i sredozemnih klimatskih uvjeta. Njihova posebna karakteristika je istaknuta svježina, koja se izuzetno dobro spaja s hranom. S druge strane, u uvjetima kontinentalne klime teško dolazi do presazrijevanja grožđa i time velike akumulacije šećera u grožđici, a time se i alkoholi dobiveni fermentacijom, drže u granicama. Znači, bijela vina su u prosjeku manje alkoholna, lakša i time pitkija od crvenih vina.

Naravno, postoje izuzeci: neke sorte, kao na primjer istarska malvazija ili hercegovačka žilavka, uspjele su se fantastično prilagoditi teritoriju u kojemu su autohtone: blizina mora, visoke vrućine, manjak kiše i puno sunca daju tim sortama apsolutno drugačiji karakter od ostalih bijelih vina: vina iz tih sorti su često teška, alkoholna, s manjkom svježine, s izuzetnom strukturom i punim tijelom. Na neke, vremenski uvjeti djeluju čak i do te mjere da bi ih, kušajući ih zatvorenih očiju, čak teško prepoznali kao bijela vina.

Okus i miris bijeloga

Kad se upustite u materiju, odjednom prepoznajete da se i bijela vina međusobno veoma razlikuju. Najprije su razlike vidljive okom. Nježna mlada bijela vina se diče bojama od zelenkasto žute boje (izuzetno sortna boja sauvignona) preko slamnato žute boje (boje žilavke i graševina) do zlatne boje velikih chardonnaya i barikiranih pinota pa sve do jantarno žute boje, gotovo narančastog odsjaja slatkih i arhivskih vina. Druga velika razlika je u mirisu. Zatvorenih očiju miris bijelih vina može podsjećati na sve živo: od mirisa trava, jabuka, krušaka, agruma, do mirisa bosiljka, bagrema i mačjeg mokrenja, tako simpatične definicije za sortni miris specifičnog sauvignona. Starenjem, mogu se razviti i tercijarne arome maslaca, džemova i kore kruha. A treća, i najvažnija razlika je u okusu. Bijela vina mogu s lakoćom poslužiti kao aperitiv, slijediti 90% svih jela i perfektno se slagati s njima i biti vrhunska slatka desertna vina. Dijapazon mogućnosti bijelih vina je praktički beskonačan.

Bijelo vino uz hranu

Jastog

Kako bijela vina mogu imati tisuću različitih obraza, tako su izvrsna i u kombiniranju s hranom. Laka mlada bijela vina su savršeni pratitelji vegetarijanskih jela i lakih predjela. Srednje teška bijela vina se vrhunski sljubljuju s morskom i riječnom ribom i plodovima mora. Za francuski chablis, varijantu chardonnaya, kažu da tek tada stvarno okusite pravi okus jastoga, ali ukoliko ga slučajno nemate na tanjuru, odlično ide i uz „običnog“ lososa. Teška bijela vina, odležana u hrastovim bačvama i popularno nazvana „barikiranim“ su klasičan bračni partner piletine u svim oblicima, čak i jednostavnim jelima od teletine ili lešo govedine. Uz desert su slatke varijante predikatnih vina obavezni suputnik svim slatkišima, pogotovo onim s voćnim nadjevom i srednje slatkim kremama.Epilog bijeloga

Ako vam do sada još nije palo na pamet, da uz taj tekst ne kušate čašu bijelog vina i još uvijek se držite samo crvenog, tekst je promašio svoju svrhu. Na zdravlje!

Rose – vino za dvoje

U ljetnim mjesecima velika, jaka i dominantna vina jednostavno nisu „in“. Pravi vinski poznavatelji na vrućem suncu daju prednost elegantnom roseu.

Šišmiš po nepravdi

Rose se danas još uvijek nepravedno svrstava u kategoriju drugorazrednih vina. Ni crveno, ni bijelo, taj jadni šišmiš bez razloga nije našao svoju publiku. Razlog je i u konzumentima samim. „Pravi“ znalci će svoje znanje iskazati u zahtjevnijim kategorijama „crveno“ i „bijelo“, dok se naručivanje rosea donedavno smatralo pokazivanjem – neznanja. Apsolutno bez objektivnog razloga!

Rose je sa svojim nježnim taninima, dobro izraženom svježinom i lakim alkoholima idealno vino za ispijanje po ljetnoj vrućini. U svijetu postaje sve popularniji – i sve skuplji.

 

Rose vino

Što je rose? Zbog izuzetno nježnih boja rose vina ljudi često prave kardinalnu pogrešku i klasične rosee predstavljaju kao spoj bijelih i crnih sorti. Pogreška! Miješanje bijelog i crnog grožđa s namjerom da se proizvede vrhunsko vino je čak i zabranjeno. Samo ponosni izuzeci prave iznimke: najpoznatiji crveno-bijeli cuvee na svijetu je toskanski chianti, a u našem okruženju to je slovenski cviček. Povijest miješanih vina jasno ukazuje i na kakvoću koju možemo od njih očekivati: slovenski cviček je vino iz Dolenjske, pokrajine koja je bila stravično siromašna. Ljudi su tako svoju besposlenost i jad liječili – s puno i relativno nekvalitetnim vinom, koji je u početku mogao biti iz bilo koje sorte, samo ga je moralo biti puno. I dan-danas se realna kakvoća tog eliksira života nije previše promijenila, promijenio se samo stav o njemu. Cviček, koji se izuzevši s niskim alkoholnim stupnjem (od 8,5% alkohola, koji ima i svaka propisna čaša piva guiness) može pohvaliti i strašnim kiselinama, odjednom je postao: zdravo piće. Naime, Slovenci su se poslužili sličnim marketinškim trikom kao Francuzi u 70. godinama prošlog stoljeća: naučnim istraživanjem. Po njemu je cviček jedno od najzdravijih vina na svijetu iz tri razloga: prvo, niski alkoholi, niska opijenost. Drugi: visoke kiseline, niski stupanj šećera, dobro za dijabetičare. I kao treće, u njemu ima i crvenih vina, u kojima su, navodno, flavonoidi, čudesni elementi koji su i francuska crvena vina ponijeli u sam vrh prodaje i zbog kojih je crveno vino toliko zdravije od bijelog… Moje mišljenje? Ako biste živjeli 1.000 godina i svaki dan disciplinirano popili čašu crvenog vina najvjerojatnije biste doživjeli koju godinu više!

Vratimo se roseu. Rose je vino nježnih crvenkastih nijansi, napravljeno iz crnog grožđa. Dvije različite tehnike u proizvodnji daju dva tipa rosea: oni nježnijih boja zapravo su napravljeni po tehnologiji za bijela vina, dok rosei malo jačih boja odstoje na kožicama koje daju tanine i time boju malo dulje, najčešće dva do tri dana.

Prave arome

Rosei mogu blistati u širokoj paleti boja od boje crvenog luka preko ružičastih nijansi do boje nježnih rubina. Kao s bojama, rosei su izuzetni i s mirisima. U različitim roseima možete očekivati prave eksplozije mirisa crvenkastog voća, a neki od njih se diče pravim aromama ruža u lipnju. Rose je često vrlo mirisan, aromatičan, kao da mirišete veliki buket crvenih ruža. U gutljaju se gubi ponešto aromatičnosti jer vino stežu kiseline, no ipak se mogu nazrijeti cvjetne arome i okus malina i šumskih jagoda. Kiseline su ugodne, posebice kada se vino uživa uz hranu; međutim ako ovaj rose odlučite poslužiti kao aperitiv, mogli biste primijetiti da okus ne prati tako dobro miris vina. Često je okus zapravo „rak rana“ rosea i teško prati zavodljive arome i boje.

Aperitiv ili „pravo vino?

Zbog same laganije strukture, lakog tijela i širokog spektra okusa i aroma rose može poslužiti kao odličan aperitiv bez popratnog zalogaja. Naravno, izuzetno dobro ohlađen, pogotovo u ljetnim mjesecima temperatura serviranog rosea ne bi trebala prijeći 10 stupnjeva. Još niža je obavezna temperatura rose šampanjca ili pjenušca koja će biti optimalna oko 7 stupnjeva, a takvi pjenušci su među najboljima na svijetu!

U spajanju s hranom rose je zapravo svjetski prvak u mnoštvu izuzetno dobrih kombinacija – njegov „šišmišarski“ karakter ovdje je prednost! Idealne kombinacije, koje predlažu vinski podrumi su usko vezane uz laka ljetna jela, malo jače salate, škampe, nježnije bijelo meso i kompliciranija vegetarijanska jela. Baš taj dvostruki karakter, ne crveno ne bijelo, daje mu pravo da se prilično dobro slaže sa svim jelima. Preporuka: ako za stolom petorica ljudi poručuju svašta ponešto, od mesa do lignji i šparoga, najsigurniji vam je izbor rose.

Ljubav nježnijeg spola

Po pravilu su žene ljubiteljice rosea, pogotovo ako je ostatak neprovrelog šećera malo viši, a alkoholni stupnjevi drže se u rangu lakih do srednje teških vina (10,0-12,5% alkohola). Zbog toga su ga Francuzi s puno ljubavi krstili za „Vino za jednu noć“, koje budi čežnju i otvara neopisive erotske apetite. Ne vjerujete? Očito još niste ispijali pravi rose.

Rose na našem tržištu

Dobar rose, pogotovo poslije svih predrasuda, je izuzetno teško napraviti. Najčešće se vinari odlučuju za svježe varijante, koje se ispijaju mlade, dobro ohlađene i mladenačko osvježavajuće. Klasičan primjer takvog tipa rosea je Varijanta podruma Aleksandrović iz srpske Topole, gdje su iz sorte Muskat Hamburg stvarno izmamili sve zavodljive arome klasične ruže. Dok u podrumu Sivrić u Međugorju koketiraju s klasičnom svježom varijantom Ružice, u stolačkim podrumima su tražili zavodljive jake boje i fantastičan miris ruža, a u podrumu Andrija u Paoči napravili su vulgarno hrabri potez i barikirali rose pravljen iz blatine. Rezultat? Vino bogatije strukture, još rose boja, ali već teške kategorije velikih rosea.

Epilog rosea

Dok bismo za rose mirne duše mogli reći da njegova duša podsjeća na balerinu koja leprša u vjetru, Andrijin rose je samo podsjetnik da se iz balerine može razviti i prelijepa elegantna žena. Na vama je koju ćete izabrati, a tek poslije pravog užitka udvoje shvatit ćete pravu moć tog afrodizijaka.


Krv u čaši

Zašto su crvena vina u prosjeku skuplja od bijelih? Ne bez razloga.

Za zdravlje ga ispijaju mnogi. Onih, koji ga ispijaju zbog užitka, ima još više!

Crveno vino je po mišljenju mnogih vrhunac ispijanja vina. S pravom. Vrhunsko crveno vino zahtijeva posebne klimatske uvjete u vinogradu, golemu pažnju tijekom proizvodnje, i još više pažnje i ljubavi za vrijeme starenja.

Sunce, sunce, sunce

Za odličan ukus crvenog vina osnovna predispozicija je – zrelo grožđe. Kako imaju crvene sorte, osim crnog pinota, relativno dug period sazrijevanja, treba im vinograd na sunčanoj strani i puno, puno sunca – kojega je teško dovoljno u kontinentalnim klimama. Vrhunska crvena vina tako dolaze s podneblja s mediteranskim uvjetima: blagim zimama i dugim vrućim ljetima koja tek blago prelaze u jesen.

Čaša krvi

Znanstvena istraživanja pokazuju čudotvorne mogućnosti crvenog vina: resevratol i ostali elementi, koji se nalaze u kožici pogotovo crnog grožđa su i odlična preventiva protiv bolesti raka debelog crijeva i posebnih bakterija, a potvrđeno je da vino općenito blagotvorno utječe na srce. Sama kožica je tako odgovorna ne samo za opće zdravlje svakog ispijača crnog zlata, od nje zavisi i boja i ukus vina. Postupak maceracije je postupno izdvajanje pojedinih sastojaka iz čvrstih dijelova grožđa. Zajedno s tvarima boje iz kožice se otapaju taninske tvari, mineralne, dušične, itd. koje prelaze u mošt. Za intenzitet obojenja odgovorne su tvari boje, dok taninske tvari utječu na okus i harmoničnost vina. Laički rečeno: koliko dugo sok “odleži” zajedno s ostatkom već smljevenog grožđa, takve će boje, a i ukusa biti. Od mogućih boja crvenih vina izdvajamo skarlat, duboku tamnu boju na granici s ljubičastom, karakterističnu za mlada jaka vina i rubin boju, boju krvi, karakterističnu za zrela, velika vina. Narančasti tonovi boje nara su pak, rezervirani za odležana vina s dugim stažem ili u bačvi ili u boci.

Miris mokrog konja

Najveća krivica koju možete napraviti crvenome vinu je, da pokušavate analizirati samo njegove primarne arome. Pogotovo starija crvena vina se po tom pitanju ponašaju kao zatvorenici: da bi došli k sebi, oni trebaju – disati. Bocu koja je starija od četiri godine treba obavezno otvoriti barem sat-dva prije kušanja. Tako ćete biti sigurni da na nosu nećete mirisati moguće arome linoleuma, kože ili čak i mokrog konja. To su, naime, primarne arome koje su apsolutno legitimne poslije dugog ležanja u bačvi ili u boci. Sasvim je druga priča kada se vino otvori. Tada možemo očekivati slasne arome borovnica, malina, papra, ribizle, pa čak i džemova od šljive i ostalog crvenog voća.

 

Ilustracija

Što starije, to bolje!Uzrečica, koja je sama po sebi za vino neispravna, ipak najbolje opisuje kada treba ispijati crno vino. Naravno, s izuzecima. U usporedbi s bijelim vinom crvenome ipak treba barem malo vremena. Jaki tanini, u prosjeku viši alkoholi, zahtijevaju više njege u hrastovoj bačvi i još malo “spavanja” u boci. Sa starenjem vino gubi svoju divlju prirodu i s lakoćom ga možemo uspoređivati s mladićem: kada je vino mlado, ponaša se kao 18-godišnjak – ima snagu, ali nema pamet. Tako mladim crvenim vinima često nedostaje elegancije, oni su jaki i grubi. Sa starenjem crveno vino gubi jake tanine, a pogotovo s prirodnim miješanjem sa sokovima i aromama dobivenim iz drvene bačve, oni dobivaju na profinjenosti. Na vrhuncu svoje snage crvena vina su pravi 35-godišnjaci: s puno moći, a i pameti. Koliko dugo traje “doba odrastanja” kod crvenih vina, stvar je vina samog i ovisi od sorte, podneblja, odabranog stila vina, a definitivno je proces dulji od procesa proizvodnje bijelih vina. Kako je potražnja za vrhunskim vinima, recimo, iz Bordeauxa već odavno prerasla ponudu, vrhunsko crveno vino iz Francuske na policama je još relativno mlado. Tako vam kod kupnje, recimo, boce vrhunskog Chateau-Neuf-Du-Pape prijateljski savjetuju, da s ispijanjem sačekate još tri do pet godina.

Drugačije je, recimo, sa sortama s manje karaktera i manje kondicije. Autohtona domaća blatina je vrhunska u prve tri godine svog života u boci, a poslije polako, ali sigurno umire. To ne znači da je lošija, znači samo da je drugačijeg tipa.

Kralj crvenih vina

Koje je crveno vino najbolje? Okusi su različiti. Neki preferiraju mlada zaokružena vina s prilično puno svježine – i oni ubijaju za kontinentalni crni pinot. Veliki ljubitelji autohtonih sorti uz bosansku platu ne bi nikada kušali ništa osim prave hercegovačke blatine. Drugi, pak, obožavaju čistost i eleganciju, koju već poslije dvije-tri godine daje vrhunski cabernet sauvignon. Ostali se drže provjerenog kralja svih crvenih sorti – merlota; za njegovo uživanje spremni su sačekati i koju godinu više. Ljubitelji teških kategorija pak umiru za strašnim mediterancima: jakim crvenim vinima Dalmacije, Španjolske, Italije ili Australije. Sve ovisi o tome što, zapravo, tražite u vinu.

Uz koje jelo?

Crvena vina su u pravilu „jaki igrači“, koji za svoj „ples“ trebaju i jake partnere. Crveno vino se tako odlično sljubljuje s crvenim mesom, pogotovo krvavi steak doslovno traži divlje merlote i shiraze iz Australije i Argentine. Uz domaću platu ovčjih sireva nikada nećete pogriješiti ako servirate jednu od vrhunskih blatina, kao što je, recimo Carska blatina ili blatina Paoča. Izuzetno su jaki i Slovenci Movia, Ščurek i Simčič, valja ih kušati. Za sve ljubitelje teških umaka, vrganja i šnicli svih oblika neophodno je da svaki put kod izbora jela naprave krug po odličnom izboru i sami sebi izaberu tko je njihov favorit.

I obrnuto – vino k hrani

Bosansko-hercegovačka kuhinja diči se mnoštvom okusa koji su puno kompleksniji od klasičnih ćevapa s Baščaršije. Jedna od najvećih zabluda, kojom su me godinama trovali, je, da je domaća kuhinja niskokalorična i lagana. Netočno. Osim realnosti da je često dobro kuhana, da je relativno puno jela kuhanih na lešo, znači, neprženih ili drugačije zalijevanih uljem, pogotovo je bosanska kuhinja puna sakrivenih kalorija. Sve vrste pita su klopka za sve, sklone debljanju. “Samo tijesto i nadjev” je najdeblja laž koju sam čula. A gdje je ulje, koje se dodaje nadjevu? I prelijevanje masnoćom na kraju? I najpopularniji livanjski sir – mislite da je on niskokaloričan? Uz “dijetalnu” sudžuku i suho meso na tanjuru čeka vas prava kalorijska bomba. Iskreno, koja ide perfektno uz vino.

S druge strane, hercegovačka kuhinja je ipak lakša. Razlog je u tome što se bazira na ribama, kako riječnim tako morskim. A i ona je idealna za spajanje s vinom.

Idealan spoj domaće hrane je spoj s domaćim vinom. Autohtone sorte žilavke i blatine su tradicionalni pratitelj bosansko-hercegovačke kuhinje. Suvremena proizvodnja vina u Hercegovini napravila je značajan iskorak k vrhunskoj kakvoći, tako da danas mirne duše i s ponosom poslužite, recimo, proizvode vinarija Hercegovina Produkta, Andrije ili vinarije Čitluk. Uz samo jednu napomenu: vodite računa kako kombinirate. Kako je žilavka bijela sorta kraćeg, ali ne lošeg, daha, kao partnera traži i jela koja su lagana i okusno nedominantna. Nježni sirevi, pastrva iz Drine ili jegulja iz Neretve idealna su jela za posluživanje uz žilavku. Blatina, naša najpoznatija crvena sorta, ovdje je puno zahtjevnija. S njom se idealno “druže” jača jela: poznata bosanska plata sa suhim mesom, sudžukom i livanjskim sirom, pečena prasetina i na laganoj vatri okrenuto janje maksimizirat će gurmanske užitke.

A što biste ispijali s desertima? Recimo, klasičnom baklavom, ružicama i hurmašicama? E, ništa. Na čitavoj Zemlji, naime, ne postoji nijedno vino koje bi moglo parirati snažnom okusu agde.

Uzdravlje i dobar tek!

Izvor: Kalendar sv. Ante 2009

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Hebrang o grobištu 6000 hrvatskih žrtava u Markuševcu: ISTINA JE, ALI NE DAJU DA ISTRAŽIMO!

Objavljeno

na

Objavio

”Markuševac – grobište 6000 hrvatskih žrtava!”, naslov je teksta svjedočanstva Rudolfa Pavlekovića – koji upozorava na masovna smaknuća koja su se dogodila prije sedamdesetak godina – a koji je ovih dana objavljen na nekim manjim portalima, te je izazvao veliku pozornost dijela javnosti.

”Zovem se Rudolf  Pavleković i živim u predivnom Podsljemenu.
Još od Drugog svjetskog rata čuvam tajnu mojih roditelja o strašnom zločinu na lokaciji ul. Vida Ročića – ispod Meducina.

Tamo su partizani zločinci X. korpusa strijeljali oko 6 tisuća ljudi. Kolona zarobljene hrvatske vojske, Nijemaca i ostalih protezala se od kasarni na Borongaju do iza crkve Sv. Šimuna i Jude Tadeja u Markuševcu – oko 6 kilometara četveroreda.

Partizani su bagerima produbili postojeću vododerinu dubine 15 – 20 metara, te su ljude i stoku natjerali u tu rupu. Potom su sa susjednog Medvedskog brijega minobacačkom vatrom te jadnike dotukli. Nakon toga su na njih nagurali vozila, kamione i zaprege, a onda zasipali vojnim otpadom i zatrpali zemljom. Ovo je bila tajna koja je bila za sve Markuševčane zapriječena smrtnom kaznom.

Ja pokušavam još od Domovinskog rata pokrenuti istragu, no nisam imao uspjeha.

Obavijestio sam ŠeparovićaGrujićaNazora i druge poštovane povjesničare, no rezultata nema. Još je uvijek kod nas živo nekoliko svjedoka tih događaja. Molim vas da pokrenete interes za ovu tragediju, da je ja ne moram dalje nositi na duši”, napisao je Rudolf  Pavleković’, žitelj Markuševca te svoj apael poslao na više adresa (pismo je novinaru Dnevno.hr proslijedio branitelj i prijavitelj korupcije, dr. Srećko Sladoljev, a tekst Pavlekovićevog pisma objavljen je i na nekoliko manjih hrvatskih portala).

O svemu navedenom razgovarali smo s dr. Andrijom Hebrangom, bivšim predsjednikom Upravnog vijeća Ureda za istraživanje grobišta žrtava komunističkog režima, koji je u nedavnom razgovoru za Dnevno upozorio na činjenicu da su taj Ured zatvorili čim su u grobištima u Gračanima (dakle u neposrednoj blizini Markuševca) pronašli mnoge posmrtne ostatke djece!

”Znam da je Markuševac jedna od 940 lokacija na kojoj se nalazi grobište žrtava komunističkog režima. Točna je i informacija da je u Hrvatskoj i danas zabranjeno iskapati grobišta na tim lokacijama! Gospodin Pavleković je posve u pravu kada upozorava da bi trebalo što prije, odnosno dok još postoje živi svjedoci, krenuti istraživati ta mjesta”, ističe u uvodu dr. Hebrang.

Dodaje potom da su prva iskapanja počela 1991. godine, kada je Sabor osnovao Komisiju za otkrivanja žrtava komunističkog režim. No, iskapanja su ubrzo zaustavljena.

”Čim su iskopali  1163 posmrtna ostatka kod Macelja, Komisija je ugašena, premda je gora Macelj najveći neistraženi lokalitet na kojem se nalazi još oko 30.000 ostataka ubijenih osoba. Do te brojke istražitelji su došli na osnovu brojnih uleknuća zemljišta, odnosno lokacija na kojima je trava drugačije boje…  Totalnu nebrigu hrvatskih institucija za ovu prevažnu temu, najbolje ilustrira činjenica da su tih 1163 posmrtna ostatka desetak godina stajali u crnim vrećama, odbačeni i zaboravljeni u prašini, na tavanu Patologije na Šalati. Tek je na inicijativu fra Drage Brgleza, tadašnjeg župnika u Đurmancu, u selu Fruki podno Macelja sagrađena zavjetna crkva, gdje su 2005. godine zakopani ti ostaci pronađeni na obližnjim lokalitetima. U međuvremenu je RH sa Slovenijom potpisala međudržavni ugovor o preuzimanju posmrtnih ostataka pronađenih u Sloveniji, no taj ugovor Hrvatska nije nikada ispoštovala. Posmrtni ostaci ostali su u Sloveniiji, umjesto da je sagrađeno svehrvatsko grobište u RH”, ističe ratni ministar zdravstva i bivši ministar obrane.

Podsjeća zatim da se osobno zalagao za pokretanje nove institucije koja bi nastavila rad naprasno ukinute saborske komisije.

”Na moju inicijativu, napokon je 2010. donesen Zakon o istraživanju grobova žrtava komunističkih zločina. Osnovan je i Ured za istraživanje tih grobišta, no taj Ured je ugašen već 2011. kada su Zoran Milanović i Kukuriku koalicija došli na vlast. Za kratko vrijeme, Ured je istražio 30 lokaliteta, od toga i tri u Gračanima. U tri jame pronašli smo pedeset posmrtnih ostataka, od kojih su većina bila malodobna djeca! Kasnije smo utvrdili da se radi o ostacima polaznika Srednje zrakoplovne škole, koja je djelovala u vrijeme NDH. OZNA je procijenila da su ta djeca potencijalni politički protivnici režima i odmah su ih likvidirali. Nakon tog strašnog otkrića, koje je trebalo biti tek početak velikog posla, Milanovićeva vlada je ugasila taj Ured! Od 2011. godine nitko se više ne bavi sustavnim istraživanjem grobišta komunističkih žrtva. Jedino Ministarstvo branitelja radi nešto po tom pitanju, no vrlo slabim intenzitetom. Nemaju ni vremena ni mogućnosti baviti se time, jer je istraživanje i iskapanje posmrtnih ostataka ogroman i zahtjevan posao, a Ministarstvo ima puno posla s zbrinjavanjem branitelja te s istraživanjem i pronalaženjem ostataka žrtava iz Domovinskog rata. Europska unija podržala je iskapanja žrtava komunističkog režima i bila je spremna izdašno ih financirati, no političari u Hrvatskoj sve su zaustavili”, tumači ratni ministar zdravstva pa dodaje da bi se gospodin Pavleković, ipak trebao obratiti Ministarstvu branitelja, kako bi oni bar  zabilježili lokaciju, kako i to ne bi s vremenom posve palo u zaborav.

”Koliko su sve hrvatske vlade, od 1991. do danas, bile nezainteresirane za iskapanje žrtava, najbolje govori podatak da su se još od 1990. znali točni i vrlo precizno utvrđeni lokaliteti zakopanih žrtava u Gračanima, na samom rubu Zagreba, a da su ti lokaliteti djelomično istraženi tek dvadeset godina kasnije. Gospodin Haramija, koji je bio higijeničar poslije Drugog svjetskog rata i koji je dezinficirao jame pune ubijenih Hrvata, još je 1990. u tekstu u Večernjem listu pozvao hrvatske institucije da istraže lokacije u Gračanima. Dao je i vrlo precizne upute, vjerujući da napokon može slobodno govoriti o tome i da će se netko vrlo brzo početi baviti iskapanjima. No, nitko mu se dvadeset godina nije javio! Tek sam osobno, 2010. godine, razgovarao s tim čovjekom, nakon što je osnovan Ured. Zanimljivo je da čak ni tada, dakle 2010. godine, stanovnici Gračana nisu htjeli govoriti o toj dugo godina zabranjenoj temi. Šaptom su o tome pričali jedino Višnji Starešini, tadašnjoj ravnateljici Ureda i meni osobno. No, malo po malo, javljali su se i mnogi drugi ljudi, navodeći druge lokacije. Istražujući takva mjesta, uvjerili smo se koliko je to spor i mukotrpan posao. Jer, ljudi s vremenom zaborave ili zamijene točnu lokaciju. Jedna žena kod Macelja na krivom je mjestu godinama palila svijeću. Kada su iskapali, tamo nisu pronašli ništa. No pronašli su na drugoj lokaciji, nešto dalje od tog mjesta. Zbog svega toga, kopali smo rupe jednu do druge na udaljenosti od pola metra. Vadili smo iskopanu zemlju i tražili moguće ostatke te nastavljali dalje. Možete misliti koliko dugo traje takvo istraživanje”, objašnjava Hebrang.

Nekadašnji dugogodišnji suradnik pokojnog predsjednika Tuđmana potom se primio same suštine, odnosno pozadine zabranjivanja iskapanja brojnih partizanskih jama. Naglasio je da je zatajenje žrtava komunističkih zločina glavni cilj lijevo liberalne Hrvatske, koja vlada, kako ističe Hebrang, već 25 godina!

”Kada bi otkopali ostatke silnih žrtava, vidjelo bi se da komunisti nisu bili manje zlo od fašizma. No, Roman Leljak napravio je puno za Hrvatsku, pa su neke informacije o tim zločinima ipak dospjeli do javnosti. Hrvatska, međutim, nije pokazala interes da pomogne u tim istraživanjima. Niti jedna hrvatska vlada od osamostaljenja do danas nije to htjela istražiti”, podvlači Hebrang.

A na pitanje tko to i danas sprječava, odgovara da Udbe više nema, ali da u Hrvatskoj postoji ‘buket uvelih cvjetova‘, koji radi na sprječavanju otkrivanja istine.

”Prvi ‘uveli cvijet’ su stari komunistički kadrovi, drugi su bivši pripadnici represivnih službi i njihova djeca, a treći je lijevo liberalna opcija koja i u svijetu i u Hrvatskoj propagira ‘brisanje prošlosti, da bi se nastavilo dalje’, što je posve promašena teza. Bez istine o prošlosti nemoguće je nastaviti dalje. Kada smo 1990. pobijedili na izborima (Hebrang kaže da namjerno govori o pobjedi na izborima, a ne o osvajanju vlasti – op. a.), naslijedili smo 400.000 članova Saveza komunista. Neki od njih su se okrenuli Hrvatskoj, no mnogi su ostali ukopani u prošlosti. Naslijedili smo i oko 100.000 udbinih doušnika u Hrvatskoj. Tu brojku spominje Roman Leljak, na osnovu istraživanja Udbe u Hrvatskoj i u Sloveniji. U svakoj zgradi, svakoj firmi, svakoj ulici imali su svoje doušnike, koji su imali brojne beneficije na račun toga što su špijunirali i prijavljivali svoje susjede, rođake i prijatelje. Pridodamo li svemu tome i nekoliko tisuća doušnika KOS-a, dakle vojne obavještajne službe, jasno je da se radi o cijeloj vojsci ljudi. Moć je do danas ostala kod njih. Zato je lustracija glavni uvjet razvoja Republike Hrvatske”, tumači Hebrang.

Odmah potom dodaje da je i premijeru Plenkoviću nedavno pisao o toj temi, te mu predložio mjere koje bi valjalo poduzeti kako bi se nastavila istraživanja i iskapanja posmrtnih ostataka žrtava komunističkog režima. No, Plenković mu nikada nije odgovorio.

”Ni on nije zainteresiran za temu koja je temelj duboke podvojenosti, odnosno temelj svih hrvatskih problema. Istraživanjima bi doznali istinu o prošlosti, no tko god se toga primio, maknut je iz svih razina odlučivanja. Dogodilo se to i meni. U svojoj stranci, koju sam osnivao, nisam čak niti u akademskoj zajednici dr. Ante Starčević, iako sam jedini profesor emeritus u HDZ-u! Imamo i zajednicu branitelja Gojko Šušak, ali me ni tamo nisu zvali, iako sam jedini pričuvni general u HDZ-u, dragovoljac Domovinskog rata od 1991., nositelj odličja, ratni ministar i nositelj saniteta svo vrijeme rata. Drago mi je, doduše, da su me isključili iz svega, jer bih tamo bio posve sam. A to je gore nego biti gurnut u stranu. Svatko tko spomene lustraciju, tko želi istraživati zločine komunističkog režima, te svatko tko spominje civilne žrtve srbijansko crnogorske agresije, bude isključen iz političko života i iz svih institucija države i društva. U to se ni danas, na žalost, ne smije dirati! I onda se netko pita zašto je u Hrvatskoj takvo stanje! Bit će još i gore, sve dok se istina ne istraži i dok se ne provede nužno pročišćenje države i društva”, zaključuje dr. Andrija Hebrang.

Damir Kramarić/www.dnevno.hr/Hrvatsko nebo

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada. Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva.

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati